REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-1149/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženog VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Gojko Ivanić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9802/2023-66 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9802/2023-66 od 29. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev:
„Tuženik VČ iz [adresa], dužan je tužitelju JČ, iz [adresa], isplatiti iznos od 10.617,82 EUR (=80.000,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. rujna 2016. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim duštvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim duštvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.375,00 EUR, sve u roku 15 dana.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila postupka. Ističe da je sud na temelju parcijalnih dokaza zaključio da je usluga posredovanja izvršena te da ne postoji obveza tuženika na povrat zatraženog novčanog iznosa; poziva se na sadržaj odredbe članka 836. Zakona o obveznim odnosima te ističe da u predmetnom slučaju ne postoji pisani ugovor, nema valjanog dokaza da je rezultat postignut a da nije dokazano da je bilo što drukčije dogovoreno; da njegova supruga a niti on nisu potpisali nikakav Dodatak ili Aneks Sporazumima o kreditu, a niti nagodbu o zatvaranju ikakvog kredita tako da hipoteka na stanu i dalje stoji, pa da se ne može govoriti o uspješnom posredovanju; da iz spisa ne proizlazi da je tuženik bio registriran za obavljanje posredničke djelatnosti kao obrt ili pravna osoba, niti da je bio upisan u porezni sustav u tom svojstvu, da je posredovanja gospodarska djelatnost koja kao takva mora biti registrirana a kao je nema da posrednik ne može zakonito sklapati ugovore ni naplaćivati uslugu, pa da je usmeni ugovor ništav jer je sklopljen protivno prisilnim propisima; ističe prigovor nenadležnosti u korist trgovačkog suda koji rješava odnose između pravnih osoba; ističe da nije bio upoznat s pismom namjere Hypo banke, niti ga ikada potpisao ili prihvatio, iako je tuženik tvrdio suprotno; da sud nije uzeo u obzir pritiske i okolnosti kojima je u spornom vremenskom periodu bio izložen; da je sud pogrešno cijenio iskaz svjedokinje ČČ. Navodi da se sud nije očitovao o trošku njegova dolaska na ročište u Zagreb, koje ročište je odgođeno zbog bolesti sutkinje. Time da je povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na naknadu stvarno nastalih troškova.
Obzirom na navedeno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, ili preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.617,82 eur (80.000,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućim na taj iznos od 16. rujna 2016. do isplate, koji iznos predstavlja predujam koji je isplatio tuženiku za usluge posredovanja u pravcu smanjena njegovih kreditnih obveza odnosno ukupnog duga koji je imao kod kreditora Hypo Alpe Adria Bank d.d., za koje usluge tvrdi da ih tuženik nije obavio.
5.1. Naime, činjeničnim navodima tužbe (a što je utvrđeno dokazima provedenim i tijekom postupka), tužitelj ne čini spornim da je s tuženikom sklopio usmeni ugovor o posredovanju kojim je tuženik preuzeo obvezu smanjena kreditnih obveza koje je tužitelj imao kod vjerovnika Hypo Alpe Adria Bank d.d. - radi se o kreditnim partijama broj 231-144/2007, broj 231-216/2997 i broj 236-256/2006, kao niti da je tuženik uspješno posredovao u vezi jedne partije kredita – broj 236-256/2006, sukladno kom posredovanju je taj kredit i zatvoren uplatom po tužitelju tada smanjenog ukupnog iznosa kredita u visini od ukupno 215.000,00 kn, sve to dana 13. listopada 2015. Pritom, tužitelj ne spori da je s tuženikom dogovorio naknada za posredovanje u iznosu od 40.000,00 kn po svakoj kreditnoj partiji, kao i da je tuženiku isplatio po tom osnovu – za sve tri kreditne partije, iznos od ukupno 120.000,00 kn dana 13. listopada 2015. (ta činjenica niti po tuženiku nije sporna).
5.2. Prema činjeničnim navodima tužbe sporno je da li je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od ukupno 80.000,00 kn, obzirom na tvrdnju tužitelja koju ponavlja i u predmetnoj žalbi, da tuženik nije ispunio preuzetu obvezu posredovanja po kreditnoj partiji broj 231-144/2007 i broj 231-216/2997, odnosno nije ishodio smanjenje kreditne obveze, pa mu je dužan „vratiti“ isplaćeni iznos posredničke provizije za ta dva kredita.
6. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja je ocjenom provedenih dokaza (članak 8. ZPP) i to čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži predmetu (ugovora o kreditu koji su u spornom periodu teretili tužitelja, brisovnog očitovanja danog po ugovoru broj 236-256/2006, uplatnica koje potvrđuju da je tužitelj dana 13. listopada 2015. uplatio tuženiku iznos od 120.000,00 kn na ime posredničke naknade po tri kredita kao i da je istoga dana vjerovniku Hypo Alpe Adria Bank d.d. isplatio iznos kredita u visini od 215.000,00 kn, punomoći koje je tužitelj dao tuženiku, Sporazuma o podmirenju tražbine od dana 11. lipnja 2015. stranke koga su ovdje tužitelj i vjerovnik B2 Kapital (na koga je prenijeta tražbina banke) iz koga proizlazi obveza tužitelja po kreditnim partijama broj 231-144/2007 i broj 231-216/2997 u ukupnom iznosu od 315.000,00 kn s rokom uplate do 10. srpnja 2015., koji sporazum je potpisan po ovlaštenim osobama vjerovnika ali ne i po tužitelju, Obvezujućeg pisma namjere od 14. rujna 2015. vjerovnika Hypo Alpe Adria Bank d.d. upućenog tužitelju iz koga proizlazi obveza tužitelja po kreditnoj partiji broj 236-256/2006 u ukupnom iznosu od 215.000,00 kn s rokom do 15. listopada 2015.) i personalnih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka - pri čemu iskazima svjedoka i tuženika sud poklanja vjeru ocjenjujući ih životnim i uvjerljivim obzirom svoju potvrdu nalaze u materijalnoj dokumentaciji koja prileži predmetu, dok iskazu tužitelja ne poklanja vjeru ocjenjujući ga subjektivnim i u suprotnosti s materijalnom dokumentacijom u predmetu), tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan, obzirom je zaključio da su parnične stranke sklopile usmeni ugovor o posredovanju, temeljem koga je tuženik preuzeo obvezu pregovaranja s tada kreditnim vjerovnikom tužitelja u pravcu smanjena njegovih kreditnih obveza - radi se o tri ugovora o kreditu, po kom ugovoru je tuženik u cijelosti postupio, pa mu je stoga tužitelj osnovano isplatio ugovorenu posredničku proviziju (koja po svoji visini konačno i nije sporna) u ukupnom iznosu od 120.000,00 kn, pa stoga ne postoje nikakvi opravdani razlozi da tuženik utuženi novčani iznos, onaj u visini od 80.000,00 kn isplati tužitelju.
6.1. To stoga što je sud utvrdio da je upravo kao rezultat pregovaranja tuženika s vjerovnikom tužitelja Hypo Alpe Adria Bank d.d. isti ponudio tužitelju na potpis Sporazum o podmirenju tražbine od 11. lipnja 2015. iz proizlazi kreditna obveza tužitelja po kreditnim partijama broj 231-144/2007 i broj 231-216/2997 u ukupnom iznosu od 315.000,00 kn s rokom uplate do 10. srpnja 2015. (radi se o sniženom iznosu) koji sporazum tužitelj nije prihvatio odnosno nije ga potpisao iz razloga koje je pojasnio u svom iskazu - nije imao novaca za plaćanje a i nadao se da će tuženik postići još povoljnije uvjete daljnjim pregovaranjem, koji razlozi ga ne mogu dovesti u povoljniju pravnu i procesnu situaciju u odnosu na istaknuti zahtjev – tužitelj nije dokazao da je i nakon tog sporazuma postojala obveza tuženika pregovarati odnosno posredovati u daljnjem pravcu smanjena kreditne obveze tužitelja, jer odluka o tome da li će postupiti po tom sporazumu ili ne, „leži“ upravo na tužitelju. Također, sud utvrđuje da je uplata dogovorene naknade za poslove pregovaranja odnosno posredovanja uslijedila kronološki (13. listopada 2015.) nakon sastavljanja Sporazuma od 11. lipnja 2015. (s kojim je tužitelj bio upoznat ali ga nije potpisao) i izdavanja obvezujućeg pisma namjere od 14. rujna 2015. (po kom je tužitelj postupio), pa zaključuje da je u predmetnom slučaju naknada nije bila dogovorena za konkretne rezultate pregovaranja, već za postojanje samog pregovaranja u pravcu sniženja kreditnih obveza tužitelja. Sud je svoju odluku utemeljio na odredbama članka 835., članka 836. i članka 590. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO).
7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
7.1. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.
7.2. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je sud prvoga stupnja provedene dokaze nepravilno ocijenio i iz istih izveo nepravilan zaključak o neosnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva, valja reći da taj žalbeni navod nije osnovan. Naime, prema odredbi članka 8. ZPP, o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud je u predmetnom slučaju postupio upravo temeljem navedene zakonske odredbe, te je dao valjano obrazloženje razloga zbog čega je poklonio svoju vjeru materijalnoj dokumentaciji u predmetu te iskazima svjedoka i tuženika koji su iskazivali na sporne okolnosti, odnosno zbog čega nije poklonio vjeru iskazu tužitelja, te je iz tako pravilno ocijenjenih dokaza izveo pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Pritom, nezadovoljstvo tužitelja utvrđenim i ocijenjenim, te njegova ocjena izvedenih dokaza, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.
8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja sud pravoga stupnja je temeljem pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno zaključio da tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos od 80.000,00 kn, koji je tuženiku nesporno isplaćen od strane tuženika na ime posredovanja u vezi smanjenja tužiteljeve kreditne obveze po partijama broj 231-144/2007 i broj 231-216/2997, obzirom je svoju ugovornu obvezu izvršio a kako to proizlazi iz Sporazuma od 11. lipnja 2015. koji je tužitelju „ponuđen“ na potpis. Okolnost što tužitelj taj Sporazum nije prihvatio odnosno nije ga potpisao, u okolnostima konkretnog slučaja ne može ga dovesti u povoljniju pravnu i procesnu situaciju u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije dokazao (a teret dokaza te tvrdnje je na tužitelju) da je tuženik preuzeo obvezu nastaviti dalje pregovarati odnosno posredovati u cilju daljnjeg smanjenja kreditne obveze tužitelja označene u navedenom Sporazumu.
9. Obzirom je tužitelj činjeničnim navodima svoje tužbe potvrdio postojanje sklopljenog usmenog ugovora o posredovanju s tuženikom po kom je tuženik u onom nespornom dijelu i postupio - u odnosu na kreditnu partiju broj 236-256/2006 po kojoj je tužitelj tuženiku također nesporno isplatio ugovorenu naknadu u iznosu od 40.000,00 kn), ne može se prihvatiti žalbeni navod tužitelja da takav ugovor ne proizvodi pravne posljedice u spornom dijelu, u onom koji se odnosi na kreditne partije broj 231-144/2007 i broj 231-216/2997, jer nije sklopljen u pismenoj formi. To stoga što za ugovor o posredovanju nije propisana obaveza pismena forma, svrha koje je izbjegavanje poteškoća oko dokazivanja, kako postojanja samog ugovora o posredovanu, pa tako i njegovih, kako bitnih tako i sporednih sastojaka.
9.1. U predmetnom slučaju utvrđeno je postojanje usmenog ugovora o posredovanju i njegovih bitnih sastojaka i to posredovanje odnosno pregovaranje tuženika kod vjerovnika tužitelja u pravcu smanjena kreditnih obveza tužitelja – tuženik tvrdi da je njegovim posredovanjem došlo do smanjena ukupnih kreditnih obveza tužitelja po sva tri kredita za 1/3 dijela ukupnog duga, i plaćanje ugovorene naknade u iznosu od 40.000,00 kn po svakoj kreditnoj partiji ili ukupno 120.000,00 kn, iznos koje naknade je tužitelj nesporno isplatio tuženiku dana 13. listopada 2015.
9.2. Od utjecaja na pravilnost i zakonitost predmetne presude nisu niti žalbeni navodi tužitelja da on niti njegova supruga nisu potpisali nikakav Dodatak ili Aneks Sporazumima o kreditu, a niti nagodbu o zatvaranju ikakvog kredita te da hipoteka na stanu i dalje stoji, pa da se ne može govoriti o uspješnom posredovanju. Naime, radi se o žalbenim navodi koji su u suprotnosti s činjeničnim navodima tužbe tužitelja, materijalnom dokumentacijom u predmetu - brisovnog očitovanja na stranici 35 spisa sukladno kom je tužitelj mogao izvršiti brisanje uknjižbe založnog prava upisanog na njegovoj nekretnini a po kreditu broj 236-256/2006, te iskazima svjedoka i stranaka – tuženika, kojima je sud pravilno poklonio vjeru.
9.3. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se svode na tvrdnju da je usmeni ugovor ništav jer je sklopljen protivno prisilnim propisima iz razloga što je posredovanje gospodarska djelatnost koja kao takva mora biti registrirana, a tuženik nije bio registriran za obavljanje posredničke djelatnosti kao obrt ili pravna osoba, niti da je bio upisan u porezni sustav u tom svojstvu, valja reći da se radi o žalbenim navodima - ništetnosti predmetnog ugovora, koji su prvi put istaknuti u žalbi tužitelja, pa su kao takvi u suprotnosti s člankom 352. stavak 1. ZPP.
9.4. Nadležnost suda prvoga stupnja ustanovljena je po tužbi tužitelja, pa tužitelj s uspjehom ne može isticati prigovor stvarne nenadležnosti suda prvoga stupnja.
9.5. Žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da nije bio upoznat s pismom namjere Hypo banke, niti ga ikada potpisao ili prihvatio (stranica 66 spisa), ne utječe na pravilnost i zakonitost predmetne odluke, jer iz činjeničnih navoda tužbe tužitelja proizlazi da se to pismo odnosi na kreditnu partiju broj 236-256/2006, koji kredit je zatvoren uplatom iznosa od 215.000,00 kn od strane tužitelja, a obzirom je tuženik uspješno posredovao u vezi zatvaranja tog kredita, tužitelj mu je za isto isplato naknadu u nespornom iznosu od 40.000,00 kn - ta naknada nije predmet ovoga spora.
10. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističe da se sud prvoga stupnja nije očitovao o trošku njegova dolaska na ročište u Zagreb, koje ročište je odgođeno zbog bolesti sutkinje, valja reći da iz stanja predmeta proizlazi da tužitelj do zaključenja ročišta za glavnu raspravu nije potraživao te troškove, a na samom ročištu na kom je glavna rasprava zaključena (stranica 204 spisa) iskazao je da ne potražuje troškove postupka, tako da nisu postojali nikakvi opravdani razlozi da sud razmatra bilo kakve troškove postupka u odnosu na koje tužitelj nije postavio zahtjev do zaključenja raspravljanja u predmetu.
11. Ostali žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.
12. Slijedom navedenoga, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
U Puli-Pola 1. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
