Poslovni broj: 8 Kžzd-69/2023-4

 

Poslovni broj: 8 Kžzd-69/2023-4

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. S., zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 2. u svezi st. 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21, dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama optuženog i Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku (dalje: ODO), podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: 28 Kzd-124/2022-50 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća 29. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Prihvaća se žalba ODO-a, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi V. S. za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. u svezi st. 6. KZ/11, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine i 6 /šest/ mjeseci.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom V. S. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme od dana uhićenja kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 11. srpnja 2022. pa do 21. travnja 2023.

 

II              Žalba optuženog V. S. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Osijeku presudom broj: 28 Kzd-124/2022-50 od 21. travnja 2023., je na temelju čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/ 19 i 80/22, dalje: ZKP/08), protiv optuženog V. S. odbio optužbu, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, zadovoljenjem pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina iz čl. 160. st. 1. KZ/11.

 

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka u odnosu na prednje kazneno djelo padaju na teret proračunskih sredstava.

 

1.2.              Istom presudom je optuženik V. S. proglašen krivim zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina, iz čl. 158. st. 2. u svezi st. 6. KZ/11, pa je na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

 

1.3.              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku V. S. uračunato je vrijeme od dana uhićenja kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 11. srpnja 2022. pa do 21. travnja 2023.

 

1.4.              Na temelju čl. 148. st. 6. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženi V. S. oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka.

 

2.              Protiv navedene presude u odnosu na njezin osuđujući dio žali se optuženik V. S. po braniteljici V. Š., odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe ili izrekne blaža osuda, a podredno da se pobijana presuda ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.              Protiv navedene presude, također samo u odnosu na osuđujući dio, žali se i ODO zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku V. S. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.  

4.              Odgovor na žalbe nije podnesen.

5.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-555/2023-3 od 8. kolovoza 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

6.              Žalba ODO-a je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

 

7.              Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Konkretno, ostvarenje te povrede u bitnome nalazi u tome da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao razloge glede postojanja subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela – postupanja s ciljem zadovoljenja svog spolnog nagona, čime je obrazloženje presude ujedno u proturječju i sa njezinom izrekom gdje se tereti da je inkriminiranu radnju poduzeo s ciljem zadovoljenja svoje spolne pohote.

 

Pritom žalitelj ističe da se predmetno djelo može počiniti samo s namjerom, a budući da prvostupanjski sud ne obrazlaže da bi postupao s ciljem zadovoljenja svog spolnog nagona, to samim time nisu ostvarena niti sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim (spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. u svezi st. 6. KZ/11).

 

7.1.              Vezano za takve žalbene navode, ovaj žalbeni sud primjećuje da prvostupanjski sud u toč. 26. obrazloženja pobijane presude navodi kako je na temelju rezultata dokaznog postupka na nedvojben način utvrdio da je optuženik inkriminiranim radnjama ostvario sva bitna obilježja citiranog kaznenog djela, čime očito, budući da u biće svakog kaznenog djela ulazi i njegova subjektivna komponenta, nalazi dokazanim da je žalitelj predmetno kazneno djelo počinio s oblikom krivnje za kakva se teretio u optužnici (izravna namjera).

 

Premda je takvo obrazloženje šturo i uopćeno, imajući u vidu prirodu i značaj činjenica koje prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka nalazi izvjesno utvrđenim, a na temelju kojih izvodi zaključak da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, opisani propust nije takve naravi da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, a što će pobliže biti obrazloženo u daljnjem tekstu ove odluke u kojem se razmatra žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.               Ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona optuženik nalazi u tome da prvostupanjski sud uopće nije iznio razloge a time niti utvrdio da je inkriminiranu radnju poduzeo s ciljem zadovoljenja svog spolnog nagona, čime nisu ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Iz takvih žalbenih navoda proizlazi da žalitelj ostvarenje navedene povrede nalazi kao posljedicu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o povredi kaznenog zakona, budući da ta žalbena osnova postoji samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

 

9.              Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konkretno, žalitelj prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada njegovu obranu, koju u svome iskazu podupire i njegov otac V. S., kao i materijalni dokazi, nije prihvatio kao vjerodostojnu i istinitu.

 

Pritom posebice upire da je u svojoj obrani iznio i motiv zbog kojeg ga je njegova izvanbračna supruga prijavila za počinjenje predmetnog djela,  a koji se ogleda u tome da je ista našla dugog muškarca, pa je na ovaj način smislila kako da ga se riješi.

 

S time u svezi upire i na činjenicu da se navodni inkriminirani događaj odigrao tijekom vikenda, a budući da su svjedokinje L. i A. O. u svojim iskazima navele da im je žrtva o tom događaju pričala neposredno nakon što se odigrao, to se postavlja pitanja zbog čega do podnošenja kaznene prijave dolazi tek po proteku vikenda, a iz čega se, po njegovom mišljenju, razborito može zaključiti da se inkriminirani događaj stvarno nije niti odigrao, budući da bi u suprotnom bilo logično za očekivati da isti bude prijavljen istog dana kada se navodno desio, na koji način optuženik sugerira da je žrtva, kao i svjedoci koji njezin iskaz podupiru, lažno iskazivala u ovom postupku.

 

Naposljetku, optuženik upire i na rezultate njegovog psihijatrijskog vještačenja koji govore samo o tome da se kod njega ne može isključiti postojanje pedofilskih sklonosti, a što nije dovoljno da ga sud proglasi krivim za predmetno kazneno djelo.

 

9.1.              Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju brižljive, kritičke i sveobuhvatne analize i pravilne ocjene vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza, i to kako samih za sebe, tako i međusobnoj povezanosti pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom predmetu,  te izveo pravilno zaključak da iste na izvjestan način govore o tome da je optuženik ostvario sva bitna obilježaja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, i to kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu.

 

9.2.              Na temelju takve analize dokaza, prvostupanjski sud, prije svega, pravilno uočava da je žrtva M. S. u svojem iskazu, a sukladno svojoj kronološkoj dobi, na jasan, uvjerljiv i konkretan način opisala inkriminirano zbivanje na način kako se to navodi u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, a imajući dodatno u vidu da takav njezin iskaz podupire i niz drugih dokaza izvedenih na raspravi,  sud prvog stupnja, a suprotno žalitelju, s pravom zaključuje da iskaz žrtve, a time i iskazi svjedoka kojima se ista nakon inkriminiranog zbivanja povjerila, predstavljaju vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, dok se s druge strane obrana optuženika ukazuje kao konstrukcija s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

 

9.3.              Tako su svjedokinje L. i A. O. (sestre žrtve) u svojim iskazima suglasno navodile da je oštećenica kritične zgode dotrčala do njih te im ispričala da ju je tata (optuženik) dirao i ljubio po "koki" prijeteći joj pritom da će joj u protivnom uzeti mobitel, a kakvi njihovi navodi su u svim bitnim momentima suglasni sa opisom inkriminiranog zbivanja kakav je u svom iskazu u ovom postupku dala sama žrtva.

 

Majka žrtve T. O. pak je u svome iskazu potvrdila da joj je po povratku iz trgovine kćerka L. O. prenijela da im je žrtva ispričala kako ju je optuženik dirao i ljubio po "koki".

 

9.4.              Nadalje, sud prvog stupnja pravilno uočava da iskaz žrtve potvrđuje i svjedokinja M. S. M., psihologinja u Centru za socijalnu skrb N., iz čijeg iskaza proizlazi da je oštećenica i njoj ispričala da ju je optuženik dirao i ljubio po "koki", s time da ovaj drugostupanjski sud dodatno primjećuje  da na vjerodostojnost i istinitost takvih navoda žrtve na vrlo slikovit i uvjerljiv način upućuje i iskaz navedene svjedokinje u kojem je opisala kako je žrtva na njezin upit gdje ju je tata točno ljubio stidljivo pokazala na svoje spolovilo, da bi potom skinula hlačice, rukom pokazujući mjesto gdje ju je optuženik ljubio, dok je gestama pokazala kako ju je dirao, na način da je rukom u dva do tri navrata prešla po svome spolovilu. Uz to svjedokinja je u svome iskazu navela kako joj je žrtva spomenula i da je osjetila "bockanje" kada ju je optuženik ljubio po "koki", u svezi čega na ovom mjestu valja primijetiti da se po ocjeni ovog žalbenog suda iznošenje takvog specifičnog detalja, naročito kada se ima u vidu kronološka dob žrtve, životno i logično ne očekuje od osobe koja lažno iskazuje, a kako to optuženik neosnovano sugerira u žalbi.

 

Naposljetku, prvostupanjski sud pravilno primjećuje da na zaključak o vjerodostojnosti i istinitosti opisa inkriminiranog zbivanja kakav je u svom iskazu u ovom postupku dala žrtva upućuju i rezultati njezinog psihologijskog vještačenja.

 

Tako iz nalaza i mišljenja psihologinje D. B., te njezinog iskaza na raspravi proizlazi da je žrtva inkriminirani događaj opisala sukladno svojoj kronološkoj dobi predškolskog djeteta, a kakav njezin iskaz udovoljava nizu kriterija koji upućuju na vjerodostojnost iskazivanja, pri čemu je realistično i konkretno opisala i kontekst same inkriminacije, na način da je precizno navela gdje je tko bio i što je radio, što je optuženik govorio, a što ona, a što su specifični i posebni detalji koji dodatno upućuju da je iskazivala o stvarno doživljenom, a ne izmišljenom događaju. S time u svezi vještakinja je navela da je žrtva prilikom razgovora sa svjedokinjom M. S. M. spontano pokazala gdje ju je optuženik ljubio, skidala se te gestikulacijom demonstrirala način na koji ju je dirao po spolovilu, a što se ne očekuje od osobe koja opisuje događaj koji stvarno nije osobno doživjela.

 

Uz to vještakinja je navela da kod žrtve na nalazi sklonost konfabulaciji (izmišljanju događaja), niti da bi ista bila izložena sugestivnim utjecajima drugih osoba, konkretno sestara i majke.

 

9.5.              Sve navedeno, a suprotno žalitelju, na vrlo uvjerljiv i pouzdan način upućuje na pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj upravo iskaz žrtve predstavlja  vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom predmetu, za razliku od obrane optuženika koja se ukazuje kao očita konstrukcija s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

S time u svezi na ovom mjestu valja primijetiti da se po stavu ovog drugostupanjskog suda, žalbeni navodi optuženika kojima upire na svoju obranu u kojoj je ukazao na postojanje motiva na strani njegove izvanbračne supruge da ga lažno kazneno prijavi za predmetno djelo, a koji se ogleda u tome da je ista našla dugog muškarca, pa je na ovaj način smislila kako da ga se riješi, već sami po sebi ukazuju kao krajnje neuvjerljivi i nelogični, s time da ih opovrgavaju i rezultati provedenog psihologijskog vještačenja žrtve.

 

Naime, takvim žalbenim tvrdnjama optuženik sugerira da je žrtva u ovom postupku pod utjecajem majke lažno iskazivala, što je, međutim, u izravnoj suprotnosti s mišljenjem psihologijske vještakinje koja nije utvrdila da bi žrtva bila izložena sugestivnim utjecajima drugih osoba, pa tako niti majke.

 

Isto tako, a imajući na umu brojnost i prirodu ranije navedenih dokaza koji podupiru iskaz žrtve, optuženik po stavu ovog žalbenog suda nije doveo u razumnu sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prema kojoj iskaz žrtve predstavlja vjerodostojan i isitnit dokaz niti žalbenim navodima kojima upire da je kaznena prijava protiv njega podnesena tek po proteku vikenda tijekom kojeg se navodno odigrao inkriminirani događaj, te da se na temelju rezultata njegovog psihijatrijskog vještačenja ne može sa sigurnošću zaključiti da je osoba sa pedofilskim sklonostima (u svezi čega valja primijetiti da prvostupanjski sud na tom dokazu, niti isključivo niti u odlučujućoj mjeri, ne temelji svoj zaključak o krivnji optuženika za počinjenje djela za koje ga je pobijanom presudom proglasio krivim, a kako to isti neosnovano sugerira u žalbi).

 

9.6.              Slijedom svega navedenog, a suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju iskaza žrtve, kao i spomenutih dokaza koji ga podupiru, na pouzdan i izvjestan način utvrdio da je optuženik kritične zgode, za vrijeme dok je sa žrtvom boravio u sobi, legao na krevet pored nje te joj skinuo gaćice preko noge i u više navrata dirao svojom rukom po njezinom vanjskom spolovilu, a potom je i ljubio po istom.

 

Polazeći već od same prirode i suštine navedenih radnji, po stavu ovog drugostupanjskog suda nema nikakve dvojbe da ih je optuženik poduzeo s ciljem zadovoljenja svoje spolne pohote, te da je pritom, svjesno i htijući, povrijedio spolni integritet žrtve - djeteta preko uvriježenih i društveno prihvatljivih granica spolnog ponašanja (bludna radnja), čime je predmetno kazneno djelo počinio sa izravnom namjerom prvog stupnja (čl. 28. st. 2. KZ/11).

 

10.              Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kazni, za razliku od državnog odvjetnika koji s pravom smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao preblagu kaznu.

10.1.              Konkretno, optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kazna koja je neprimjerena težini djela i njegovoj društvenoj opasnosti, posebice kada se ima u vidu da iz rezultata provedenog psihologijskog vještačenja proizlazi da žrtva povodom inkriminiranog događaja ne trpi štetne posljedice, dok državni odvjetnik, sasvim suprotno tome, smatra da prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio stupanj krivnje s kojim je optuženik počinio djelo, kao niti činjenicu da je žrtva u vrijeme inkriminacije bila stara svega pet godina, s posljedicom da ga je osudio na preblagu kaznu.

10.2.              Prije svega, na ovom mjestu valja ukazati da sukladno odredbi čl. 47. KZ/11, prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne uvijek mora poći od stupnja krivnje, tako da je državni odvjetnik u pravu kada u žalbi ukazuje da sud prvog stupnja prilikom izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je optuženik predmetno djelo počinio s najvišim stupnjem krivnje – izravnom namjerom prvog stupnja (čl. 28. st. 2. KZ/11).

Također, državni odvjetnik u žalbi s pravom upire da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je žrtva u vrijeme počinjenja djela bila stara svega pet godina, a što u povezanosti s činjenicom da se radi o kćerki optuženika, i po stavu ovog žalbenog suda upućuju na znatnu kriminalnu količinu i visok stupanj kriminalne volje optuženika prilikom počinjenja predmetnog djela.

S tim u svezi ovaj žalbeni sud dodatno primjećuje da je prvostupanjski sud prilikom izbora mjere kazne propustio uzeti u obziri i iskaz majke žrtve u kojem navodi da se žrtva nakon inkriminiranog događaja znala skidati u gaćice i uzeti lutku s kojom bi se trljala po spolovilu, govoreći pritom da joj tata (optuženik) rekao da tako treba raditi.

10.3.              Slijedom svega navedenog, državni odvjetnik je u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao preblagu kaznu zatvora, zbog čega je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 486. st. 1. ZKP/08, pobijana presuda preinačena u odluci o kazni na način da je optuženik za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. u svezi st. 6. KZ/11, za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine i 6 /šest/ mjeseci.

 

Ovaj žalbeni sud upravo takvu kaznu nalazi primjerenom svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi izbor vrste i mjere kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, te podobnom za ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe kažnjavanja, osobito u pogledu jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecaj na optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti njihovog činjenja i o pravednosti kažnjavanja.

11.              Budući da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana, a kako ovaj žalbeni sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od povreda taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je u odnosu na žalbu državnog odvjetnika na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao pod toč. I izreke ove presude, a glede žalbe optuženika na temelju čl. 482. ZKP/08 kao pod toč. II  izreke ove odluke.

 

U Varaždinu 29. studenoga 2023.

 

 

    Predsjednica vijeća

     Ljiljana Kolenko, v.r.