Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1891/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Vukelić Brčić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3462/2023-32 od 6. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3462/2023-32 od 6. lipnja 2025. i to u dijelu pod točkama I., i II. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3462/2023-32 od 6. lipnja 2025. i to u dijelu pod točkama V. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomično se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3462/2023-32 od 6. lipnja 2025. i to u dijelu pod točkama III., IV. i VII. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-3462/2023-32 od 6. lipnja 2025. u kojoj je u točki I. izreke presudio da je ništetna ugovorna odredba ugovora o kreditu broj: 628-50-2905273 od 23. lipnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud presudio da je ništetna ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF. Nadalje, u točki III. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.348,56 eura sa zateznim kamatama, a s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tužiteljici da isplati tuženici iznos od 645,13 eura sa zateznim kamatama. U točki V. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 466,85 eura sa zateznim kamatama po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, u točki VI. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojem se traži isplata iznosa od 2.633,12 eura sa zateznim kamatama po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Konačno, u točki VII. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama izreke IV., V., VI. i VII. tužiteljica je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a. Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, podredno da ju u tom dijelu ukine i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 3.981,68 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za povratom razlike kamatne stope u iznosu od 466,85 eura, sve sa zateznim kamatama.

7. Kako se tuženica, podneskom zaprimljenim u spis 20. kolovoza 2024. (str. 106. spisa) usprotivila djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud odlučivao o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, dakle tuženom zahtjevu postavljenom u tužbi. Naime, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

8. Žalbeni navod tuženice da bi se radilo je preinaci tužbenog zahtjeva nije osnovan, jer je podneskom od 23. srpnja 2024., nakon provedenog vještačenja, tužiteljica zatražila niži iznos isplate po osnovu stečenog bez osnove. Zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi smanjen je sa iznosa od 1.327,23 na iznos od 466,85 eura, dok je zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF smanjen sa iznosa od 3.981,68 eura na iznos od 1.348,56 eura.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopila 23. lipnja 2005. ugovor o kreditu br. 628-50-2905273, u iznosu od 26.473,00

CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti joj je bila objašnjena metoda izračuna kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužiteljici iznos od 1.348,56 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je istaknuti prigovor zastare osnovan u pogledu zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, dok zahtjev za isplatom stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF nije u zastari, kao ni zahtjev za utvrđenjem ništetnih navedenih odredbi.

Naime, zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 392. stavak 1. ZOO-a/91 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena je 12. svibnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u pogledu zahtjeva za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi i zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer je u tom dijelu tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

12. Međutim, kao što je već navedeno, osnovan je prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga je prvostupanjski sud, u točki V. izreke prvostupanjske presude, pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 466,85 eura sa zateznim kamatama, a po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva. Prigovor tužiteljice da bi se zastara trebala računati od pravomoćnosti odluke u ovom sporu nije osnovan, a kako je to naprijed obrazloženo.

13. Tužiteljica se tijekom postupka pozivala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio podnesena revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015,U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. Također, pozvao se i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U- III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

14. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

15. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te člancima 103. do 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05.

18. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljicu upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

19. Slijedom svega navedenog trebalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužiteljice proizlazi iz članka 104. stavak 1. ZOO-a/91, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo.

Suprotno žalbenim navodima tuženice proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a, članaka 104. stavak 1. ZOO-a/91), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

21. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog vještačenja utvrdio kako je tužiteljica po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF više platila 1.348,56 eura, ali ne i preko toga iznosa. Kod takvog stanja stvari tužbeni zahtjev za isplatom daljnjeg iznosa od 2.633,12 eura po ovom osnovu, ukazuje se kao neosnovan. Stoga je pravilno, u točki VI. izreke, prvostupanjski sud odbio kao neosnovan zahtjev za isplatom iznosa od 2.633,12 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

22. Iz navedenog proizlazi kako je žalbu tužiteljice trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom V. izreke prvostupanjske presude pravilno je odbijen kao neosnovan iz razloga navedenih u odlomku 12. ove drugostupanjske presude i rješenja.

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Međutim, osnovan je žalbeni razlog tuženice kako je u točki III. izreke prvostupanjske na dosuđeni iznos glavnice od 1.348,56 eura zbroj zateznih kamata 1.715,56 eura. Stoga je u tom dijelu prvostupanjska presude nerazumljiva, jer zbroj zateznih kamata koje teku na iznos glavnice može biti jednak, ili manji od iznosa glavnice, nikako veći od iznosa glavnice. Na ovaj način i u ovom dijelu presude prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu tuženica ukazuje u žalbi.

24. Sukladno iznijetom pobijanu je presudu u dijelu pod točkom III. izreke te posljedično tome i u dijelu pod točkama IV. i VII. izreke (odluka o parničnom trošku) trebalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

25. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbi parničnog postupka te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem nje pravomoćno presuđeno, kao i o parničnom trošku.

U Splitu 28. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović