1               Poslovni broj 6 Gž R-205/2023-2

 

                                                                                 

                 

       Republika Hrvatska

   Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1                                  Poslovni broj 6 Gž R-205/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & K. iz K., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo …, Z., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-46/2023-4 od 12. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Republike Hrvatske – Ministarstva … potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-46/2023-4 od 12. svibnja 2023. pod točkom I. izreke za iznos od 507,90 eur / 3.826,74 kn bruto sa zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena,  od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče:

-na iznos od 50,30 EUR / 379,00 kn od 16. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od  5,86 EUR / 44,12 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 131,02 EUR / 987,17 kn od 16. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 320,72 EUR / 2.416,45 kn od 16. lipnja 2014. do isplate

i pod točkom II. izreke za iznos od 638,73 EUR / 4.812,51 kn.

 

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom I. izreke za iznos od 4.449,72 EUR / 33.526,48 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 120,72 EUR / 909,60 kn od 16. rujna 2012. do isplate, na iznos od 390,47 EUR / 2.941,97 kn od 16. listopada 2012. do isplate, na iznos od 398,89 EUR / 3.005,45 kn od 16. studenog 2012. do isplate, na iznos od 52,99 EUR / 396,23 kn od 16. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 66,11 EUR / 498,11 kn od 16. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 140,84 EUR / 1.061,19 kn od 16. veljače 2013. do isplate, na iznos od 208,25 EUR / 1.569,05 kn od 16. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 590,51 EUR / 4.449,18 kn od 16. travnja 2013. do isplate, na iznos od 160,68 EUR / 1.210,67 kn od 16. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 213,71 EUR / 1.610,21 kn od 16. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 684,03 EUR / 5.153,81 kn od 16. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 1.422,92 EUR / 10.721,01 kn od 16. lipnja 2014. do isplate i pod točkom II. izreke za iznos od 1.393,56 EUR /10.499,78 kn i za isto sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja T. Č. za isplatu iznosa od 4.449,72 EUR/33.526,48 kn sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 120,72 EUR / 909,60 kn od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 390,47 EUR / 2.941,97 kn od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 398,89 EUR / 3.005,45 kn od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 52,99 EUR / 396,23 kn od 16. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 66,11 EUR / 498,11 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 140,84 EUR / 1.061,19 kn od 16. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 208,25 EUR / 1.569,05 kn od 16. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 590,51 EUR / 4.449,18 kn od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 160,68 EUR / 1.210,67 kn od 16. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 213,71 EUR / 1.610,21 kn od 16. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 684,03 EUR / 5.153,81 kn od 16. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1.422,92 EUR / 10.721,01 kn od 16. lipnja 2014. do isplate.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja T. Č. za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.393,56 EUR / 10.499,78 kn.

 

III. Nalaže se tužitelju T. Č. da tuženoj Republici Hrvatskoj – Ministarstvo … naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 111,98 EUR / 843,75 kn[1] u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske – Ministarstva … za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 136,87 EUR / 1.031,25 kn.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

 

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj-Ministarstvo …, Z., OIB …, da tužitelju T. Č. iz S., OIB …, isplati iznos od 4.957,62 EUR / 37.353,22 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 120,72 EUR/ 909,60 kn od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 390,47 EUR/ 2.941,97 kn od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 449,19 EUR/ 3.384,45 kn od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 52,99 EUR/ 396,23 kn od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,11 EUR/ 498,11 kn od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 140,84 EUR/ 1.061,19 kn od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 208,25 EUR/ 1.569,05 kn od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 590,51 EUR/ 4.449,18 kn od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 160,68 EUR/ 1.210,67 kn od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 219,57 EUR/ 1.654,33 kn od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 815,05 EUR/ 6.140,98 kn od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.743,64 EUR/ 13.137,46 kn od 16. lipnja 2014. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj-Ministarstvo …, Z., OIB …, da tužitelju T. Č. iz S., OIB …, naknadi parnične troškove u iznosu od 2.032,29 EUR/ 15.312,29 kn sa zateznom kamatom od 12. svibnja 2023. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te naloži tužitelju da tuženoj naknadi troškove postupka, uz zateznu kamatu koja teče od donošenja presude do isplate. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 248,85 EUR /1.875,00 kn.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu iznosa od 4.957,62 EUR/37.353,22 kn bruto na ime neisplaćene plaće za prekovremeni rad na terenu, angažmanom na poplavama i odavanjem počasti na sahranama za razdoblje od kolovoza 2012. do svibnja 2014. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZOSOS/02) i Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 73/13 - dalje: ZOSOS/13) te odredbama  Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (''Narodne novine", broj 118/09 i 118/12 – dalje: Odluka /09) i Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 33/14, 41/14, 53/14 i 114/14 – dalje: Pravilnik).

 

5. Ispitujući navedenu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj djelatna vojna osoba, da je tužitelj dokazao da evidencije radnog vremena na terenu ne odražavaju stvarno vrijeme provedeno na terenu, jer nisu bili evidentirani svi prekovremeni sati, da činjenica što je tužitelj potpisivao evidencije radnog vremena ne znači da se s evidencijom slagao, već je potpisom samo potvrdio da ju je dobio na uvid, a da tuženik nije dokazao da tužitelj nije radio prekovremeno, da  u odnosu na prekovremene sate odrađene na sahranama tužena nije dostavila dokumentaciju, i da bi prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, za prekovremeni rad u razdoblju od svibnja 2012. do svibnja 2014. ostvario dodatke na plaću u visini od 41.710,36 kn (Varijanta 2.b. nalaza i mišljenja – list 234 spisa), ali da su iznosi u razdoblju od svibnja 2012. do srpnja 2012. u zastari,  prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u bruto iznosu od 4.957,62 EUR / 37.353,22 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, pri čemu obrazlaže da tužitelju zatezna kamata ne pripada na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, s time da je taj dio zahtjeva tužitelja već pravomoćno odbijen. Da je tužitelj radio prekovremeno, duže od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinila tužena te trajanje prekovremenog rada, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju iskaza svjedoka i tužitelja, na način da je  trajanje radnog dana na terenu  obračunao radnim danom i subotom od 7,00 do 22,00 sata, a nedjeljom od 7,00 do 18,00 sati, odnosno vrednovano je ranije ili kasnije vrijeme početka i završetka radnog vremena na terenu ako je prekovremeni rad evidentiran u evidencijama tuženika, rad na poplavama vrednovao u trajanju od 24 sata dnevno s odbitkom dnevnog odmora u trajanju od 3 sata, dakle ukupno 21 sat, od čega uzima 8 sati kao redovan rad, a 13 sati kao prekovremeni rad, dok je odavanje počasti na sahranama obračunao po 8 sahrana mjesečno, svaku u trajanju 3 prekovremena sata, sve umanjeno za iskorištene slobodne dane s osnove evidentiranih prekovremenih sati (prema dokumentaciji u spisu).

 

7. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe  čl. 14. ZOSOS/02 i čl. 97. st. 5. ZOSOS/02 te čl. 219. ZOSOS/13, Odluke/09, kao i odredbu čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11, 82/12, 88/12 i 73/13 – dalje: ZR) te čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR/14). Sud prvog stupnja je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije i da bi na temelju dokumentacije u spisu i fond evidentiranih prekovremenih sati prema evidenciji tužene za razdoblje od svibnja 2012. do svibnja 2014. na ime neplaćenih prekovremenih sati tužitelju pripadalo 4.171,87 kn (Varijanta 1. nalaza i mišljenja vještaka – list 232 i 233 spisa), a na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, kada bi se rad na poplavama vrednovao u trajanju od 24 sata, 44.050,55 kn (Varijanta 2a. nalaza i mišljenja – list 233 spisa), dok bi tužitelju na ime prekovremenog rada pripadalo 37.748,27 kn, kada bi se rad na poplavama vrednovao u trajanju od 24 sata dnevno s odbitkom dnevnog odmora u trajanju od 8 sati (Varijanta 2c. nalaza i mišljenja – list 234 i 235 spisa).

 

8. Zaključak suda prvog stupnja da je tužena propustila dostaviti dokumentaciju te da je, budući da postoji spor među strankama u vezi s evidencijom radnog vremena, teret dokazivanja radnog vremena na tuženoj kao poslodavcu u smislu odredbi čl. 131. st. 4. ZR i čl. 135. st. 4. ZR/14 je pogrešan.

 

9. Odredbom čl. 131. st. 4. ZR, odnosno odredbom čl. 135. st. 4. ZR/14 je propisano  da je, u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi  evidenciju iz čl. 4. st. 1.  ZR odnosno čl. 5. st. 1. ZR/14 na propisani način teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Prema čl. 4. st. 1. i 2. ZR (čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14) poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu.

 

9.1. Prema čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'', broj 37/2011 - dalje: Pravilnik o evidenciji) evidencija iz članka 2. st. 1. podstavka 2. tog Pravilnika, dakle evidencija o radnim vremenu, sadrži sljedeće podatke: 1) ime i prezime radnika,2) dan u mjesecu,3) početak rada,4) završetak rada,5)ukupno dnevno radno vrijeme u satima te od toga, sati rada noću, prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom ili neradnim danima utvrđenim posebnim propisom, zastoja, prekida rada i slično do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, 6) sati u dane blagdana ili neradnih dana utvrđenih posebnim propisom u kojima radnik ne radi, a po redovitom rasporedu bi trebao raditi pa za iste ostvaruje pravo na naknadu plaće, 7) sati pripravnosti, 8) sati korištenja godišnjeg odmora, 9) sati privremene nesposobnosti za rad (bolovanje), 10) sati plaćenog dopusta, 11) sati nenazočnosti tijekom dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik ne obavlja ugovorene poslove, 12) sati provedeni u štrajku, 13) sati isključenja s rada. Podatke iz stavka 1. podstavka 3. i 4. ovoga članka poslodavac je obvezan voditi samo ako je obveza vođenja tih podataka ugovorena kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu i tada ih je obvezan evidentirati najkasnije na završetku sljedećeg radnog dana za prethodni radni dan, a u slučaju da neki od tih podataka do tada nije poznat, poslodavac ih je obvezan evidentirati odmah po saznanju istih (čl. 8. st. 2. Pravilnika).

 

10. Između stranaka nije sporno da je tužitelj radio prekovremeno, no sporno je trajanje prekovremenog rada, odnosno da li je tužena kao poslodavac vodila evidenciju radnog vremena na propisani način.

 

10.1. Iz Evidencija o radnom vremenu koje prileže spisu proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani pod oznakom „Sd“ i to nakon straže, dežurstva i prekovremenog rada, preraspodijeljeno radno vrijeme pod oznakom „PRV“, rad na terenu pod oznakom „TR“, svaka ta mjesečna Evidencija o radnom vremenu je potpisana po tužitelju i zapovjedniku kao ovlaštenoj osobi, evidencije sadrže početak i završetak radnog vremena, dakle razvidno je da su u njima jasno označeni slobodni dani nakon straže, dežurstva ili prekovremenog rada te da  tužitelj toga dana nije bio na radu već je koristio slobodni dan, a na temelju evidencije radnog vremena izdani su i Nalozi za utvrđivanje vremena u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani.

 

11. Prema tome, tužena je tijekom postupka na pravno relevantan način dokazala da je vodila evidenciju na propisani način, da je tužitelj ostvario prekovremene sate i  koristio slobodne dane pa je za zaključiti da su slobodni dani koje je tužitelj iskoristio u vezi s odrađenim prekovremenim radom (tužitelj ni ne tvrdi da su slobodni dani  korišteni po nekoj drugoj osnovi).

 

12. Službena evidencija radnog vremena je isprava koju poslodavac vodi po zakonu, ali ona nije javna isprava, jer ne udovoljava definiciji javne isprave iz čl. 230. st. 1. ZPP. No, imajući u vidu da se radno vrijeme evidentira istodobno kad se rad vrši, da ovjeru takve evidencije vrši zapovjednik postrojbe, evidencija o radnom vremenu, iako ne udovoljava pretpostavke javne isprave, ima dokaznu snagu. Na nekoliko evidencija radnog vremena je doduše naznačeno da tužitelj nije suglasan sa evidencijom, no osim te konstatacije, nije obrazloženo koji dio evidencije osporava. Kako tužitelj u ovom postupku osporava urednost Evidencije radnog vremena na njemu je teret dokaza da evidencija ne odražava stvarno odrađene sate rada, odnosno da nisu evidentirani svi prekovremeni sati rada. Na tu okolnost je tužitelj predložio izvođenje dokaza svojim saslušanjem i saslušanjem svjedoka I. Đ. i T. A.. No, po mišljenju ovog suda, za razliku od shvaćanja koje je izložio sud prvog stupnja, kvaliteta iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka nije takva da bi mogla oboriti uvjerljivost službene evidencije radnog vremena. Naime, iskazi svjedoka i tužitelja, su neprecizni, općeniti, tako da ni sam tužitelj određeno ne iskazuje za koje dane i sate evidencija tužene ne prikazuje stvarno odrađene sate, a iako je iskazao da je odlazio na teren zbog poplava,  određeno ne navodi ni jedno mjesto, a određeno ne navodi ni jedno ime osobe kojoj je odavao počast na sahrani. Uostalom, i prvostupanjski sud zaključuje da se „zbog proteka vremena nisu mogli detaljno sjetiti broja stvarno odrađenih radnih sati na svakom danu terena“, već su „iskazivali o trajanju njihovog radnog vremena na terenu u prosjeku“.  Stoga su ti iskazi manje uvjerljivi od službene evidencije radnog vremena, odnosno kvaliteta tih izvedenih dokaza nije takva da bi mogla oboriti uvjerljivost službene dokumentacija tužene pa je neosnovano sud prvog stupnja na iskazima tužitelja i svjedoka temeljio zaključak o neurednosti evidencije radnog vremena.

 

12.1. Slijedom toga, pogrešno je sud prvog stupnja zaključio da tužena nije vodila evidenciju o radnom vremenu na propisani način i da nije dokazala da tužitelj nije u utuženom razdoblju radio prekovremeno te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, temeljen na zaključku da evidencija radnog vremena nije vođena na propisani način i da ne odražava stvarno stanje odrađenih prekovremenih sati, te slijedom toga i prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu ocjenjujući vjerodostojnima iskaze svjedoka i tužitelja prekovremenim satima rada.

 

13. No, na temelju nalaza vještaka je utvrđeno da tužena tužitelju nije isplatila sve, prema evidencijama tužene, ostvarene sate prekovremenog rada u razdoblju od svibnja 2012. do svibnja 2014. u ukupnom iznosu od 4.171,87 kn, odnosno za utuženo razdoblje od kolovoza 2012. do svibnja 2014. u ukupnom iznosu od 507,90 EUR / 3.826,74 kn.

 

14. Stoga je na temelju Odluke/09, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 14. ZOSOS/02 i čl. 219. ZOSOS/13 tužena dužna tužitelju isplatiti bruto iznos od 507,90 EUR / 3.826,74 kn, koji mu za utuženo razdoblje nije isplatila, sa zateznim kamatama tekućim od svakog šesnaestog u mjesecu za protekli mjesec, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO).

 

15. Stoga je za iznos od 507,90 EUR / 3.826,74 kn valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tužene i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

 

16. Preostali iznos od 4.449,72 EUR / 33.526,48 kn tužitelju je neosnovano dosuđen pa je na temelju odredbe čl. 373. t. 1. i 2. ZPP za taj iznos prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke preinačena i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen.

 

17. Kako je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valja izmijeniti i odluku o troškovima parničnog postupku.

 

17.1. U postupku su djelomično uspjeli i tužitelj i tužena te se o troškovima postupka ima odlučiti na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je u odnosu na osnovu u sporu uspio u omjeru od 100%, a u odnosu na visinu u omjeru od 10%, odnosno u sporu je uspio u omjeru od  55%, a tužena u omjeru od 45% pa je slijedom toga tužena dužna tužitelju naknaditi 10% troškova. Sud prvog stupnja je tužitelju na ime opravdanih troškova zastupanja priznala iznos od 1.741,95 EUR, koji tužena ne pobija određeno pa ga uzima opravdanim i sud drugog stupnja, pa tužitelju prema uspjehu u sporu od 10% pripada 174,20 EUR, a pripada mu i trošak vještačenja u iznosu od 464,53 EUR / 3.500,00 kn, odnosno tužitelju pripada ukupno 638,73 EUR / 4.812,51 kn. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak postupka u iznosu od 2.032,29 EUR / 15.312,29 kn, dosuđen mu je trošak u iznosu od 1.393,56 EUR / 10.499,78 kn većem od pripadajućeg.

 

17.2. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke potvrđena za iznos od 638,73 EUR / 4.812,51 kn, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačena za iznos od 1.393,56 EUR / 10.499,78 kn te je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u tome iznosu odbijen kao neosnovan.

 

18. Odluka pod točkama III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP.

 

18.1. Za sastav žalbe protiv presude tuženoj po Tbr. 10. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) pripada 125 bodova, odnosno 248,85 EUR/1.875,00 kn. Tužena je uspjela sa žalbom u omjeru od 45% (u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 90%) pa je tužitelj dužan tuženoj naknaditi 45% troška sastava žalbe što iznosi 111,98 EUR/843,75 kn. Preostali iznos troška žalbenog postupka od 136,87 EUR/1.031,25 kn tuženoj ne pripada pa je njen zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u tome iznosu kao neosnovan odbijen.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                       

U Velikoj Gorici 29. studenog 2023.

 

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                Vesna Gašparuš-Horvat, v.r.