REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-348/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi zaštite od drugog oblika postupanja Grada Zagreba, 29. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Upravni spor se obustavlja.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 24. siječnja 2025. podnijela tužbu radi šutnje uprave, u kojoj navodi da je tuženiku podnijela zahtjev za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti na rješenje koje je prethodno izdao tuženik, pri čemu je u prilogu zahtjeva priložila u izvorniku upravni akt za koji se zahtijevalo izdavanje zatraženih potvrda te je uz zahtjev priložila i upravni biljeg u iznosu od 20,00 HRK. Kako tuženik nije postupio po zahtjevu u zakonskom roku od 15 dana, propisanom u članku 137. stavku 3. i članku 159. stavku 4. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21, dalje ZUP), tužiteljica se putem opunomoćenika dana 7. siječnja 2025. godine obratila tuženiku kao čelniku tijela s pravnim lijekom prigovor. Budući da tuženik nije riješio o prigovoru u zakonskom roku od 8 dana sukladno članku 122. ZUP-a, a niti u daljnjem roku od 8 dana sukladno članku 40. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), tužiteljica podnosi predmetnu tužbu i predlaže sud naloži tuženiku da u roku od 15 dana donese odluku o zaprimljenom prigovoru tužiteljice te da istu dostavi tužiteljici, uz naknadu troškova spora uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja ove presude, pa do isplate. Tužiteljica opširno obrazlaže zašto smatra da ima pravo na naknadu troškova upravnog postupka i upravnog spora, ističući da štiti svoja ustavna i konvencijska prava.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, jer je po zahtjevu tužiteljice u cijelosti postupljeno te nema uvjeta za vođenje upravnog spora. Obrazlaže da je tužiteljica zahtjev za iskazivanje klauzule izvršnosti i pravomoćnosti, zajedno s izvornikom rješenja tuženika KLASA: UP/II-551-06/23- 014/2616, URBROJ: 251-02-01/001-23-3, podnijela 19. prosinca 2024., koji zahtjev je tuženik zaprimio 23. prosinca 2024. Tuženik je na predmetno rješenje 24. prosinca 2024. iskazao potvrdu izvršnosti i pravomoćnosti te isto, zajedno s popratnim dopisom naslovljenim na pošiljatelja - odvjetnika Sherrija, u kojem je naznačeno da rješenje nije postalo pravomoćno zbog pokrenutog upravnog spora, 27. prosinca 2024. predao na pošti preporučeno. Navodi kako je iz praćenja poštanske pošiljke razvidno da je prva dostava pokušana 30. prosinca 2024. kada je ostavljena obavijest o preuzimanju pošiljke te da je pismeno uručeno 31. prosinca 2024. Nadalje, 7. siječnja 2025. u 22:48:26 sati odvjetnik na pošti predaje prigovor izjavljen gradonačelniku zbog nepostupanja, koji prigovor je zaprimljen 9. siječnja 2025. Gradonačelnik Grada Zagreba je 9. siječnja 2025. donio rješenje KLASA: UP/II-551-06/23-014/2616, URBROJ: 251-02-01/001-25-7 kojim je prigovor odbacio kao nedopušten. Predmetno rješenje otpremljeno je odvjetniku Sherriju predajom na pošti preporučeno 13. siječnja 2025., prva dostava je pokušana 16. siječnja 2025. kada je ostavljena obavijest o preuzimanju pošiljke te je pismeno uručeno 24. siječnja 2025. Na tužbi izjavljenoj sudu je naznačen datum 24. siječnja 2025., što znači da je ista pisana između pokušaja dostave i uručenja pismena, točnije oko sat vremena prije uručenja. Tuženik zaključuje da je u cijelosti postupljeno po traženju tužiteljice, odnosno da je rješenje s iskazanom klauzulom dostavljeno prije pokretanja upravnog spora te da nema šutnje uprave, iz kojeg razloga smatra da je tužbu potrebno odbaciti pozivom na odredbu članka 46. stavka 1. točke 2. ZUS-a, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora.

2.1. Tuženik ukazuje kako je iz cijelog tijeka događaja razvidno da naznačeni opunomoćenik tužiteljice manipulira procesnim ovlaštenjima ne preuzimajući odnosno odugovlačeći u preuzimanju pismena i potom izjavljujući pravne lijekove pravdajući takvo postupanje tzv. „šutnjom uprave“, time bespotrebno mobilizirajući kako upravni, tako i sudski aparat. Propisanim procesnim pravima stranke se ne mogu služiti radi ostvarivanja nedopuštenih ciljeva – bespotrebnog angažiranja upravno-sudskog aparata i pokušaja ostvarivanja nepripadne imovinske koristi (u vidu troška upravnog spora). Ističe da sve što je formalno dopušteno, nije nužno i u skladu s duhom zakona i općim moralnim shvaćanjima, posebno u okolnostima kada odvjetnik kao stručna osoba koja raspolaže stručnim znanjima pri punoj svijesti o protupravnosti, namjerno zloupotrebljava procesne ovlasti. U konkretnom slučaju, osim gore navedenog tijeka postupanja, ističe kako je odvjetnik Sherri istovrsne zahtjeve za iskazivanje klauzule izvršnosti i pravomoćnosti na rješenja kojim su prigovori odbijeni masovno podnosio gradonačelniku Grada Zagreba i to 113 na Badnjak 2024. i 59 početkom siječnja 2025., unatoč činjenici što je izvršnost moguće dokazivati drugim sredstvima i znajući da je protiv istih pokrenuo upravne sporove (dakle, da nisu pravomoćna), tendenciozno inicirajući upravne postupke te potom i upravne sporove. Tvrdi kako je pravni interes tužiteljice za iskazivanje klauzule izvršnosti u cijelosti izostao, jer rješenje gradonačelnika kao drugostupanjsko rješenje kojim se odlučuje o prigovoru, sukladno odredbi članka 133. stavka 3. ZUP-a postaje izvršno danom dostave stranci, o čemu tužiteljica odnosno njen odvjetnik ima neposredno saznanje. Također ističe kako drugostupanjskim rješenjem nije određena nikakva novčana činidba zbog čega bi tužiteljica za potrebe eventualnog postupka provođenja prisilnog izvršenja - ovrhe tražila iskazivanje klauzule. Tuženik obrazlaže da se savjesno korištenje procesnih ovlaštenja izvodi iz načela zakonitosti (jer zlouporaba procesnih ovlasti predstavlja protupravno postupanje) i načela ekonomičnosti (jer su zlouporabe zapreka brzoj i koncentriranoj provedbi postupka sa što manje troškova). Ističe da odvjetnik u tužbi svjesno neistinito navodi kako tuženik nije postupio po zahtjevu za iskazivanje klauzula na dostavljeno rješenje, znajući da je 31. prosinca 2024., dakle, 24 dana prije pisanja tužbe, zaprimio podnesak tuženika s izvornikom rješenja s iskazanom klauzulom izvršnosti. Dakle, isti ne samo da je bespotrebno pokretao upravni spor, nego je i bespotrebno i neosnovano izjavio prigovor gradonačelniku zbog nepostupanja. Stoga se, po mišljenju tuženika, pored svjesnog iznošenja neistine, radi i o manipulativnom odbijanju i odugovlačenju primitka pismena te obijesnom podnošenju zahtjeva, prigovora i tužbi, slijedom čega, zbog eklatantne teže zlouporabe procesnih ovlaštenja predlaže pozivom na odredbu članka 167. stavka 3. vezano uz stavak 2. ZUS-a opunomoćenika tužiteljice kazniti propisanom novčanom kaznom.

3. Tužiteljica u podnesku od 24. srpnja 2025. čini nespornim da je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-551-06/23-014/2616, URBROJ: 251-02-01/001-25-7 od 9. siječnja 2025. riješio prigovor, i to na način da je točkom I. izreke odbacio prigovor tužiteljice kao nedopušten, a točkom II. izreke odbio zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka. Također potvrđuje navode tuženika da mu je tužiteljica dostavila prigovor preporučenom pošiljkom dana 7. siječnja 2025. godine, da ga je riješio rješenjem i da je isto dostavio njenom opunomoćeniku dana 24. siječnja 2025. godine. Ističe kako navedeno potvrđuje da je rješenje u odnosu na tužbu sudu od 24. siječnja 2025. dostavljeno kasnije, jer je tužba podnijeta dva sata prije zaprimanja rješenja tuženika. Zaključuje da je u trenutku podnošenja tužbe nastala i trajala šutnja tuženika, jer nije riješen prigovor koji je tužiteljica uložila po članku 156. i članku 122. ZUP-a te ujedno nije bilo odlučeno o zahtjevu za naknadnom troškova postupka.

3.1. Tužiteljica dodaje kako je sporno jedino, iako je upitno bi li bilo uopće od utjecaja, ''je li tužiteljica odbila putem punomoćnika primiti rješenje koje mu je dostavio putem pošte tuženik''. Tužiteljica ukazuje da nisu istinite i služe ostvarivanju nedopuštenog cilja jedino tvrdnje tuženika iznijete u odgovoru na tužbu, po kojima je: ''pokušana prva dostava... kada je ostavljena obavijest o preuzimanju pismena'' . Tvrdi kako su ti navodi pokušaj da se fiktivnim i nepostojećim događajima ospori samu tužbu. Ističe da nije bilo pokušaja prve dostave, pa onda ni ostavljene obavijesti o preuzimanju pismena, niti ikakve kasnije (druge) dostave, već je dostava bila samo jedna jedina. Prvenstveno ukazuje da spisu prileži dostavnica koja čini javnu ispravu, a na kojoj ne postoji nikakva napomena o nekoj neuspješnoj ''(prvoj) dostavi'', već je jasno utvrđeno kada je pismeno uručeno tužiteljici, a što je ovjereno i pečatom Hrvatske pošte. U slučaju da je odbijen primitak, tvrdi da joj ne bi pismeno s rješenjem bilo dostavljeno, već bi isto bilo vraćeno tuženiku, što bi sve bilo jasno naznačeno u dostavnici. U konkretnom slučaju dostavnica ne sadrži naznaku da je ikada odbijen primitak, već je jasno navedeno da je pismeno zaprimio ''opunomoćenik'' te nema nikakve primjedbe koja bi ukazivala na bilo kakvo izbjegavanje primitka predmetnog pismena. Ukoliko bi unatoč čl. 37. st. 7. Zakona o poštanskim uslugama, dostavljač ipak primjenom čl. 85. st. 3. ZUP-a uručio pismeno ostavljanjem istoga unatoč odbijanju primitka, tada bi i u tom slučaju takva okolnost prema čl. 85. st. 3. ZUP-a bila naznačena na dostavnici. Dodaje kako je apsolutno nezamisliva ideja o ponovnoj dostavi bez ikakvog razloga i sve bez naznake, naročito jer po ZUP-u u upravnom postupku nema ''druge (osobne) dostave'' ako se odbije primiti pismeno. Dodaje kako ''praćenje pošiljke'' dodatno potvrđuje sadržaj dostavnice, navodeći točan trenutak kada je pismeno uručeno te ne sadrži niti napomenu koja bi potvrdila navode tuženika odnosno ''da je postojala neuspješna prva dostava odnosno da je odbijena''. Ukazuje da je tuženik imao i mogućnost da pismeno, ako već tako difamira punomoćnika tužiteljice, osobno dostavi izravno tužiteljici na adresu. Nadalje, punomoćnik tužiteljice je odvjetnik te mu je tuženik pismeno mogao dostaviti i putem vlastitog dostavljača i ne ovisiti u tom slučaju o organizaciji pošte. Konačno, tvrdi da je mogao uručiti rješenje na vrijeme da ga nije danima nakon donošenja držao ''u ladici'' prije otpreme, a što proizlazi iz navoda iznijetih u odgovoru, u dijelu da je rješenje donijeto doslovno isti dan kad je zaprimljen prigovor, ali da ga je otpremio tek danima kasnije.

3.2. Zaključno, s obzirom na pokušaj prikazivanja cijelog spora kao bespotrebnog, tužiteljica ukazuje da joj je Grad Zagreb obustavio plaćanje novčane pomoći temeljem pravomoćnih upravnih akata te je pokrenuo i upravni postupak radi ''zamjene izreke'' postojećeg pravomoćnog upravnog akta te tako ex offo donio novo rješenje. U svrhu osiguranja izvršenja vlastitog pravomoćnog akta odnosno provedbe ovrhe putem Financijske agencije, tužiteljica je s apsolutnim legitimnim ciljem i punim pravom poduzela zato sve odgovarajuće korake da osigura preduvjete koji su propisani u Ovršnom zakonu za provesti ovrhu na temelju pravomoćnog upravnog akta, onoga kojeg tuženik nastoji već dulje vrijeme ukinuti ''zamjenom'' s novim rješenjem.

3.3. S obzirom da je šutnja nastupila prije pokretanja spora, a prestala je tek u tijeku upravnog spora pokrenutog tužbom, predlaže sudu donijeti rješenje kojim će se obustaviti predmetni upravni spor te odlučiti o troškovima upravnog spora koje je tuženik prouzročio svojim neutemeljenim navodima i na vlastiti rizik, čineći nužnim i sastav ovog podneska.

4. Iz isprava priloženih uz tužbu i odgovor na tužbu je razvidno da je, postupajući po zahtjevu tužiteljice za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti, tuženik na svoje rješenje KLASA: UP/II-551-06/23-014/2616, URBROJ: 251-02-01/001-23-3, 24. prosinca 2024. iskazao potvrdu izvršnosti te isto, zajedno s popratnim dopisom naslovljenim na opunomoćenika tužiteljice, u kojem je naznačeno da rješenje nije postalo pravomoćno zbog pokrenutog upravnog spora, 27. prosinca 2024. predao na pošti preporučeno. Iz praćenja poštanske pošiljke je razvidno da je 30. prosinca 2024. izvršena isporuka u poštanskom uredu, gdje je moguće preuzeti pošiljku, a pismeno je uručeno 31. prosinca 2024. Iz dostavnice je razvidno samo da je dostava izvršena 31. prosinca 2024. te nema nikakvih navoda o prethodnom pokušaju dostave niti o ostavljanju obavijesti o preuzimanju pošiljke.

4.1. Nadalje je razvidno da je 7. siječnja 2025. u 22:48:26 sati odvjetnik na pošti predao prigovor izjavljen gradonačelniku zbog nepostupanja, iako je potvrdu izvršnosti već zaprimio. Tuženik je 9. siječnja 2025. donio rješenje KLASA: UP/II-551-06/23- 014/2616, URBROJ: 251-02-01/001-25-7, kojim je prigovor odbacio kao nedopušten i odbio zahtjev za naknadu troška. Predmetno rješenje otpremljeno je opunomoćeniku predajom na pošti preporučeno 13. siječnja 2025., 16. siječnja 2025. izvršena je isporuka u poštanskom uredu, gdje je moguće preuzeti pošiljku, a pismeno je uručeno 24. siječnja 2025. u 11:36:39 sati. Iz dostavnice je razvidno samo da je dostava izvršena 24. siječnja 2025. te nema nikakvih navoda o prethodnom pokušaju dostave niti o ostavljanju obavijesti o preuzimanju pošiljke.

4.2. Tužba je podnesena putem e-komunikacije 24. siječnja 2025. u 10:19 sati.

5. Prema članku 122. ZUP-a prigovor se izjavljuje čelniku tijela, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (st. 1.).

Čelnik tijela odlučuje o prigovoru rješenjem u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora (st. 3.).

Protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor (st. 4.).

6. Člankom 40. stavkom 2. ZUS-a propisano je da se pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku, tužba sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka.

7. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe 24. siječnja 2025. u 10:19 sati (koja nije podnesena prijevremeno), postojala je šutnja povodom prigovora, jer je rješenje kojim je odlučeno o prigovoru dostavljeno 24. siječnja 2025. u 11:36:39 sati. Nadalje, u trenutku podnošenja tužbe više nije postojala šutnja povodom zahtjeva za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti, jer je navedena potvrda dostavljena opunomoćeniku 31. prosinca 2024., a prigovor je izjavljen 7. siječnja 2024. zbog neizdavanja navedene potvrde.

8. S obzirom da je tuženik nakon pokretanja spora odlučio o prigovoru tužiteljice, a tužiteljica nije proširila tužbeni zahtjev na naknadno doneseno rješenje tuženika, sud je obustavio spor na temelju čl. 106. st. 1. t. 2. u vezi čl. 103. st. 1. i čl. 100. ZUS-a.

9. Prema članku 147. stavku 6. ZUS-a ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora.

10. Prema sudskoj praksi, ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelju se može priznati pravo na naknadu opravdanih troškova spora, ako je u konkretnom slučaju osnovano pokrenuo upravni spor. U tom smislu sud upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2561/2018 od 19. lipnja 2019., u pogledu opravdanosti naknade troškova upravnog spora u slučaju obustave spora zbog šutnje uprave kada je tužba neosnovano podnesena. Stoga za ocjenu opravdanosti troška, u smislu čl. 144. st. 1. ZUS-a, nije dostatno samo da je tužba dopuštena. Naime, iako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, sud ne nalazi da je tužiteljica u ovome predmetu osnovano pokrenula upravni spor.

11. To stoga što je u trenutku podnošenja tužbe i u trenutku podnošenja prigovora tužiteljici već bila izdana tražena potvrda izvršnosti, radi čega je podnesen prigovor od 7. siječnja 2025., pa je podnošenje predmetne tužbe zbog neodlučivanja o prigovoru, iako formalno dopušteno, potpuno nepotrebno za zaštitu prava i pravnih interesa tužiteljice i time predstavlja nepotreban trošak.

12. Prema čl. 147. st. 8. ZUS-a stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova.

13. Da se u konkretnom slučaju radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja razvidno je iz okolnosti da profesionalni opunomoćenik nakon zaprimanja tražene potvrde podnosi prigovor zbog neizdavanja iste i zatim pokreće spor zbog šutnje uprave, u kojem nakon donošenja rješenja o prigovoru ne proširuje tužbeni zahtjev na to rješenje u smislu članka 100. ZUS-a, nego predlaže obustavu spora i potražuje trošak u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura. Na isti način predmetni odvjetnik postupa i u brojnim drugim sporovima koje je pokrenuo pred ovim sudom radi šutnje uprave u predmetima roditelja odgojitelja te nikada ne proširuje tužbeni zahtjev na naknadno doneseno rješenje, nego traži obustavu spora i naknadu troška za sastav tužbe i brojnih podnesaka, pri čemu se najveći dio sadržaja svih podnesaka odnosi na obrazlaganje opravdanosti troškova postupka.

14. U odnosu na navode opunomoćenika da je sastavni dio prigovora bio i zahtjev za naknadom troška za sastav zahtjeva za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti i prigovora te upravnih pristojbi, sud napominje da je isti očito neosnovan sukladno članku 161. stavku 2. ZUP-a, kojim je propisano da u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut, a predmetni postupak je pokrenut povodom zahtjeva tužiteljice za izdavanje potvrde pravomoćnosti i izvršnosti. Sve navedeno je odvjetniku kao profesionalnom opunomoćeniku nesumnjivo poznato i sasvim jasno.

15. Stoga je podnošenje predmetne tužbe zbog šutnje uprave bilo u cijelosti nepotrebno za zaštitu prava i interesa tužiteljice te odbijanjem zahtjeva za naknadu troška takvog nepotrebnog spora tužiteljici nije uskraćeno pravo na pristup sudu, imajući u vidu da joj je tražena potvrda izdana i dostavljena prije podnošenja prigovora i tužbe, dok na naknadno doneseno rješenje o prigovoru, kojim je odbijen i njen zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka, nije proširila tužbeni zahtjev i tražila njegovo poništenje.

16. Slijedom navedenoga, trošak sastava predmetne tužbe i podneska od 24. srpnja 2025. ne može se smatrati opravdanim izdatkom u smislu čl. 144. st. 1. u vezi čl. 147. st. 6. ZUS-a, već naprotiv zlouporabom prava u sporu u smislu čl. 147. st. 8. ZUS-a. Stoga je sud na temelju navedenih odredbi odlučio kao u točki II. izreke.

17. Sud upućuje i na istovjetnu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetnima poslovni broj: Usž-33/25, Usž-611/25, Usž-1512/25 i Usž-1508/25.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 128. st. 3. ZUS-a). Iznimno od članka 128. stavka 3., žalba protiv rješenja o troškovima spora odgađa izvršenje rješenja (čl. 148. st. 6. ZUS-a).

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri, Kordunska 1, [adresa] Zagreb

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, Trg Stjepana Radića 1, [adresa] Zagreb

3. U spis