Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1741/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Marijana Vugića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CIKO INŽENJERING d.o.o., OIB: 47245061384 iz Zagreba, Jagnjeđe 3/4, zastupan po direktoru EŠ, a ovaj po punomoćniku Krešimiru Miličiću odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-777/2021-243 od 5. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tužene kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-777/2021-243 od 5. veljače 2024. u točki III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška prihvaćen preko iznosa od 264.798,24 eur pa do iznosa od 330.305,04 eur (za iznos od 65.506,80 eur) i sudi.

Odbija se tužitelj s daljnjim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 65.506,80 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i u preostalom dijelu točke II. i III. izreke potvrđuje se navedena presuda.

III. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Ukida se u cijelosti rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu pod brojem Ovrv- 2923/2000 od 11. srpnja 2001.g.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju CIKO INŽENJERING d.o.o. iz Zagreba, Jagnjeđe 3/4, OIB: 47245061384, iznos od 315.909,98 € zajedno s zakonskim kamatama na slijedeće iznose:

- na iznos 2.203,96 € s kta od 16.09.2000. do isplate,

- na iznos 135,82 € s kta od 24.11.1999. do isplate,

- na iznos 1.590,23 € s kta od 18.04.2000. do isplate,

- na iznos 80.073,14 € s kta od 03.03.1998. do isplate,

- na iznos 114.872,77 € s kta od 03.06.1998. do isplate,

- na iznos 14.581,34 € s kta od 11.07.2000. do isplate,

- na iznos 29.879,54 € s kta od 11.07.1998. do isplate,

- na iznos 60.406,56 € s kta od 11.07.2000. do isplate,

- na iznos 1.721,68 € s kta od 19.01.2000. do isplate,

- na iznos 8.489,71 € s kta od 19.01.2000. do isplate,

- na iznos 3.118,86 € s kta od 19.01.2000. do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju CIKO INŽENJERING d.o.o. iz Zagreba, Jagnjeđe 3/4, OIB: 47245061384, parnični trošak u iznosu od 330.305,04 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. veljače 2024.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude u odnosu na točku II. i III. izreke žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se pobijana presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

" Među strankama je nesporno da je tužitelj obnovio 52+16 kuća u [adresa], da je obnovio i 16 kuća na području [adresa], da RH nije poštovala dinamiku plaćanja po ugovorima i u rokovima kako je to sama odredila, neprijeporno je da su tuženik i tužitelj različito evidentirali okončane situacije, pa je sasvim nesporno da je RH okončanu situaciju 003/98 i 03/98 spojio u zbirnu 03/00, te je neprijeporno da je RH djelomično podmirila tražbine tužitelja nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Među strankama je prijeporno kolika količina radova koja je izvedena po tužitelju je njemu stvarno priznata i je li ta stvarno izvedena količina radova plaćena u cijelosti ili je djelomično ostala neplaćena tj. koliko je ostalo neplaćeno po izvedenim radovima i koje stavke su plaćene sa zakašnjenjem u odnosu na ugovorenu dinamiku plaćanja radova prema sklopljenim ugovorima o građenju.

Time je sud u cijelosti utvrdio osnov tražbine tužitelja te je sa sigurnošću utvrdio da u konkretnom poslu tužitelj nije napravio niti jedan propust, jer je sve radove izveo u potpunosti, svi radovi su bili odobreni po lokalnom nadzoru, potpisane su bile Građevinske knjige i Građevinski dnevnici, osim što Republika Hrvatska kao investitor dovela do toga da krovni nadzor ne potpiše okončane situacije, te da potom Republika Hrvatska tužitelju ne plati stvarno određeni rad, a pri tome su nakon detaljnog očitovanja vještaka otpale sve naknadne konstrukcije tuženika da je tužitelj radio bez naloga, da nije imao odobrenje za naknadne i nepredviđene radove, (a koji naknadni i nepredviđeni radovi uopće nisu postojali), da nije imao cijene i troškovnike, te nije poštovao procedure, jer se ispostavilo da jedini tko nije poštovao procedure je upravo Republika Hrvatska.

Štoviše sud je utvrdio da su stranke sklopile tri Ugovora o građenju i tim Ugovorima je ugovoreno da će Republika Hrvatska platiti tužitelju vrijednost radova u iznosu od 7.710.000,00 kn, da vrijednost stvarno izvedenih radova iznosi 7.435.914,95 kn, a da tuženik tužitelju nije platio niti ono što je tužitelj stvarno izveo, a kamoli onaj iznos na koji se Republika Hrvatska obvezala ugovorima pa je evidentno da upravo Republika Hrvatska nije ispunila svoje obveze iz Ugovora, a sve ono što Republika Hrvatska nije ispunila kao teret prebacuje na tužitelja.

Osim toga sud je i utvrdio da tužitelj nije imao takvu situaciju da je imao najprije uredno sklopljene Ugovore, da je imao unaprijed sastavljane troškovnike za konkretne objekte, da je imao unaprijed točne jedinične cijene, već se radilo po jednom troškovniku, obračunavalo po drugom troškovniku, Ugovori su se davali ili u tijeku izvođenja radova ili po završetku radova.

Ponavlja se nikakvih nepredviđenih i naknadnih radova nije bilo i sud je sa sigurnošću na temelju objektivnog nalaza građevinskog vještaka utvrdio da izvođač nije sam povećavao opseg radova, već se radilo o neophodnim radovima koji su traženi, prihvaćeni i potpisani od lokalnog nadzora i cijeli problem je nastao kad je lokalni nadzor priznao izvedene radove, a krovni nadzor nije priznao izvedene radove.

Također RH nije tražila izvođenje dodatnih radova, (takav zahtjev ne postoji u spisu, niti u građevinskoj dokumentaciji) a nije niti bilo ugovaranja dodatnih radova, jer se u takvoj situaciji tekući radovi moraju zaustaviti, a RH nije dala nalog za zaustavljanje radova. Trošak zaustavljanja radova plaća investitor.

Na temelju svega utvrđenog ovaj sud nalazi da tužitelj nije odstupio od ugovorenih radova, jer nije bilo nepredviđenih, naknadnih, niti dodatnih radova, pa stoga nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 633. st. 1. ZOO/91. Sud je također iz svih naprijed navedenih razloga našao da u konkretnom slučaju nije došlo do prekoračenja predviđenog opsega radova kako to propisuje odredba čl. 2.3. Posebnih uvjeta Ugovora o građenju.

U Općim uvjetima Ugovora o građenju u toč. 11.04. ugovorena je obveza izvođenja nepredviđenih i naknadnih radova, ali i obveza da se za svaki nepredviđeni ili naknadni rad sklapa Anex ugovora.

Ovaj sud je našao iz ranije navedenih razloga, a nakon sigurnog utvrđenja po vještaku građevinske struke i saslušanjem svjedoka da nepredviđenih i naknadnih radova nije bilo.

Odredbom čl. 623. st. 1. ZOO/91 propisano je da se za obavljeni rad isplaćuje naknada. Odredba čl. 630. st. 1. ZOO/91 propisuje da je naručitelj dužan izvođaču radova isplatiti cijenu za obavljeni rad. Stoga je sa sud sa sigurnošću utvrdio da je tražbina tužitelja osnovana."

6. Stoga prvostupanjski sud pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu glede isplate iznosa koji mu nisu plaćeni za obavljeni rad kao i u odnosu na obračunatu zakonsku zateznu kamatu na iznose koji su mu plaćeni sa zakašnjenjem.

7. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja, osim djelomično u dijelu odluke o parničnom trošku, žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, na žalidbene navode valja reći da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik tužitelja uveo u posao u tijeku sedmog i osmog mjeseca 1997. na temelju troškovnika iz ugovora sa tvrtkom "Gradnja", a prvi ugovor o gradnji sa tuženikom je potpisan u mjesecu listopadu 1997. kada je obnova bila u zamahu te je u biti sam tužitelj financirao svojim sredstvima obnovu do isplate po prvoj okončanoj situaciji a tek nakon toga im je dostavljen "troškovnik uz ugovor", sa umanjenom jediničnom cijenom nego što je to bilo po ranijem troškovniku po kojem su radili, s tim da prva isplata po privremenoj situaciji je bila 28. veljače 1998. i to samo 50% iznosa a kada je već u bitiobnova u velikoj mjeri bila dovršena.

9. Kako to proizlazi i iz izvješća broj OM - 110 od 20. rujna 1999., ta nova uputstva glede načina izvedbe i obračuna stizali su nadležnoj službi koja je 1997. i početkom 1998., te praktično više od dva mjeseca područje [adresa] nije imalo područni nadzor iako su radovi u tom periodu tekli a radilo se je oko 80% uvedenih objekata u posao. Nadalje, iz arbitražnog očitovanja od 11. travnja 2001. proizlazi zaključak da je tužitelj kreditirao kompletne radove na svih 68 kuća s tim da mu je prva privremena situacija plaćena 23. veljače a druga 29. svibnja 1998., da izvoditelji i lokalni nadzor bili su prepušteni sami sebi, i bez ikakve logistike i uz obećanje da će sve izvedeno biti i plaćeno kao što iz dopisa koji je lokalni nadzor "BET-CON" uputio područnom nadzoru "ARHING" od 8. travnja 1998. proizlazi osnovne upute su rađene po pilot programu obnove obiteljskih kuća prvog do trećeg stupnja oštećenja u [adresa] pri čemu kod čemu kod snimanja, okoliš oko 90% kuća bilo je zaraslo travom i šibljem te se ulazilo samo u one kuće u koje je pristup bio osiguran a detaljni pregled i procjena potrebnih sanacijskih radova mogla se snimiti tek kad je izvršeno rasčišćavanje okoliša i same kuće i kada se pristupilo izvedbi radova s tim da većinu oštećenja je uočeno naknadno a nisu unešena u osnovnoj uputi ili su unešena samo djelomično, odnosno unešena su onoliko koliko se to moglo konstatirati kod pilot snimanja, kao što su limitirane planske vrijednosti dogovorene su naknadno kada su radovi uvelike bili izvedeni.

10. kao što ovaj sud upućuje na zapisnik sastavljenog dana 14. svibnja 1999. u vezi pregleda i okončanog obračuna graditeljskih knjiga tužitelja u prostorijama lokalnog nadzora gdje je konstatirano da ukupna vrijednost izvedenih radova u okončanoj situaciji broj 3/98 iznosi 5.787.755,13 kn a po okončanoj situaciji 003/98 (za program obnove 16 kuća) ukupna vrijednost obavljenih radova iznosi 1.263.321,27 kn, a što daje ukupan iznos od 7.051.076,40 kn, dakle, ukupna vrijednost izvedenih radova ne prelazi iznos planirane cijene iz ugovora o obnovi na temelju kojeg su i izdane od strane tužitelja te okončane situacije.

11. Nužno je ukazati na iskaz saslušanog svjedoka CŠ koji je bio direktor lokalnog nadzora "BET-CON" d.o.o. koji je naveo da je obnova započeta po pilot programu bez rezimiranja pravnih i tehničkih parametara te da je obnova započela po programu oštećenja kuća četvrtog do šestog stupnja a što nije bilo adekvatno obzirom da se radilo o programu obnove vezano uz oštećenje kuća prvog do trećega stupnja, da tuženik nije osigurao nikakvu metodologiju kojom bi se mogli obračunavati stvarno izvedeni radovi a niti su se ti radovi mogli naplaćivati zato što tužena kao investitor nije osigurala valjane instrumente utvrđivanja izvedenih i obavljenih radova i nije osigurala da ti radovi mogu biti plaćeni, usljed čega je nastao jedan vakum od tri mjeseca zbog čega se dogodilo da radovi koji su bili izvedeni u [adresa] po postojećim troškovnicima i onome što je tužena nudila kao mogućnost obračuna izvedenih radova, tužena te radove nije priznala a time niti platila, pa tek kad je tuženik uočio da se ne radi dobro, započelo se sa primjenom ispravne metode, ali su zbog ta tri mjeseca nastali veliki problemi u vezi obračuna okončanih situacija i plaćanja.

12. Kada se definirao novi program na koji način se trebaju obračunavati izvedeni radovi, a u međuvremenu je bilo izvedeno veliki broj objekata, trebalo je izvršiti preračunavanje obavljenih radova prema metodi oštećenja kuća četvrtog do šestog stupnja na metodu prema stupnju oštećenja prvog do trećeg stupnja a to je dovelo do grešaka na način da ono što je stvarno određeno više se nije moglo prikazati prema novoj metodologiji, a što je sve financijski oštetilo izvoditelja jer je tuženik tvrdio da nisu izveli ono što su izvoditelji zapravo izveli.

13. Ovaj svjedok da su oni kao lokalni nadzor se morali uklopiti u novu metodologiju te su nadzor i vršili prema njemu.

14. Ovaj sud ukazuje i na iskaz svjedoka GŠ koji je za lokalni nadzor obavljao poslove lokalnog nadzora, a koji je vezano uz zapisnik od 14. svibnja 1999. naveo da prilikom pregleda nije se moglo sa točnošću utvrditi da li je sve ono što je navedeno u građevinskim knjigama i ugrađeno, jer bi u tom dijelu valjalo razbijati dijelove kuće, pa su činjenice u odnosu na to utvrđivane prema kazivanju vlasnika objekta, a vezano uz umanjivanje troškovnika svjedok je naveo da je 1997. stav tuženika bio da će sve biti plaćeno samo da se obnovi ali da je već u veljači 1998. taj stav promijenjen te bio naputak da se mora platiti manje i da se vrijednost radova mora umanjiti.

15. U odnosu na iskaze ova dva svjedoka ovaj sud prihvaća navod svjedoka BŠ CŠ a glede zapisnika od 14. svibnja 1999., da taj zapisnik "ako bi on išao prema vani trećim osobama", treba biti potpisan od njega da bi imao pravnu važnost, te da isti nije potpisan s njegove strane, kao što uostalom nije niti proizveo nikakve pravne posljedice u odnosu na isplatu tuženika tužitelju na temelju po tužitelju izdanih okončanih situacija jer ih je tužena osporavala iz razloga jer te okončane situacije nisu potpisane po lokalnom i krovnom nadzoru, ali taj zapisnik kao i iskaz svjedoka GŠ potvrđuje da su po tužitelju izvedeni radovi koji se uklapaju u plansku cijenu za izvedbu takvih radova.

16. Ovaj sud ukazuje i na iskaz svjedoka VŠ koji je kao tužitelj bio također izvoditelj radova na lokaciji u [adresa] koji je naveo da su izvedeno 60-70% radova kada se kod tuženika pokazao nedostatak sredstava te je došla direktiva da nadzorni inženjeri trebaju srezati sve troškove na način da tužena plati samo onoliko koliko namjerava platiti a ne stvarne cijene izvedenih radova.

17. Ovaj svjedok je naveo da je postojao generalni troškovnik sa otprilike 500 stavaka prema kojem su se izvodili radovi (i građevinski vještak tvrdi da nije postojao troškovnik za svaki pojedini objekt, a što u biti nije niti moglo biti obzirom na nepristupačnost objekata), da je lokalni nadzor vršio nadzor i njima priznavao stavke koje su izvršili i to je sve funkcioniralo do 1997., a nakon toga se i promijenio stav da tužena nije priznavala stvarno izvedene radove već samo 40% tih izvedenih radova a slijedom čega su umanjivani iznosi za plaćanje.

18. Ovaj sud upućuje na iskaz svjedoka HŠ koji je bio zaposlen u društvu lokalnog nadzora i koji je kontrolirao izvoditelje u smislu kontrole građevinskih knjiga i potvrđivao ono što je izvedeno, dakle, ovjeravao situaciju te da je bilo pritisaka od strane BŠ da se određene situacije ne priznaju a što je tada bilo moguće zbog toga jer nije bilo jasnih naputaka oko toga što se može priznati kao izvedene radove prema troškovnicima, odnosno što bi bili više izvedeni radovi, slijedom čega je bilo puno improvizacije. Nadalje, naveo je da je od tuženika bio pritisak da se izvede što veća količina radova unutar odobrenih sredstava ali to je sve trebalo ići na uštrb kvalitete te je evidentno da treba izvesti još dodatne radove da bi objekt uopće bio u funkciji, a za što tužena nije imala sredstava, te su izvoditeljima priznavani radovi samo na onim segmentima na kojima je bilo evidentirano da postoje oštećenja, ali nisu priznavani radovi koji su bili neophodni za izvođenje da bi se mogla napraviti takva sanacija, a što je zahtijevala struka, a tužena nije priznavala.

19. Ovaj svjedok, a kad su mu i predočeni dijelovi građevinskih knjiga koje je on ovjeravao, dakle, naveo je da su tužitelju priznavane stavke koje su bile potrebne, a te stavke su naknadno ili u potpunosti križane ili im je vrijednost radova nekoliko puta umanjivana a što je činio nadzor koji je bio neposredno nadređen.

