Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26D
Poslovni broj: Gž-380/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Amalije Švegović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Moniki Grabovac Herceg, odvjetnici iz Zadra, protiv tuženice Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P- 1991/2019-29 od 21. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-1991/2019-29 od 21. rujna 2023.:
- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.491,55 EUR / 86.583,06 kn kao i pojedinačno određenih zateznih kamata na taj iznos od 30. rujna 2015. pa do isplate,
- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačno određene novčane iznose na način da se sudi:
Nalaže se tuženici da tužitelju isplati zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose i to:
- na iznos od 60,70 EUR od 2.veljače 2008. godine,
- na iznos od 61,13 EUR od 1. ožujka 2008. godine,
- na iznos od 141,13 EUR od 1. travnja 2008. godine,
- na iznos od 135,47 EUR od 16. svibnja 2008. godine,
- na iznos od 137,97 EUR od 1. srpnja 2008. godine,
- na iznos od 135,49 EUR od 1. kolovoza 2008. godine,
- na iznos od 135,61 EUR od 2. rujna 2008. godine,
- na iznos od 137,47 EUR od 2. listopada 2008. godine,
- na iznos od 148,25 EUR od 1. studenoga 2008. godine,
- na iznos od 142,62 EUR od 3. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 167,82 EUR od 1. siječnja 2009. godine,
- na iznos od 169,45 EUR od 3. veljače 2009. godine,
- na iznos od 170,19 EUR od 3. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 168,16 EUR od 1. travnja 2009. godine,
- na iznos od 168,55 EUR od 1. svibnja 2009. godine,
- na iznos od 165,44 EUR od 2. lipnja 2009. godine,
- na iznos od 163,15 EUR od 1. srpnja 2009 godine,
- na iznos od 163,76 EUR od 1. kolovoza 2009. godine,
- na iznos od 163,95 EUR od 6. listopada 2009. godine,
- na iznos od 163,95 EUR od 6. listopada 2009. godine,
- na iznos od 163,64 EUR od 3. studenoga 2009. godine,
- na iznos od 169,55 EUR od 3. veljače 2010. godine,
- na iznos od 170,43 EUR od 16. veljače 2010. godine,
- na iznos od 170,43 EUR od 16. veljače 2010. godine,
- na iznos od 169,78 EUR od 2. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 173,32 EUR od 1. travnja 2010. godine,
- na iznos od 172,64 EUR od 1. svibnja 2010. godine,
- na iznos od 173,95 EUR od 1. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 159,63 EUR od 14. srpnja 2010. godine,
- na iznos od 23,80 EUR od 17. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 182,68 EUR od 17. kolovoza 2010. godine,
- na iznos od 187,61 EUR od 1. listopada 2010. godine,
- na iznos od 186,60 EUR od 12. listopada 2010. godine,
- na iznos od 190,35 EUR od 30. studenoga 2010 godine,
- na iznos od 186,49 EUR od 1. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 5,54 EUR od 3. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 180,15 EUR od 1. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 74,17 EUR od 1. veljače 2011. godine,
- na iznos od 0,04 EUR od 2. veljače 2011. godine,
- na iznos od 99,44 EUR od 19. veljače 2011. godine,
- na iznos od 85,06 EUR od 1. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 90,42 EUR od 3. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 171,54 EUR od 14. travnja 2011. godine,
- na iznos od 185,81 EUR od 7. lipnja 2011. godine,
- na iznos od 194,08 EUR od 21. srpnja 2011. godine,
- na iznos od 194,08 EUR od 21. srpnja 2011. godine,
- na iznos od 58,96 EUR od 11. kolovoza 2011. godine,
- na iznos od 147,95 EUR od 6. rujna 2011. godine,
- na iznos od 196,21 EUR od 6. rujna 2011. godine,
- na iznos od 7,35 EUR od 1. listopada 2011. godine,
- na iznos od 179,32 EUR od 1. listopada 2011. godine,
- na iznos od 7,33 EUR od 1. studenoga 2011. godine,
- na iznos od 135,26 EUR od 1. studenoga 2011. godine,
- na iznos od 7,31 EUR od 1. prosinca 2011.godine,
- na iznos od 134,93 EUR od 1. prosinca 2011.godine,
- na iznos od 7,42 EUR od 1. siječnja 2012. godine,
- na iznos od 136,99 EUR od 1. siječnja 2012. godine,
- na iznos od 7,52 EUR od 1. veljače 2012. godine,
- na iznos od 138,79 EUR od 1. veljače 2012. godine,
- na iznos od 7,53 EUR od 1. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 138,35 EUR od 9. ožujka 2012. godine,
- na iznos od 7,46 EUR od 1. travnja 2012 godine,
