1              Poslovni broj: Gž R-487/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-487/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom po sucima i to: Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sucu izvjestitelju, te dr. sc. Danijeli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz O. društva R. & partneri iz O., protiv tuženika Č. V. d.o.o., OIB: … iz V., zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku u V., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pr-7/2023-5 od 18. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. studenog 2023. 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pr-7/2023-5 od 18. svibnja 2023., u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i V. izreke.

 

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Pr-7/2023-5 od 18. svibnja 2023., u odbijajućem dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka dana 18. svibnja 2023. donio presudu kojom je u točki I. izreke djelomično prihvatio tužbeni zahtjev na način da je naložio tuženiku da s osnove naknade plaće za razdoblje od 1. lipnja 2016. do 31. siječnja 2018. isplati tužitelju kao radniku plaću u ukupnom bruto iznosu od 10.285,13 eura/ 77.493,33 kune[1], sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u ovoj točki izreke presude, u što ne ulaze kamate koje se odnose na iznos poraza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji je iznos sadržan u dosuđenoj bruto plaći. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odbio zatezne kamate „za jedan dan na svaki dosuđeni iznos iz točke I. izreke presude“ (a koji iznosi zbrojeni daju upravo već navedenih 10.285,13 eura/77.493,33 kune). Naime tužitelj je tražio isplatu zateznih kamata na iznose naknade plaće koji se odnose na prethodni mjesec, počevši od svakog petnaestog dana u narednom mjesecu do isplate. Prvostupanjski je sud pak dosudio početak tijeka zateznih kamata na navedene iznose od šesnaestog dana u narednom  mjesecu do isplate. Također prvostupanjski je sud u točki III. izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu zatražene isplate zateznih kamata i to onih zateznih kamata koje tužitelju nisu dosuđene u točki I. izreke (radi se o zateznim kamatama koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu iz ove točke izreke presude). U točki IV. izreke pobijane presude, prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 1.656,00 eura/12.477,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, a ovo s osnova naknade terenskog dodatka. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio o naknadi parničnog troška na način da je u točki V. izreke pobijane presude naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 957,32 eura/7.212,92 kune sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i V. izreke tuženik je podnio žalbu i to zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud ukine presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, te u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je također protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, no on je pobija u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, no žalbu obrazlaže  samo u odnosu na odbijajući dio prvostupanjske presude u dijelu pod točkom IV. izreke (u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom terenskog dodataka). Tužitelj žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga tj. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i  3. ZPP-a. On predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

 

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika, a tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

 

5. Žalbe obje parnične stranke nisu osnovane.

 

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za naknadom plaće u razdoblju od 8. lipnja 2016. do 16. siječnja 2018 u ukupnom bruto iznosu od 10.285,13 eura/ 77.493,33 kune sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev tužitelja za naknadom terenskog dodatka u istom razdoblju, u ukupnom iznosu od 1.656,00 eura/12.477,15 kuna također sa pripadajućim zateznim kamatama.    

 

7. Za istaknuti je kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu prvotno donio presudu dana 15. svibnja 2019. pod poslovnim brojem: Pr-84/2018-15 kojom je naložio tuženiku da s osnova naknade plaće isplati tužitelju ukupan bruto iznos od 73.510,18 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je za više zahtijevani iznos od 3.983,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Nadalje, prvostupanjski je sud dana 9. studenog 2020., pod poslovnim brojem Pr-84/2018-26 donio dopunsku presudu u kojoj je odbio tužbeni zahtjev za naknadom terenskog dodatka u ukupnom iznosu od 12.477,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude, odnosno dopunske presude, Županijski je sud u Splitu, dana 28. veljače 2023. pod poslovnim brojem Gž R- 69/2021 donio rješenje kojim je ukinuo presudu i dopunsku presudu Općinskog suda u Vukovaru od 15. svibnja 2019., odnosno od 9. studenog 2020. te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke pored ostalog je navedeno kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZPP-a, pa je prvostupanjsku presudu i prvostupanjsku dopunsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

9. Sada pak u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te je nadalje postupio na temelju odredbe članka 377. stavak 2. ZPP-a. 

