REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr -4/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kovaču, odvjetniku u Bjelovaru, A.K.Miošića 24, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, br. P-DO-12/2024, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 06. lipnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zastupnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 29. kolovoza 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I. Tužena Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 je dužna tužitelju ĆE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku 15 dana platiti ukupan iznos od 3.891,62 Eura, bruto i to sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 61,70 Eura od 16. veljače 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,70 Eura od 16. ožujka 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,70 Eura, od 16. travnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,70 Eura, od 16. svibnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,98 Eura, od 16. lipnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,98 Eura od 16. srpnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,98 Eura, od 16. kolovoza 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 61,98 Eura od 16. rujna 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 63,22 Eura, od 16. listopada 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 63,22 Eura od 16. studenog 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 63,22 Eura, od 16. prosinca 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos 63,22 Eura od 16. siječnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,48 Eura od 16. veljače 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,48 Eura od 16. ožujka 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,48 Eura, od 16. travnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,48 Eura, od 16. svibnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura, od 16. lipnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura od 16. srpnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura, od 16. kolovoza 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura od 16. rujna 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura, od 16. listopada 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura od 16. studenog 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura, od 16. prosinca 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos 64,77 Eura od 16. siječnja 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,39 Eura od 16. veljače 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,39 Eura od 16. ožujka 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,39 Eura, od 16. travnja 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,39 Eura, od 16. svibnja 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura, od 16. lipnja 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura od 16. srpnja 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura, od 16. kolovoza 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 69,60 Eura od 16. rujna 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura, od 16. listopada 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 68,55 Eura od 16. studenog 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 69,05 Eura, od 16. prosinca 2021. godine, pa do isplate,

- na iznos 68,99 Eura od 16. siječnja 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 68,83 Eura od 16. veljače 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 68,59 Eura od 16. ožujka 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura, od 16. travnja 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,69 Eura, od 16. svibnja 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 67,34 Eura, od 16. lipnja 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 70,99 Eura od 16. srpnja 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 73,38 Eura, od 16. kolovoza 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 70,71 Eura od 16. rujna 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 70,71 Eura, od 16. listopada 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 74,95 Eura od 16. studenog 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 75,55 Eura, od 16. prosinca 2022. godine, pa do isplate,

- na iznos 74,95 Eura od 16. siječnja 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 74,95 Eura od 16. veljače 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 74,95 Eura od 16. ožujka 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 74,95 Eura, od 16. travnja 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 80,50 Eura, od 16. svibnja 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 82,63 Eura, od 16. lipnja 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 81,07 Eura od 16. srpnja 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 76,79 Eura, od 16. kolovoza 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 76,79 Eura od 16. rujna 2023. godine, pa do isplate,

- na iznos 77,42 Eura, od 16. listopada 2023. godine, pa do isplate, koje se obračunavaju sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa od 3.891,62 Eura, do zatraženog iznosa od 30.977,51 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 27.085,89 Eura, kao i u vezi zatražene zatezne kamate preko one dosuđene točkom I. izreke ove presude.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. U tužbi je naveo da je do 30. rujna 2023. godine, kada je inače umirovljen, bio zaposlen u Hrvatskoj vojsci i to u ratnom zrakoplovstvu, bojna zračnog motrenja i navođenja, kao dočasnik za identifikaciju s ustrojbenim činom nadnarednik vojni specijalist.

3. Nadalje je naveo kako mu je sukladno odredbi čl.137.st.5. Zakona o službi u oružanim snagama ( u daljnjem tekstu : ZOSOS), kao osobi koja ima maksimalan čin za vojnog specijalistu, trebala biti uvećana plaća za vrijednost koeficijenta osobnog čina, ali mu se plaća nikada nije na taj način uvećala, te mu je koeficijent (na temelju kojeg se vršio izračun plaće) stalno bio isti. Zbog toga, tužitelj smatra da je od 01. siječnja 2019. godine, do odlaska u mirovinu (30.rujna 2023. godine), dakle u tom razdoblju od 57 mjeseci, oštećen za ukupan iznos od 4.766,07 Eura bruto, odnosno mjesečno po 83,61 Eura bruto. Tužitelj je istakao da će točan iznos svoje tražbine u pogledu visine, moći ću postaviti nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom postupku, pa je samo paušalno početnim tužbenim zahtjevom iz tužbe, predložio da mu tužena isplati 4.766,07 Eura, sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2019. godine.

4. Tužitelj tvrdi da je dana 16. listopada 2023. godine, podnio zahtjev za mirno rješenje spora, tuženiku, no da je taj zahtjev tuženik odbio s obrazloženjem da nisu donijeli odgovarajuću uredbu u smislu čl. 137.st.8. ZOSOS, koji stav tuženika, tužitelj smatra potpuno promašenim jer nedonošenje podzakonskog propisa, ne utječe na pravo tužitelja koje je određeno i zagarantirano navedenim ZOSOS, pri čemu se tužitelj pozvao na čl. 137.st.5. ZOSOS. Tužitelj smatra da se u slučaju nedostatka propisa o regulaciji same isplate, trebaju primijeniti opći propisi, dakle Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike i sl.

5. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, a kako se prethodno tužitelj podneskom od 11. rujna 2024. godine, nije suglasio sa ranijim prijedlogom tuženika u vezi sklapanja sudske nagodbe radi isplate iznosa od 3.876,92 Eura, na ime razlike neisplaćene plaće u utuženom razdoblju, tužitelj je podneskom od 01. travnja 2025. godine, preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, odnosno povećanjem visine postojećeg tužbenog zahtjeva, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 30.977,51 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne konkretno istaknute iznose (zbroj kojih daje konačno utuženu svotu), a ujedno je istakao eventualno kumulirani zahtjev u smislu čl. 188.st.2. ZPP, radi isplate ukupnog iznosa od 4.768,49 Eura, također sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne konkretno istaknute iznose (zbroj kojih daje tu utuženu svotu).

6. Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu prvo u cijelosti osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, navodeći da je čl. 137.st.8. ZOSOS, propisano kako se iznos uvećanja koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste određuje Uredbom Vlade Republike Hrvatske, a koju Uredbu Vlada RH nije donijela, pa zbog toga, tuženik smatra kako tužitelj nema pravne osnove da potražuje razliku plaće po propisu koji nije donesen. Također, tuženik je osporio i visinu istaknutog zahtjeva od 83,61 Eura mjesečno, istaknuvši da nije razvidno iz tužbe na čemu uopće tužitelj temelji tako postavljenu visinu.

7. Međutim, podneskom od 20. ožujka 2024. godine, tužitelj je naveo kako je dana 01. ožujka 2024. godine, stupila na snagu Uredba o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (N.N.br. 22/2024, u daljnjem tekstu: Uredba), prema kojoj su se stekli uvjeti za izračun neisplaćene plaće za utuženo razdoblje, kao i za sklapanje sudske nagodbe u ovome predmetu, pa je uz podnesak od 03. rujna 2024. godine, tuženik u daljnjem tijeku postupka, dostavio sudu matematički izračun razlike neisplaćene plaće tužitelja u utuženom razdoblju i to na način da je za 5% uvećao postojeći koeficijent po kojem je tužitelju vršen izračun plaće u utuženom razdoblju (a što je tuženik uostalom pojasnio podneskom od 21. listopada 2024. godine), zbog čega je tuženik predložio da se sklopi sudska nagodba u ovom predmetu, temeljem koje bi tuženik pristao isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.876,92 Eura u utuženom razdoblju. Podneskom od 21. listopada 2024. godine, tuženik je pojasnio kako tužitelj ne može s obzirom na sadržaj čl. 3.st.2. navedene Uredbe, kao osoba koja je u mirovini, potraživati da se retroaktivno primijeni koeficijent osobnog čina iz čl. 2. Uredbe, koji je tek utvrđen navedenom Uredbom, nakon što je tužitelj već otišao u mirovinu, već da može potraživati samo da mu se isplati razlika neisplaćene plaće isključivo za "uvećanje vrijednosti koeficijenta, budući da Uredba propisuje retroaktivnu primjenu samo za uvećanje vrijednosti koeficijenta".

8. Nakon što je tužitelj odbio sklopiti sudsku nagodbu kakvu je tuženik predložio u vezi isplate ukupnog iznosa od 3.876,92 Eura, te nakon što je tužitelj istakao svoj konačni novčani zahtjev podneskom od 01. travnja 2025. godine, tuženik se usprotivio takvom konačnom zahtjevu tuženika, te je smatrao ispravnim (list 167 spisa) matematički izračun razlike neisplaćene plaće tužitelja u utuženom razdoblju, sačinjen od strane financijskog vještaka u ovome postupku u iznosu od 3.891,62 Eura i nije se protivio isplati tužitelju tog novčanog iznosa od 3.891,62 Eura (obračunatom po koeficijentu 1,5780), počevši od dana 03. travnja 2025. godine, kada je dostavio sudu taj podnesak, pa sve do zaključenja glavne rasprave.

9. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Odluku Ministarstva obrane RH o prevođenju i rasporedu od 01.01.2014.g. (list 4-5, u daljnjem tekstu: Odluka), Odluke Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH o rasporedu od 21.05.2018.g., te od 12.11.2019.g. (list 6-8), obračun plaće za tužitelja u vezi mjeseca veljače 2023.g. (list 9 spisa), zahtjev tužitelja za mirno rješenje predmeta spora od 13.10.2023.g. (list 10-11), odgovor zastupnika tuženika u vezi tužiteljevog zahtjeva za mirno rješenje spora od 27.12.2023.g. (list 12-13), dokument Ministarstva obrane RH pod nazivom "Osnovna obilježja vojnih specijalista u OS RH" (list 21-28), matematički izračun tuženika u vezi razlike neisplaćenog osobnog dohotka tužitelju u utuženom razdoblju (list 31-33), Odluku Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH za nadnarednicu, vojnu specijalisticu IE od 27.03.2024.g. (list 37), obračun isplaćenih plaća za tužitelja (list 46-127 spisa), Uredbu (list 128), očitovanje Službe za radne sporove, pri Ministarstvu obrane RH od 15.10.2024.g. (list 129), financijskim vještačenjem (list 138-140), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 27.02.2025.g. (list 144-153).

10. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

11. Konačno istaknuti početni novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 30.977,51 Eura je ocijenjen samo u manjem dijelu (u vezi isplate iznosa od 3.891,62 Eura) osnovanim, zbog čega u pravnom smislu nije bilo opravdanog razloga da se odbija ili meritorno odlučuje uopće na bilo koji način o preostalom eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja u vezi isplate iznosa od 4.768,49 Eura.

12. Između stranaka nije uopće bilo sporno u ovoj parnici:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju od 01. siječnja 2019. godine, pa sve do 30. rujna 2023. godine (dakle, tijekom navedenih 57 mjeseci), bio zaposlenik Hrvatske vojske u ratnom zrakoplovstvu, bojne zračnog motrenja i navođenja, kao dočasnik za identifikaciju s ustrojbenim činom nadnarednik vojni specijalist,

- da je tužitelj krajem mjeseca rujna 2023. godine, umirovljen i da je imao maksimalni čin za vojnog specijalistu u utuženom razdoblju (list 4-8), te da mu unatoč tome u navedenom utuženom razdoblju od punih 57 mjeseci nije bilo isplaćivano uvećanje plaće u smislu čl. 137.st.5. ZOSRH, na kojoj odredbi je tužitelj utemeljio predmetni novčani zahtjev za isplatu razlike neisplaćenog iznosa plaće,

- da je tužitelj u tužbi sam naveo kako je izračunao da je oštećen u smislu čl. 137.st.5. ZOSRH, za ukupan iznos od 4.766,07 Eura bruto ili za svotu od 83,61 Euro bruto mjesečno, premda tužitelj nije u tužbi uopće pojasnio na koji je to način došao do takvog točnog matematičkog izračuna, no stalni sudski vještak je odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja utvrdio u ovoj parnici (list 153 spisa) da je taj matematički izračun mogao biti izvršen, pod uvjetom da je prilikom obračuna za isplatu plaće tužitelja u utuženom razdoblju, primijenjen koeficijent od 1,5949 za tužitelja,

- da je tuženik tijekom ove parnice, nakon donošenja i stupanja na snagu navedene Uredbe (koja je stupila na snagu dana 01.03.2024.g.), prvo izračunao visinu novčanog iznosa za koji je sam tuženik priznao da pripada tužitelju u utuženom razdoblju (svota od 3.876,92 Eura), na ime razlike neisplaćene plaće, te za isplatu kojeg iznosa je predložio tužitelju da sklope sudsku nagodbu u ovome predmetu, a nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tuženik je prihvatio kao matematički točan vještački matematički izračun u ukupnom iznosu od 3.891,62 Eura (time da je takva visine razlike neisplaćene plaće bila obračunata po koeficijentu od 1,5780, naspram onog od 1,5030 po kojem je bila obračunata i isplaćena plaća tužitelju u utuženom razdoblju – a što je i vještak utvrdio na listu 4 svog nalaza i što uostalom proizlazi iz tuženikovog tabelarnog izračuna koji se nalazi u spisu na listovima 31-33),

- da je tužitelj tijekom ove parnice, nakon donošenja navedene Uredbe, istakao da mu pripada plaća u utuženom razdoblju po koeficijentu 2,10 i da je po tom koeficijentu u slučaju da tuženik obračuna razliku neisplaćene plaće tužitelju, bio spreman sklopiti sudsku nagodbu u ovoj parnici,

- da je stalni sudski vještak financijske struke, matematički izračunao (a na taj matematički izračun u smislu točnosti nije bilo nikakvih primjedbi stranaka) razliku neisplaćene plaće koju bi tuženik trebao platiti tužitelju u utuženom razdoblju u slučaju da se trebao primijeniti koeficijent od 2,10 umjesto koeficijenta od 1,5030 koji je bio primijenjen za obračun plaće tužitelja, a koja razlika iznosi ukupno 30.977,51 Eura (list 147-148 spisa),

- da je tužitelj svoj osnovni konačni zahtjev (neovisno o istaknutom eventualno kumuliranom zahtjevu u vezi isplate iznosa od 4.768,49 Eura) istakao u ovoj parnici upravo u vezi isplate iznosa od 30.977,51 Eura, potražujući dakle isplatu razlike neisplaćene plaće po koeficijentu od 2,10 za razliku od plaće koja mu je bila isplaćena u utuženom razdoblju po koeficijentu od 1,5030.

13. Tijekom ove parnice, nakon donošenja navedene Uredbe je još u fazi prethodnog postupka, postala nesporna pravna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, koju osnovu je tuženik osporavao samo u početnom dijelu parnice, dok nije bila donesena navedena Uredba, pa je dakle tijekom ove parnice, počevši od mjeseca ožujka ili rujna 2024. godine (kada je tuženik uostalom dostavio sudu, svoje podneske od 20. ožujka i 03. rujna 2024. godine) bila sporna, samo i isključivo visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je bilo po kojem točno koeficijentu tužitelju pripada pravo na isplatu razlike neisplaćene plaće u odnosu na koeficijent od 1,5030 po kojem je tužitelju i bila obračunata, ali i isplaćena plaća u utuženom razdoblju.

14. Vještak nije bio niti pozvan da se o tome očituje jer se radilo o pravnom pitanju, te je vještak u okviru odgovora na zadani mu predmet vještačenja, a sukladno onome na čemu je bio utemeljen predmetni novčani zahtjev tužitelja, samo matematički u svom nalazu i mišljenju (na sadržaj kojeg matematičkog izračuna u smislu točnosti, nije niti jedna stranka imale bilo kakvih primjedbi) izračunao visinu neisplaćene razlike plaće tužitelju u slučaju da je trebalo u utuženom razdoblju primijeniti prilikom obračuna plaće koeficijent od 2,10. Ujedno je vještak u svom nalazu, naglasio da se tužiteljev početni zahtjev u vezi isplate ukupnog iznosa od 4.766,07 Eura ili 83,61 Eura mjesečno, temelji na koeficijentu od 1,5949, dok se točnim obračunom razlike plaće po koeficijentu od 1,5780 koji je koristio tuženik u trenutku kada je u ovoj parnici nudio tužitelju sklapanje nagodbe, dolazi do razlike od 3.891,62 Eura u pogledu razlike neisplaćene plaće.

15. Prema tome, vještak nije niti sugerirao koji od navedenih matematičkih izračuna da sud prihvati, niti je sud od vještaka tako nešto i tražio, obzirom da odluka o tome predstavlja pravno pitanje i da ne zadire u struku financijskog vještaka, koji je angažiran za matematički izračun visine tražbine tužitelja.

16. Sud smatra da u ovom slučaju treba primijeniti koeficijent od 1,5780 u smislu navedene Uredbe, odnosno čl. 2 Uredbe, a u vezi sa čl. 137.st.5. ZOSRH, te je zbog toga tužitelju i dosuđen iznos od 3.891,62 Eura, a sve iz razloga koji će sada biti izneseni.

17. Za donošenje ove meritorne odluke, sud je svakako trebao imati u vidu sadržaj i smisao navedenog čl. 137. ZOSRH, Uredbe, ali i one uredbe koja je bila na snazi prije navedene Uredbe, koja je stupila na snagu 01. ožujka 2024. godine, a to je bila Uredba o izmjeni Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, koja je donesena 28. veljače 2013. godine, te koja je stupila na snagu 01. ožujka 2013. godine, vodeći računa i o sadržaju dokumenta kojeg je tužitelj dostavio sudu, pod nazivom "Osnovna obilježja vojnih specijalista u OS RH" (list 21- 28) jer je tužitelj podneskom od 16. veljače 2024. godine, obrazložio visinu svog početno istaknutog zahtjeva od 4.766,07 Eura, navođenjem da je po povećanom koeficijentu od 0,07 %, na koji upućuju navedena "Osnovna obilježja…", istakao visinu početnog zahtjeva.

18. Naime, prije svega valja naglasiti da je navedenom Uredbom o izmjeni Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, koja je donesena 28. veljače 2013. godine (koja se sastoji samo od 2. članka), bilo propisano da je izmijenjen koeficijent osobnog čina za izračun plaće djelatnih vojnih osoba, te da za nadnarednika (kakav čin je imao uostalom tužitelj u spornom razdoblju), taj koeficijent osobnog čina iznosi 1,503. Osim toga, nije na odmet ponoviti da je u ovome postupku utvrđeno da je upravo po tom koeficijentu od 1,503 i vršen obračun plaće tužitelju u utuženom razdoblju, dakle upravo na temelju sadržaja te Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, koja je donesena 28. veljače 2013. godine, te koja je stupila na snagu 01. ožujka 2013. godine (a koja je donesena na temelju tada važećeg čl. 169. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske), imajući u vidu da nikakva druga Uredba u tom smislu u vezi vrijednosti koeficijenta ili u vezi uvećanja postojećeg koeficijenta nije bila donesena, do trenutka donošenja navedene Uredbe koja je stupila na snagu 01. ožujka 2024. godine.

19. Također, valja istaći da je čl. 137. ZOSRH, koji članak se sastoji od čak osam stavaka, reguliran način obračuna plaće djelatnih vojnih osoba, time da je u vezi tužitelja doista primjenjiva odredba na koju se tužitelj pozvao u historijatu tužbe, dakle stavak 5., kojim je propisano da će se "uvećati vrijednost osobnog čina…svakih pet godina provedenih na dužnosti vojnog specijalista" onom vojnom specijalistu koji je sustavom promaknuća u skladu s odredbama toga Zakona, dostigao maksimalni čin za vojnog specijalistu propisan odredbama toga Zakona, a nesporno je između stranaka bilo da je tužitelj dostigao taj maksimalni čin na dan 01. siječnja 2014. godine (uostalom na to upućuje i sadržaj Odluka koje se nalaze u spisu na listovima 4-8, te činjenica da tu iznesenu tvrdnju tužena nije osporavala).

20. Daljnja značajna odredba da bi se na pravilan način, sukladno pozitivnim propisima, donijela meritorna odluka u tužbenom zahtjevu tužitelja je bila odredba čl. 137.st.8. ZOSRH, koja propisuje da vrijednost koeficijenta osobnog čina djelatnih vojnih osoba i iznos uvećanja koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste iz stavka 5. ovoga članka uredbom propisuje Vlada Republike Hrvatske, time da je u prijelaznim i završnim odredbama tog ZOSRH (u članku 218. ZOSRH), bilo regulirano samo da će se provedbeni propisi na temelju ovlasti iz ovog Zakona donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona.

21. Kako je taj ZOSRH inače bio na snazi od 21. prosinca 2019. godine, te da su zadnje izmjene i dopune bile objavljene u Narodnim novinama broj 14/24, a Uredbe o kojima je sud iznosio određene činjenice u točci 17. i 18., ovog obrazloženja su bile donesene tijekom 2013. i 2024. godine, očito je da je na nivou provedbenih propisa na temelju ovlasti na koje je uputio ZOSRH, kada se radi o donošenju Uredbe od strane Vlade RH kojom uredbom bi se regulirao opisani način uvećanja koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste iz čl. 137.st. 5. ZOSRH, došlo do zastoja ili svojevrsne "šutnje administracije" u širem smislu riječi, a ne u užem jer se Vlada RH ne može tretirati administracijom u užem smislu pojma "šutnja administracije".

22. Prema tome, sasvim je jasno da Vlada RH u smislu čl. 137.st.5. ZOSRH, nije donijela nikakvu uredbu kojom bi se regulirao na točno određen način iznos uvećanja koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste (poput tužitelja u vrijeme dok je ovaj još radio, sa činom nadnarednik), te da je takva Uredba, bila donesena tek tijekom 2024. godine, a njome je reguliran doista i način uvećanja koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste iz čl. 137.st.5. ZOSRH, ali i vrijednost koeficijenta osobnog čina.

23. Zbog samog sadržaja ovih dvaju potpuno različitih pojmova ("uvećanje čina" i "vrijednost koeficijenta osobnog čina"), a na što upućuje i zakonski tekst (ZOSRH), ali i sadržaj navedene Uredbe, po uvjerenju suda je bilo izuzetno bitno lučiti razliku između tih pojmova, a to je od značaja i za pravilnu primjenu prava u ovom slučaju.

24. Naime, koeficijent osobnog čina je do donošenja Uredbe za tužitelja dok je bio u radnom odnosu u utuženom razdoblju, kao nadnarednik, iznosio 1,503 sukladno navedenoj Uredba o izmjeni Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, donesenoj 2013. godine, a taj isti koeficijent osobnog čina za nadnarednika, sukladno navedenoj Uredbi koja je donesena tijekom 2024. godine (dakle, kada je tužitelj već bio u mirovini u koju je otišao tijekom prethodne 2023. godine), sada iznosi 2,10 i taj koeficijent osobnog čina za vojnog specijalistu nadnarednika, uopće nije po uvjerenju ovoga suda od značaja za visinu predmetne novčane tražbine tužitelja (tužitelj sasvim pogrešno tijekom ove parnice smatra da jest) u kontekstu čl. 137.st.5. i 8. ZOSRH, koje zakonske odredbe predstavljaju pravnu osnovu temeljem kojih je tužitelj i podnio predmetnu tužbu.

25. U tom smislu sud podsjeća da je čl. 137.st.5. ZOSRH, praktički u vezi tužitelja koji je bio nadnarednik u utuženom razdoblju i koji je imao maksimalni čin vojnog specijalist, bilo propisano da se "svakih idućih pet godina provedenih na dužnosti vojnog specijaliste uvećava vrijednost koeficijenta osobnog čina".

26. Kako je vrijednost koeficijenta osobnog čina za tužitelja u utuženom razdoblju iznosila 1,503 (što nije uopće sporno između stranaka – opaska suca), te kako je trebalo samo uvećati tu vrijednost osobnog čina, nedvojbeno je da je čl. 3. Uredbe, Vlada RH donijela odluku u smislu provedbenog propisa na koji upućuje navedena odredba čl. 218. ZOSRH, a sukladno čl. 137.st.8. ZOSRH (što proizlazi i iz samog sadržaja uvoda navedene Uredbe iz 2024. godine), vezano za povećanje "vrijednosti koeficijenta osobnog čina" i to za 5% za svaku godinu, idućih 5 godina.

27. Po uvjerenju ovoga suda, tužitelj sebi ne može svojatati pravo na povećanu vrijednost koeficijenta osobnog čina od 2,10 u odnosu na činjenicu da je na dan odlaska u mirovinu bio doista nadnarednik i to sa maksimalnim činom za vojnog specijalistu, ali sa vrijednosti koeficijenta osobnog čina od 1,503, a sukladno tada važećoj uredbi donesenoj tijekom 2013. godine. Ovo posebno stoga, što je Uredba iz 2024. godine, stupila na snagu 01. ožujka 2024. godine, kada je tužitelj već bio u mirovini.

28. Međutim, kako je st.2. čl.3. Uredbe izričito propisano slijedeće:

"Uvećanje vrijednosti koeficijenta osobnog čina za vojne specijaliste iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na vojne specijaliste koji su to pravo na uvećanje stekli na dan stupanja na snagu ove Uredbe", sud ne može drugačije protumačiti ovaj članak Uredbe, nego li ga tumači tuženik u ovoj parnici, dakle na način da tužitelju pripada propisano tim člankom "uvećanje vrijednosti koeficijenta osobnog čina" od 5%, na onu ranije utvrđenu "vrijednost koeficijenta osobnog čina" od 1,503 za tužitelja koji je bio nadnarednik i to sa maksimalnim činom za vojnog specijalistu, sve naravno u kontekstu činjenice da je tijekom ove parnice donesena navedena Uredba tijekom 2024. godine (što nikako nije zanemarivo), te da meritorna odluka suda treba biti utemeljena na pozitivnim propisima i podzakonskim aktima, a u ovom slučaju specijalnom propisu (pored općeg propisa – Zakona o radu), koji regulira pitanje prava na isplatu osobnog dohotka tužitelju u utuženom razdoblju, odnosno načina obračuna plaće za isplatu osobnih dohodaka u utuženom razdoblju.

29. Okolnost da u vrijeme tužiteljevog odlaska u mirovinu, nije još bila donesena Uredba, a ta Uredba nije bila donesena niti na dan podnošenja predmetne tužbe tužitelja, po uvjerenju ovoga suda nije od značaja, imajući u vidu sadržaj čl. 1 Uredbe, kojim je propisano da se tom Uredbom utvrđuje, pored koeficijenta osobnog čina i "iznos uvećanja koeficijenta osobnog čina vojnog specijalista" i čl. 3. Uredbe, koji se može primijeniti na tužitelja u kontekstu određeno propisanog "iznosa uvećanja koeficijenta osobnog čina vojnog specijalista" u smislu čl. 137.st.5. i 8. ZOSRH, za razliku od neprimjenjivog, po uvjerenju ovoga suda, članka 2. Uredbe jer si tužitelj ne može retroaktivno, nakon što je već otišao u mirovinu tijekom 2023. godine, svojatati pravo na povećanje "koeficijenta osobnog čina" kojeg je imao u trenutku odlaska u mirovinu, a koji je iznosio 1,503, obzirom da takvo svojatanje povećanja vrijednosti osobnog čina tužitelja na 2,10 nije utemeljeno niti na ZOSRH, niti na sadržaju Uredbe, te ga tužitelj neosnovano posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, pokušava u ovoj parnici sebi povisiti, kako bi ishodio veću novčanu korist, no tako nešto nije zakonski utemeljeno.

30. Kako je na ovaj način sud pojasnio, zbog čega nije prihvatio argumentaciju tužitelja kojom je tužitelj potraživao isplatu glavnog iznosa od 30.977,51 Eura, temeljem isključivo neopravdano povećane vrijednosti svog osobnog čina, nakon odlaska tužitelja u mirovinu i nakon što je tek po umirovljenju tužitelja donesena Uredba, a ne na temelju "iznosa uvećanja koeficijenta osobnog čina vojnog specijalista" u smislu čl. 137.st.5. i 8. ZOSRH, dakle ne na temelju propisanog uvećanja od 5%, sukladno Uredbi, valjalo je u matematičkom smislu pojasniti zbog čega je tužitelju dosuđen upravo iznos od 3.891,62 Eura u vezi glavnog zahtjeva.

31. Kako je 0,5%, od 1,503 ("koeficijenta osobnog čina" kojeg je tužitelj nesporno imao u trenutku odlaska u mirovinu s obzirom da je bio nadnarednik koji je dostigao maksimalni čin za vojnog specijalistu), zapravo 0,075, te kada se to uvećanje od 0,075 (dakle, od 5% u odnosu na tužiteljev koeficijent osobnog čina), pribroji tužiteljevom koeficijentu osobnog čina u trenutku tužiteljevog odlaska u mirovinu, dobije se upravo iznos od 1,578 koji predstavlja koeficijent sa uvećanjem na koje upućuje sadržaj Uredbe i čl. 137.st.5. ZOSRH, a po kojem treba obračunati osobni dohodak tužitelju u utuženom razdoblju da bi se dosudila tužitelju, razlika neisplaćenog osobnog dohotka, odlučujući u skladu sa pozitivnim propisima.

32. Vodeći računa o činjenici da je financijski vještak, upravo u Tabeli 2, na stranicama 150-152 ovog sudskog spisa, jasno prikazao sve mjesečne iznose razlike plaće koja je trebala biti isplaćena tužitelju u utuženom razdoblju upravo po tom uvećanom koeficijentu od 1.5780, ali i da zbroj tih mjesečnih neisplaćenih iznosa, daje ukupnu svotu od 3.891,62 Eura, sud je dosudio tužitelju upravo taj dio od ukupno utuženog konačnog početnog iznosa kojim je tužitelj tražio isplatu ukupne svote od 30.977,51 Eura, te je preko tog dosuđenog iznosa odbio preostali zahtjev tužitelja, kao neosnovan i to kako u vezi glavnog potraživanja, tako i u vezi sporednog po osnovi zatezne kamate.

33. Zbog toga, kako je samo djelomično prihvaćen početni zahtjev tužitelja, nije bilo potrebe uopće donositi u pravnom smislu, meritornu odluku o eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja u vezi isplate iznosa od 4.768,49 Eura, tim više što je početni konačni zahtjev tužitelja bio utemeljen na pogrešnom povećanom koeficijentu za obračun plaće (od 2,1), a na takvom pogrešnom povećanom koeficijentu za obračun plaće je bio utemeljen i eventualno kumulirani zahtjev (na 1,5949 prema prihvaćenom navodu vještaka) tužitelja u vezi isplate ukupnog iznosa od 4.768,49 Eura.

34. Pored svega iznesenog, a imajući u vidu navod tužitelja da je svoj eventualno kumulirani zahtjev utemeljio na dokumentu Ministarstva obrane Republike Hrvatske naslova "Osnovna obilježja vojnih specijalist u OS RH" (zbog čega je primijenio prilikom izračuna razlike neisplaćene plaće i utvrđivanja neisplaćene svote od 4.766,07 Eura ukupno, povećanje svog koeficijenta osobnog čina, za 0,07 a na koje povećanje od 0,07 doista upućuje navedeni dokument na 7 stranici – list 27 spisa), valja naglasiti da se plaća tužitelja, kao bivšeg djelatnika navedenog ministarstva ne može temeljiti na nekakvim "dokumentima" resornog ministarstva jer isti nemaju pravnu snagu niti obvezno-pravni učinak, već se matematički izračun plaće, a time i sam način obračuna plaće, zaposlenika hrvatske vojske mora temeljiti na određenom specijalnom zakonu, te podzakonskim propisima ili provedbenim propisima kojima se regulira primjena određenih odredbi u ovom slučaju ZOSRH.

35. Pored ukupnog novčanog iznosa od 3.891,62 Eura, tužitelju je dosuđena i zatezna kamata (odlučujući u granicama istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja), samo na pojedine mjesečne iznose sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz Tabele 2 na listovima 150-152 spisa, a što tuženik uostalom nije niti osporavao nakon što je vještak izračunao ukupan neisplaćeni iznos razlike plaće tužitelju u utuženom razdoblju, po povećanom koeficijentu osobnog čina tužitelja od 1,5780. Sporedno potraživanje tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate (pri čemu je posve suvišno isticati da se radi o zakonskoj kamati u smislu čl.29. važećeg Zakona o obveznim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO, jer ta odredba koja se u ovom slučaju primjenjuje ne poznaje termin "zakonska" kada se govori o zateznoj kamati, te je realno prije stupanja na snagu važećeg ZOO, dakle prije 2005. godine, bilo nužno rabiti termin zakonska zatezna kamata) na sve pojedine mjesečne iznose koji su mu dosuđeni u utuženom razdoblju, počevši od 16. -og dana u mjesecu za prethodni mjesec, je ocijenjeno, dakle, samo djelomično osnovanim u smislu navedene odredbe ZOO, imajući u vidu i sadržaj Zakona o radu.

36. Vezano za dan ili datume dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa, odnosno donesenu odluku o zateznoj kamati, valja istaći da je odredbom čl. 84.st.3. ZR/09 bilo propisano da se plaća za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, a sadržajno identična odredba je propisana čl. 92.st.3. važećeg Zakona o radu (N.N.br.93/14,127/17,98/19), pa kako stranke nisu dostavile sudu ugovor o radu koji su sklopile u vezi radno-pravnog odnosa tužitelja, nije bilo moguće utvrditi iz sadržaja ugovora o radu jesu li bilo što drugo ugovorile u vezi dana dospijeće osobnog dohotka, zbog čega nije bilo moguće donijeti drugačiju odluku nego li je donesena u smislu dosude zatezne kamate od 16. -tog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Naime, kako je prema navedenom Zakonu o radu u utuženom razdoblju, obveza poslodavca bila da do 15.-tog dana u mjesecu isplati zaposleniku točan i potpun iznos osobnog dohotka za prethodni mjesec rada, pa kako to tuženik nije učinio u vezi tužitelja za svaki od utuženih mjeseci, obveza u vezi zatezne kamate je dospjela tek od 16. -tog dana u mjesecu za prethodni mjesec razlike neisplaćene plaće u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a ne od onih dana kada je prije 15. -tog dana u mjesecu za prethodni mjesec tužitelju bila isplaćena plaća, pa je i vještak pogrešno datume kada je bila isplaćena plaća, tretirao datumima dospijeća u svojim tabelarnim podacima izričito navedenim u rubrici "Datum dospijeća", što sud dopušta da je pogrešno uputilo tužitelja posredstvom njegovog odvjetnika da od tih datuma (koji inače nisu datumi dospijeća tražbine tužitelja, već samo i jedino predstavljaju određene datume kada je bila isplaćena plaća tužitelju), potražuje zateznu kamatu na svaki neisplaćeni iznos razlike plaće.

37. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

38. Shodno tome, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće radnika, a u ovom slučaju tužitelja, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, te je u tom dijelu tužitelj neosnovano potraživao zateznu kamatu i na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

39. Zbog toga je odbijen taj dio sporednog zahtjeva tužitelja, a o kojem odbijanju navedenog sporednog zahtjeva već postoji ustaljena sudska praksa u ovakvim radnim predmetima koja je u primjeni već nekoliko godina.

40. Tužitelj je samo djelomično uspio u ovoj parnici, a i tuženik je djelomično uspio u ovoj parnici, pa je valjalo odluku o parničnom trošku donijeti u smislu čl. 154.st.4. ZPP.

41. Naime, prije svega valja u tom smislu naglasiti da je podnošenje predmetne tužbe, imalo očito opravdan pravni i legitimni interes sa aspekta tužitelja jer je ipak za cijelo utuženo razdoblje bilo u ovoj parnici utvrđeno da tužitelju pripada pravo da potražuje isplatu razlike neisplaćene plaće po osnovi utuženog povećanja plaće za vrijednost koeficijenta osobnog čina (dakle, tužbeni zahtjev je po uvjerenju suda, bio pravno osnovan i u trenutku podnošenja tužbe), a tuženik je tužitelju inače osporavao osnovanost takvog zahtjeva u cijelom razdoblju u odgovoru na tužbu, iako tužitelju pripada pravo na utuženu isplatu razlike neisplaćene plaće u utuženom razdoblju u smislu čl. 137.st.5. ZOSRH, po uvjerenju ovoga suda, čak i da nije tijekom ove parnice donesena Uredba (što je tužitelj od početka parnice opravdano tvrdio, a tuženik neosnovano osporavao, a sud bi po drugim parametrima i pozitivnim propisima donio meritornu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, da kojim slučajem nije donesena navedena Uredba tijekom 2024. godine).

42. Nadalje, nesporna činjenica jest da je tuženik tek tijekom ove parnice, nakon što je bila donesena navedena Uredba, priznao pravnu osnovu predmetnog tužbenog zahtjeva (čime je praktički po uvjerenju suda, potvrdio osnovanost podnošenja tužbe tužitelja još od razdoblja kada ta Uredba nije bila donesena jer se tužitelj obratio zastupniku tuženika sa zahtjevom za mirno rješenje predmeta spora u vrijeme kada Uredba nije bila donesena, a u to vrijeme je i podnio tužbu), a također je tuženik pokušao aktivno djelovati u smislu postizanja sudske nagodbe u svrhu isplate po tuženiku nespornog iznosa od 3.876,92 Eura u vezi razlike neisplaćene plaće po utuženoj osnovi za utuženo razdoblje, što tužitelj doista nije prihvatio smatrajući ne samo da mu pripada veća svota, nego da je utuženu razliku neisplaćene plaće potrebno obračunavati po većem "uvećanom" koeficijentu nego li je tu svotu obračunao tuženik po koeficijentu od 1,578 za tužitelja koji je bio nadnarednik u trenutku odlaska u mirovinu.

43. Kako je vještačenjem u ovoj parnici utvrđeno da je djelomično netočan matematički izračun tuženika za utuženo razdoblje u vezi razlike neisplaćene plaće i to u pogledu svote od 3.876,92 Eura, dostavljen sudu u prilogu podneska od 03. rujna 2024. godine (što je opravdavalo bez ikakve dvojbe, izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici jer je vještak odgovorio u potpunosti na zadani mu predmet vještačenja), te da tužitelju pripada zapravo iznos od 3.891,62 Eura, za utuženo razdoblje, upravo po tom povećanom koeficijentu od 1,578, a isplati kojeg iznosa se tuženik uostalom nije protivio u ovoj parnici, nakon izvođenja dokaza vještačenjem, sud smatra da je sasvim primjereno u smislu čl. 154.st.4. ZPP i u ovom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a ne da se bilo koju stranku obvezuje da drugoj snosi sve troškove ili barem neki dio tih parničnih troškova.

44. Pri tome je valjalo imati u vidu da je tužitelj, doduše pri kraju ove parnice, visinu svog zahtjeva povisio na isplatu iznosa od 30.977,51 Eura (pogrešno smatrajući da se za izračun razlike neisplaćene plaće tužitelju u utuženom razdoblju, treba primijeniti novi koeficijent od 2,10 za nadnarednika, visina kojeg je određena tek 2024. godine, očito za buduće obračune plaće, računajući od dana donošenja Uredbe jer je tek 2024. godine, kada je tužitelj već bio u mirovini utvrđen taj novi koeficijent od 2,10 – naime, tužitelj pogrešno tumači dosege primjene čl. 1.,2.,3. i 5. Uredbe), te da je imajući u vidu visinu tako istaknutog konačnog zahtjeva i svotu koja je tužitelju dosuđena ovom presudom, tužitelj u pogledu visine konačno istaknutog zahtjeva (dakle, počevši od dana 01. travnja 2025. godine, kada je i istakao podneskom tu visinu potraživanja od 30.977,51 Eura), uspio samo sa cca 12% svog zahtjeva, dok je tuženik uspio sa cca 88% u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva tužitelja od navedenog datuma. U drugu ruku, kako je počevši od podnošenja tužbe, pa sve do 01. travnja 2025. godine, visina tužbenog zahtjeva u ovoj parnici bila označena sa iznosom od 4.766,07 Eura, ekvivalentnom visini dotadašnje novčane tražbine tužitelja, kada se tako istaknuta visina potraživanja dovede u vezu sa iznosom koji je ovom presudom dosuđen tužitelju, matematički se utvrđuje da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa cca 81% u vezi visine potraživanja, dok je tuženik uspio u većem dijelu ove parnice sa 19% ukoliko se razmatra samo visina potraživanja i visina dosuđenog iznosa.

45. Da nije jednostavno matematički izračunati točan i precizan omjer uspjeha stranaka u ovoj parnici, da bi se jednostavno matematički u smislu čl. 154.st.2. ZPP, mogla donijeti odluka o parničnom trošku, upućuje i činjenica da je tuženik na konkretan i određen način od dostave podneska datiranog sa 03. rujnom 2024. godine (kojem podnesku je priložio matematički izračun razlike neisplaćene plaće tužitelju u utuženom razdoblju, prema povećanom koeficijentu od 1,578 u odnosu na koeficijent 1,503 po kojem je vršena isplata obračunate plaće tužitelju svojevremeno), zapravo priznao i osnovanost pravne osnove tužiteljevog zahtjeva, ali i visinu tužbenog zahtjeva do iznosa od 3.876,92 Eura, a što predstavlja gotovo u cijelosti novčani iznos koji je tužitelju i dosuđen ovom presudom, upravo na temelju matematičkog izračuna sudskog vještaka koji je koristio isti uvećani koeficijent koji je i tuženik koristi za izradu svog izračuna, od 1,578, te po kojem koeficijentu i sud smatra da je trebalo utvrđivati novčanu svotu koja pripada tužitelju, odnosno po kojoj mu treba izvršiti matematički izračun razlike neisplaćene plaće.

46. Vodeći računa o svim ovim navedenim činjenicama i utvrđenjima, sud smatra da je u ovom slučaju potrebno donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove s obzirom na njihov djelomičan uspjeh u parnici, a imajući u vidu, to treba opet naglasiti, da je tužitelj u trenutku podnošenje predmetne tužbe, imao opravdan pravni i legitimni interes da osnovano za cijelo utuženo razdoblje potražuje isplatu razlike neisplaćene plaće po osnovi utuženog povećanja plaće za vrijednost koeficijenta osobnog čina, što mu je tuženik i u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora i u odgovoru na tužbu osporavao, te da bi odluka o parničnom trošku koja bi bila donesena na štetu tužitelja (u smislu da tužitelj, tuženiku u ovoj parnici nadoknađuje bilo koji dio, tuženikovih opravdanih parničnih troškova) samo zbog toga što je tužitelj realno u većem omjeru izgubio ovu parnicu u vezi visine konačno istaknutog tužbenog zahtjeva u situaciji kada je tuženik još od prethodnog postupka učinio nespornu pravnu osnovu i priznao istaknutu visinu zahtjeva od 3.876,92 Eura, objektivno predstavljalo po uvjerenju ovoga suda povredu prava tužitelja na pristup sudu (a na što, uostalom ukazuje veći broj odluka Suda EU u sličnim pravnim situacijama), koje pravo tužitelja na pristup sudu (radi zaštite prava koja su mu bila povrijeđena u vezi radnog odnosa i isplate točnog i potpunog iznosa plaće, a što je osnovno i izuzetno važno pravo svakog radnika) je bilo legitimno i opravdano inicirano podnošenjem predmetne tužbe, a u konačnici oživotvoreno donošenjem ove presude, kojom je ipak tuženiku naloženo da isplati tužitelju, osnovanu razlike neisplaćene plaće u cijelom utuženom razdoblju.

U Bjelovaru, 29. kolovoza 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 8 dana, računajući od dana 30. kolovoza 2025. godine, a putem ovoga suda.