20. Nadalje, ovaj sud upućuje na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka gdje je naveo da je konkretan posao rađen na području [adresa] prema PILOT projektu. Dakle, niti jedna zgrada u koju je ušao izvođač i gdje su bili potrebno njegovi radovi na izvođenju nije imala decidirani troškovnik za taj objekt (sa svim stavkama, svim radovima, potrebnim količinama, jediničnim cijenama). Jedinične cijene su bile preuzete iz tog Pilot projekta kao i opisno stavke pojedinih radova. Dakle, kada je investitor tj. nadzorna služba uvela u posao izvođača počelo se otkrivati što je potrebno napraviti. Investitor je postavljanjem nadzornog inženjera ovlastio nadzornog inženjera da u njegovo ime rukovodi obnovom.

Primjerice ako je granatom oštećen krov i trebalo je popraviti krov u tom Pilot projektu se nije znalo koliko je rogova oštećeno, a još manje se znalo koliko će biti potrebno zamijeniti rogova, koliko vodonepropusne-paropropusne folije, koliko toplinske izolacije ukoliko je bilo krovište stambeno. Nije se znalo koliko će trebati letava i koliko crjepova, a još manje se znalo što je granata napravila od oštećenja na katu ili u prizemlju objekta.

Nadzorni inženjer je po investitoru bio zadužen da sve to konstatira i u dogovoru sa izvođačem dovede u stanje mogućeg korištenja objekta. Nadzorni inženjer je to učinio u dogovoru sa izvođačem, te slanjem izvješća krovnom nadzoru ili investitoru. Iz tog prvog Ugovora za 52 kuće vidljivo je da je tri puta povećavana cijena jer se je konstatiralo višak radova, a sve se to događalo nakon što je tužitelj u potpunosti izveo radove po naputku nadzornog inženjera (investitora).

Najvažnije je za istaknuti da je nadzorni inženjer predstavnik investitora i da je taj nadzorni inženjer odobrio sve radove koji su izvedeni, da su ti radovi evidentirani u građevinskom dnevniku, a potom ovjereni u građevinskoj knjizi, a ovjera izvedenih građevinskih radova potvrđuje da su svi radovi izvedeni upravo u količinama kako je to navedeno u okončanoj situaciji, a potom se plaćanje vrši po okončanoj situaciji. Okončanom situacijom koju ovjerava naručitelj nakon pregleda od strane nadzornog inženjera (lokalnog i krovnog) može se dio negirati da nije izvedeno u količini i kvaliteti, ali sve se mora zapisnički napisati i obrazložiti. Nesporni dio situacije mora se platiti u ugovorenim rokovima. Vještak navodi da se u ovom dijelu koji se odnosi na ugovoreni rok izvođenja odredbe Općih i Posebnih uvjeta ne mogu primijeniti jer je kontraproduktivno da se stane sa izvođenjem radova i započne sa postupkom prepisivanja i dogovaranja, te je uobičajeno u građevinarstvu da se višetroškovnički radovi koji se pokažu izvedu odmah i bez odgode.

Pri tome vještak želi reći da ukoliko je trebalo obnoviti kuću pa se ta obnova sastojala od obnove krova i dijela unutrašnjosti kuće, tada je bilo nesvrsishodno da se ustanovi da treba toliko rogova, letava, crjepova itd. i da se onda stane i da se onda čeka da dovrši se kompletna procedura ugovaranja sa Republikom Hrvatskom. Prema predočenoj dokumentaciji koju je pregledao, a za potrebe vještačenja, a radi se o više tisuća stranica, investitor Republika Hrvatska nije dao nalog za zaustavljanje radova dok se ne izvrše dodatna ugovaranja. U svakom slučaju investitor je taj koji treba platiti svako zaustavljanje radova.

Na pitanje pun. tužitelja: "Ove radove koje ste utvrdili da je tužitelj izveo, jesu li to sve bili neophodni radovi neovisno o tome što ih je odobrio nadzorni inženjer na licu mjesta, a ne investitor pisanim Anexom ugovora?", vještak je naveo da kako je cilj obnove bio obnoviti zgradu onda su svi izvedeni radovi bili neophodni neovisno o činjenici jesu li napisani od strane investitora ili nisu.

Nadalje navodi da je sve bilo neposredno nakon rata, da je sve bilo obraslo, da je pala na kuću granata, da se nije uopće znalo što i kako treba u pojedinoj kući obnoviti dok se nije došlo stvarno obavljati radove, već je samo postojao Pilot troškovnik po kojem su se ugovarali svi radovi, pri tome kako je već rekao nije se znalo ni koju kvalitetu materijala, vrstu materijala i količinu materijala treba ugraditi jer je primjerice Pilot program mogao predviđati zamjenu 1 m2, a konkretna kuća je trebala 100 m2 nečega.

U odnosu na sitne popravke vještak je pojasnio da kada je Republika Hrvatska preuzela radove, a preuzela ih je tada se smatra da su radovi preuzeti sa svim otklonjenim nedostacima, a iz dokumentacije proizlazi da su bili uredno predani svi radovi jer investitor RH nije nikog drugog angažirala za otklanjanje nedostataka. Vještak je naveo da je teško objašnjiva činjenica da su izvedeni radovi potpisani u Građevinskom dnevniku u i Građevinskoj knjizi, a da jedino nisu potpisani u Okončanoj situaciji, jer je to protivno pravilima građevinske struke, posebice Uzancama o građenju. Pri tome svi radovi koje je tužitelj izveo su odobreni i traženi od strane nadzornog inženjera, a da se čekalo da Republika Hrvatska sve te radove odobri kroz dugotrajnu proceduru prošli bi svi rokovi za izvođenje radova koji su u građevini važni i onda bi izvoditelj bio kriv zato što radovi nisu izvedeni u roku. Vještak upitan da pojasni odredbu čl. 2.3. Posebnih uvjeta o građenju na okolnost što je trebao izvođač napraviti ukoliko je ustanovio da je potrebno nužno povećati opseg radova, vještak je naveo da izvođač nije sam povećavao opseg radova već se radilo o neophodnim radovima koji su traženi, prihvaćeni i potpisani od lokalnog nadzora i cijeli problem je nastao kad je lokalni nadzor priznao izvedene radove, a krovni nadzor nije priznao izvedene radove. Vještak je objasnio da ukoliko nadzor ne priznaje određene radove, onda se o tome mora sastaviti Zapisnik da se ne priznaje i što se ne priznaje, a takav Zapisnik u opsežnoj dokumentaciji koja se sastojala od više tisuća stranica, vještak nije pronašao niti jedan. Vještak je objasnio i specifikaciju radova koji se odnose na toč. 9.3. nepredviđeni radovi i toč. 9.4. naknadni radovi koji su propisani u Posebnim uvjetima Ugovora o građenju pa je vještak naveo da se naknadni radovi dogovaraju i izvode po nalogu nadzornog inženjera s time da prije početka naknadnih radova treba pisano utvrditi jediničnu cijenu ali u dogovoru s nadzornim inženjerom na gradilištu. Pri tome je isključivo dužnost nadzornog inženjera obavijestiti investitora o naknadnim radovima, a nikako to nije dužnost izvođača radova.

Što se tiče nepredviđenih radova, ti radovi se moraju izvesti radi ispunjenja Ugovora o građenju, a nisu sadržani u ugovornom troškovniku i izvoditelj nepredviđene radove mora izvesti i prije utvrđivanja cijena za nepredviđene radove jer uzrok nepredviđenog rada može napraviti još veću štetu.

Vještak je pojasnio da je u odnosu na naknadne i nepredviđene radove odgovorio punomoćniku tuženika isključivo s teoretskog aspekta jer je prilikom svog iskaza na ročištu od 12.12.2022. još jednom pregledao kompletnu dokumentaciju odnosno svoja dva nalaza i mišljenja i utvrdio je da je u toj dokumentaciji nigdje nema naknadnih i nepredviđenih radova, već ima samo radova koje je tužitelj ugovorio, obavio, a koje radove mu Republika Hrvatska nije platila.

Vještak je konstatirao da je činjenica da se u konkretnom slučaju radilo o velikoj količini izvedenih radova i neplaćanje Republike Hrvatske po dvije Okončane situacije je dovelo do toga da je tužitelju nastao strašan gubitak na svim poslovima.

21. Dakle, za neplaćene radove koje je tužitelj izvodio na području [adresa], veći dio tih radova bio je već izveden kada je tužitelj dobio prvi ugovor s tim da je kod izvedbe tih radova se primjenjivala metodologija iz pilot programa koji je radila tvrtka "Gradnja" i to na temelju generalnog troškovnika, a ne troškovnika za svaki pojedini objekt (jer se istima nije niti moglo prići da bi se napravio pojedinačni troškovnik za svaki objekt) koji je predviđen za oštećene kuće četvrtog do šestog stupnja, a koji se odnosio na oštećenje objekata četvrte do šeste kategorije, a ne prve do treće kategorije (a što pretpostavlja onda i veći stupanj oštećenja i izvedbu većih radova jer se radi o težim oštećenjima), pa onda tužena u odnosu na te radove, koji ovaj sud smatra izvedenim, neosnovano te radove nije priznala u onoj količini kako su stvarno i izvedeni.

22. Glede ostalih radova, a vezano uz primjenu općih i posebnih uzanci a u odnosu na naknadne i nepredviđene radove, građevinski vještak je izričito rekao da je pregledom kompletne dokumentacije, a to znači i građevinske knjige i građevinskog dnevnika i koji radovi su potpisani od strane lokalnog nadzora je utvrdio da tamo nema konstatiranih nikakvih naknadnih i nepredviđenih radova, već samo ima radova koje je tužitelj obavio te lokalni nadzor ovjerio, a tužena nije platila.

23. Nadalje, na navode žalbe valja reći da ukoliko bi se imalo smatrati da tužitelj nema pravo na traženu sudsku zaštitu u situaciji kada lokalni i područni nadzor nije ovjerio po njemu izdane privremene situacije a time ni tužena izvršila isplatu po takvim situacijama, to bi predstavljalo negiranje tužiteljevog prava na pristup sudu, dakle, da u sudskom postupku tvrdi i dokazuje da nadzor neosnovano nije ovjerio po njemu izdane privremene i okončanu situaciju.

24. Stoga je pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 623. st. 1. i čl. 630. st. 1. ZOO/91 kada je tužitelju pružio traženu pravnu zaštitu, pri čemu treba reći da tužena iako osporava u cijelosti pobijanu presudu pod točkom II. izreke u žalbi ne navodi nijedan razlog kojim bi se pobijala odluka prvostupanjskog suda glede dospijeća i datuma isplate pojedinačnih djelomičnih isplata, obračuna zakonskih zateznih kamata od dospijeće pa do isplate po nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka te na tako obračunate zakonske zatezne kamate priznate tzv. procesne kamate od dana utuženja.

25. Žalba tužene je djelomično osnovana u odnosu na odluku o parničnom trošku iz razloga jer je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužitelju za sastav podneska od 18. prosinca 2015. kojim podneskom tužitelj samo dostavlja ugovor o građenju i podnesak od 9. veljače 2023. koji je predan na raspravi po zatraženih 2.377 bodova pa je stoga od ukupno priznatih bodova od 128.358 taj iznos trebalo umanjiti za 4.754 boda što onda iznosi 123.604 boda odnosno 247.200 eur a kad se tome doda PDV od 6.180,20 eur, plaćeni materijalni troškovi od 8.082,82 eur i plaćene sudske pristojbe od 1.327,22 eur to onda čini iznos od 264.798,24 eur pa je valjalo tužitelja odbiti sa iznosom od 65.506,80 eur.

26. Tužena u žalbi konkretizira samo dosuđeni trošak za te dvije radnje, a na navode žalbe valja reći da visina tog troška je posljedica visoke vrijednosti predmeta spora te vođenja postupka od preko dvadeset godina s tim da sukladno Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadno troškova za rad odvjetnika (NN - 138/23-dalje - Tarifa) vrijednost boda je utvrđena od 2 eur a sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife upravo je tu Tarifu prvostupanjski sud i primijenio jer je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

27. Ako tužena aludira da je za radnje koje su poduzete prije početka primjene te Tarife trebalo primijeniti ranije Tarife s ranijom vrijednošću boda, onda ovaj sud ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev. 562/24, Rev. 847/2021 i druge, iz kojih je razvidna neosnovanost takvog pravnog shvaćanja tužene. Vjerovatno zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, te je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci (točka I. i II.).

28. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP-a (točka III.).

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić