Poslovni broj: Usž-3112/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Borisa Markovića članova vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice HAS iz [adresa], koju zastupa Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, Berislavićeva 12, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojno-sigurnosno obavještajne agencije, Višeg stegovnog disciplinskog suda, Zagreb, Sarajevska 7, radi stegovnog prijestupa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 Us I-900/2023-4 od 14. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 Us I-900/2023-4 od 14. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika i rješenje prvostupanjskog tijela. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 13. lipnja 2022., kojim je utvrđeno da je tužiteljica u svojstvu djelatne vojne osobe – pukovnice odgovorna zbog odbijanja izvršenja ili neizvršenja naloga pomoćnika Ravnatelja Agencije, kojim joj je bilo naloženo da 10. studenog 2020. kao predstavnica Agencije sudjeluje na VTC Regionalnom Južno Europskom obavještajnom forumu (SERIF), čime je počinila stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 1. Zakona o službi o oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19. – dalje: ZSOS) – neizvršenje ili odbijanje izvršenja zapovjedi, odluke ili naloga nadređenog, zbog čega joj je izrečena stegovna kazna zaustavljanja u napredovanju u službi u trajanju od jedne godine.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). U žalbi doslovno ponavlja tužbene navode. Iznosi kronologiju postupka. Smatra da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava te ističe bitne povrede pravila sudskog postupka.

Navodi da je sporni nalog koji je dobila bio nezakonit, iz razloga što je ona smatrajući da je nalog nezakonit protiv njega izjavila pisanu primjedbu 5. studenog 2020., zbog čega su joj nadređeni bili dužni izdati ponovljeni pisani nalog, a ono uslijed izostanka istog nije bila dužna izvršiti inicijalni nalog. Tužiteljica u postupku ponavlja da ni u stegovnom disciplinskom postupku, niti u sporu nije utvrđeno je li inicijalni nalog bio usmeni ili pisani, je li se radilo o nalogu ravnatelja Vojno-sigurnosno obavještajne agencije ili njegovog pomoćnika te kojeg datuma je takav nalog izdan. Smatra da je i nadalje ostalo sporno tko je točno izdao nalog, kada i u kojem obliku, zbog čega je prema mišljenju tužiteljice došlo do povrede načela utvrđivanja materijalne istine u provedenom stegovno-disciplinskom postupku. Stoga se opravdano postavlja pitanje je li sadržaj naloga danog tužiteljici imao obilježje naloga, čije kršenje predstavlja stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točke 1. ZSOS-a. Tužiteljica iznosi razloge iz kojih smatra da su nadređeni u skladu s odredbom članka 67. stavak 2. ZSOS-a, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, bili dužni izdati ponovljeni pisani nalog. Iznosi razloge zbog kojih smatra da se Direktiva 2012/13/EU Europskog parlamenta i vijeća od 22. svibnja 2012. treba primijeniti u ovom postupku, jer se odnosi na sva kažnjiva djela, tako i konkretno na provedeni stegovni disciplinski postupak. Nadalje se poziva na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te na praksu Europskog suda za ljudska prava. Posebno na pojam optužbe u kojem valja poći od tumačenja pojma optužnice od strane Europskog suda za ljudska prava, koji je dan u presudi Engel i dr. protiv Nizozemske, smatra da stegovni prijestup, čije se počinjenje stavlja na teret tužiteljici predstavlja optužnicu u konvencijskom smislu, jer su ispunjena tzv. Engel mjerila. Zbog toga je prema stajalištu tužiteljice Direktiva na koju se poziva o pravu na informiranje u kaznenom postupku primjenjiva u ovom predmetu, odnosno ima i posredni interpretativan učinak. Smatra također da je uslijed odbijanja svih dokaznih prijedloga tužiteljice, došlo i do povrede članka 6. točka 3. d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također ističe da je člankom 178. stavkom 1. ZSOS-a propisano da nema kršenja vojne stege ako je vojna osoba postupila u krajnjoj nuždi. Sukladno tome, tužiteljica naglašava da je njezina pisana primjedba protiv inicijalnog naloga, odnosno razloge njezinog nepostupanja po uputi, bio isključivo zaštita ugleda tuženika jer ona nije imala dokaz jesu li nadređeni uopće bili upoznati o izmijenjenim okolnostima razine sudjelovanja na konferenciji. Jednako tako člankom 178. stavkom 7. ZSOS-a propisano je da nema kršenja vojne stege, ako vojna osoba odbije izvršiti nalog ili zapovijed koje su očito nejasni ili neprovedivi. Tužiteljica drži da je sporni nalog bio neprovediv zbog svih nedostataka (prvenstveno neodređenosti osobe koja ga je izdala i oblika), kao i zbog činjenice da tužiteljica nije obnašala funkciju onakve razine kakva je bila predviđena za sudionike na završnom dijelu konferencije SERIF. Smatra da postoje razlozi za isključenje protupravnosti. Predlaže da Visoki upravni sud prihvati njenu žalbu, poništi pobijanu presudu, otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da poništi pobijana rješenja tuženika donesena u upravnom stegovno-disciplinskom postupku, vrati predmet na ponovni postupak Ministarstvu obrane i Vojno-sigurnosnoj obavještajnoj agenciji, Stegovno-disciplinskom sudu i obveže tuženika da naknadi trošak upravnog spora uvećan za trošak sastava ove žalbe.

3. Tuženik, iako pozvan, nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno tvrdnji tužiteljice, upravni sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice koje je sam utvrdio i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke.

6. Iz spisa predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica počinila stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 1. ZSOS-a. Naime, odredbom članka 175. stavak 3. točka 1. ZSOS-a propisano je, između ostalog, da je stegovni prijestup neizvršavanje ili odbijanje izvršenja zapovjedi, odluka ili naloga nadređenoga. Stoga je za utvrđenje počinjenja stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 1. ZSOS- a, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, u postupku je dovoljno utvrditi je li vojna osoba odbila nalog te da nije odlučno je li nalog odbijen opravdano, već je jedino odlučno je li nalog bio nezakonit.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da navedeni nalog koji je tužiteljica odbila izvršiti, odnosno nije izvršila nije bio nezakonit.

7. Prema ocjeni i ovoga Suda, sadržaj bilješke koju je tužiteljica sastavila 9. studenog 2023. nema obilježja pisane primjedbe zbog izdavanja nezakonitog naloga, već iznošenja razloga zbog kojih prema stajalištu tužiteljice ne bi bilo svrhovito da tužiteljica sudjeluje na navedenoj konferenciji. S obzirom na to da tužiteljica nije uputila pisanu primjedbu zbog izdavanja nezakonitog naloga, njezini nadređeni nisu bili dužni izdati ponovljeni pisani nalog u smislu članka 67. stavka 2. Zakona o sigurnosno- obavještajnom sustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 79/06. i 105/06.). Isto tako je očito da u spornoj situaciji tužiteljica, kako sada neopravdano tvrdnji, nije postupila u nužnoj obrani, ni u krajnjoj nuždi, niti je tužiteljica postupala pod djelovanjem neodoljive sile ili po djelovanjem prijetnje, niti je od tužiteljice traženo da postupa protivno odredbama Ustava i pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, niti je riječ o nalogu koji je upravljen na počinjenje kaznenog djela ili je protivan običajima ratovanja i pravu oružanih sukoba ili usmjeren na ponižavanje dostojanstva osobe ili je očito nejasan i neprovediv, kako to u žalbi ponovno ističe tužiteljica, a na što je prvostupanjski sud u cijelosti odgovorio.

Što se tiče pozivanja tužiteljice na Direktivu 2012/13/EU Europskog parlamenta i vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se navedena Direktiva ne primjenjuje na sva kažnjiva djela, već samo na kazneni postupak. Isto tako, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da optužni akt nije neodređen kako to prigovara tužiteljica, niti sadržaj tog akta ograničava pravo tužiteljice na djelotvornu obranu.

8. Sud pravilno ističe da je stegovni postupak vodila zakonom ustrojena tijela te je stoga neutemeljeno stajalište tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na neovisan i nepristran sud, a odluka donesena u upravnom postupku podliježe sudskoj kontroli u upravnom sporu, a što se tiče odluka o dokaznim prijedlozima valja istaknuti da ne provođenje predloženih dokaza po tužiteljici samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja. Naime, zahtjevi i načela pravičnog suđenja ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pri tome se napominje da ni Ustavna ni Konvencijska odredba ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već je jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranke da izloži činjenice, podupre ih svojih dokazima, na način da jednu od stranaka ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čime je ovdje udovoljeno.

9. S obzirom na sve navedeno, pozivanje na praksu Europskog suda za ljudska prava nije u ovom postupku odlučno kraj jasno utvrđene činjenice na temelju jasnog optužnog akta da je tužiteljica počinila stegovni prijestup neizvršenja ili odbijanja izvršenja zapovijedi, odluka ili naloga nadređenog.

10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i materijalno pravo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te ga je pravilno odbio.

11. Slijedom navedenog, prigovori tužiteljice nisu osnovani, niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se u bitnom radi o prigovorima koje je isticala i tijekom prvostupanjskog upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključcima je suglasan i ovaj Sud.

12. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. S obzirom da je žalba tužiteljice odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, to na temelju članka 79. stavak 4. ZUS-a tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan