Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1447/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Snježane Androš članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sanje Sušilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić Brčić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5911/2023-21 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5911/2023-21 od 19. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 16. travnja 2005. potvrđenog (solemniziranog) po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Deklevi iz Rijeke, pod brojem OU-856/2005 dana 28. travnja 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu CHF švicarski franak po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.336,95 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako slijedi:
- na iznos od 0,86 EUR od 14.11.2008. do isplate,
- na iznos od 0,72 EUR od 30.12.2008. do isplate,
- na iznos od 6,14 EUR od 20.01.2009. do isplate,
- na iznos od 1,99 EUR od 21.03.2009. do isplate,
- na iznos od 1,99 EUR od 21.03.2009. do isplate,
- na iznos od 2,87 EUR od 04.06.2009. do isplate,
- na iznos od 2,51 EUR od 15.07.2009. do isplate,
- na iznos od 2,05 EUR od 15.09.2009. do isplate,
- na iznos od 1,55 EUR od 01.10.2009. do isplate,
- na iznos od 1,55 EUR od 01.10.2009. do isplate,
- na iznos od 4,76 EUR od 06.01.2010. do isplate,
- na iznos od 5,57 EUR od 13.01.2010. do isplate,
- na iznos od 5,57 EUR od 13.01.2010. do isplate,
- na iznos od 5,57 EUR od 13.01.2010. do isplate,
- na iznos od 10,66 EUR od 23.04.2010. do isplate,
- na iznos od 22,42 EUR od 17.07.2010. do isplate,
- na iznos od 22,42 EUR od 17.07.2010. do isplate,
- na iznos od 22,42 EUR od 17.07.2010. do isplate,
- na iznos od 22,42 EUR od 17.07.2010. do isplate,
- na iznos od 23,87 EUR od 28.10.2010. do isplate,
- na iznos od 35,58 EUR od 30.03.2011. do isplate,
- na iznos od 47,19 EUR od 28.05.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 50,55 EUR od 08.07.2011. do isplate,
- na iznos od 51,04 EUR od 23.09.2011. do isplate,
- na iznos od 51,41 EUR od 30.09.2011. do isplate,
- na iznos od 49,53 EUR od 26.10.2011. do isplate,
- na iznos od 49,32 EUR od 25.11.2011. do isplate,
- na iznos od 52,14 EUR od 30.12.2011. do isplate,
- na iznos od 55,22 EUR od 18.01.2012. do isplate,
- na iznos od 272,11 EUR od 18.01.2012. do isplate,
po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od
2.334,30 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama."
2. Ovu presudu pod toč. I. i II. izreke i u odluci o trošku pod toč. III. izreke pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak uvećan za trošak žalbe, podredno sa se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 16. travnja 2005. kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezano za CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe.
8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:
- da su tužitelj i tuženik 16. travnja 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je odobren kredit u iznosu 19.008,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je odredbom čl. 1. i 7. Ugovora ugovorena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s rokom otplate 84 mjeseca,
- da je namjena kredita kupnja osobnog vozila,
- da tužitelj u svom iskazu navodi da je odlučio kupiti osobno vozilo za vlastite potrebe i da je sve vezano za realizaciju kredita dogovorio u prodajnom auto-salonu gdje da je dočekao već pripremljeni standardizirani ugovor i da nije dobio nikakva objašnjenja vezano za valutnu klauzulu i tečaj CHF niti je upozoren na moguće rizike,
- da tuženik nije predložio izvođenje dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora,
- da prvostupanjski sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika uz obrazloženje da isti prilikom solemnizacije Ugovora nema zakonske ovlasti niti stručno znanje da bi korisniku kredita objasnio rizike promjene tečaja švicarskog franka,
- da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da visina potraživanja između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 10.072,95 kn / 1.336,95 EURA.
9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev uz zaključak da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 koje odredbe su identične i odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) sve u povezanosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).
10. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i 8. ZPP-a).
12. U prvostupanjskoj presudi su sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenica koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložili, a obrazloženo je koje je činjenice sud utvrđivao i koje dokaze izvodio i kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio te nije ostvarena bitna povreda odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju upire tuženik.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno važećem ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.
14. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502.a ZPP-a u svezi čl. 502.c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. u kojoj je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.
15. Člankom 81. st. 4. ZZP-a je propisano da je na trgovcu teret dokaza da se o unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
16. No, tuženik, na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovaca teret dokaza osim tvrdnje da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo suprotno žalbenim navodima, nije predložio izvođenje dokaza kojima se dokazuje ista okolnost.
17. S druge strane tužitelj je svoj stav o obaviještenosti u odnosu na sporne odredbe prilikom sklapanja Ugovora izrazio tužbom i iskazom tijekom postupka.
18. Kako tuženik nije dokazao da je korisnika kredita upoznao s rizicima ugovaranja tečaja valute u CHF, niti da HNB ne štitu monetarnu politiku promjene tečaja iako je teret dokazivanja na banci, to pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se u ovom individualnom sporu u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a potrošač može pozivati na direktni učinak parnice iz čl. 502.a ZPP-a.
19. Po ocjeni ovog suda prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni svi parametri koji mogu utjecati na opseg njegove obveze te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik tečaja ugovorene valute i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, a pri tome nije dovoljno da su odredbe gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu mogućih rizika zbog kojih snosi financijski teret.
20. Stoga je i po ocjeni ovog suda predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor kao i da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik obavijestio tužitelja o svim bitnim parametrima koji mogu utjecati na opseg njegove obveze. Iz navedenih razloga predmetna ugovorna odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), a tuženik je povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, a koja načela dovode do posljedica ništetnosti.
21. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03.
22. Imajući u vidu sve navedeno, neosnovani su žalbeni navodi da bi prvostupanjski sud trebao ponovno razmatrati da ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
23. Na žalbene navode da je Ugovor ispunjen valja odgovoriti da navedeno nije zapreka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi jer tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne među ostalim i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo stoga što ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom ugovor u cijelosti ispunjen što nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.
24. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.
25. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.
26. S pravom prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži.
27. Naime, osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora je da stranka takav svoj zahtjev pravilno postavi i istakne, što znači da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalno pravni prigovor prijeboja (Rev 549/2023). U konkretnom slučaju tuženik nije postupio na taj način već je samo prigovorio nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka da je trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži.
28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja pravilno prvostupanjski sud primjenjuje opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO, a koji rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.
29. Stoga je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare potraživanja preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da od pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.) pa do dana podnošenja tužbe 09. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od 5 godina.
30. Na navedeno upućuje i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
31. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a i troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa).
32. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru te da nije u skladu sa načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži da snosi troškove postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni koje shvaćanje je izrazio Sud Europske Unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020.
33. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je tužitelju priznat trošak podneska od 3. travnja 2025. kojim se očitovao na navode tuženika iz podneska od 30. prosinca 2024.
34. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.
35. U nepobijanom dijelu pod toč. IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
36. Temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 28. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća
Drago Grubeša