Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-447/2023-4

U I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice NĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], N, [adresa] oboje zastupanih po punomoćnici Tihani Slivar Curilović, odvjetnici iz Poreča, protiv tuženika IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ranku Đokiću, odvjetniku iz Pule, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 520/2018-73 od 15. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-520/2018-73 od 15. veljače 2023. pod točkom III. I. u svezi utvrđenja da je „Ugovor o građenju s kompenzacijonim plaćanjem“ kojeg su stranke zaključile 6. travnja 2016. raskinut istekom naknadno ostavljenog roka za ispunjenje s danom 28. lipnja 2017. te da od tog dana ne proizvodi pravne učinke.

r i j e š i o  j e

I. Usvaja se žalba tužitelja i žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-520/2018-73 od 15. veljače 2023. ukida u preostalom dijelu pod točkom I., II., III. II. i IV. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski će sud odlučiti novom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da na ime troškova za dovršenje lijevog dijela kuće pobliže opisane u izreci i otklanjanja nedostataka isplati tužiteljima 19.908,42 EURA/150.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj u izreci, dok je pod točkom II izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji potražuju isplatu zateznih kamata tekućih na iznos glavnice od podnošenja tužbe do 15. veljače 2023. Ujedno je pod točkom III.I. izreke odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je „Ugovor o građenju s kompenzacijonim plaćanjem“ kojeg su stranke zaključile 6. travnja 2016. raskinut istekom naknadno ostavljenog roka za ispunjenje s danom 28. lipnja 2017. te od tog dana ne proizvodi pravne učinke, dok je o pod točkom III.II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za predaju u posjed nekretnine koja je pobliže opisana u izreci slobodna od osoba i stvari, a pod točkom IV. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenim žalbama pobijaju tužitelji u odnosu na točke II., III. i IV. izreke te sadržajno u odnosu na dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate iz točke I. izreke iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, dok tuženik pobija navedenu presudu u odnosu na točke I. i IV. izreke također iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužitelji predlažu da ovaj sud preinači istu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da tužiteljima u cijelosti naknadi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe, a podredno da se pobijani dijelovi presude pod točkom II., III. i IV. ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Tuženik predlaže da ovaj sud prihvati njegovu žalbu protiv točki I. i IV. izreke te da iste preinači na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja iste obveže solidarno da tuženiku naknade zatraženi parnični trošak, sve uvećano za trošak žalbenog postupka.

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Među stranaka nije sporno da su sklopile „Ugovor o građenju s kompenzacijonim plaćanjem“ 6. travnja 2016. i to tužitelji kao naručitelji, a tuženik kao izvođač, da je tužiteljica UĆ u svoje ime i u ime svog supruga, tužitelja NĆ, potpisala predmetni ugovor, da su se predmetnim Ugovorom stranke dogovorile da tuženik treba izvršiti radove predviđene u Ugovoru, a koji se plaćaju na način da istom za tako izvršene radove pripadne desna strana objekta i okućnice predmetne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja NĆ, da je u trenutku sklapanja tog Ugovora zgrada na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila u roh-bau fazi, da je tuženik odmah po sklapanju predmetnog ugovora stupio u posjed „desnog dijela“ nekretnine i da je tuženik tužiteljima predao ključeve ugrađenih vrata lijeve strane kuće te da od tada više nije obavljao radove na tom dijelu nekretnine.

6. Međutim sporno je je li predmetni Ugovor o građenju raskinut, a posljedično tome imaju li tužitelji pravo zahtijevati od tuženika predaju „desnog“ dijela nekretnine u posjed, te je su li radovi koje je izveo tuženik s nedostacima i kojim, a sporno je i koje ugovorene radove tuženik nije izveo. Kod toga sud ističe da je u svezi spornih činjenica bilo potrebno utvrditi je li ugovor sklopljen s uglavkom „ključ u ruke“, kako to tvrde tužitelji, te raspraviti prigovor o tuženika o naknadno ugovorenim i izvedenim radovima za koje tuženik tvrdi da nisu obuhvaćeni Ugovorom te na značaj tih radova obzirom na postavljene zahtjeve.

7. Nakon provedenog postupka sud je u cilju donošenja odluke utvrdio da tužitelj NĆ dolazi upisan kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] vikendica, dvorište uz vikendicu, [adresa] sa 528 m2, dok je uvidom u „Ugovor o građenju s kompenzacijonim plaćanjem“ od 6. travnja 2016. utvrđeno da su tuženik kao izvođač s jedne strane te tužitelji kao naručitelji s druge strane sklopili ugovor kojim su naručitelji naručili, a izvođač se obvezao dovršiti građevinske radove na obiteljskoj kući na adresi [adresa], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja se trenutno nalazi u roh-bau fazi. U članku 2. toga Ugovora ugovoreno je da će se izvršiti vertikalna podjela objekta po sredini tako da će nakon etažne diobe objekt biti podijeljen na dva dijela i parcele na dvije čestice. Također je ugovoreno kompletno uređenje lijeve strane objekta kao i da naručitelji desnu stranu objekta prepuštaju izvođaču pa da u konačnici time naručitelji plaćaju tj. kompenziraju sve radove koji će se izvesti na lijevoj strani objekta, a koji će radovi biti točno iskazani u članku 5. tog ugovora. U članku 3. Ugovora izvođač se obvezao izvesti sve građevinske radove koji su iskazani u članku 5. u roku od 4. travnja 2016. do 1. lipnja 2017., a u članku 4. Ugovora potvrđeno je da se na dan sklapanja Ugovora objekt nalazi u roh-bau fazi te da za objekt naručitelj posjeduje svu dokumentaciju i građevinsku dozvolu. U članku 5. Ugovora opisani su naručeni radovi, ukupno 47 stavaka, dok je u članku 7. Ugovora određeno da su svi radovi iz članka 5. predviđeni s gore navedenim materijalom i svi se ugrađuju u lijevu stranu objekta koji ostaje u vlasništvu naručitelja. U članku 8. Ugovora procijenjena je vrijednost gore navedenih radova u iznosu od 100.000,00 EURA te je određeno da ih naručitelj plaća tako da desna strana objekta i okućnice pripada izvođaču. Člankom 9. Ugovora ugovorili su da izvođač ima pravo posjeda svog dijela odmah na početku izvođenja radova, tako da može početi s uređenjem svog dijela objekta. U članku 10. Ugovora izvođač se obvezao izvesti gore navedene radove, a naručitelj nakon toga napraviti svu potrebnu dokumentaciju i prenijeti desni dio objekta u vlasništvo izvođača.

8. Stoga, u odnosu na istaknuti dio zahtjeva na utvrđenje da je ugovor raskinut 28. lipnja 2017. zbog neispunjenja ugovorenih obveza tuženika, a protekom naknadnog primjerenog roka za ispunjenje kojeg su tužitelji ostavili istom, prvostupanjski sud navodi da Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) predviđa različita pravila za raskid ugovora u situaciji kad je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora i u situaciji kada to nije, pozivajući se pri tom na odredbu čl. 361. ZOO-a, te smatrajući da u predmetnom Ugovoru rok nije bitan sastojak ugovora te da do raskida nije došlo samim protekom roka za ispunjenje obveze, jer ugovorom nije predviđeno da će se protokom tog roka ugovor smatrati raskinutim, niti je narav posla iz ugovora takva da upućuje na to da je riječ o roku koji je bitan sastojak ugovora, pa da za raskid spornog ugovora vrijede pravila propisana odredbama čl. 360., 362., 366. i 367. ZOO-a iz kojih prema mišljenju prvostupanjskog sud proizlazi da je za raskid navedenog ugovora potrebno da je dužniku ostavljen naknadni rok za ispunjenje, potom neispunjenje obveze u naknadnom roku, izjava vjerovnika o raskidu i priopćenje iste dužniku. Kako tužitelji tijekom postupka nisu tvrdili da su izjavili tuženiku da raskidaju navedeni ugovor niti da su to tuženiku priopćili bez odgađanja, sud zaključuje kako je izostala izjava tužitelja kao vjerovnika o raskidu ugovora, iz čega izvodi zaključak da ugovor nije raskinut te je stoga deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja ocijenjen neosnovanim i kao takav odbijen, a posljedično tome odbijen je i dio tužbenog zahtjeva na predaju u posjed dijela nekretnine, jer zbog činjenice da je ugovor i dalje na snazi sud smatra da to daje tuženiku i dalje pravo na posjed. Uz to ističe da se ugovor sukladno odredbi čl. 367 ZOO-a ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze, pa kako vrijednost radova iznosi 650.449,16 kn a vrijednost neizvršenih ugovornih obveza iznosi 75.665,45 kn, smatra da se ni po toj osnovi ugovor ne može raskinuti.

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu, a smatrajući da stranke nisu ugovorile klauzulu „ključ u ruke“ jer predmetna klauzula nije navedena ni u naslovu niti je izrijekom ugovorena u pojedinim odredbama ugovora, sud navodi da se formulacija iz čl. 2. Ugovora o „kompletnom uređenju lijevog dijela kuće“ treba promatrati u njenoj ukupnosti, obzirom da predmetni članak ima više povezanih rečenica, pa se formulacija „kompletno uređenje“ povezuje s radovima definiranim u čl. 5. Ugovora, pa zaključuje da volja ugovornih strana nije bila ugovaranje „ključ u ruke“.

10. Što se tiče pitanja naknadnih radova, a obzirom da tuženik u ovom predmetu nije postavio nikakav zahtjev za isplatu (niti je podnio protutužbu, niti prigovor radi prebijanja) sud nije odlučivao o pitanju ispunjena zakonom propisanih uvjeta za radove kojima se odstupa od projekta primjenom odredbe čl. 623. ZOO-a.

11. Nadalje, sud je radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu ocijenio narav izvedenih radova prema dostavljenom obračunu tuženika, odnosno raspravio predstavljaju li ti radovi ili neki od njih radove sadržane u čl. 5. Ugovora, kako bi se donio zaključak o tome hoće li isti biti obuhvaćeni zahtjevom za isplatu radova s nedostatkom. Tako je u pretežitom dijelu, prihvaćajući vještački nalaz GĆ, utvrdio da vrijednost neizvršenih radova sukladno Ugovoru iznosi 75.665,45 kuna, a da vrijednost na ime nedostataka iznosi 104.150,72 kn, odnosno ukupno 179.816,17 kn, međutim kako tužitelji nisu svoj zahtjev povisili nakon nalaza i mišljenja vještaka, sud je prihvatio zahtjev tužitelja kojim potražuju po navedenim osnovama 150.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, uz obrazloženje da je vrijednost materijalnih nedostataka i neizvršenih radova dobilo svoj novčani ekvivalent tek donošenjem presude.

12. Sud nije ocijenio osnovanim prigovor tuženika pozivom na odredbu čl. 358. ZOO- a o ispunjenju dvostranih ugovora, s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju navedena odredba ne može primijeniti jer je predmetnim Ugovorom drugačije određeno, odnosno jer je odredbom čl. 10. Ugovora određeno da će naručitelji svoju obvezu ispuniti tek nakon što tuženik kao izvođač izvede sve radove, što tuženik nije učinio.

13. U žalbi tužitelji ponavljaju tezu da su stranke zaključile ugovor s klauzulom „ključ u ruke“ analizirajući provedene dokaze te navodeći da je tuženik sastavljao predmetni ugovor pa da tužitelji nisu na njega mogli utjecati. Smatraju da prvostupanjski sud ne ocjenjuje relevantne okolnosti oko dijela zahtjeva da je predmetni ugovor raskinut, napominjući da je isti sigurno raskinut jasno izraženom voljom tuženika prilikom provođenja postupka osiguranja dokaza, kad je istaknuo da on više neće izvoditi nikakve radove dok mu se ne plate radovi za koje smatra da su ugovoreni i izvedeni mimo zaključenog Ugovora, pa ukazuju da je ugovor raskinut sigurno 19. srpnja 2017. kada je tuženik uvjetovao nastavak radova plaćanjem radova za koje tvrdi da su mu tužitelji dužni platiti. Prigovaraju još dosuđenom tijeku zateznih kamata smatrajući da ista teče od dana raskida ugovora do isplate a ne od presuđenja, smatrajući ujedno i da je pogrešan zaključak suda da tuženik nije izvršio samo neznatni dio radova sukladno Ugovoru.

14. Tuženik u žalbi smatra da se prvostupanjski sud pogrešno nije bavio pitanjem naknadnih radova, iako je tuženik istaknuo prigovor istodobnog i neizvjesnog ispunjenja u smislu čl. 358 i 359. ZOO-a jer je tijekom postupka dužan voditi računa i o protupotraživanjima prema tužiteljima, a da je pogrešno dosuđena i zatezna kamata obzirom da tuženik, uslijed neizvjesnog ispunjenja protutražbine od strane tužitelja ima pravo na odgodu svojih obveza sve dok tužitelji istodobno ne ispune svoje obveze, navodeći da tuženik nije mogao podnijeti protutužbu, odnosno istaknuti prigovor prijeboja, jer je navedeno potraživanje 4. kolovoza 2020. ugovorom o ustupu tražbine prenio na treću osobu.

15. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je ista opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona), na koju povredu sadržajno ukazuju obje žalbe, jer ista ima nedostataka zbog kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, te nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nejasni te u proturječju sa stanjem spisa, osim u odnosu na odluku u svezi točke III. I. izreke pobijane presude.

16. Naime, kako sud sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da predmetni ugovor nije raskinut s datumom 28. lipnja 2017. kad je istekao naknadni rok za ispunjenje obveze iz ugovora kojeg su tužitelji dali tuženiku slanjem dopisa kojeg isti nije primio, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan, te je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tužitelja valjalo potvrditi pobijanu presudu u odnosu na točku III. I. izreke.

17. Međutim, iako ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da stranke navedenim Ugovorom nisu ugovorile klauzulu „ ključ u ruke“, jer to izričito nije navedeno u istom, niti to proizlazi iz sadržaja ugovora, a isto tako zakonito sud ukazuje da rok za ispunjenje nije bitan sastojak navedenog ugovora, da bi se mogle utvrditi sve važne činjenice potrebne za ocjenu osnovanosti ostalog dijela tužbenog zahtjeva valja utvrditi je li sporni ugovor još uvijek na snazi ili je raskinut s nekim drugim datumom, kako to sad tvrde tužitelji u žalbi pozivom na odredbu čl. 362. ZOO-a, ili je ugovor raskinut po samom zakonu.

18. Naime, kako je odredbom čl. 362. ZOO-a propisano da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, da dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njeno ispunjenje, ali je određeno da ako vjerovnik želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, pa ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadom roku nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, što znači da se ugovor raskida po samom zakonu sukladno čl. 361. st. 1. ZOO-a, pogrešno tvrdi prvostupanjski sud da u situaciji kad rok nije bitan sastojak ugovora da prije podnošenja tužbe uvijek treba dužniku biti upućena izjava vjerovnika o raskidu, a što je prema mišljenju suda izostalo.

19. Stoga, cijeneći da tuženik nije primio izjavu tužitelja kojim mu ostavljaju naknadni rok za ispunjenje, a da je o sporu mogao imati saznanja već u postupku osiguranja dokaza, a sigurno od dana podnošenja tužbe, pa kako je očito da tuženik nije ispunio svoju obvezu i u periodu od utuženja do presuđenja, koji rok prema mišljenju ovog suda predstavlja i više nego primjeren naknadni rok za ispunjenje te obveze, navedene okolnosti dovode do sumnje u zaključak suda da sporni ugovor nije raskinut sukladno odredbi čl. 362. st. 3. ZOO-a, slijedom čega nema pravnog uporišta ni za zaključak da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva na predaju u posjed "tužiteljima desnog dijela nekretnine koja je predmet spornog Ugovora".

20. Kako slijedom navedenog nisu adekvatno raspravljene sve okolnosti u svezi činjenice da li je sporni Ugovor raskinut po samom zakonu ili ne, a o čemu ovisi ocjena osnovnosti ostalog dijela tužbenog zahtjeva valjalo je primjenom odredbe čl. 370. ZPP- a prihvaćanjem žalbi tužitelja i tuženika ukinuti pobijanu presudu u preostalom dijelu, a posljedično i o odluci o troškovima postupka te predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

21. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud rukovodeći se naprijed navedenim zaključcima ovog suda detaljnije utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva za predaju u posjed, odnosno za isplatu, raspravivši sve okolnosti vezane za pitanja raskida predmetnog ugovora, vodeći računa o tome da sama tužba sa zahtjevom da se ugovor raskida sadrži izjavu o raskidu kao i da period od utuženja do presuđenja sigurno predstavlja primjeren naknadni rok za ispunjenje sporne obveze, dok u odnosu na preostali dio zahtjeva valja, ukoliko sud utvrdi da je ugovor raskinut, primijeniti odredbu čl. 368. ZOO-a iz koje proizlazi da su obje strane oslobođene svojih obveze osim obveze na naknadu štete, a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onog što je dala, a ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, da se uzajamna vraćanja obavljaju po pravilima dvostranoobveznih ugovora, a novom odlukom odlučit će se i o troškovima postupka.

U Varaždinu 28. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun