Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-776/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja-protutuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, iz Zagreba, Mihanovićeva 12, protiv tuženika-protutužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica iz Zagreba, radi iseljenja, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-53/2025-5 od 30. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-53/2025-5 od 30. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku-protutužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da iseli i preda slobodan od osoba i stvari u posjed tužiteljuprotutuženiku HŽ INFRASTRUKTURI d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995 stan u višestambenoj zgradi u [adresa], kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], k. o [katastarska općina] kojoj odgovara zk. čbr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], površine 299 m2, a koji stan se nalazi na zadnjoj etaži u potkrovlju lijevo i sastoji se od ulaza, sobe s kuhinjom, sobe i kupaonice u ukupnoj površini od 60,85 m2, sukladno identifikaciji iz nalaza i mišljenja vještaka od 23.11.2017. godine, te nadoknadi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."
II Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tužitelju- protutuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, nadoknaditi tuženiku-protutužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nužne i korisne troškove za nekretninu - stan u [adresa], potkrovlje, ukupne površine 60,85 m2, koji se nalazi u stambenoj zgradi sagrađenoj na zk. čbr. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 24.043,38 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zajedno sa troškovima parničnog postupka na koje također teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po navedenoj stopi, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."
2. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu te preinači presudu u pobijanom dijelu tako da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Protiv točaka II. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik ocjenjuje da su žalbene tvrdnje tužitelja u cijelosti neosnovane te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu, a potvrdi presudu suda prvog stupnja.
5. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Tužitelj u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obrazlažući ju na način da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava posljedično uzrokovala nerazumljivost i proturječnost presude zbog čega se ona ne može ispitati. Također ističe da obrazloženje suda ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge, dok tuženik ne iznosi niti jednu činjenicu u žalbi koja bi ukazivala na to da je sud počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
7.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su u tom dijelu žalbe neosnovane iz razloga što je sud prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama u presudi naveo jasne i obrazložene razloge, koji nisu suprotni provedenim dokazima, iz kojih razloga je presudu po žalbama bilo moguće ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
8. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja protiv tuženika radi iseljenja i predaje slobodne od osoba i stvari nekretnine-stana u višestambenoj zgradi u [adresa], kuća sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], k. o [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], površine 299 m2, a koji stan se nalazi na zadnjoj etaži u potkrovlju lijevo i sastoji se od ulaza, sobe s kuhinjom, sobe i kupaonice u ukupnoj površini od 60,85 m2.
8.1. Predmet spora povodom protutužbenog zahtjeva tuženika protiv tužitelja je zahtjev radi isplate nužnih i korisnih troškova.
8.2. Kao nespornu činjenicu među strankama sud utvrđuje da je nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u posjedu tuženika.
8.3. Sud prvog stupnja u odnosu na sporne činjenice utvrđuje:
- da je Odlukom Uprave Hrvatskih željeznica d.o.o. broj U-97-69/97 od 18. srpnja 1997. utvrđeno da je tom odlukom ŽF, ovdje tuženiku, odobreno privremeno korištenje stana u [adresa], potkrovlje lijevo, veličine 30 m2, da je korištenje odobreno do dodjele stana u najam, a u slučaju dodjele stana u najam drugom zaposleniku HŽ-a da se ŽF obvezuje predati stan slobodan od osoba i stvari HŽ-u, a služba za nekretnine HŽ-a da će zaključiti s ŽF ugovor o privremenom korištenju stana kada se steknu uvjeti za korištenje stana,
- da je prema potvrdi Ministarstva unutarnjih poslova, Pu Zagrebačke o prijavi promjene adrese tuženik 18. srpnja 1997. prijavio stanovanje na adresi [adresa],
- prema zapisniku o primopredaji stana broj 4326 od 12. rujna 1997. tuženiku je 7. kolovoza 1997. HŽ služba za nekretnine predala u posjed i korištenje jednosobni stan u [adresa], potkrovlje lijevo, veličine 27 m2,
- Odlukom Uprave HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. broj U-114-28/98 od 18. veljače 1999. poništena je i stavljena van snage odluka U-97-69/97 od 18. srpnja 1997. iz razloga jer je naknadno, a nakon prigovora PF, utvrđeno da je ranijom odlukom HŽ-a br. 4671/93 od 5. travnja 1993., stan koji je predmet odluke od 18. srpnja 1997. dan na privremeno korištenje MF, a odlukom U-59-24/96 priznato je pravo na najam stana MF, pa je odlukom od 18. veljače 1999. odlučeno da je tuženik ŽF obvezan stan na adresi [adresa] predati HŽ-u slobodan od osoba i stvari u roku od 30 dana od dana donošenja odluke,
- protiv Odluke Uprave HŽ-a br. U-114-28/98 od 18. veljače 1998. tuženik je podnio prigovor koji je prema sadržaju dopisa Hrvatskih željeznica d.o.o. broj 449/98 od 8. travnja 1998. ocijenjen neosnovanim te je tuženik obaviješten o neosnovanosti navedenog prigovora i pozvan je da stan preda HŽ-u slobodan od osoba i stvari u skladu s odlukom,
- na temelju Odluke HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. o dodjeli zamjenskog stana broj U- 11-29-1/99 od 27. listopada 1999. sud utvrđuje da je KF, kao nositeljici stanarskog prava, dodijeljen kao zamjenski stan sa stanarskim pravom sporni stan na adresi [adresa], površine 27,00 m2, a koji se sastoji od 1 sobe i kuhinje, s pravom otkupa.
8.4. Na temelju prednjih utvrđenja sud zaključuje da je sporni stan površine 27 m2 7. kolovoza 1997. tuženiku predan u posjed na temelju odluke tužitelja od 18. srpnja 1997., međutim, ta odluka tužitelja poništena je i stavljena izvan snage, iz kojeg razloga tuženik nema pravnu osnovu za posjedovanje spornog stana. Sud također utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaz da bi između njega i tužitelja bio zaključen ugovor o najmu stana, odnosno da bi imao neku drugu pravnu osnovu za posjedovanje stana.
8.5. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud utvrđuje da je taj prigovor neosnovan. Naime, na temelju Plana podijele trgovačkog društva HŽ- Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb sud utvrđuje da su stambene zgrade i stanovi preneseni novom društvu HŽ Infrastruktura d.o.o., a na temelju izvatka iz zemljišne knjige-povijesni prikaz da je u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kč. br. [katastarska čestica], kuća [adresa] i da je kao vlasnik upisano trgovačko društvo HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., da je navedena čestica bila otpisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u kojem je bilo upisano Društveno vlasništvo s uknjiženim pravom korištenja u korist ŽTP Željezničko transportno poduzeće, da je potom navedena čestica upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], obzirom je u međuvremenu provedeno povezivanje knjige položenih ugovora i zemljišne knjige i da je na 20. suvlasničkom dijelu s neodređenim omjerom (E-19), stan na II katu, površine 27,00 m2, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, kao vlasnik upisano trgovačko društvo HŽ-Infrastruktura d.o.o. Po ocjeni suda, tužitelj HŽ- Infrastruktura d.o.o. kao vlasnik posebnog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], upisane u zemljišne knjige u zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – 20. suvlasnički dio s neodređenim omjerom (E-19), stan na II katu, površine 27,00 m2, neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, aktivno je legitimiran u smislu odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje ZV) za podnošenje prave vlasničke tužbe u odnosu na sporni stan.
8.6. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži isplatu nužnih i korisnih troškova sud utvrđuje, na temelju provedenog građevinskog vještačenja, da se stan koji je u posjedu tuženika nalazi u višestambenoj zgradi na adresi u [adresa], koja je sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na zadnjoj etaži, potkrovlje lijevo, ukupne podne površine stana 60,85 m2, a sastoji se od ulaza, sobe s kuhinjom, sobe i kupaonice, time da je građevinski vještak dipl. ing. arh. ČF napomenuo da je predmetni stambeni objekt u zemljišnim knjigama pogrešno upisan kao [adresa], umjesto [adresa]. U usmenom očitovanju vještak je naveo da nema saznanja zašto se predmetni stan razlikuje po površini od upisane površine u zemljišnim knjigama niti kakve su bile okolnosti eventualnog proširenja ili dogradnje toga stana. U pisanom očitovanju od 8. veljače 2019. vještak je naveo da ne postoje arhivski građevinski projekti predmetne zgrade, da na temelju pregledane dokumentacije nema saznanja o površini stana prije adaptacije, za koju tuženik navodi da ju je izveo, a da nacrti predmetnog stana prije uređenja, koje je tuženik predao u spis, odgovaraju gabaritima potkrovlja u kojem se nalazi predmetni stan te u usporedbi s radovima za koje je tuženik naveo da je izveo da je nacrt u građevinskom smislu logičan. Takav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dipl.ing. arh. ČF sud je prihvatio zaključujući da je dan u skladu s pravilima struke te da je vještak naveo jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izrade istog. Na temelju iskaza tuženika i provedenog građevinskog vještačenja te stanja zemljišne knjige sud utvrđuje da je uslijed izvođenja radova, koje je izvodio tuženik, izvršeno proširenje stana, međutim da tužitelj ni na koji način nije dokazao da je predmnijevani vlasnik i onih dijelova nekretnine koji sada sa stanom površine 27 m2, koji je u vlasništvu tužitelja, čine ukupnu površinu stana od 60,85 m2. Ocjena je suda prvog stupnja da je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati predaju u posjed stana površine 27 m2, kao dijela stana koji je u posjedu tuženika ukupne površine od 60,85 m2. Međutim, da tužitelj nije ovlašten zahtijevati predaju preostalog dijela stana koji prelazi površinu od 27 m2, jer se radi o stanu koji se nalazi u potkrovlju višestambene zgrade pa ukoliko bi se radilo o eventualnoj prenamjeni zajedničkih dijelova nekretnine, predaju u posjed mogao je zahtijevati samo na način da predlaže predaju u posjed svim suvlasnicima sukladno odredbi članka 46. stavak 2. ZV-a po obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama. Iz tih razloga sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed stana preko površine od 27 m2 nije osnovan.
8.7. Sud utvrđuje da se je tuženik tijekom postupka pozvao na pravo na dom u smislu odredbe članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99,14/02,13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija). Sud je ispitivao osnovanost prigovora prava na dom u odnosu na stan površine 27,00 m2, koji se nalazi u zgradi na adresi u [adresa], označenog kao E-19 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s obzirom je tužitelj dokazao da je vlasnik navedenog stana, a među strankama nije bilo sporno da je tuženik u posjedu tog stana (u okviru ukupne površine od 60,85 m2) te je utvrđivao činjenice za provođenje testa razmjernosti, odnosno radi li se o domu tuženika, da li je miješanje tužitelja u pravo na dom, odnosno prisilno iseljenje tuženika, u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu.
8.8. Sud utvrđuje na temelju iskaza tuženika da je sporni stan njegov jedini dom, da on u tom stanu živi od srpnja 1997. godine neprekidno, supruga od vjenčanja 2000. godine neprekidno, a kćer od rođenja 2004. godine neprekidno, da nemaju drugi smještaj, da plaća režije, kao i akontaciju najamnine koju mu tužitelj dostavlja, te da je tuženik osoba pred mirovinom. Navode tuženika o tome koliko dugo stanuju u spornom stanu potvrdila je i njegova supruga, saslušana svjedokinja SF. Na temelju uvjerenja o prebivalištu sud utvrđuje da tuženik ima prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana od 18. srpnja 1997., njegova supruga od 22. siječnja 2001., a kćerka od 20. prosinca 2004. Također sud utvrđuje da tuženik, njegova supruga i kćer nisu upisani kao vlasnici drugih nekretnina. Ocjena je suda prvog stupnja, s obzirom na utvrđenu činjenicu da tuženik neprekidno i kontinuirano od 18. srpnja 1997. živi u spornom stanu sa svojom obitelji, da se radi o razdoblju u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da ju tuženik može smatrati svojim domom pa bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva za iseljenje predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma. Sud napominje da zakonitost posjeda stana nije uvjet za utvrđenje „doma“ u konvencijskom smislu. Nadalje, sud utvrđuje da je zahtjev za iseljenje sukladan zakonu i to odredbi članka 161. ZV-a jer tuženik u postupku nije dokazao da bi imao pravo na posjed nekretnine. U odnosu na treće pitanje prilikom provođenja testa razmjernosti bi li miješanje, odnosno prisilno iseljenje tuženika bilo nužno u demokratskom društvu, odnosno postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario sud utvrđuje da miješanje nije nužno iz razloga što je tužitelj trgovačko društvo kojeg je osnivač Republika Hrvatska te ne postoje u konkretnom slučaju dva suprotstavljena privatna interesa. Ocjena je suda da miješanje tužitelja u konkretnom slučaju nije od interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, niti je neophodno radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih, dok bi s druge strane tuženik iseljenjem postao osoba bez doma, a radi se o osobi bez drugih nekretnina, koja je pred mirovinom, zbog čega sud zaključuje da mjera iseljenja nije razmjerna cilju koji se želi postići niti je nužna u demokratskom društvu, iz kojih razloga ocjenjuje da je u odnosu na zahtjev tužitelja za iseljenjem iz stana površine 27 m2 tužbeni zahtjev zbog osnovanosti prigovora prava na dom trebalo odbiti.
8.9. U odnosu na osnovanost protutužbenog zahtjeva, sud utvrđuje da je provedenim građevinskim vještačenjem utvrđena vrijednost izvedenih radova, koji se odnose na stan ukupne površine 60,85 m2, u ukupnom iznosu od 181.154,82 kune u vrijeme izvođenja radova, a u vrijeme izrade nalaza i mišljenja 23. studenog 2017. u iznosu od 137.071,15 kuna, od čega se iznos od 126.071,29 kuna odnosi na nužne radove, a 10.999,86 kuna na korisne radove (centralno grijanje). Sud ocjenjuje da je protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan u cijelosti, prije svega iz razloga što je odbijen zahtjev tužitelja za predaju stvari kao neosnovan, kao i zbog toga što sukladno odredbi članka 89. ZV-a troškove održavanja nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim udjelima, ako nije drugačije određeno, a u postupku je utvrđeno da je tuženik izvodio radove dijelom i na zajedničkim dijelovima nekretnine jer je povećao površinu dodijeljenog stana koji se nalazi u potkrovlju zgrade, koje po utvrđenju suda predstavlja zajednički dio nekretnine.
9. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
10. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenjem iz stana na adresi u [adresa], ukupne površine od 60,85 m2 i to iz razloga što je u odnosu na upisanu površinu tog stana u zemljišnim knjigama od 27 m2 pravilno utvrđeno da je osnovan prigovor prava na dom, dok u odnosu na preostalu površinu stana do 60,85 m2 tužitelj nije dokazao da se radi o njegovom vlasništvu jer se preostala površina nalazi u zajedničkim dijelovima zgrade, tavanu, na koje zajedničke dijelove je tuženik adaptirajući stan povećao površinu stana. I po ocjeni ovog suda, pravilno je utvrđenje suda da je sporni stan dom tuženika koji u njemu živi 28 godina zajedno sa suprugom i kćeri, koje žive nešto kraće u tom stanu, a s obzirom na utvrđenu činjenicu da tuženik, kao niti članove njegove obitelji, nemaju druge nekretnine u kojima bi mogli stanovati. I ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja da iseljenje tuženika nije nužno u demokratskom društvu, iako nije sporno da tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenjem služi legitimnom cilju, obzirom da je u odnosu na upisanu površinu stana od 27 m2 tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe članka 161. ZV-a, jer je tužitelj u ovom postupku dokazao da tuženik bez pravne osnove stanuje u stanu koji je njegovo vlasništvo obzirom da je poništeno rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje još 18. veljače 1999. Pravilno je sud razmatrao osnovanost prigovora na dom prema odredbi članka 8. Konvencije te članka 34. i 16. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje: Ustav). Citiranim odredbama Ustava propisano je da je dom nepovrediv te da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje, s time da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Odredbom članka 8. Konvencije propisano da svatko ima pravo na poštivanje doma te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Kako je sud utvrdio da je tužitelj pravna osoba, čiji je osnivač država, te da ne postoje okolnosti iz članka 8. Konvencije da bi se dopustilo miješanje u ostvarivanje prava na dom, kao i to da tuženik sporni stan smatra svojim domom te nema druge nekretnine u kojoj bi stanovao, a radi se o osobi pred mirovinom, i po ocjeni ovog suda mjera iseljenja nije razmjerna cilju koji se želi postići niti je nužna u demokratskom društvu, posebno vodeći računa o tome da je tužitelj u ovom postupku dokazao da je vlasnik samo dijela stana koji čini jednu cjelinu. Iz tih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
11. I protutužbeni zahtjev, kojim tuženik traži od tužitelja plaćanje nužnih i korisnih troškova, također pravilno je odbijen.
11.1. Prema odredbi članka 165. stavak 3. ZV-a nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari. U postupku je pravilno utvrđeno da je tuženik nepošteni posjednik jer je poništeno rješenje pravnog prednika tužitelja o dodjeli stana na privremeno korištenje, a tuženik doista u postupku nije dokazao da po nekoj drugoj pravnoj osnovi posjeduje sporni stan. Iz tog razloga tuženik kao nepošteni posjednik nema pravo na naknadu korisnih troškova, već bi imao pravo na naknadu samo nužnih troškova koji su bili nužni i vlasniku. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, zahtjev tuženika za naknadu nužnih troškova u odnosu na troškove koji se odnose na adaptaciju 27 m2 spornog stana, za koji je tužitelj dokazao da je njegovo vlasništvo, nije dospio. Obzirom na citirani sadržaj odredbe članka 165. stavak 3. ZV-a o tome da zastara tražiti nužne troškove teče od dana predaje stvari, može se zaključiti da bi tek danom predaje u posjed stvari dospjelo i potraživanje naknade nužnih troškova nepoštenog posjednika prema vlasniku stvari, iz kojih razloga, a s obzirom na činjenicu da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iseljenjem te na nespornu činjenicu da tuženik posjeduje sporni stan u koji je izvršio ulaganja, neosnovan je protutužbeni zahtjev kojim od tužitelja traži plaćanje nužnih troškova jer taj zahtjev još nije dospio. U odnosu na ulaganja u proširenje stana na zajedničke dijelove zgrade, jer je nesporno tuženik adaptirajući stan povećao površinu stana sa 27 m2 na 60,85 m2, tuženik ne može samo od tužitelja tražiti isplatu troškova, već bi isplatu mogao tražiti samo od svih suvlasnika zgrade, ali niti taj zahtjev nije dospio iz naprijed obrazloženih razloga obzirom da tuženik i dalje posjeduje stan.
12. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika protiv točke II. izreke presude trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja i u tom dijelu potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
13. Kako su i tužbeni zahtjev i protutužbeni zahtjev odbijeni, pravilna je odluka suda o troškovima postupka donesena primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a jer su stranke podjednako uspjele u ovom sporu.
Koprivnica, 27. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