 

10. Nakon razmatranja žalbi obje parnične stranke prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

11. Između parničnih stranaka nije bilo sporno kako je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca te da je na temelju ugovora o radu zaključenog 2014. obavljao poslove vozača autobusa II. grupe. Nadalje između parničnih stranaka nije bilo sporno kako je tuženik dana 3. lipnja 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju. Isto tako nije sporno kako je Općinski sud u Vukovaru, dana 12. srpnja 2017., pod poslovnim brojem Pr-37/17-12 donio presudu kojom je utvrdio da je predmetni otkaz nedopušten, te da radni odnos tužitelja (D. K.) nije prestao. Također ovom je presudom naloženo tuženiku da vrati tužitelja na poslove vozača autobusa II. grupe. Odlučujući o žalbi tuženika, Županijski je sud u Zagrebu dana 5. prosinca 2017. pod poslovnim brojem 38 Gž R – 1524/17-4 donio presudu kojom je odbijena žalba tuženika te potvrđena prvostupanjska presuda od 12. srpnja 2017. Ove sve je razvidno i iz navedenih presuda Općinskog suda u Vukovaru od 12. srpnja 2017. i Županijskog suda u Vukovaru od 5. srpnja 2017. (str. od 5. do 9. spisa). Slijedom navedenog razvidno je kako je pravomoćno presuđeno da je izvanredni otkaz tuženika koji je dao tužitelju odlukom od 3. lipnja 2016. nedopušten, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da je tuženik bio obvezan vratiti tužitelja na posao i to baš na radno mjestu vozača autobusa II. grupe.

 

12. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku utvrdio i slijedeće odlučne činjenice:

 

- da u predmetnom razdoblju od 8. lipnja 2016. do 16. siječnja 2018. tužitelj nije radio zbog otkaza ugovora o radu koji je otkaz pravomoćnom presudom utvrđen nedopuštenim,

- da prosječna plaća tužitelju koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca prije trenutka kada je tužitelj (bez svoje krivnje) prestao raditi (radi nedopuštene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu) iznosi 533.06 eura/4.016,35 kuna (bruto),

- da bi tužitelju, da je radio, bila isplaćena ukupna plaća za predmetno razdoblje od 10.285,13 eura/ 77.493,33 kune (bruto), odnosno po mjesecima kako je to točno navedeno u točki I. izreke pobijane presude,   

- da tuženik nije isplatio tužitelju nikakvu naknadu plaće za vrijeme u kojem nije radio i to zbog nedopuštenog otkaza koji je tužitelju dao tuženik.

 

13. Slijedom navedenog prvostupanjski sud, a pozivajući se na odredbe članka 95. stavci 3. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR), dosuđuje tužitelju u točki I. izreke pobijane presude, s osnova naknade plaće ukupan iznos od 10.285,13 eura/77.493,33 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to točno navedeno u ovoj točki izreke prvostupanjske presude. Tako je odredbom članka 95. stavak 3. ZR-a propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Odredbom stavka 5. istog čanka je određeno da ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

 

14. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu činjenica na kojima se temelji tužiteljev zahtjev za naknadu plaće u predmetnom razdoblju, kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Posebno je za istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio prosječnu plaću koja je isplaćena tužitelju u prethodna tri mjeseca (prije prestanka rada) te posljedično tome i ukupnu naknadu plaće koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju. Ovo je posebno utvrđeno na temelju stručnog, nepristranog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja K. S., dipl. oec., stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke iz V., i to baš „1. varijante“, što je prvostupanjski sud sve valjano i dostatno obrazložio. Na ovako točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio iznos iz točke I. izreke pobijane presude, pozivajući se pri tome na odredbe članka 95. stavci 3. i 5. ZR-a.

 

15. Tuženik u žalbi na presudu, u odnosu na dosuđujući dio pod točkom I. izreke, navodi kako prvostupanjski sud obrazlaže samo odbijajući dio presude, ali ne i usvajajući. Na taj način da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka. Nadalje, tuženik u žalbi ističe kako je protiv drugostupanjske presude (očigledno se misli na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 38 Gž R-1524/17-4 od 5. prosinca 2017. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda o nedopuštenosti izvanrednog otkaza tužitelju) podnio reviziju, o kojoj da još nije odlučeno. Tuženik naime smatra da ako uspije sa ovim izvanrednim pravnim lijekom tada da će biti nemoguće ostvariti povrat plaćanja na koje plaćanje da je „osuđen“ predmetnom pobijanom presudom.

 

16. U svezi sa žalbenim navodima tuženika za reći je slijedeće. Zaista je paušalan žalbeni navod kako prvostupanjski sud nije obrazložio „usvajajući“ dio tužbenog zahtjeva. Upravo suprotno tome, prvostupanjski je sud naveo na koji je način i koje je bitne činjenice utvrdio i koje je materijalno pravo primijenio. Zbog nepotrebnog ponavljanja tuženik se upućuje na obrazloženje pobijane presude u dijelu koji se odnosi na presudu iz točke I. izreke. Okolnost što je tuženik protiv već označene drugostupanjske presude podnio reviziju potpuno je irelevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari za naknadu plaće. si Ono što je relevantno jest to da postoji pravomoćna sudska presuda o nedopuštenosti izvanrednog otkaza koji je tužitelju dao tuženik, te da u predmetnom razdoblju tužitelj nije radio ne svojom krivnjom, nego upravo suprotno tome, krivnjom poslodavca zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu.

 

17. Tužitelj je zatražio naknadu terenskog dodataka za predmetno razdoblje i to u ukupnom iznosu od 1.656,00 eura/ 12.477,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Već je navedeno kako je ovaj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud odbio kao neosnovan u točki IV. izreke prvostupanjske presude. U bitnome prvostupanjski sud s tim u svezi navodi kako terenski dodatak predstavlja naknadu za povećane troškove u vezi s radom na terenu, a kako tog rada kod tužitelja u predmetnom razdoblju nije bilo, to da je i njegov zahtjev za isplatom naknade za terenski dodatak neosnovan. U prilog svom shvaćanju prvostupanjski se sud poziva i na tri odluke različitih županijskih sudova iz 2022.  u kojima da je iskazano isto pravno shvaćanje.

 

18. Tužitelj u žalbi suprotno tome navodi kako je terenski dodatak materijalno pravo radnika, a radnik da ne mora taj dodatak potrošiti na troškove prehrane i druge troškove vezane uz rad na terenu.

 

19. Terenski dodatak predstavlja naknadu troškova radniku za rad na terenu, kada se rad obavlja daleko od mjesta prebivališta ili uobičajenog mjesta rada, koje obično za sobom nosi povećanje troškova za radnika. Terenski dodatak služi za pokriće troškova prehrane i drugih troškova na terenu. Po pravnom shvaćanju ovog suda tužitelju za vrijeme dok nije radio ne pripada pravo ne terenski dodatak, jer ponovimo, terenski dodatak predstavlja naknadu za povećane troškove u svezi s radom na terenu, a ne naknadu za rad. Ako nema rada nema ni povećanih troškova koje je potrebno naknaditi. No, sve kada bi se i prihvatilo mišljenje tužitelja po kojem njemu pripada pravo na terenski dodatak, po redovitom tijeku stvari (ako mu je ranije isplaćivan), bez obzira što u predmetno vrijeme nije radio, opet u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta da mu se isti dosudi. Naime, da je tužitelj u predmetno vrijeme radio, zbog povećanih troškova vezanih za rad na terenu, zasigurno bi potrošio cijeli ili dio terenskog dodatka za pokriće troškova na terenu. U svakom slučaju, tužitelj ne bi

uspio „uštedjeti“ cijeli iznos terenskog dodatka. Sve suprotno je neživotno i nelogično. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje puni iznos terenskog dodatka koji mu je inače isplaćivan u razdoblju u kojem je radio. Međutim u žalbi, tužitelj niti ne navodi, a kamoli da dokazuje koji bi to iznos uspio uštedjeti od terenskog dodatka da je stvarno radio, a jasno je da bi dio terenskog dodataka svakako potrošio zbog povećanih troškova rada. Stoga je žalba tužitelja na odluku prvostupanjskog suda o terenskom dodatku neosnovana.

 

20. Već je navedeno kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose naknade plaće iz točke I. izreke prvostupanjske presude počevši od šesnaestog dana slijedećeg mjeseca do isplate, a ne počevši od petnaestog dana, pa je zatezne kamate koje bi više tekle za jedan dan, odbio kao neosnovane u točki II. izreke pobijane presude. Iako tužitelj za ovaj dio odbijajuće presude u žalbi ne navodi posebne žalbene razloge za reći je kako je i u ovom dijelu prvostupanjska presuda pravilna i zakonita. Naime, odredbom članka 92. stavak 3. ZR-a, propisano je da ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Kod takvog stanja stvari na pojedinačne mjesečne iznose dijela plaće koju tuženik nije isplatio tužitelju za predmetno razdoblje, zatezne kamate teku od šesnaestog dana idućeg mjeseca, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

21. Prvostupanjski je sud također valjano u točki III. izreke pobijane presude odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za dio zatraženih zateznih kamata i to onih koje bi tekle na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u bruto iznosu naknade plaće koja je dosuđena tužitelju u točki I. izreke prvostupanjske presude. Kako tužitelj u žalbi protiv ovog dijela presude ne ističe nikakve konkretne žalbene razloge, to se zbog nepotrebnog ponavljanja, u ovom dijelu, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

22. Odluka o parničnom trošku iz točke V. izreke, pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

23. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i V. izreke, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

24. Također trebalo je i žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 29. studenog 2023.