Poslovni broj: Usž-2350/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Borisa Markovića članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja INFORMATIČKI INŽENJERING d.o.o. Osijek, Županijska 18, OIB: 18211582963, kojeg zastupa opunomoćenik Krunoslav Vukšić, odvjetnik iz Osijeka, Dobriše Cesarića 1, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 Us I-358/2022- 20 od 4. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 28. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 Us I-358/2022-20 od 4. travnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 25. siječnja 2022. te poništenje prvostupanjskog rješenja od 31. svibnja 2021. i zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja kojim je tužitelju utvrđen manje iskazana porezna osnovica i obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. siječnja 2018. godine te je naložena uplata navedenih iznosa, uplata kamata u iznosima pobliže navedenim u prvostupanjskom rješenju.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). U žalbi doslovno ponavlja sve tužbene navode te razloge iz kojih smatra da je činjenično stanje nepravilno i pogrešno utvrđeno te da je stoga došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je došlo do bitne povrede odredaba postupka budući da sud nije izveo predložene dokaze, nije saslušao stranke u postupku, odbio je predloženo financijsko vještačenje. Stoga predlaže da se presuda poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak te traži troškove za sastav žalbe i ističe da je i odluka o troškovima postupka pogrešna.
4. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prvostupanjski sud je pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uz činjenice koje je sam utvrdio, uzeo u obzir i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluka (članak 33. stavak 2. ZUS-a).
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelju utvrđen manje obračunat porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. do 31. siječnja 2018. u iznosu od 1.929.243,77 kn i kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza obračunate do 20. lipnja 2018. godine u iznosu od 41.971,89 kn.
8. Nadzorom je utvrđeno da je 16. siječnja 2015. zakonski zastupnik tužitelja u nadležnu ispostavu Porezne uprave dostavio izjavu da društvo INFORMATIČKI INŽENJERING d.o.o. Osijek u 2014. godini obavilo isporuke u vrijednosti manjoj od 3.000.000,00 kn te da će od 1. siječnja 2015. primjenjivati postupak oporezivanja prema naplaćenim naknadama sukladno članku 125k Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. – dalje: Zakon). Dakle, nesporno je da je tužitelj od 1. siječnja 2015. do donošenja rješenja Porezne uprave, Ispostave Osijek od 30. svibnja 2018. primjenjivao postupak oporezivanja prema naplaćenim naknadama te je stoga u prijavi PDV-a za prvo razdoblje oporezivanja nakon prelaska na obračun PDV-a prema obavljenim isporukama bio dužan iskazati sve obavljene, a nenaplaćene isporuke prije promjene načina obračuna PDV-a kao naplaćene te imao pravo odbiti PDV sadržan u primijenjenim isporukama koje nije naplatio do promjene načina obračuna PDV-a sukladno članku 125k stavak 5. Zakona. Primjenom odredbe članka 125k stavak 5. Zakona prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je tužitelj u prijavi poreza na dodanu vrijednost u mjesecu siječnju 2018. pod rednim brojem 23 isporuke dobara i usluga u Republici Hrvatskoj po stopi 25% pored redovnih izlaznih faktura u siječnju 2018. trebao iskazati i sve nenaplaćene izlazne fakture iz prijašnjih razdoblja odnosno trebao je iskazati sveukupno osnovicu u iznosu 7.724.256,76 kn i PDV u iznosu od 1.931.064,19 kn. Stoga nisu osnovani niti tužbeni niti sada žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je jasno propisao da porezni obveznik koji je primjenjivao porezni postupak prema naplaćenim naknadama u prijavi PDV-a nakon prelaska na obračun PDV-a prema obavljenim isporukama treba prijaviti PDV za prvo razdoblje (siječanj 2018.) nakon prelaska na obračun PDV-a prema obavljenim isporukama te iskazati sve obavljene, a nenaplaćene isporuke prije promjena načina obračunavanja PDV-a kao naplaćene uslijed čega je tužitelj imao pravo odbiti PDV sadržan u primljenim isporukama koje nije platio do promjene načina obračuna PDV- a jer je tijekom 2017. u svojim poslovnim knjigama iskazao isporuke u vrijednosti većoj od 3.000.000,00 kn. Pri tome tužitelj nije ispravio poreznu osnovicu na dva računa od 4. rujna 2017. izdana Hrvatskoj gospodarskoj komori na kojima je iskazao PDV u sveukupnom iznosu od 1.786.000,00 kn te stoga sukladno članku 79. stavku 11. Zakona osnovano utvrđen da duguje iskazani iznos PDV-a. S obzirom da nije osporio priznati pretporez u pogledu računa 007 i 008 od 29. travnja 2016. sud nije iznosio utvrđenja poreznih tijela.
9. Slijedom navedenog prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se u bitnom radi o prigovorima koje je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključkom je suglasan i ovaj Sud.
10. Što se tiče prigovora da je sud odbio izvođenje predloženih dokaza odnosno da nije saslušao stranke u postupku te nije proveo materijalno financijsko vještačenje valja istaći da neprovođenje dokaza predloženih od strane tužitelja samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao procjenjivati dokaze slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka.
11. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti članak 73. stavak 1. ZUS-a na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
12. S obzirom da je žalba tužiteljice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka slijedom čega je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je riješeno kao pod točkom II. izreke presude.
U Zagrebu 28. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