- na iznos od 146,13 EUR od 1. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 137,88 EUR od 17. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 7,54 EUR od 1. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 138,14 EUR od 29. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 7,49 EUR od 1. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 137,96 EUR od 22. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 7,50 EUR od 1. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 138,49 EUR od 1. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 7,46 EUR od 1. rujna 2012. godine,
- na iznos od 137,76 EUR od 1. rujna 2012.godine,
- na iznos od 7,38 EUR od 2. listopada 2012. godine,
- na iznos od 136,22 EUR od 2. listopada 2012. godine,
- na iznos od 7,47 EUR od 1. studenoga 2012. godine,
- na iznos od 137,89 EUR od 1. studenoga 2012. godine,
- na iznos od 7,51 EUR od 1. prosinca 2012. godine,
- na iznos od 138,69 EUR od 1. prosinca 2012. godine,
- na iznos od 7,48 EUR od 1. siječnja 2013. godine,
- na iznos od 138,11 EUR od 1. siječnja 2013. godine,
- na iznos od 7,31 EUR od 1. veljače 2013. godine,
- na iznos od 134,96 EUR od 1. veljače 2013. godine,
- na iznos od 7,46 EUR od 1. ožujka 2013. godine,
- na iznos od 137,63 EUR od 1. ožujka 2013. godine,
- na iznos od 7,47 EUR od 3. travnja 2013. godine,
- na iznos od 143,63 EUR od 8. svibnja 2013.godine,
- na iznos od 134,40 EUR od 29. svibnja 2013.godine,
- na iznos od 7,23 EUR od 1. lipnja 2013. godine,
- na iznos od 134,52 EUR od 14. lipnja 2013. godine,
- na iznos od 7,23 EUR od 2. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 141,83 EUR od 2. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 69,43 EUR od 9. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 72,41 EUR od 21. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 142,90 EUR od 1. rujna 2013. godine,
- na iznos od 143,59 EUR od 18. listopada 2013. godine,
- na iznos od 145,11 EUR od 11. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 145,11 EUR od 11. prosinca 2013. godine,
- na iznos od 132,42 EUR od 1. siječnja 2014. godine,
- na iznos od 13,77 EUR od 13. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 45,56 EUR od 1. svibnja 2014.godine,
- na iznos od 24,66 EUR od 1. lipnja 2014. godine,
- na iznos od 20,81 EUR od 1. srpnja 2014. godine,
- na iznos od 21,00 EUR od 1. kolovoza 2014. godine,
- na iznos od 21,15 EUR od 2. rujna 2014. godine,
- na iznos od 21,12 EUR od 1. listopada 2014.godine,
- na iznos od 21,25 EUR od 1. studenoga 2014. godine,
- na iznos od 21,34 EUR od 2. prosinca 2014. godine,
- na iznos od 21,29 EUR od 1. siječnja 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. veljače 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. ožujka 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. travnja 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 30. svibnja 2015.godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 13. lipnja 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. srpnja 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. kolovoza 2015. godine,
- na iznos od 21,30 EUR od 1. rujna 2015. godine
pa do 29. rujna 2015. i to po stopi od 14% godišnje od 2. veljače 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje od 1. kolovoza 2015. pa do 29. rujna 2015., u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženice izjavljena protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-1991/2019-29 od 21. rujna 2023. u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, a odbija se žalba tuženice kao neosnovana u odnosu na odluku o troškovima pod točkom II. izreke u dijelu odbijenog zahtjeva.
II. Preinačuje se odluka pod točkom II. izreke i rješava:
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznos od 11.491,55 EUR / 86.583,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose. Točkom II. izreke iste presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.442,83 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
2. Pravovremeno izjavljenom žalbom kao i dopunom žalbe navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje, a podredno da ukine presudu i odredi spajanje predmeta s predmetom istog suda broj P-1594/2023 u kojem je predmet spora obeštećenje na temelju ništetne valutne klauzule u CHF, a tužitelju dosudi troškove postupka uključujući troškove žalbe.
3. Isto tako pravovremeno podnesenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženica ne navodeći zakonske žalbene razloge te bez prijedloga o načinu odlučivanja drugostupanjskog suda povodom žalbe.
4. Odgovori na žalbu nisu podneseni.
5. Žalba tužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana, ali neovisno od žalbenih navoda tužitelja, dok je žalba tuženice nedopuštena u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, a neosnovana u odnosu na odluku o troškovima.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci o kamatnim stopama banke te s time vezan zahtjev za isplatu razlike anuiteta koje je tužitelj plaćao u odnosu na anuitete kakve bi plaćao bez promjene početne kamatne stope sve do izvršene konverzije. Pobijanom presudom odlučeno je samo o dijelu zahtjeva za isplatu dok je o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke odlučeno dopunskom presudom broj P-1991/2019-35 od 11. siječnja 2024. i to na način da je tužbeni zahtjev prihvaćen, a ta dopunska presuda potvrđena je presudom ovoga suda broj Gž- 380/2024-2 od 28. kolovoza 2025.
7. Svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva radi isplate prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:
- da su stranke 25. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 236-82/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženica kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 250.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren s namjenom – stambeni kredit i rokom otplate od 17 godina u 204 mjesečna anuiteta od 1.716,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja,
- da je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20 %, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke,
- da je tužitelj sklopio ugovor o (stambenom) kreditu kao potrošač,
- da iznos razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope iznosi ukupno 11.491/55 EUR, a provedenom konverzijom banka je utvrdila preplatu u iznosu od 19.193,44 EUR,
- da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope, na koju odluku se tužitelj poziva u tužbi, sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,
- da od tuženice predložen te saslušan djelatnik banke IT nije sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te nije imao saznanja je li tužitelj pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora,
- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-82/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. veljače 2016. kojim je utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015.,
- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Majde Korljan ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope iznosi 11.491,55 EUR (86.583,06 kn), a preplata prilikom konverzije je iznosila 144.612,94 kn, iz čega zaključuje da je imajući u vidu da je konverzijom utvrđena preplata u većem iznosu nego to tužitelj u zahtjevu potražuje, uspostavljena je ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama pa je primjenom čl. 1111. st. 1. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO ) ocijenio da je zahtjev za isplatu razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope neosnovan.
8. Tužitelj u žalbi ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Smatra da navedeni zakon nije regulirao pitanje preplaćenih kamata u kreditima u CHF već da je uredio pitanje kamatnih stopa nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu kojim ugovorom se položaj korisnika kredita u CHF izjednačavao s položajem korisnika kredita u EUR. Nadalje, napominje da je sud izveo pogrešan zaključak o pravu tužitelja na obeštećenje pozivajući se na čl. 172. ZOO-a prema kojem se redom namiruju troškovi, kamate i glavnica, a ocijenivši da je u trenutku sklapanja konverzije tuženica tužitelju bila dužna preplaćene kamate preplaćeni tečaj i pripadajuće zatezne kamate pa je stoga pretplata utvrđena u konverziji trebala biti promatrana kroz dug zateznih kamata odnosno preplata iz konverzije se trebala odbiti od zateznih kamata na preplaćene anuitete. Tužitelj predlaže spajanje ovog postupka s postupkom koji je pokrenuo tužbom radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF i time vezani restitucijski zahtjev te jedinstveno odlučivanje o obeštećenju. Osim toga, smatra da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio iznos obeštećenja iz ugovora o konverziji u egzaktnom iznosu, kao i da je ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) time što nije cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a utjecalo je na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
9. Tuženica u svojoj žalbi ističe da ima pravni interes na podnošenje žalbe protiv presude bez obzira što je istom odbijen tužbeni zahtjev i to iz razloga što se ne slaže sa sadržajem toč. 22. do 26. obrazloženja presude. Osim toga pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu u točci II. izreke iste presude.
10. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu žalbenih navoda tužitelja ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. ZPP- a jer je prvostupanjski sud svoju odluku donio na temelju svih provedenih dokaza odnosno kao rezultat cjelokupnog postupka. Nisu počinjene ni apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnost, a isto tako u cijelosti je utvrđeno činjenično stanje, međutim sud je iz činjenica koje je utvrdio donio djelomično nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, na kojima je utemeljio pobijanu presudu.
11. Naime, tužitelj je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZIDZPK/15) obeštećen s osnova nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to na način da ga ništetne odredbe ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o kamatama na kredite u EUR, a sve uplaćeno iskorišteno je za ispunjenje (nove) obveze ugovorene Aneksom uz Ugovor o kreditu pa stoga zahtjev u iznosu od 11.491,55 EUR nije u imovinu tuženice ušao bez pravne osnove već se temelji na valjanoj pravnoj osnovi slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu iznosa od 11.491,55 EUR.
11.1. U oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 s Ustavom RH već je ocijenio da isti usklađen s Ustavom. Dakle, korisnika kredita nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15 više ne obvezuje ugovorna kamata koja se mijenjala jednostranom odlukom banke obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za čitavo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a čime je ostvaren učinak ništetnosti takve odredbe.
11.2. U konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita sukladno prisilnoj odredbi čl. 19.c ZIDZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje obveze koje su ugovorene Aneksom ugovora o kreditu, a što tijekom postupka nije bilo ni sporno. Time je postignut restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na ništetne odredbe Ugovora o kreditu u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, bez obzira što odredbe ZIDZPK/15 izričito ne propisuju da se sredstva vraćaju potrošaču ili da imaju restitucijski učinak. Prema odredbama ZIDZPK/15 banke su prilikom izračuna konverzije bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova ništetnih odredbi kao oblik restitucije već se povrat odražavao kroz korištenje izvršenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a to znači da su sve uplate pa i one s osnova nepoštenih odredbi ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača radi otplate kredita u EUR, a eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala se potrošaču. U konkretnom slučaju u članku 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu stranke su suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 144.612,94 kn i da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
11.3. Slijedom navedenoga, bez obzira što je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva (isplata za iznos od 11.491,55 EUR) prvostupanjski sud dao pogrešne razloge za svoju odluku pravilno je odlučio odbivši isti pa je primjenom 368. st. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu u tom dijelu pod toč. I. izreke.
12. Međutim, ZIDZPK/15 izričito ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a ako je pošten od dana podnošenja zahtjeva pa valja zaključiti da Aneks uz Ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u pogledu zateznih kamata na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi čl. 1111. ZOO-a tako se primjenjuje opći propis, konkretno čl. 1115. ZOO-a prema kojem tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom uz Ugovor o kreditu (30. rujna 2015.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na revizijsko pitanje postavljeno u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u smislu ZIDZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. Međutim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO-a, a takvo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu iz CHF u EUR i pravima potrošača je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 13. i 20. prosinca 2022. te ono glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZIDZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.
12.1. Imajući u vidu navedeno stajalište sud je djelomično prihvatio žalbu tužitelja te na temelju čl. 373. toč. 2. ZPP-a djelomično preinačio toč. I. izreke pobijane presude na način da je naložio tuženici da tužitelju isplati zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015. kao dana prije provedene konverzije (30. rujna 2015.), a zbog čega nije uzeta u obzir zatezna kamata zatražena na iznos od 21,30 EUR-a uplaćen na dan konverzije 30. rujna 2015.
13. U odnosu na žalbu tuženice protiv presude (toč. I. izreke prvostupanjske odluke) valja naglasiti da ista nema pravni interes za izjavljivanje žalbe jer je tom odlukom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je time tuženica pobijanom presudom uspjela u postupku. Naime, obvezujuća je izreka odluke, a ne obrazloženje, s kojim se tuženica u konkretnom slučaju ne slaže te je stoga primjenom čl. 358. st. 3. ZPP-a odbačena žalba tuženice protiv presude u tom dijelu kao nedopuštena.
14. Kako je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki izreke, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.
14.1. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (dopunska presuda broj P-1991/2019-35 od 11. siječnja 2024. potvrđena presudom ovoga suda broj Gž-380/2024-2 od 28. kolovoza 2025.) te za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke) dok je tuženica uspjela u dijelu zahtjeva za isplatom glavnice (toč. I. izreke).
14.2. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenoga 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenoga 2022., Rev- 1096/2022 od 8. studenoga 2022., Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022., Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine tužitelja.
15. Slijedom navedenoga, valjalo je u odnosu na odluku o troškovima prihvatiti žalbu tužitelja i odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a i čl. 154. st. 4. istog Zakona preinačiti presudu pod točkom II. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove.
15.1. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (uključujući žalbeni postupak protiv dopunske presude) odbijen je iz istih razloga iz kojih je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
U Varaždinu 28. kolovoza 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
