Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1378/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv I-tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, i II-tuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i I-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. i o žalbi I-tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba I-tuženika protiv presude se kao neosnovana odbija i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. u točki I izreke se potvrđuje.

II Žalba tužiteljice protiv presude se kao neosnovana odbija te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. u točki II izreke potvrđuje.

r i j e š i o  j e

I Žalba I-tuženika protiv točke II izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. se odbacuje kao nedopuštena.

II Žalba I-tuženika protiv točke III izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. se odbija kao neosnovana te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9179/2019-24 od 11. srpnja 2023. u tom dijelu potvrđuje.

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troška sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I. Usvaja se u odnosu na I-tuženika tužbeni zahtjev tužiteljice HŽ, [osobni identifikacijski broj], u djelu koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. IZNOS KREDITA Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koji glasi:

"…u

iznosu

od

CHF

24.100,00

(slovima: dvadesetčetiritisućestotinušvicarskihfranaka)…" te u dijelu koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.".

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 10. OTPLATA KREDITA a) anuiteti točka 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"…83 (slovima: osamdesetitri) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 364,69 CHF (slovima: tristotinašezdesetičetirišvicarskafrankašezdesetidevetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 364,05 CHF (slovima: tristotinešezdesetičetirišvicarskafrankapetcentima)".

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 10. OTPLATA KREDITA d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate točke 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.".

IV Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 4. KAMATNA STOPA Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"…promjenljiva…".

V Utvrđuje se da je ništetna odredba 9. KAMATE točka 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora."."

II. Odbija se u odnosu na II-tuženika tužbeni zahtjev tužiteljice HŽ, [osobni identifikacijski broj], u djelu koji glasi:

"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 1. IZNOS KREDITA Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koji glasi:

"…u

iznosu

od

CHF

24.100,00

(slovima: dvadesetčetiritisućestotinušvicarskihfranaka)…" te u dijelu koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja.".

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 10. OTPLATA KREDITA a) anuiteti točka 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"…83 (slovima: osamdesetitri) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 364,69 CHF (slovima: tristotinašezdesetičetirišvicarskafrankašezdesetidevetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 364,05 CHF (slovima: tristotinešezdesetičetirišvicarskafrankapetcentima)".

III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 10. OTPLATA KREDITA d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate točke 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"Mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.".

IV Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 4. KAMATNA STOPA Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"…promjenljiva…".

V Utvrđuje se da je ništetna odredba 9. KAMATE točka 1. Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. godine, sklopljenom između prvotuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.“

2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

„I. Odbija se manifestacijski zahtjev tužiteljice u odnosu na I-tuženika koji glasi:

"I Nalaže se prvotuženiku da sudu u jednom primjerku i tužitelju u jednom primjerku dostavi sve podatke o rekonstrukciji prometa (prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa te prijepis knjigovodstvene kartice kredita tj. specifikaciju uplata) po Ugovoru o [broj kredita] od 10.10.2006., sklopljenom između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, i to za vremenski period od dana sklapanja predmetnog Ugovora odnosno od dana 10.10.2006. pa nadalje, a sve u roku od osam dana.

II Nalaže se prvotuženiku da sudu u jednom primjerku dostavi sve podatke o rekonstrukciji prometa (prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa te prijepis knjigovodstvene kartice kredita tj. specifikaciju uplata) po Ugovoru o cesiji broj S036/2013 od 9.7.2013., sklopljenom između prvotuženika i drugotuženika, i to za vremenski period od dana sklapanja predmetnog Ugovora odnosno od dana 9.7.2013. pa nadalje, a sve u roku od osam dana."

II. Tužba se odbacuje u odnosu na I-tuženika i II-tuženika u dijelu koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, koji glasi:

"I Nalaže se prvotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju od sklapanja Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. pa do trenutka otkaza ugovora o kreditu 22.2.2012. i naknadno do 31.12.2013. temeljem obustave mirovine tužitelja, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klazuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos koju će visinu iznosa tužitelj odrediti nakon što tuženik postupi po gore donesenom rješenju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se drugotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju nakon otkaza Ugovora o [broj kredita] dana 22.2.2012. tj. nakon 1.1.2014. temeljem obustave mirovine tužitelja, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klazuli izraženoj u CHF isplati tužitelju iznos koju će visinu iznosa tužitelj odrediti nakon što tuženik postupi po gore donesenom rješenju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se prvotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju od sklapanja Ugovora o [broj kredita] od 10.10.2006. pa do trenutka otkaza ugovora o kreditu 22.2.2012. i naknadno do 31.12.2013. temeljem obustave mirovine tužitelja, a temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužitelju iznos koju će visinu iznosa tužitelj odrediti nakon što tuženik postupi po gore donesenom rješenju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se drugotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju nakon otkaza Ugovora o [broj kredita] dana 22.2.2012. tj. nakon 1.1.2014. temeljem obustave mirovine tužitelja, a temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužitelju iznos koju će visinu iznosa tužitelj odrediti nakon što tuženik postupi po gore donesenom rješenju, odnosno nakon što se provede financijsko vještačenje, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, i to od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

III. Tužiteljica i I-tuženik svaki snose svoj parnični trošak.“

3. Protiv te presude u dijelu pod točkom II izreke žali se tužiteljica, dok se I-tuženik žali protiv točke I izreke te presude kao i protiv točke II i III izreke prvostupanjskog rješenja. Obje stranke traže naknadu troška sastava žalbi.

3.1. Odgovor na žalbu tužiteljice podnio je II-tuženik te istim predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

4. Žalbe tužiteljice i I-tuženika protiv presude su neosnovane, a žalba I-tuženika protiv rješenja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5. Ispitujući odluke suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje stranke ističu u žalbama. Prvostupanjske odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

6. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019., podnijela tužbu protiv I-tuženika OTP banke d.d. Split te II-tuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa pravnim prednikom I-tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. dana 10. listopada 2006. sklopila Ugovor o [broj kredita], prema kojem je prednik I-tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.100,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužiteljica prema Ugovoru o kreditu bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, a na dan sklapanja ugovora ista je iznosila 6,99% godišnje.

Tužiteljica dalje ističe da je dana 22. veljače 2012. I-tuženi otkazao predmetni Ugovor o kreditu te je preostalo dugovanje u iznosu 11.039,08 CHF s troškovima, jednokratno dospjelo na naplatu. I-tuženi je u pogledu preostalog dugovanja prenio na II-tuženog sva prava i obveze i to Ugovorom o cesiji broj S036/2013 od 9. srpnja 2013.

Dana 18. srpnja 2013. II-tuženi je obavijestio tužiteljicu o provedenoj cesiji i tražio da se buduće uplate vrše na žiro račun II-tuženika. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje obavijestio je tužiteljicu da je po predmetnom Ugovoru o kreditu i pripadajućoj suglasnosti o zapljeni OV-6954/06 vršena obustava mirovine tužiteljice te da je do 31. prosinca 2013. u korist I-tuženika uplaćen iznos od 28.530,32 kuna, a od 1. siječnja 2014. nadalje u korist II-tuženika iznos od 7.281,60 kuna.

Nadalje, tužiteljica ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom prednika I-tuženika mijenjana na štetu tužiteljice. Kako je tužiteljica zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćala povećane iznose anuiteta, to ista ističe, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i I-tuženik), kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu u čl. 4. i čl. 9. točka 1, korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom I-tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, a da prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu I-tuženik odnosno njegov pravni prednik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna za promjenu kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice u odnosu na I-tuženika.

Tužiteljica, također, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, također, i da je tuženik odnosno njegov pravni prednik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (kakve su i odredbe čl. 1. i čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Slijedom navedenog, tužiteljica navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi, povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, te na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na strani tuženih došlo do stjecanja bez osnove, međutim obzirom da ne raspolaže podacima iz knjigovodstva tuženih odnosno podacima o rekonstrukciji prometa po predmetnom kreditu, a niti ugovorom o cesiji to tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu u kojoj postavlja manifestacijski zahtjev kojim traži da sud rješenjem:

1) naloži prvotuženiku da dostavi sve podatke o rekonstrukciji prometa (prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa te prijepis knjigovodstvene kartice kredita tj. specifikaciju uplata) po predmetnom Ugovoru o kreditu i to za razdoblje od sklapanja tog Ugovora pa nadalje te

2) naloži prvotuženiku i drugotuženiku da dostave sve podatke o rekonstrukciji prometa (prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa te prijepis knjigovodstvene kartice kredita tj. specifikaciju uplata) po Ugovoru o cesiji od 9. srpnja 2013. i to za razdoblje od 9. srpnja 2013. (kao dana sklapanja Ugovora o cesiji) pa nadalje,

navodeći da zadržava pravo nakon dostave tražene dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja konačno urediti tužbeni zahtjev.

Uz navedeno, u tužbi tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži:

- da se utvrde ništetnim dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i povrat i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1. i 10. predmetnog ugovora o kreditu, kako je navedeno u točki I. I do III izreke ove presude,

- da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: „...promjenjiva“ te dio odredbe čl. 9. točka 1. predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: „Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.“,

- da sud naloži prvotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu do otkaza ugovora o kreditu 22. veljače 2012. i naknadno do 31. prosinca 2013. temeljem obustave mirovine tužiteljice, na osnovu ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici isplati iznos visinu kojeg će tužiteljica odrediti nakon što prvotuženik dostavi dokumentaciju traženu manifestacijskim zahtjevom te nakon provođenja financijskog vještačenja, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te

- da sud naloži drugotuženiku da na ime stjecanja bez osnove u razdoblju nakon otkaza predmetnog ugovora o kreditu tj. nakon 1. siječnja 2014. temeljem obustave mirovine tužiteljice, na osnovu ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici isplati iznos visinu kojeg će tužiteljica odrediti nakon što drugotuženik dostavi dokumentaciju traženu manifestacijskim zahtjevom te nakon provođenja financijskog vještačenja, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

8. Uvidom u e-sudski registar, utvrđeno je da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-17/4341-2 od 15. svibnja 2017. trgovačko društvo Societe Generale - Splitska banka d.d. promijenilo tvrtku u Splitska banka d.d., da je rješenjima Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj Tt-18/9778 i Tt-18/9779, oba od 3. prosinca 2018., trgovačko društvo Splitska banka d.d. pripojeno trgovačkom društvu OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa] te da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-20/651-2 trgovačko društvo OTP banka Hrvatska d.d. promijenilo tvrtku u OTP banka d.d., iz čega proizlazi da je I-tuženik OTP banka d.d. pravni sljednik trgovačkog društva Societe Generale - Splitska banka d.d., koje je kao kreditor, zaključilo predmetni ugovor o [broj kredita] od 10. listopada 2006. s tužiteljicom, kao korisnicom kredita.

9. Sud prvog stupnja ocijenio je osnovanim tužbeni zahtjevu odnosu na I-tuženika, dok je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika smatrajući da II- tuženik nije pasivno legitimiran u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. To stoga što je između prednika I-tuženika (kreditora) i II-tuženika zaključen ugovor o cesiji, kako to proizlazi iz obavijesti o prijenosu potraživanja od 16. srpnja 2013. i 18. srpnja 2013. koje su tužiteljici, kao dužniku po predmetnom ugovoru o kreditu odnosno cessusu, dostavili prednik I-tuženika, kao cedent i II-tuženik, kao cesionar, a koji ugovor o cesiji je zaključen 9. srpnja 2013.

9.1. Sud prvog stupnja ističe da se sukladno čl. 80. st. 1. te čl. 81. ZOO-a ugovorom o cesiji prenosi na treću osobu odnosno cesionara (konkretno II-tuženika) tražbina koju vjerovnik odnosno cedent (konkretno prednik I-tuženika po predmetnom ugovoru o kreditu) ima prema dužniku odnosno cessusu (konkretno tužiteljici) i sva sporedna prava. Prema čl. 84. st. 2. ZOO-a dužnik, može isticati cesionaru sve prigovore koje ima prema njemu, kao i one koje je imao prema cedentu do trenutka kad je saznao za cesiju.

10. Imajući u vidu prethodno citirane zakonske odredbe, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica kao dužnik po predmetnom ugovoru o kreditu nema pravo prema II-tuženiku kao cesionaru isticati prigovor nedostatka oblika ugovora ili pak da se radi o ništetnom ugovoru.

Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila s I-tuženikom, a ne i s II-tuženikom, pa je I- tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu u kojemu se traži utvrđenje ništetnosti dijela tog ugovora.

11. Slijedom navedenoga, žalba tužiteljice je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena u točki II izreke.

12. Među strankama je nesporno da je dana 10. listopada 2006. između tužiteljice i prednika I-tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. sklopljen ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, kao i da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (prednika I-tuženika), s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 6,99% godišnje.

13. Sporno je jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne, ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (prednika I- tuženika) te kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita odnosno otplata kredita veže uz tečaj švicarskog franka, dakle sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Sporno je i je li nastupila zastara.

14. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu 2posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u odnosu na I-tuženika, kao i u odnosu na njegovog pravnog prednika Splitsku banku d.d., utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora I-tuženik odnosno prednik I-tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Spomenutom presudom utvrđeno je i to da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1729/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na I-tuženika i prednika I- tuženika u dijelu kojim je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u odnosu na I-tuženika i prednika I- tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su I-tuženik odnosno njegov pravni prednik potrošača u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

17. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

18. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je prednik I-tuženika (s kojim je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu) znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima prednik I-tuženika nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača.

Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu prednik I-tuženika je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO). Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to konkretno prednika I-tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer je prednik I-tuženika onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

19. Pravilno sud prvog stupnja naglašava da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane.

Stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke (prednika I- tuženika) nepoštene i ništetne.

20. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi.

Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138.a ZZP/07, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem I-tuženika tj. njegovog pravnog prednika.

21. I Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. navodi: „Pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle, kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava“ iz čega proizlazi da se utvrđenja iz odluke donesene u spomenutom kolektivnom sporu mogu primijeniti ne samo u parnicama individualne pravne zaštite radi naknade štete, već i u parnicama gdje se traži isplata (povrat) stečenog bez osnove. Da je tome tako, proizlazi i iz činjenice da je zakonodavac u Zakonu o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine broj 70/19) precizirao odredbu čl. 502.c ZPP-a na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora.

Naime, iako se ta izmjena ne primjenjuje na postupke u tijeku, a ovaj parnični postupak pokrenut je prije navedene izmjene ZPP-a, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tom izmjenom ZPP-a, sada u ZPP-u jasno naznačeno ono što je već sudska praksa iskristalizirala u svojim dosadašnjim odlukama.

I u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-297/2000 od 13. listopada 2000. jasno je izražen stav da postupovna pravila imaju za cilj očuvanje integriteta pravnog poretka, ali nisu sama sebi svrha, pa stoga pravilno prvostupanjski sud smatra da cilj i svrha procesnopravne odredbe čl. 502.c ZPP-a (prije nego što je ista izmijenjena), u dijelu u kojoj ta odredba govori o „posebnim parnicama za naknadu štete“, nije bilo ukinuti ili ograničiti zaštitu svih drugih subjektivnih imovinskih prava potrošača odnosno konkretno prava na isplatu (povrat) po pravilima stečenog bez osnove.

22. Vezano uz prigovor I-tuženika da se presuda koja je donesena u kolektivnom sporu odnosi samo na namjenske, u pravilu stambene kredite s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom koje su banke odobravale na duže vremensko razdoblje od 15 do 30 godina, pravilno prvostupanjski sud ističe da iz izreke pravomoćne presude donesene u spomenutom kolektivnom sporu proizlazi da se ista odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. vezano uz ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezano uz ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene kamate od strane I-tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, a predmetni kredit je potrošački kredit koji je zaključen u navedenom razdoblju tj. 10. listopada 2006.

23. Tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit zaključila s prednikom I-tuženika Societe Generale – Splitskom bankom, radilo se o kreditu koji je bio vezan valutnom klauzulom uz CHF te u kojem je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U vrijeme zaključenja ugovora znala je da promjenjiva kamatna stopa znači da se kamata može mijenjati tijekom otplate kredita te je, također, znala da valutna klauzula znači da je konkretni kredit vezan uz valutu CHF te je znala da se tečaj švicarskog franka može mijenjati. Međutim, službenica u banci ju nije upozorila da bi predmetni kredit bio rizičan kredit, već joj je, naprotiv, preporučila kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF kao najpovoljniji kredit. Obzirom na preporuku bankovne službenice, odlučila za takvu vrstu kredita kao najpovoljniji kredit. Službenica u banci joj nije nudila zaključenje ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz neku drugu valutu, niti joj je nudila kunski kredit. Također, službenica u banci ju prije nego što je potpisala predmetni ugovor o kreditu nije upozorila niti informirala koji kriteriji, parametri i razlozi utječu na promjenu tečaja švicarskog franka niti na promjenu kamatne stope. Prije nego što je potpisala predmetni ugovor o kreditu, isti je pročitala te nije imala nikakvih pitanja jer je imala povjerenje u banku, vjerovala je službenici banke koja joj je preporučila kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit. Nadalje je tužiteljica iskazala da se nakon nekog vremena početna rata kredita počela povećavati i to zbog povećanja kamatne stope i zbog rasta tečaja švicarskog franka. Obzirom da više nije mogla plaćati povećanu ratu kredita banka joj je otkazala predmetni ugovor o kreditu, a također se provodi i ovrha na njezinoj mirovini temeljem njezine izjave o suglasnosti o zaplijeni plaće i mirovine koju je dala kao sredstvo osiguranja predmetnog ugovora o kreditu u korist ovdje I-tuženika, time da se prvo ovrha provodila u korist I-tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, a sada se provodi u korist II-tuženika, na kojeg je prenesena tražbina I-tuženika koju ima prema njoj iz predmetnog ugovora o kreditu. Sredstva koja je dobila predmetnim ugovorom o kreditu iskoristila je za adaptaciju stana u kojem živi sa svojim suprugom na adresi [adresa]. U vrijeme zaključenja i tijekom otplate predmetnog kredita nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva. Iskazala je, također, kako u stanu koji su adaptirali sredstvima dobivenim od kredita, ona i suprug žive, iznajmljuju ga u periodu od 15. lipnja do 15. rujna svake godine počev od 2007. pa sve do danas, a za to vrijeme suprug i ona žive u tzv. ljetnoj kuhinji. Prijavljuju iznajmljivanje ovog stana tijekom ljetnih mjeseci obzirom da je njezin suprug registriran kao iznajmljivač.

24. Imajući u vidu iskaz tužiteljice te da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s prednikom I-tuženika, tužiteljica zaključila kao fizička osoba, a kao namjena kredita je navedena svrha otplate kredita odobrenog u Imex banci d.d., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetnim kreditom prijevremeno otplaćen kredit koji je tužiteljici odobrila Imex banka d.d. za adaptaciju stana u kojem tužiteljica sa svojim suprugom živi pretežiti dio godine, dakle koristi ga za svoje osobne odnosno obiteljske potrebe, a tek manji dio godine tj. tijekom tri ljetna mjeseca se taj stan iznajmljuje.

Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica ima status potrošača u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima jer je profesionalna svrha predmetnog ugovora o kreditu toliko ograničena da ne prevladava u cjelokupnom kontekstu ugovora odnosno pretežita namjena za koju je iskorišten kredit nije obavljanje poslovne djelatnosti već uređenje stana koji tužiteljica pretežito koristi za stanovanje tj. za svoje osobne odnosno obiteljske potrebe (tako i Sud EU u presudi od 8. lipnja 2023. u predmetu C-570/21).

S druge strane, I-tuženik nije dokazao suprotno.

25. Pravilno sud prvog stupnja smatra nedokazanim da je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora o kreditu mogla odabrati i kredit vezan uz valutu EUR ili neku drugu valutu jer I-tuženik nije dostavio ikakvu pisanu dokumentaciju iz koje bi to proizlazilo niti je predložio personalne dokaze na temelju kojih bi sud isto mogao utvrditi, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj službenica u banci nije nudila zaključenje ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz neku drugu valutu, niti joj je nudila kunski kredit već joj je preporučila kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF kao najpovoljniji kredit.

26. Također, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju službenica u banci prije nego što je potpisala predmetni ugovor o kreditu nije upozorila niti informirala koji kriteriji, parametri i razlozi utječu na promjenu tečaja švicarskog franka niti na promjenu kamatne stope, što znači da joj nije dala nikakve obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni (po predniku I-tuženika) ugovorne kamatne stope na određivanje tužiteljičine novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, niti ju je upozorila da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit, već joj je kredit vezan uz valutu CHF predočen kao najpovoljniji kredit. Takvo postupanje prednika I-tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, pravilno prvostupanjski sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

Banka (prednik I-tuženika) kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima bila je dužna informirati tužiteljicu o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka, kao i o kriterijima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze, a što je u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu izostalo.

U situaciji kada je izostala obavijest banke o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka, tužiteljica nije mogla procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF mogla imati za njezine financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu jer nju banka kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu nije upozorila na takve posljedice ugovaranja valutne klauzule, a životno je logično da je tužiteljica kao potrošač vjerovala banci kao financijskoj instituciji koja se između ostalog bavi kreditnim poslovanjem. Prethodno opisano postupanje banke kao financijske institucije u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu, smatra ovaj sud, u suprotnosti je i s čl. 10. st. 2. ZOO-a.

27. Nadalje, u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni kriteriji i parametri koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, a I-tuženik u sudski spis nije dostavio Odluku o visini kamatnih stopa prednika I-tuženika niti drugi akt banke (prednika I- tuženika) koji su bili važeći na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu iz kojih bi bilo vidljivo koji sve kriteriji i parametri utječu na promjenu kamatne stope. Osim toga, iako tuženik u sudski spis nije dostavio Odluku o visini kamatnih stopa prednika I- tuženika koja je vrijedila u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu niti tijekom otplate istog, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (odlučujući o reviziji na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.) u spomenutom kolektivnom sporu, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo je kako terminologija koja se koristi u Odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je „visoko stručna“ i apsolutno nerazumljiva za prosječnog potrošača. Također se u obrazloženju citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi: „To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.“

Također, iz prethodno navedenog iskaza tužiteljice proizlazi da ju bankovna službenica (dakle službenica prednika I-tuženika) u predugovornoj fazi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije uopće objasnila kriterije i parametre koji utječu na promjenu kamatne stope te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze.

28. Slijedom svega prethodno navedenog, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su sporne ugovorne odredbe kojima je prednik I-tuženika jednostrano mijenjao visinu ugovorene kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužiteljici bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 pa stoga je u odnosu na I- tuženika (kao pravnog slijednika kreditora Societe Generale - Splitske banke d.d.) osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 9. točka 1. predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice, kao korisnika kredita, i pravnog prednika I-tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (prednika I-tuženika) te dio odredbe čl. 4. tog Ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope obzirom da se promjenjivost kamatne stope iz tog članka ne može promatrati izdvojeno od čl. 9. točka 1. Ugovora kojom je određen pravno nevaljan i nedopušten način promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora (prednika tuženika), kao i da je u odnosu na I-tuženika (kao pravnog slijednika kreditora Societe Generale - Splitske banke d.d.) osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i način otplate anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u dijelu čl. 1. i čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu.

29. U odredbi čl. 84. ZZP/03 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „… u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“

Kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu navedeno je izostalo, a u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra TŽ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, kao i za mogućnost promjene ugovorene kamatne stope, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

30. Slijedom svega prethodno navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica, kao korisnica predmetnog ugovora o kreditu aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, dok je I-tuženik kao pravni slijednik kreditora pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

30.1. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije sama po sebi ništetna, ali s obzirom na okolnosti ugovaranja iste jest iz razloga koji su prethodno izloženi.

30.2. Nadalje, pogrešno tuženik smatra da je cijeli članak 1. Ugovora o kreditu utvrđen ništetnim. Sud je utvrdio njegovu ništetnost u dijelu kojim je iznos kredita iskazan u valuti CHF, a bez tog dijela ugovor može opstati.

31. Isto tako, tužiteljica, u smislu čl. 187. ZPP-a, ima pravni interes postaviti tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni redovne kamatne stope od strane prednika I-tuženika jer utvrđenje tih ugovornih odredbi ništetnim omogućava tužiteljici da prema odredbama Ovršnog zakona stavi prijedlog za odgodom ovrhe te prijedlog za proglašenjem nedopustivosti ovrhe odnosno pljenidbe njezine mirovine, koja pljenidba se provodi temeljem njezine izjave odnosno suglasnosti o zapljeni broj OV- 6954/06, a koja suglasnost je dana sukladno čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu.

Zbog navedenoga je pravno neodlučno bi li kondemnatori dio zahtjeva tužiteljice kojim traži vraćanje stečenog bez osnove bio u zastari te pogrešno tuženik smatra da je tužbu tužiteljice trebalo odbaciti odnosno da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a.

32. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da ovdje zastara nije mogla nastupiti, a s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni redovne kamatne stope.

33. Slijedom navedenoga, žalba tuženika protiv presude je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena.

34. S druge strane, žalba I-tuženika protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom II izreke nije dopuštena.

Naime, tim dijelom prvostupanjskog rješenja u odnosu na I-tuženika odbijen je manifestacijski zahtjev tužiteljice kao i u odnosu na I-tuženika i II-tuženika u dijelu koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom stečenog bez osnove.

Kako je dakle I-tuženik uspio u sporu spram dijela tužbenog zahtjeva na koji se odnosi točka II izreke prvostupanjskog rješenja, žalba tuženika je primjenom čl. 380. t. 1. ZPP-a odbačena kao nedopuštena.

35. U odnosu na žalbu I-tuženika protiv odluke o troškovima postupka treba navesti da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o troškovima postupka kada je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka smatrajući da su tužiteljica i I-tuženik uspjeli u parnici u jednakim dijelovima te da svatko od njih treba snositi svoj parnični trošak.

Naime, tužiteljica je u ovom sporu uspjela u odnosu na I-tuženika pretežnim dijelom i ima pravo od I-tuženika zahtijevati naknadu troškova postupka primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Nadalje, spram II-tuženika nije uspjela u sporu pa je II-tuženi imao pravo od tužiteljice zahtijevati naknadu troškova postupka. No, II-tuženik se nije žalio protiv odluke o troškovima postupka pa je navedeno pravno neodlučno za odluku o osnovanosti žalbi tužiteljice i I-tuženika.

35.1. Imajući u vidu navedeno, I-tuženik se neosnovano žali na odluku o troškovima postupka jer je sud prvog stupnja zapravo pogrešno primijenio materijalno pravo u korist I-tuženika, a povodom njegove žalbe odluka drugostupanjskog suda za I- tuženika ne može biti nepovoljnija.

35.2. Zbog navedenoga, a uvažavajući činjenicu da se tužiteljica protiv točke III izreke prvostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka nije žalila, žalba I-tuženika protiv točke III izreke prvostupanjskog rješenja je odbijena te je prvostupanjsko rješenje u tom dijelu potvrđeno primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a.

36. Kako niti tužiteljica niti I-tuženik nisu uspjeli sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević