REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-12/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog VB i dr., zbog kaznenog djela iz članka 306. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevima osuđenika VB i DB za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda Zadru od 11. studenog 2022., broj K-426/2022 i presuda Županijskog suda u Splitu od 28. veljače 2023., broj Kž- 26/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjevi osuđenika VB i DB za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine uvodno citirane presude, osuđenici PB i DB proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv pravosuđa, sprječavanja dokazivanja iz članka 306. stavka 1. KZ/11 te su na temelju navedenog propisa osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine.

2. Protiv te pravomoćne presude oba su osuđenika podnijeli zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to osuđenik PB po branitelju Milanu Petričiću, odvjetniku iz Zadra, koji u odnosu na zakonsku osnovu pobijanja navodi "… da su ostvareni zakonski uvjeti iz čl. 517. st. 2. i 3. ZKP/08, jer pobijana presuda trpi prigovore povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st.2. ZKP-a, odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u prvostupnom i žalbenom postupku iz čl. 468. st.1. toč.11. ZKP, koje su povrede mogle utjecati i utjecale su na presudu…", s prijedlogom da se "… pobijana presude ukine radi novog odlučivanja pred prvostupanjskim sudom…", a osuđenik po branitelju Branimiru Zorici, odvjetniku iz Zadra, koji u odnosu na osnovu pobijanja navodi "… na temelju čl. 517. st. 3. ZKP/08 […] jer smatra da je došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 […] presude se temelje na nezakonitom dokazu te je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda", s prijedlogom "…preinačiti pobijanu pravomoćnu presudu, podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i vratiti predmet na ponovno suđenje."

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjeve osuđenika, predlažući da se zahtjevi odbiju kao neosnovani. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđenicima i braniteljima.

4. Zahtjevi nisu osnovani.

5. Oba osuđenika na gotovo istovjetan način, uz ostale tvrdnje koje ističu u svojim zahtjevima, pravomoćnu presudu pobijaju i zbog postupovne povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP tvrdeći da im je u ovom kaznenom postupku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 05/14., dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija), te zbog toga što se presuda temelji na nezakonitom dokazu.

5.1. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje oba osuđenika, u sažetom, tvrde da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazu oštećenika ĐB koji je ispitan u istrazi na nekonfrontiran način, bez nazočnosti osuđenika i branitelja (iako je obrana osuđenika VB podneskom zatražila od državnog odvjetništva da bude pozvana na ročište na kojem se izvodila ova dokazna radnja) u kojem je oštećenik teretio osuđenike kao počinitelje predmetnog kaznenog djela. Ističu, međutim, da je taj iskaz na raspravi ovaj svjedok izmijenio na način da je naveo da to nije istina i da ga osuđenici nisu uporabom sile i prijetnje navodili da lažno iskazuje kao svjedok u kaznenom predmetu protiv JB, brata osuđenika VB, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. Oba osuđenika smatraju da se u takvoj procesnoj situaciji, kada je svjedok ĐB ispitan na raspravi u kontradiktornom postupku izmijenio iskaz koji je prethodno dao u istrazi, osuđujuća presuda nije mogla isključivo temeljiti na takvom nekonfrontiranom iskazu. U tom se kontekstu povrede konfrontacijskog prava i načela jednakosti stranaka osuđenici u zahtjevima pozivaju na sudsku praksu ovoga suda, odluku I Kž-217/2014, te na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske, a osuđenik DB još i na presude ovog suda broj I Kž-414/15, Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kžm- 2/2023 kao i na znanstveni članak autora dr. sc. AB i EB: „Konfontacijska mjerila", Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu, broj 2/2016.

6. Navedeni prigovor osuđenika zbog povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje nije osnovan jer se pravomoćna presuda u ovom kaznenom postupku ne temelji isključivo ni u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu svjedoka ĐB iz istrage. Naime, navedeni kriterij temeljenja osuđujuće presude "isključivo ili u odlučujućoj mjeri" u biti znači da se osuđujuća presuda ne bi bez tog dokaza mogla donijeti. Ovi prigovori povrede prava na pravično suđenje zbog povrede konfontacijskog prava se u sudskoj praksi se relativno često ističu i stoga u tom pravcu postoji ustaljena sudska praksa ovoga suda izražena u niz odluka (npr. odluke I Kž-537/12, I Kž-407/13) i praksa ESLJP (npr. odluke Kovač protiv Hrvatske, Lučić protiv Hrvatske) koje su u suštini istovjetne, i doista se svode na to da okrivljenik ne može biti osuđen ako se presuda temelji u isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazu koji nije bio konfrontiran. Ipak, treba istaknuti da su ovi kriteriji po domaćem pravu čak i stroži, odnosno povoljniji za okrivljenike. Naime, odredbe članka 411. stavka 3. i 431. stavka 2. ZKP-a, koje se odnose na mogućnost čitanja ranijih iskaza svjedoka i vještaka koji nisu ispitani na način propisan odredbama članka 234. i 235. ZKP-a, isključuju bilo kakvu mogućnost temeljenja osuđujuće presude u isključivom ili odlučujućoj mjeri na takvim dokazima, dok praksa ESLJP-a dopušta iznimke jer bi se iznimno osuđujuća presuda mogla temeljiti i na takvim dokazima, pod uvjetima da je obrani dana mogućnost u kasnijoj fazi postupka ispitivati svjedoka (navedenim u presudi Schatschaschwili protiv Njemačke [VV], 2015., stavci 104. - 105., Vidgen protiv Nizozemske ), odnosno ako je takav važan dokaz u toj mjeri dovoljno pouzdan (Al- Khawaja i Tahery protiv UK [VV], stavak 147.), pri čemu moraju postojati jaka postupovna jamstva da prava okrivljenika nisu pri tom povrijeđena.

7. Međutim, u konkretnom se slučaju, protivno navedenim prigovorima osuđenika, uopće ne radi o povredi konfrontacijskog prava jer se pravomoćna presuda ne temelji u isključivoj ni u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu oštećenika iz istrage, već na nizu dokaza koje je sud u donošenju pravomoćne presude pravilno cijenio i doveo u međusobnu vezu te je na temelju njih izveo pravilne zaključke o dokazanosti krivnje oba osuđenika.

8. Naime, sud je u pravomoćnoj presudi kod utvrđivanja krivnje osuđenika pošao od nedvojbenih okolnosti; da se protiv JB, brata osuđenika PB, vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11 u kojem je "svjedok optužbe" oštećenik ĐB; da su 5. svibnja 2022. u Turnju oštećenik i osuđenici bili zajedno, pri čemu osuđenik PB u obrani priznaje da su pri tom razgovarali u vezi navedenog svjedočenja te da je u jednom trenutku osuđeni DB reagirao intenzivno, povisio ton pitajući oštećenika zašto je pozvan na sud i što je rekao, da bi osuđeni PB smirivao situaciju jer da nema potrebe da se svađaju; da je istog dana oštećenik protiv osuđenika podnio kaznenu prijavu zbog predmetnog kaznenog djela.

8.1. Nadalje, sud je uz ove nesporne okolnosti imao u vidu i iskaz svjedoka KB koji je naveo da ga je kritičnog dana između 14,400 i 15,00 sati na mobitel nazvao oštećenik i rekao mu da su ga napali neki dečki, koji su ga našli ispred caffe bara [obrt]. Taj je svjedok na raspravi pojasnio da mu je oštećenik rekao da su mu P prijetili da će ga ubiti ako ponovi na sudu da je kupovao drogu od JB i da ga je jedan od njih udario šakom, da su mu bili došli materi na kuću kad su ga tražili. Nadalje, sud je ove dokaze povezao i s iskazom svjedokinje IB majke oštećenika, koja je u iskazu navela da je jedna muška osoba koja je vozila crni BMW tražila oštećenika, da mu je ona rekla da je sin na kavi, a kada se oštećenik tog dana popodne vratio kući da joj je rekao da su ga presrele dvije osobe i da je bio na policiji i sve to prijavio.

8.2. Nadalje, sud je utvrđenja o dokazanosti navoda optužbe izveo i na temelju činjenice koja proizlazi iz službene dokumentacije MUP-a da je DB vlasnik vozila BMW serije, 5 crne boje s efektom, u čemu sud nalazi potvrdu istinitosti iskaza svjedoka IB i KB koji su u svojim iskazima na taj način opisivali izgled automobila koji je vozila osoba koja je kritične zgode tražila oštećenika.

8.3. Uz navedene dokaze sud je imao u vidu i iskaz svjedoka ZB, policijskog istražitelja, koji je naveo da je oštećenik pri davanju iskaza u istrazi izgledao normalno i uobičajno, iako je mu je dojam da je svjedok, kao žrtva kaznenog djela, bio pod stresom. U odnosu na ovu okolnost mogućnosti objektivnog iskazivanja oštećenika pred policijom zbog svojih psihičkih problema sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Arlene Sabljar i prof. Ane Uranije iz kojeg proizlazi da dijagnoza oštećenika (panični poremećaj) nema utjecaja na mogućnost iskazivanja oštećenika o inkriminiranom događaju, te na temelju toga sud izvodi zaključak o neuvjerljivosti izmijenjenog iskaza oštećenika kada je na raspravi odstupio od prvotnog iskaza iz istrage s obrazloženjem da je u vrijeme istrage bio u takvom psihičkom stanju da je osuđenike neistinito teretio.

9. Prema tome, brojnost i kvaliteta takvih međusobno korespondirajućih dokaza, uz ocjenu suda da su obrane osuđenika proturječne i neuvjerljive, s izvjesnošću je sudu ukazivala na zaključak da su oni počinili predmetno kazneno djelo na način kako im se to optužnicom stavljalo na teret i to neovisno o sadržaju iskaza oštećenika iz istrage. Ti su dokazi izvedeni na raspravi te ih je obrana u kontradiktornom postupku bila u mogućnosti osporavati, tako da se osuđujuća presuda u ovom kaznenom predmetu ne temelji u isključivom ni u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu oštećenika, već na konfrontiranim dokazima. Stoga osuđenikovi prigovori o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 2. točke 6. Ustava i članka 6. stavka 1. i 3. točke d. Konvencije nisu osnovani.

10. Nisu osnovani niti prigovorio osuđenika o tome da se presuda temelji na nezakonitim dokazima.

10.1. Osuđenik DB ovaj prigovor nezakonitosti dokaza, koji se u uvodu zahtjeva samo paušalno ističe ali ne obrazlaže, nije isticao u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude, tako da ga u smislu odredbe članka 517. stavka 3. ZKP-a, ne može po prvi puta isticati tek u zahtjevu.

10.2. Osuđeni PB prigovor nezakonitosti dokaza obrazlaže na način da tvrdi kako je nekonfrontiran iskaz svjedoka ĐB iz istrage nezakonit dokaz jer obrana nije bila nazočna kada se ovaj dokaz izvodio, što je pogrešno. Naime, državni je odvjetnik ispitivanje oštećenika u istrazi kao dokaznu radnju proveo pravilno bez nazočnosti obrane jer niti jedna odredba ZKP-a ne propisuje obvezu državnog odvjetnika da u okviru tzv. državnoodvjetničke istrage obavještava branitelje o održavanju istražnog ročišta. Sud je zakonito izveo i dokaz čitanjem tog zapisnika jer mu to omogućuju odredbe članka 411. stavka 4. i članka 431. stavka 2. ZKP-a, tako da predmetni zapisnik iz istrage nije nezakonit dokaz. Navedenom valja dodati da, sve kada bi se i radilo o situaciji kada bi sud na raspravi pročitao iskaz svjedoka, a da za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za čitanje, ne bi se radilo o nezakonitosti dokaza u smislu odredbe članka 10 ZKP-a, već eventualno tek o tzv. relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a i to samo pod uvjetom da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu, o čemu se u ovom predmetu uopće ne radi, a niti to osuđenik tvrdi.

10.3. Osuđeniku se u tom smislu ukazuje da je ovaj sud u odnosu na prigovor nezakonitosti čitanja nekonfronitranog iskaza u odluci I Kž-414/15 naveo: "Članak 431. stavak 2. ZKP/08 je jasan. Čitanje nekonfrontiranog iskaza je dopušteno, ali temeljenje osude isključivo ili u odlučujućoj mjeri na tako pročitanom nekonfrontiranom iskazu je zabranjeno."

11. Osuđeni PB u zahtjevu, ponavljajući argumentaciju iznesenu u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, smatra da je službena bilješka od 7. rujna 2022., u kojoj je raspravna sutkinja konstatirala da je prije održavanja rasprave oštećeni ĐB zatražio policijsku zaštitu, nezakonit dokaz. I ta je tvrdnja pogrešna jer bilješka suda o tome da je okrivljenik zatražio zaštitu na raspravi nije dokaz kojim se može utvrđivati neka od relevantnih činjenica, niti je sud prvog stupnja u dokaznom postupku tu bilješku čitao.

11.1. Uostalom, koliko je ovaj prigovor nezakonitosti promašen ukazuje i činjenica da je sam branitelj ovog osuđenika na raspravi održanoj 14. rujna 2022. (list 434.) uz prijedlog da se ova bilješka izdvoji iz spisa kao nezakonit dokaz, na izričit poziv suda da označi pravnu osnovu nezakonitosti tog dokaza, naveo: "Obzirom da u ZKP-u nije predviđeno da se u raspravnoj fazi sastavljaju bilješke, ja ne mogu konkretno predlagati da se ona izdvoji kao nezakonit dokaz jer ona nije nikakav dokaz, ali se očito u spisu nalazi protivno ZKP-u."

12. Osuđeni PB u zahtjevu tvrdi da je sud drugog stupnja počinio povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP-a jer da u obrazloženju nije iznio razloge o žalbenim prigovorima a izneseni su razlozi paušalni što takvu odluku čine nepravičnom, arbitrarnom i "…protivno načelu ravnopravnosti stranaka i prava na pošteni i pravični sud, koja prava proklamira Zakon kaznenom postupku, Ustavu Republike Hrvatske i Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama." Obrazlažući ove prigovore osuđenik u zahtjevu u 16 alineja (str. 2.-5.) ponavlja sve žalbene prigovore koje je na navodio u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, a radi se o postupovnim prigovorima iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a (izreka u proturječju s razlozima, nerazumljivost razloga o odlučnim činjenicama, izostanak razloga o odlučnim činjenicama) i članka 468. stavka 2. ZKP-a (nezakonitost dokaza i povrede prava na pravično suđenje zbog povrede konfrontacijskog prava). Potom u daljnjem dijelu zahtjeva (str. 6., 2. i 3. odlomak obrazloženja zahtjeva) ističe da "… Županijski sud u Splitu u svojoj presudi Kž-26/2023, bez obzira na jasne i konkretne žalbene navode, doslovno u cijelosti ignorira žalbene razloge, ne komentirajući niti jedan žalbeni prigovor koji se odnosi na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st.1.toč.11. te čl. 468. st.2. ZKP, paušalno ih cijeneći nevažnim i nebitnim, valjda i nepotrebnim za komentar,…, [u]koliko drugostupanjski sudovi, kao u ovome slučaju, nisu dužni dati nikakove razloge, a kamoli valjane razloge, na žalbene osnove i prigovore obrane, a većina se tih prigovora sastoji u tome da prvostupni sud nije uopće ili dostatno obrazložio argumente obrane iz postupka, onda su takvi postupci nezakoniti, a odluke tih sudova, kao u ovome slučaju, nepravične, protivne načelu ravnopravnosti oružja u kaznenom postupku, arbitrarne, te protivne načelima ravnopravnosti stranaka i pravu na pošteni i pravični sud, koja prava proklamira Zakon o kaznenom postupku, Ustav Republike Hrvatske i Konvencija o temeljnim ljudskim pravima i slobodama…".

13. Niti ovi prigovori osuđenog VB nisu osnovani jer drugostupanjska presuda nije neobrazložena i arbitrarna u smislu povrede Ustavom i Konvencijom zaštićenog prava na pravično suđenje. Naime, sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude najprije u bitnom iznio sadržaj svih žalbenih prigovora ovog osuđenika (u točki 8. postupovne i činjenične, a u točki 8.1. povrede kaznenog zakona), da bi u daljnjem dijelu odluke na njih iznio svoje očitovanje (točke 9. -9.3.) koje nipošto nije proizvoljno, ni paušalno. Stoga tvrdnje osuđenika, uslijed toga što on očito ne prihvaća kao ispravne stavove suda drugog stupnja, da se radi o paušalnoj i arbitrarnoj presudi nisu osnovane jer je drugostupanjska presuda u dovoljnoj mjeri obrazložena i žalitelju je u bitnom odgovoreno na njegove najvažnije prigovore te mu pravo na pravično suđenje odlukom suda drugog stupnja nije povrijeđeno.

14. Iako ovaj osuđenik naprijed naveden prigovore podvodi pod povrede prava na pravično suđenje, sadržajno se obrazloženje njegovog zahtjeva u biti svodi na prigovor da sud drugog stupnja nije ocijenio njegove žalbene razloge, a što je zapravo prigovor iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 487. stavka 1. ZKP. Citirajući u zahtjevu sve svoje žalbene prigovore osuđenik time sugerira da mu konkretno na njih nije u drugostupanjskoj presudi odgovoreno, a što je u biti navedeni postupovni prigovor.

14.1. Međutim, kao što je već naprijed navedeno, sud drugog stupnja se u obrazloženju očitovao na sve bitne žalbene prigovore osuđenika, a to što je u odnosu na prigovor nezakonitosti dokaza osuđeniku odgovorio (točka 9., 5. str. 1. odlomak) samo u vezi zapisnika o ispitivanju oštećenika u istrazi, ali je propustio odgovoriti i na prigovor nezakonitosti službene bilješke te na žalbeni prigovor iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a u vezi načina na koji je prvostupanjski sud sačinio raspravni zapisnik od 7. rujna 2022., je u kontekstu ovog izvanrednog pravnog lijeka neodlučno.

14.2. Naime, da bi u žalbenom postupku bila ostvarena povreda iz članaka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 487. stavka 1. ZKP-a nužan uvjet je i to da je neka od povreda odredaba ZKP-a koju učini sud drugog stupnja, mogla utjecati na presudu, što u konkretnom predmetu nije slučaj. To što se sud drugog stupnja u svojoj odluci nije očitovao na očito promašen prigovor osuđenika o nezakonitosti službene bilješke (o čemu je bilo riječ u točkama 11. i 11.1. ove odluke) te na prigovor o načinu sačinjavanja raspravnog zapisnika od 7. rujna 2022., koji je u žalbi označen kao prigovor iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, (koji to suštinski nije jer se eventualni propust raspravnog suda u vezi načina sačinjavanja zapisnika ne odnosi na nepravilnosti presude koja se zbog toga ne bi dala ispitati niti se odnosi na odlučne činjenice) to ni u najmanjoj mjeri nije moglo utjecati na presudu. Stoga ni u ovom dijelu zahtjev osuđenog VB nije osnovan.

15. Prigovor osuđenog DB (točka III. zahtjeva) o povredi prava na obranu odnosi se na tvrdnju da mu je odbijanjem njegovog dokaznog prijedloga da se pribavi i izvrši uvid u kazneni predmet Općinskog suda u Zadru broj K-407/22, protiv optuženog JB, onemogućeno dokazati u kojoj je mjeri nevjerodostojan iskaz oštećenik ĐB koji je i u tom predmetu dao iskaz. Tvrdi da je na taj način i onemogućeno da se takvi proturječni i nedosljedni iskazi oštećenika predoče vještacima psihijatrijske i psihologijske struke koji su ga prethodno vještačili u vezi mogućnosti objektivnog iskazivanja, a sve kako bi se takvim vještačenjem na pravilan način utvrdilo o kakovoj se nepouzdanoj ličnosti radi, sve u smislu nevjerodostojnog iskazivanja.

15.1. Suprotno navedenom prigovoru, pravo obrane osuđenika, zbog odbijanja navedenog dokaznog prijedloga pribave kaznenog predmeta Općinskog suda u Zadru broj K-407/22, niti u najmanjoj mjeri nije povrijeđeno. Sud prvog stupnja je odbijanje ovog dokaznog prijedloga detaljno obrazložio (točka 14. obrazloženja) iznoseći za tu odluku uvjerljive razloge, a i drugostupanjski je sud (točka 9., 5. stranica, 1. odlomak) takvo obrazloženje suda prvog stupnja kao pravilno prihvatio ukazujući koje su zapravo važne činjenice iz tog kaznenog predmeta pravilno utvrđene uvidom u rješenje o provođenju istrage i u optužnicu zbog čega pribava cijelog spisa nije potrebna.

15.2. Uostalom, ovaj je prigovor osuđenika DB u biti činjenične, a ne postupovne prirode, jer se njima sugerira da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da bi se pribavom navedenog kaznenog predmeta i čitanjem zapisnika o iskazu oštećenika iz tog predmeta utvrdilo da on neistinito iskazuje. Međutim, prigovor pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja se u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 1.-3. ZKP-a, a kojom su taksativno propisane osnove iz kojih se zahtjev za izvanredno preispitivanje jedino može podnositi, u ovom postupku ne može isticati.

16. Slijedom navedenog, kako u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, trebalo ih je odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 28. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja