REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-127/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:, Brune Frankovića predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Davor Eterović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Eterović, F i Topić u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKOG VETERINARSKOG INSTITUTA, Zagreb, Savska cesta 143, OIB: 29059177553, koga zastupa punomoćnik Marko Hrabar, odvjetnik u odvjetničkom društvu Hrabar & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi mobbinga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-13322/2021-26 od 26. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužiteljice te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-13322/2021-26 od 26. lipnja 2025.

-potvrđuje u točki I izreke i točki II izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.750,00 EUR, i

-preinačava u točki II izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu iznad 7.750,00 EUR do 10.125,00 EUR, odnosno za daljnji iznos od 2.375,00 EUR te se u tom dijelu, za taj iznos (2.475,00 EUR) zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice FC koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica uznemiravana od strane radnika tuženika odnosno neposredno nadređenog voditelja laboratorija dr.sc RC na svom radnom mjestu.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKI VETERINARSKI INSTITUT iz Zagreba, Savska cesta143, OIB: 29059177553 da Tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati naknadu štete radi povrede osobnosti u iznosu od 50.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na navedeni iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKI VETERINARSKI INSTITUT iz Zagreba, Savska cesta 143, OIB: 29059177553 da Tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati naknadu štete radi neimovinske štete u visini od 35.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na navedeni iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKI VETERINARSKI INSTITUT iz Zagreba, Savska cesta 143, OIB: 29059177553 da Tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 330.656,00 kn što predstavlja razliku između iznosa bolovanja i iznosa bruta I plaće za razdoblje bolovanja za svaki pojedini mjesec od 04.lipnja 2019.g. do 31. ožujka 2022.g., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do isplate, određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.07.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.08.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.09.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.10.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.11.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.12.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.01.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.02.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.03.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.04.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.05.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.06.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.07.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.08.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.09.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.10.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.11.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.12.2020.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.01.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.02.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.03.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.04.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.05.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.06.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.07.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.08.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.09.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.10.2021.g. pa do isplate.

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.11.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.12.2021.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.01.2022.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.02.2022.g. pa do isplate,

- na iznos od 10.333,00 kn od 15.03.2022.g. pa do isplate,

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici FC u roku od 15 dana naknaditi tuženiku HRVATSKOM VETERINARSKOM INSTITUTU trošak parničnog postupka u iznosu od 10.125,00 EUR (slovima: deset tisuća stotinu dvadeset pet).

III Odbija se zahtjev tužiteljice FC za naknadu troška postupka u iznosu od 52.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate te zahtjev tuženika HRVATSKOG VETERINARSKOG INSTITUTA za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 1.180,00 EUR.“

2. Protiv navedene presude prvostupanjskog suda žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) predlažući da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „ponovni postupak“ te da se „u svakom slučaju donese drugu odluku o troškovima postupka koje je tuženiku dosudio protivno odredbi čl. 155. ZPP“.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužiteljice, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu u cijelosti i potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana, osim djelomično protiv odluke o parničnom trošku.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje uznemiravanja od strane radnika tuženika, odnosno neposredno nadređenog voditelja laboratorija dr.sc. RC na radnom mjestu te s tim u vezi zahtjev da joj tuženik kao poslodavac naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti te imovinsku štetu zbog izgubljene zarade, a koju je pretrpjela zbog uznemiravanja/mobinga na radnom mjestu. Takve tužbene zahtjeve temelji na tvrdnjama da je posljednjih sedam godina trpjela verbale uvrede i napade od strane svog neposredno nadređenog RC koji joj stalno govorio da je glupa, da ništa ne zna, da je nesposobna, poremećena, luda, da ju je ismijavao pred kolegama postavljajući joj pitanja iz parazitologije kao da ona ništa ne zna o svom poslu i time aludirao da je glupa i nesposobna; da ju je 3. lipnja 2019., nekoliko mjeseci nakon što ju je tehničarka ZC ošamarila, RC pitao je li istina da ju je tehničarka ZC ošamarila, a nakon što je tužiteljica odgovorila potvrdno, RC ju je vrlo grubo verbalno napao i bez ikakve provjere njenih navoda počeo vikati na nju, govoriti joj da laže, da nije normalna, da ništa ne radi, ništa ne zna, da ne zna kako je dobila posao, da prestane plakati jer one ne "puši njene suze", da je navedeno ostavilo psihičke posljedice na tužiteljicu pa je morala ići na bolovanje od 4. lipnja 2018. i liječiti se kod psihijatra, a kada se 22. srpnja 2019. vratila na posao, nitko od kolega nije s njom razgovarao, nije dobila nikakve poslove, a poslovi njenog radnog mjesta su dodijeljeni u rad osobama koje nisu stručno osposobljene za iste, sve po naredbi RC; da je dana **.**.2019. RC sazvao sastanak na kojem je opet pred prisutnima pitao tužiteljicu ostaje li kod navoda da ju je ZC ošamarila, a kad je tužiteljica to opet potvrdila, da je uslijedio vrlo težak verbalni napad koji je trajao više od sat vremena i na kojem je RC pred svima govorio da tužiteljica laže, da ništa ovih godina nije radila u laboratoriju, da ništa nije naučila, na ništa ne zna, da to što radi može raditi bilo koja osoba s ulice, da će je prijaviti za laganje, da je poremećena osoba, da je njen doktorat smeće i da ga treba zapaliti; da ju je RC u više navrata tražio da mu preda medicinsku dokumentaciju da vidi zbog kojih dijagnoza je bila privremeno nesposobna za rad, iako je ona na vrijeme dostavila izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, da joj je tada govorio da je glupa jer je žena, da ništa pametno ne izlazi iz njenih usta i da je najbolje da ništa ne govori, da je od veljače 2021. neprekidno privremeno nesposobna za rad te se dnevno psihijatrijski liječi zbog uznemiravanja budući da je ponašanje njenog neposredno nadređenog, koje traje već niz godina, iznimno uznemirava, ponižava i diskriminira.

7. U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena od 2006. do siječnja 2025. najprije na određeno vrijeme te od 23. ožujka 2021. na neodređeno vrijeme na radnom mjestu stručne savjetnice u sustavu znanosti u Laboratoriju za parazitologiju Odjela za bakteriologiju i parazitologiju Odjela veterinarsko javno zdravstvo te da joj je nadređena osoba bio dr.sc. RC.

8. Prema navodima žalbe, sporno je da li je tužiteljica za vrijeme rada kod tuženika u razdoblju od 2014. do 2021. bila izložena uznemiravanju odnosno mobingu te da li je s tim u vezi, pretrpjela neimovinsku i imovinsku štetu.

9. Tijekom postupka, prvostupanjski sud je nakon provedenih dokaza, utvrdio činjenično stanje bitno za odluku i to:

- da iz iskaza svjedoka ZC i RC ne proizlazi da je RC u razdoblju od 2014. do 2021., te na sastancima održanim 3. lipnja 2019. i 26. srpnja 2019. verbalno napadao i vrijeđao tužiteljicu govoreći joj da je glupa, da ništa ne zna, da je nesposobna, poremećena, luda, da ju je ismijavao pred kolegama postavljajući joj pitanja iz parazitologije aludirajući time da je glupa i nesposobna;

- da iz iskaza navedenih svjedoka nije utvrđeno da s tužiteljicom nakon povratka s bolovanja 22. srpnja 2019. nitko nije razgovarao, da nije dobivala posao i da su njeni poslovi bili preneseni na druge radnike, već je utvrđeno da je RC tužiteljici sukladno njenom traženju prilagodio poslove zbog problema s pamćenjem, o čemu je isti usmeno obavijestio i tadašnjeg ravnatelja tuženika KC, te da su joj ti poslovi bili poznati i nisu joj trebale posebne upute za obavljanje istih;

- da iz iskaza svjedoka RC nije utvrđeno da bi od tužiteljice tražio dostavu njene medicinske dokumentacije nakon povratka na rad po privremenoj nesposobnosti za rad, kako to tvrdi tužiteljica, već proizlazi da je svjedok bio upoznat s privatnom situacijom tužiteljice i nikada je nije pitao zašto je izostajala s posla;

- da iz iskaza svjedoka KC ne proizlazi da je KC, kao tadašnji ravnatelj tuženika, nagovarao supruga tužiteljice da tužiteljica prijavi RC, već ga je samo uputio u propisanu proceduru kako bi nadležna tijela tuženika za isto mogla provesti postupak;

- da je navedeno KC ponovio tužiteljici i e-mailom od 31. srpnja 2019. (list 37 spisa);

- da su svjedoci ZC, RC i TC iskazivali uvjerljivo te u međusobnom suglasju te je njihove iskaze sud cjeneći ih istinitim u cijelosti prihvatio;

- da su osobe ovlaštene za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika Odlukom od 4. ožujka 2020., nakon provedenog postupka, odlučile o Pritužbi tužiteljice od 16. veljače 2020., predanoj tuženiku 24. veljače 2020. na način da su istu odbile kao neosnovanu;

-da iz obrazloženja Odluke tuženika od 4. ožujka 2020. proizlazi da nakon obavljenih razgovora i danih očitovanja od strane zaposlenika Laboratorija za parazitologiju Marije Cvetnić, ŽC, IC i ZC nije utvrđen niti jedan argument koji bi govorio u prilog iznesenim optužbama od strane tužiteljice protiv RC pa da je stoga neosnovan navod tužiteljice da joj je uskraćena zaštita dostojanstva od strane tuženika, kao poslodavca;

- da je iz iskaza svjedoka KC koji je obnašao funkciju ravnatelja tuženika u periodu od 8. ožujka 2015. do 8. ožujka 2023. utvrđeno da protiv RC nikada nisu bile podnesene nikakve službene prijave u odnosu na uznemiravanje drugih zaposlenika niti mu se itko od zaposlenika tuženika usmeno požalio na postupanje ili ponašanje RC koje bi bilo neprimjereno prema njima te da mu je RC usmeno rekao da je tužiteljica tražila slabiji režim rada zbog problema s pamćenjem čemu je RC udovoljio i promijenio joj režim rada;

- da iskaz svjedoka PC (supruga tužiteljice) u dijelu u kojem navodi da mu je svjedok KC rekao da je upoznat sa situacijom s RC jer mu se ŽC već požalila na situaciju s njim, ali nikad nije podnijela službenu prijavu protiv njega, sud nije ocijenio istinitim, jer njegov iskaz u tom dijelu oprečan iskazu svjedoka KC koji je naveo da mu se nitko od zaposlenika tuženika usmeno ili pisano nikada nije požalio na postupanje ili ponašanje RC koje bi bilo neprimjereno prema njima, a iskazu kojeg svjedoka je sud u cijelosti povjerovao;

- da tužiteljica, iako u tužbi navodi da je ponašanje RC koje traje već niz godina bilo i diskriminirajuće, tijekom postupka nije navela osnovu diskriminacije niti istu detaljnije obrazložila te da nije učinila vjerojatnim da je zbog određene osnove bila stavljena u nepovoljniji položaj;

- da nije životno logično da bi tužiteljica nakon fizičkog napada druge radnice tuženika (EC) s istom dijelila radni prostor/sobu i isto ne bi nikome mjesecima prijavila zbog straha da se počiniteljici napada koja je majka dvoje maloljetne djece ne otkaže ugovor o radu;

- da tijekom postupka nije utvrđeno kada se navodni napad dogodio budući da su svjedoci ZC i RC naveli da je tužiteljica rekla da se isti dogodio oko Božića 2018. ili R godine 2019., KC da mu je tužiteljica rekla 3. lipnja 2019. da se dogodio prije dva ili tri mjeseca, a tužiteljica je u svom iskazu navela da se isti dogodio u studenom 2018.;

- da iskaz tužiteljice, osim u dijelu u kojem iznosi kronologiju događaja, nije uvjerljiv te je u kontradiktornosti s iskazima ostalih saslušanih svjedoka kojima je sud povjerovao;

- da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da su se verbalni napadi i vrijeđanja zbivali i u prisutnosti drugih zaposlenika tuženika, međutim te osobe nije predložila kao svjedoke u ovom postupku.

10. Temeljem takvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je, pobijanom presudom, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan utvrdivši da u razdoblju od 2014. do 2021. kod tuženika nije došlo do ponašanja kojima bi pojedinac ili skupina osoba sustavno, tijekom duljeg vremena, psihički zlostavljali tužiteljicu s ciljem ugrožavanja njenog dostojanstva, integriteta, ugleda i časti te da tužiteljica nije trpjela verbalne uvrede i napade od strane svog neposredno nadređenog RC, pa posljedično tome kako je tijekom postupka utvrđeno da ne postoje ponašanja za koja tužiteljica tvrdi da predstavljaju uznemiravanje samim time ne postoji niti uzročno- posljedična veza između ponašanja nadređene osobe tužiteljice i njenih zdravstvenih tegoba, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, kao poslodavca za štetu za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala.

11. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju sud u smislu čl. 365. st.2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje tužiteljica. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i iz kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava ili zapisnika. Stoga nije u pravu žaliteljica kada presudu pobija iz tog žalbenog osnova.

12. Nadalje, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno ocijenio kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane, logične i jasne razloge koje žaliteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.1. Pritom ovaj sud navodi da je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge zbog čega prihvaća odnosno ne prihvaća iskaze pojedinih svjedoka i tužiteljice, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, te su ti razlozi u svojoj ukupnosti dali pouzdan temelj za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja.

12.2. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno ocijenio tužiteljičin iskaz neuvjerljivim, jer je njezin iskaz u kontradiktornosti s iskazima ostalih svjedoka (EC, RC i KC) kao i sadržajem Odluke tuženika od 4. ožujka 2020. donesene povodom pritužbe tužiteljice od 16. veljače 2020. kojom su osobe ovlaštene za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika nakon provedenog postupka odbile pritužbu tužiteljice kao neosnovanu budući da nakon obavljenih razgovora i danih očitovanja od strane zaposlenika Laboratorija za parazitologiju OC, ŽC, IC i ZC nije utvrđen niti jedan argument koji bi govorio u prilog iznesenim optužbama od strane tužiteljice protiv RC.

12.3. Pri tome je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge zbog čega ne prihvaća iskaz tužiteljice kao i iskaz svjedoka PC (supruga tužiteljice) u dijelu u kojem navodi da mu je svjedok KC rekao da je upoznat sa situacijom s RC jer mu se ŽC već požalila na situaciju s njim, budući da to ne proizlazi iz iskaza svjedoka KC kojeg je sud cijeneći ga uvjerljivim, prihvatio u cijelosti, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa neprihvaćanje iskaza tužiteljice i svjedoka PC nema značaj nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja kako to pogrešno smatra tužiteljica.

12.4. Inače, tužiteljica u pretežnom dijelu žalbe iznosi prigovore koji se u suštini svode na preocjenjivanje vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka te iznose drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, pa se žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu prihvatiti kao ni žalbeni navodi tužiteljice da su svjedoci čije je iskaze sud prihvatio zaposlenici tuženika pa da drugačije svjedočenje nije bilo moguće očekivati te da je sud trebao prihvatiti iskaz tužiteljice. Okolnost da su saslušani svjedoci zaposlenici tuženika ne znači da su njihovi iskazi samim time neistiniti kako to nastoji prikazati tužiteljica u svojoj žalbi.

13. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja pravilno zaključio da tužiteljica nije dokazala da je bila uznemiravana te izložena mobingu na radnom mjestu a zbog kojeg bi tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.- u daljnjem tekstu: ZR) bio u obvezi tužiteljici nadoknaditi štetu koju je pretrpjela na radu ili u vezi s radom a prema općim propisima obveznog prava.

14. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

14.1. Prema odredbi čl. 111. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

14.2. Članak 134. st. 1. ZR propisuje da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja propisuje posebnim zakonom a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

14.3. Odredbom članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

14.4. Jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje koju odredba čl. 3. ZSD definira kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnove iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

14.5. Iz citiranih odredbi proizlazi da se uznemiravanjem radnika smatra neželjeno ponašanje poslodavca ili nadređenog suradnika, uzrokovano osnovom iz čl. 1. st. 1. ZSD.

15. Pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz ZSD ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa. Prema recentnoj sudskoj praksi, mobing odnosno šikana je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja ili ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

15.1. Dakle, zlostavljanjem i/ili ponižavanjem (mobingom), čini se povreda prava osobnosti koji je institut definiran odredbama čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) te s obzirom na okolnosti slučaja i težinu povrede (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO), žrtva mobinga može imati pravo na naknadu imovinske i/ili neimovinske štete

16. Odredbom čl. 1045. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

16.1. U Zakonu o obveznim odnosima kao općem propisu koji uređuje materiju odgovornosti za štetu nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, dok se u pravnoj teoriji kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza i 5. protupravnost. Za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune te pretpostavke.

17. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljica nije u konkretnom slučaju dokazala da je u razdoblju od 2014. do 2021. od strane svog neposredno nadređenog RC trpjela verbalne uvrede i napade, odnosno da bi kod tuženika došlo do ponašanja kojima bi neposredno nadređeni RC sustavno, tijekom duljeg vremena, psihički zlostavljao tužiteljicu s ciljem ugrožavanja njenog dostojanstva, integriteta, ugleda i časti, pa posljedično tome, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala štetnu radnju kao opću pretpostavku odgovornosti za štetu.

18. Nije sporno, jer to proizlazi i iz medicinske dokumentacije u spisu, da tužiteljica ima određenih zdravstvenih tegoba, da se u anamnezi navodi laboralna problematika, te da se od lipnja 2019. liječi na Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb, međutim, valja istaknuti da zdravstveni problemi sami po sebi ne znače da je netko uznemiravan odnosno mobingiran na radnom mjestu. Tužiteljica je u ovom postupku bila dužna dokazati da je na radnom mjestu došlo do ponašanja za koja tvrdi da predstavljaju uznemiravanje/mobing (štetna radnja) a potom uzročnu vezu između takvog ponašanja i zdravstvenih posljedica. Budući tužiteljica nije dokazala u pravnorelevantnom stupnju, u stupnju sigurnosti (čl.221.a ZPP) da je na radnom mjestu došlo do ponašanja za koja tvrdi da predstavljaju uznemiravanje/mobing to je prvostupanjski sud pravilno odlučio (čl.220. st.2. ZPP) kada je odbio dokazni prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost uzročno posljedične veze između uznemiravanja i zdravstvenih posljedica na tužiteljicu, jer za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispunjene sve pretpostavke nabrojane u točki 16.1. te izostanak samo jedne (ovdje štetne radnje) znači da ne postoji ni odgovornost za štetu, pa stoga odbijanjem tog dokaznog prijedloga tužiteljica nije onemogućena u izvođenju dokaza niti je povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku kako to u žalbi neosnovano navodi tužiteljica.

19. Na žalbene navode tužiteljice da sud kod donošenja odluke nije primijenio načelo materijalne istine, valja odgovoriti da u smislu odredbe čl. 7. ZPP ne postoji više inkvizitorno načelo odnosno dužnost suda pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer je akcent stavljen na postupanje stranaka u iznošenju činjeničnih tvrdnji i predlaganju dokaza čime je zapravo napušteno načelo materijalne istine, a uvedeno načelo stranačke istine. Drugim riječima, upravo je na tužiteljici teret dokazivanja tvrdnji iznesenih u tužbi.

20. Stoga, kako tužiteljica nije dokazala da je u utuženom periodu bila izložena uznemiravanju i mobingu, odnosno nije dokazala štetnu radnju koja je nužna pretpostavka odgovornosti za štetu, materijalno pravo je pravilno primijenjeno odbijanjem tužbenih zahtjeva tužiteljice.

21. Osporavajući odluku o trošku postupka tužiteljica navodi da je o trošku valjalo odlučiti primjenom Tbr 7.2. Tarife jer se u ovom predmetu nije raspravljalo o visini tužbenog zahtjeva na kojeg se tuženik nije niti očitovao, nego se samo raspravljalo o točki 1. tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da li je tužiteljica bila uznemiravana na radu kod tuženika ili nije. Osim toga, navodi da sud nije nikada niti utvrdio vrijednost predmeta spora te da tužiteljica traži samo jednokratnu naknadu jer je spor započeo prije primjene nove Tarife koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Smatra da bi tuženiku, u slučaju uspjeha u sporu valjalo priznati samo one troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP.

21.1. Žalbeni prigovoru u odnosu na vrijednost predmeta spora nisu osnovani. Naime, tužiteljica je tužbenim zahtjevom kojeg je precizirala podneskom od 9. svibnja 2022. zatražila utvrđenje uznemiravanja i naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 55.167,03 EUR (415.656,00 kuna). Prema čl. 37. st.1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.). S obzirom da je tužiteljica tužbenim zahtjevom od 9. svibnja 2022. pored utvrđenja uznemiravanja zatražila i isplatu iznosa od 55.167,03 EUR time je određena vrijednost predmeta spora pa suprotno shvaćanju žaliteljice u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da vrijednost predmeta spora sud utvrđuje posebnim rješenjem. Pri tome, neosnovano žaliteljica navodi da se u postupku raspravljalo samo o tužbenom zahtjevu za utvrđenje uznemiravanja ne i o zahtjevu za naknadu štete, jer se raspravljajući o tužbenom zahtjevu za utvrđenje uznemiravanja ujedno raspravljalo i o osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zatražene u iznosu od 55.167,03 EUR. Prema Tbr.7. toč.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.- dalje Tarifa) odvjetniku pripada jednokratna nagrada u postupku iz radnog odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima. Kako je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje uznemiravanja i naknada štete u iznosu od 55.167,03 EUR to je riječ o procjenjivom predmetu te nisu ispunjeni uvjeti iz Tbr.7.toč.2. Tarife da bi se o trošku postupka odlučilo primjenom jednokratne nagrade.

21.2. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP i odredbi Tarife tuženiku priznao trošak za sastava odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 27. lipnja 2022. po 500 bodova (Tbr.8.toč.1. Tarife), za pristup na ročišta održana 7. ožujka 2024., 5. studenog 2024., 18. veljače 2025. i 12. svibnja 2025. po 500 bodova (Tbr. 9.toč.1) te za pristup na ročište za objavu presude 26. lipnja 2025. 50 bodova (Tbr. 9.toč.3), ukupno 3050 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi Tbr. 52/3) i uvećano za trošak PDV od 25% (Tbr. 46), ukupno iznosi 7.625,00 EUR.

21.3. Međutim, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku priznao trošak za sastav podneska od 16. studenog 2021. jer isti nije bio potreban za vođenje postupka budući tuženik u tom podnesku u bitnome ponavlja navode i prigovore iz odgovora na tužbu. Također, za pristup na ročište 10. svibnja 2022. prvostupanjski sud je tuženiku priznao trošak prema Tbr. 9. toč1. Tarife u visini od 500 bodova iako je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja jer je tuženik zatražio rok za očitovanje na podnesak tužitelja od 9. svibnja 2022. koji mu je uručen na tom ročištu, radi čega je tuženiku za pristup na to ročište valjalo priznati trošak prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife u visini od 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi Tbr. 52/3) i uvećano za trošak PDV od 25% (Tbr. 46.) iznosi 125,00 EUR.

21.4. Dakle, valjanom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.1. u vezi s čl. 155. ZPP tuženiku je valjalo priznati trošak u iznosu od 7.750,00 EUR a u preostalom dijelu do 10.125,00 EUR odnosno za daljnjih 2.375,00 EUR zahtjev tuženika za naknadu troška odbiti kao neosnovan.

22. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st.1. i čl.373. toč.3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

23. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer i pored djelomične preinake odluke o parničnom trošku, nije promijenjen uspjeh stranaka u ovoj parnici

24. Tuženiku nije dosuđen troška odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Pula - Pola, 1. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković