REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-850/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kod [adresa], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-2005/2023-12 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 01. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-2005/2023-12 d 14. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su: Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, i Ugovor o kreditu broj: 286-53272090, ništetni u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju AF, [adresa], isplati iznos od 5.437,26 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to na način da: a) u odnosu na tražbinu proizašlu iz Ugovora o kreditu broj: ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, tuženik tužitelju isplati iznos od 5.254,21 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 16. ožujka 2021. godine pa do isplate,

b) u odnosu na tražbinu proizašlu iz Ugovora o kreditu broj: ..., tuženik tužitelju isplati iznos od 183,05 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 23. ožujka 2021. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.000,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja po stopi utvrđenoj čl. 29. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude, pravodobnu žalbu podnosi tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Žalbom smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u smislu odredbe čl. 355. ZPP-a budući da tijekom postupka prvostupanjski sud nije utvrdio činjenicu da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zaista plaćena i u kojem iznosu, kao što je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u vidu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i čl. 81., čl. 84., te čl. 87. obzirom i kada je prvostupanjski sud odredbu o prijevremenoj konačnoj otplati utvrdio ništetnom. Počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 6. ZPP-a, jer je odbijeno provesti dokazni prijedlog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po zadatku tuženika bez jasnog obrazloženja čime je i počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 11. ZPP-a. Vještačenje je predloženo radi utvrđivanja činjenice da ne postoji znatna neravnoteža između stranaka glede ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu a ukoliko ne bi postojao nerazmjer između naplaćene naknade kao i naknade koju bi tuženik bio ovlašten naplatiti sukladno ZOO-u, nedvojbeno bi bilo utvrđeno da se ne može smatrati da je ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu, slijedom čega ne može niti biti utvrđena ništetnom. Osim što prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnom odredbu o prijevremenoj otplati kredita, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je spornu odredbu utvrdio ništetnom, a činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, kako to zaključuje prvostupanjski sud. Kako je tuženik obrazlagao tijekom postupka predmetna odredba u skladu sa odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima predstavlja i ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po Ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije učinio. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno u odnosu i na dosudu zatezne kamate od svakog pojedinog stjecanja. Obzirom da je pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka trebalo i primijeniti pravilno materijalno pravo i sukladno navedenom odluku o troškovima dosudi tuženiku.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog uz nalog tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika sud prvog stupnja postupio je prema odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 16. ožujka 2006. i Aneksa tom Ugovoru od 07. travnja 2006., u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz povrat uplate.

7. Sporno je da li je ta naknada odnosno ugovorena odredba ništetna i slijedom toga pripada li tužitelju pravo na povrat isplaćenog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da su sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 16. ožujka 2006. i Aneks uz Ugovor o kreditu [broj kredita] od 07. travnja 2006., koji su krediti prijevremeno otplaćeni.

9. Prvostupanjski sud je cijenio, da je čl. 8. Ugovora izričito ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke, te je tuženik u obavijestima o privremenom zatvaranju od 04. ožujka 2021. i 05. ožujka 2021. dostavila tužitelju kompletan iznos dugovanja uključujući naknade za prijevremeno zatvaranje u utuženim iznosima, te nije sporno da je tužitelj tako određene iznose naknada platio prilikom prijevremenog zatvaranja kredita. Cijeneći odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 296. st. 1. i čl. 1111. st. 1. te čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO), te iskaz tužitelja iz kojega slijedi, da je imao stambeni kredit kod Addiko banke koji je podigao za kupovinu kuće 2006. godine a obzirom da su se nakon provedene konverzije na tržištu pojavili krediti sa povoljnijom kamatom odlučio je zatvoriti postojeći sa drugim kreditom druge banke, za što mu je uvjetovano plaćanje izlazne naknade. Da je otišao osobno u banku obavijestiti ih o namjeri prijevremenog vraćanja kredita, neposredno pred realizaciju drugog kredita početkom 2021. godine, kojom prilikom mu je dan izračun kao uvjet za zatvaranje kredita, te nije imao drugog izbora, pa je morao platiti tu naknadu za prijevremeno vraćanje kredita koju su mu obračunali od negdje cca 5.000,00 eura kako bi zatvorio predmetni kredit. Prilikom sklapanja Ugovora nije ništa konkretno bilo govora da će morati platiti naknadu ukoliko prije zatvori kredit, a inače se nije oko ni jednog elementa o kreditu nije dalo ništa pregovarati.

9.1. Pozivom i na stav Vrhovnog suda u identičnoj pravnoj situaciji zakonitosti naplate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, kao i na temelju ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno zaključuje, da je potraživanje tužitelja osnovano, cijeneći u odnosu na osporavani status potrošača tužitelja, da isti proizlazi iz iskaza tužitelja i samog Ugovora u kojem se i navodi da se kredit daje za refinanciranje i kupovinu i adaptaciju kuće, dok u spisu nema dokaza da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Cijeneći odredbe čl. 296. i čl. 7. st. 2. ZOO-a prvostupanjski sud ocjenjuje da je ta odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojom je propisano da je klijent dužan tuženiku platiti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita jer je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na tužiteljevu štetu, te je i realizacijom koju je tuženik kao jednostrani sastavljač Ugovora jednostrano nametnuo i uvjetovao plaćanje ove naknade a tužitelj kao druga ugovorna strana u Ugovoru o kreditu s ovom nepoštenom odredbom doveden je očigledno u neravnopravan položaj u pravima i obvezama iz Ugovora u tuženikovu korist. Cijeneći Zakon o zaštiti potrošača kojom su i jasno definirane nepoštene ugovorne odredbe i to čl. 53. st. 1. kojim se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa kako se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac i potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), vezano i za čl. 57. te čl. 59. st. 1. ZPP-a, time i ocjena je prvostupanjskog suda da stavljajući sporne odredbe u Ugovor tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 4. i čl. 296. st. 1. ZOO-a i načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a jer je unaprijed zaprijetio i ostvario prijetnju materijalnim posljedicama tužitelju, kao drugoj ugovornoj strani, kako bi ga zapravo prisilio na održavanje ugovora o njegovom punom trajanju. Obzirom da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovorene odredbe i koji u spornom dijelu nije mogao i nije bio predmetom pregovaranja, da je riječ o očiglednoj neravnopravnosti ugovornih strana i njihovim pravima. Pozivom i na čl. 1024. ZOO-a navodi se da tuženik ne konkretizira stvarni iznos štete za svaku stavku propisanu tim člankom a koje je iznose morao znati prilikom određivana visine naknade za prijevremenu otplatu koju je naveo u svojoj obavijesti jer ako se radilo o šteti koja bi nastala u točno određenom iznosu trebao je biti priložen izračun svake štete, kako bi došlo do točno određenog iznosa navedenog kao naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tijekom postupka tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje djelatnika banke na okolnosti štete a obzirom da nije ničim dokazao stvarnu štetu i njenu visinu na koju bi jedino imao pravo, prvostupanjski sud smatra da ne trpi nikakvu štetu kod prijevremene otplate kredita, pa unatoč tome što je ugovorena, nije se smjela naplatiti, te tužitelj ima pravo na vraćanje iznosa naknade koju joj je tuženik nezakonito naplatio u visini navedenoj u svojim Obavijestima. Prigovor zastare smatra neosnovanim, te je tužbeni prihvaćen u cijelosti uz zatezne kamate od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 8. Ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe. U vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu i Aneksa na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03). Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. U odnosu na žalbene navode za naplaćenu naknadu prijevremene otplate kredita, ona izričito nije utvrđena čl. 8. Ugovora osnovnog Ugovora, kojim je između ostalih propisanih uvjeta navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita a Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika, na koji način je i zatraženo utvrđenje ništetnosti. Pri tome je i vidljivo da je predmetna naknada i prema potvrdi tuženika zatražena na sukladno tada važećim općim aktima banke. Ta odredba članka 8. Ugovora nije jasna i razumljiva, pa je u smislu čl. 84. ZZP/03 dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe.

13. Osnovanost restitucijskog zahtjeva tužiteljice u ovom dijelu proizlazi iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a u vezi s člankom 1024. stavcima 2. -4. ZOO-a, o čemu je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022., a Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. odbio ustavnu tužbu protiv te odluke.

14. Prema odredbi čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

14.1. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o odredbama prisilne naravi, pa je stoga isključena primjena načela slobode ugovaranja (dispozitivnosti). Iz navedenog razloga tuženik nije mogao ugovorom o kreditu odrediti drukčije uvjete vraćanja kredita prije roka ili plaćanja naknada u vezi s prijevremenom otplatom kredita, od onih propisanih prisilnim propisom.

14.2. Prema odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi). S obzirom na to da je tuženik zatražio isplatu prema Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita u odnosu na redovnu kamatu i zateznu kamatu, opravdano je za zaključiti da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

14.3. Kako je takva odredba suprotna kongentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi, na temelju odredaba čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, koja rezultira obvezom restitucije stečenoga na temelju te odredbe prema čl. 323. st. 1. ZOO-a.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi bila počinjena bitna povreda zato što prvostupanjski sud nije prihvatio provođenje financijskog vještačenja, obzirom da je samo odgovorom na tužbu bilo i između ostalih dokaza predloženo financijsko vještačenje za slučaj osporavanja visine štete koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom. Dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno na konkretan ugovor o kreditu i na koju se štetu/troškove odnosi u vezi prijevremene otplate a ne općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom. Obzirom se tuženik i pozivao da se trošak nastao u odnosu na prijevremenu otplatu kredita odnosi na plaćene kamate svojim zajmodavcima, kao i aktivnu i pasivnu svotu, nije bilo osnove za provođenje financijskog vještačenja obzirom da se trošak kamata ne uračunava.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi i u odnosu na to da nije vidljivo na koji se zatraženi iznos taj trošak odnosi, obzirom da i iz priložene Obavijesti o prijevremenom zatvaranju je tuženik zatražio nedospjelo dugovanje koje se odnosi na redovnu kamatu do 15. ožujka 2021. i zateznu kamatu do 15. ožujka 2021. u iznosu od 5.254,21 kunu kao i na u odnosu na Aneks Ugovora o kreditu redovnu kamatu do 22. ožujka 2021. i zateznu kamatu do 22. ožujka 2021. u iznosu od 1.379,17 kuna/183,05 eura.

17. Spornom ugovornom odredbom i nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općeg pozivanja na svoje opće akte ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita, niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koje bi mu kao vjerovniku nastale prijevremenom otplatom kredita ali se ta naknada imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjelo odnositi na naknadu štete zbog iznosa izgubljenog dijela kamata (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate, na osnovi koje ista je i zatražena na isplatu.

18. Time je i pravilno sud prvog stupnja zaključio da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego neostvarene kamate. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi nepoštena radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno djelomično ili u cijelosti ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 101/17), a kojim se i u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (SL L 60 28. veljače 2014.). Iako se vodeći računa o danu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je on otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih sa prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi sa prijevremenim zatvaranjem kredita i slično a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19. Sud prvog stupnja suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrdio da je tužitelj u predmetnom slučaju prosječni potrošač. Iz samog iskaza tužitelja jasno proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svojstvu fizičke osobe sa svrhom rješavanja stambenog pitanja, a ne u svrhu obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, koje okolnosti u svojoj ukupnosti u odnosu na tuženika, daju status prosječnog potrošača. Tuženik na kojem je bio teret dokaza da tužitelj nije prosječni potrošač navedenu činjenicu nije dokazao. Pri tome, zahtjev tužitelja prvostupanjski sud je i pravilno obrazložio i cijeneći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi Zakon o zaštiti potrošača, kojim je i cijenio odredbe tog Zakona. Iz iskaza tužitelja i proizlazi da u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo riječ o nikakvim naknadama, kao što nije bilo govora da će morati platiti naknadu ukoliko prije zatvori kredit, kao i da se o nijednom elementu tog Ugovora nije dalo ništa pregovarati. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanje u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika koji su predloženi na okolnost tvrdnje da se pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog Ugovora. I stoga je i valjalo zaključiti da se o predmetnoj ugovornoj odredbi suprotno tvrdnji tuženika, nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika kao kreditora, zbog čega tužitelj kao potrošač na njen sadržaj i nije imao utjecaja, već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, pa kako tužitelj nije imao mogućnost saznanja o čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate, ni na što se odnosi visina tih troškova, tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja i time prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je i predmetna odredba nepoštena, slijedom toga i ništetna, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. u vezi sa čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, te čl. 322. u vezi sa čl. 342. ZOO-a.

20. Ukazuje se i na praksu suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. I zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuju države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo da li je eventualno nepoštena.

21. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Time se i jasno naglašava važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja Ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, koje je od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti, potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može biti sklapanje ugovora sa takvim ugovornim odredbama.

22. I prema pravnom stavu iz presude Vrhovnog suda Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022., proizlazi da tuženik paušalnim pozivanjem na svoje akte, kojom je propisana visina naknade ne dokazuje na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, tim i ne dokazuje tuženik da je po ocjeni suda doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed (po tuženiku) pripremljenog ugovora što predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a posljedično tome i ništetnu.

23. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Dakle, kako je predmetna ugovorna odredba ništetna tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu treba vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja a kako je to i pravilno odlučeno prvostupanjskom presudom. Pri tome, tijekom postupka i nije bilo sporno da je predmetni iznos plaćen, kao i visina navedenog iznosa, koja i proizlazi iz Obavijesti tuženika o iznosu dugovanja prema banci.

25. Obzirom na navedeno žalbu tuženika valjalo je odbiti i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjsku presudu potvrditi. Obzirom da se i žalbeni navodi u odnosu na dosuđen trošak odnose samo vezano za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, tada se o tom trošku i nije posebno odlučivalo.

26. Tuženiku ne pripada trošak žalbe jer istom nije uspio, te je u odnosu na taj trošak odlučeno sukladno čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 01. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić