Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-295/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marin kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivani Šuti odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4238/2024-34 od 28. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-

4238/2024-34 od 28. veljače 2025.:

a) potvrđuje u pobijanim točkama I., II. i III. izreke presude, te u točki IV. izreke do iznosa od 3.130,38 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; b) preinačava u točki IV. izreke presude, te se preko iznosa od 3.130,38 EUR do iznosa od 3.380,38 EUR (za iznos od 250,00 EUR) tužiteljica odbija sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.a) Ugovora o kreditu broj 238-50-4427100 od dana 26. rujna 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Bakrač, pod brojem: OV-11817-07 dana 27. rujna 2007. godine,koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.b) Ugovora o kreditu broj 238-50-4427100, od dana 26. rujna 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Bakrač, pod brojem: OV-11817-07 dana 27. rujna 2007. godine,koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d.,Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐO, [adresa], OIB: 60103682156zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.434,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svakopolugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:

na iznos od 3,24 EUR od 04.2.2008 g. pa do isplate

na iznos od 3,41 EUR od 25.2.2008 g. pa do isplate

na iznos od 3,92 EUR od 29.2.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,00 EUR od 31.3.2008 g. pa do isplate

na iznos od 2.88 EUR od 30.4.2008 g. pa do isplate

na iznos od 0,22 EUR od 31.5.2008 g. pa do isplate

na iznos od 3,16 EUR od 30.6.2008 g. pa do isplate

na iznos od 0,93 EUR od 31.7.2008 g. pa do isplate

na iznos od 1,04 EUR od 31.8.2008 g. pa do isplate

na iznos od 2,36 EUR od 30.9.2008 g. pa do isplate

na iznos od 13,48 EUR od 03.11.2008 g. pa do isplate

na iznos od 6,03 EUR od 11.12.2008 g. pa do isplate

na iznos od 15,11 EUR od 04.2.2009 g. pa do isplate

na iznos od 15,28 EUR od 05.2.2009 g. pa do isplate

na iznos od 16,11 EUR od 02.3.2009 g. pa do isplate

na iznos od 14,47 EUR od 31.3.2009 g. pa do isplate

na iznos od 14,79 EUR od 30.4.2009 g. pa do isplate

na iznos od 12,29 EUR od 31.5.2009 g. pa do isplate

na iznos od 10,45 EUR od 30.6.2009 g. pa do isplate

na iznos od 10,94 EUR od 31.7.2009 g. pa do isplate

na iznos od 11,91 EUR od 31.8.2009 g. pa do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 30.9.2009 g. pa do isplate

na iznos od 10,84 EUR od 31.10.2009 g. pa do isplate

na iznos od 12,68 EUR od 30.11.2009 g. pa do isplate

na iznos od 16,38 EUR od 12.2.2010 g. pa do isplate

na iznos od 21.48 EUR od 17.5.2010 g. pa do isplate

na iznos od 22,86 EUR od 12.6.2010 g. pa do isplate

na iznos od 24,69 EUR od 21.7.2010 g. pa do isplate

na iznos od 26,37 EUR od 31.7.2010 g. pa do isplate

na iznos od 32,10 EUR od 31.8.2010 g. pa do isplate

na iznos od 28,96 EUR od 18.10.2010 g. pa do isplate

na iznos od 26,93 EUR od 31.10.2010 g. pa do isplate

na iznos od 39,72 EUR od 22.12.2010 g. pa do isplate

na iznos od 36,14 EUR od 31.1.2011 g. pa do isplate

na iznos od 33,99 EUR od 10.2.2011 g. pa do isplate

na iznos od 38,06 EUR od 01.3.2011 g. pa do isplate

na iznos od 33,53 EUR od 07.4.2011 g. pa do isplate

na iznos od 39,73 EUR od 10.5.2011 g. pa do isplate

na iznos od 45,90 EUR od 01.6.2011 g. pa do isplate

na iznos od 59,42 EUR od 18.8.2011 g. pa do isplate

na iznos od 59,38 EUR od 18.8.2011 g. pa do isplate

na iznos od 50,19 EUR od 14.9.2011 g. pa do isplate

na iznos od 48,07 EUR od 03.10.2011 g. pa do isplate

na iznos od 47,32 EUR od 31.10.2011 g. pa do isplate

na iznos od 47,23 EUR od 01.12.2011 g. pa do isplate

na iznos od 49,51 EUR od 04.1.2012 g. pa do isplate

na iznos od 51,94 EUR od 01.2.2012 g. pa do isplate

na iznos od 52,01 EUR od 01.3.2012 g. pa do isplate

na iznos od 50,46 EUR od 02.4.2012 g. pa do isplate

na iznos od 51,09 EUR od 02.5.2012 g. pa do isplate

na iznos od 52,00 EUR od 19.6.2012 g. pa do isplate

na iznos od 50,19 EUR od 03.9.2012 g. pa do isplate

na iznos od 50,88 EUR od 29.10.2012 g. pa do isplate

na iznos od 51,60 EUR od 26.11.2012 g. pa do isplate

na iznos od 51,31 EUR od 03.12.2012 g. pa do isplate

na iznos od 47,29 EUR od 16.1.2013 g. pa do isplate

na iznos od 48,39 EUR od 08.2.2013 g. pa do isplate

na iznos od 49,42 EUR od 04.3.2013 g. pa do isplate

na iznos od 50,56 EUR od 02.4.2013 g. pa do isplate

na iznos od 48,78 EUR od 07.5.2013 g. pa do isplate

na iznos od 46,83 EUR od 03.6.2013 g. pa do isplate

na iznos od 44,97 EUR od 03.7.2013 g. pa do isplate

na iznos od 46,51 EUR od 14.8.2013 g. pa do isplate

na iznos od 47,78 EUR od 10.9.2013 g. pa do isplate

na iznos od 48,32 EUR od 16.10.2013 g. pa do isplate

na iznos od 49,13 EUR od 13.11.2013 g. pa do isplate

na iznos od 50,54 EUR od 30.12.2013 g. pa do isplate

na iznos od 50,37 EUR od 29.1.2014 g. pa do isplate

na iznos od 51,59 EUR od 20.2.2014 g. pa do isplate

na iznos od 52,00 EUR od 24.3.2014 g. pa do isplate

na iznos od 50,95 EUR od 28.4.2014 g. pa do isplate

na iznos od 50,10 EUR od 21.5.2014 g. pa do isplate

na iznos od 50,30 EUR od 23.6.2014 g. pa do isplate

na iznos od 51,48 EUR od 28.7.2014 g. pa do isplate

na iznos od 52,82 EUR od 28.8.2014 g. pa do isplate

na iznos od 53,97 EUR od 30.10.2014 g. pa do isplate

na iznos od 1 .735,82 E UR o d 3 0.10.2014. g. p a do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka 3.380,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 142/22. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i odredi ponovno provođenje prethodnog postupka i glavne rasprave. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te članka 338. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ali je utvrđeno da je odlučujući o troškovima parničnog postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavak 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja suda prvog stupnja proizlazi kako je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik, te je tijekom postupka saslušana tužiteljica. Od dokaznog prijedloga da se sasluša njegov zaposlenik, tuženik je odustao na ročištu 2. prosinca 2024..

9. Presuda suda prvog stupnja nije arbitrarna, kako to tvrdi tuženik, jer sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, tako da nema arbitrarnosti niti u postupovnom niti u materijalno-pravnom smislu. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao svoje određene navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP- a.

10. Nadalje, u odnosu na žalbene navode koji se odnose na preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istoga, nakon što je u postupku provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje, valja odgovoriti kako je u odredbi članka 190. stavak 1. ZPP-a propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10.1. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje kako tužiteljica sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogla pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva, budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je nastavio raspravljati po povišenom tužbenom zahtjevu jer je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-162/2021 od 26. studenog 2021. .

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 238-50-4427100 zaključenog 26. rujna 2007. između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno dijela čl. 7. istog Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatom iznosa od 4.434,67 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

- da su stranke 26. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 238-50-4427100 kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 18.805,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 84 mjeseca,

- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije dobila potrebne informacije o rizičnosti ugovaranja kredita uz valutu CHF, te da joj nisu ponuđeni drugi ugovori u drugim valutama osim valute CHF;

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je sa tužiteljicom pregovarao o spornim ugovornim odredbama;

- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na čiji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi iznosi ukupno 33.413,00 kuna, odnosno 4.434,67 eura.

13. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 26. rujna 2007. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/07. i 125/27. - dalje: ZZP/07).

14. Odredbom članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Pravilno se u svojoj odluci sud prvog stupnja pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je i tuženik između ostalih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

16. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja svoju odluku pogrešno utemeljio na pravnim shvaćanjima iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača potrebno je navesti da tuženik u žalbi potpuno zanemaruje okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu s odredbama članka 131. do 141. b ZZP/07.

16.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima. Tužitelj u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platio tuženiku na temelju ništetnih odredbi i to primjenom članka 323. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21.,114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO).

16.2. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07, i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom članka 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

17. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači neposrednu primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

18. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik tijekom postupka isto nije dokazao s obzirom da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika za kojega je najprije tvrdio da je pregovarao s tužiteljicom, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

19. Na žalbeni navod da je Ugovor ispunjen, potrebno je navesti da navedeno nije zapreka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi jer tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, među ostalim i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen, što nije slučaj u konkretnom predmetu.

20. Zbog naprijed navedenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je reguliran način ugovaranja valutne klauzule.

21. Također je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa koji su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka zbog navedenih ništetnih odredbi, i to primjenom odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a. Pri tome je pravilno sud prvog stupnja naložio vještaku da preplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu utvrdi uzimajući u obzir tečaj CHF u odnosu na HRK u vrijeme isplate kredita.

21.1. Naime, s obzirom da je utvrđena ništetnom odredba o načinu primjene valutne klauzule, početni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita jedini je mogući parametar na temelju kojega je moguće utvrditi visinu pripadajuće preplate. Svaka drugačija prilagodba ništetnih ugovornih odredbi značila bi ujedno i njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a što je nedopušteno s obzirom na sadržaj odredbe članka 102. ZZP/07.

22. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.434,67 EUR na ime pretplate na ime valutne klauzule i to sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je navedeno u točki III. izreke prvostupanjske presude sve u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a.

23. Sud prvog stupnja je pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredio i tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose i to sukladno članku 1115. ZOO-a, jer time što je u konkretnom slučaju utvrđeno da su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i time ništetne, isto podrazumijeva i nesavjesnost tuženika kao kreditne institucije.

24. Tuženik također neosnovano u žalbi ističe da bi bile pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to članka 19. stavak 3. istog Zakona s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju tužiteljice iz konvertiranog ugovora o kreditu.

25. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

26. Odredbom članka 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

26.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

26.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022), koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

26.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 8. svibnja 2019., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare (prvostupanjski sud očito omaškom navodi 14. lipnja 2014.), a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

27. Ocijenjena je djelomično osnovanom žalba tuženika u odnosu na odmjerene troškove parničnog postupka u dijelu gdje ukazuje kako je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio dosuđene troškove u dijelu koji sud smatra opravdanim, te ukupni zbroj dosuđenih troškova koje je prvostupanjski sud dosudio treba iznositi 2.200,00 eura (trošak sastava tužbe, trošak pristupa odvjetnika na ukupno 7 ročišta, te trošak sastava 3 podneska), a ne 2.400,00 eura, kako je to zbrojio prvostupanjski sud. Na isto je valjalo obračunati PDV u iznosu od 550,00 eura, uz dosuđene troškove plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 eura i sudske pristojbe na tužbu i presudu svaki u visini od po 90,65 eura, što daje ukupni trošak postupka u visini od 3.130,38 eura, te je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo uvažiti.

28. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 19. kolovoza 2019. kojim podneskom se očituje na odgovor na tužbu, dok je podneskom od 5. prosinca 2024. uskladila tužbeni zahtjev sa valutom euro, jer je početni tužbeni zahtjev bio u kunama, dakle isti su bili nužni za vođenje postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

29. Pravilnom primjenom materijalnog prava uvažavajući žalbu tuženika, tužiteljici je na ime troškova parničnog postupka trebao biti dosuđen iznos od 3.130,38 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od objave prvostupanjske presude, pa je pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka valjalo djelomično potvrditi i to do iznosa od 3.130,38 EUR, a preko toga iznosa i to za iznos od 250,00 EUR, preinačiti pobijanu toč. IV. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za zahtjevom za naknadom troška parničnog postupka.

30. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju odredbi članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a.

31. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik sa žalbom nije uspio osim u neznatnom dijelu koji se odnosi na trošak postupka.

U Vukovaru, 1. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte