Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Đorđe Anđelkoviću, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Energetskog instituta Hrvoje Požar d.o.o., OIB: 43980170614, Zagreb, Savska cesta 163, kojeg zastupaju Josip Janković i Mate Burazin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1379/2021-30 od 17. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Energetskog instituta Hrvoje Požar d.o.o. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1379/2021-30 od 17. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Energetskog instituta Hrvoje Požar d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice JC za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 13.504,01 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2021 do isplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 4.143,77 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2025. do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu 1.270,82 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I. i II. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer presuda ima nedostatka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 625,00 eura uvećano za PDV i trošak sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 181,49 eura.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tuženika te predlaže odbiti žalbu i potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 625,00 eura i trošak sudskih pristojbi za odgovor na žalbu u iznosu 45,38 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima, razloge o svim prigovorima te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio, pa se presuda može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika, a koji je prestao na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 21. svibnja 2020. koji je sklopljen po zahtjevu tužiteljice radi njezinog odlaska u mirovinu,

- da je tuženik s Merkur osiguranjem d.d. sklopio ugovor o životnom osiguranju pri čemu je tuženik ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja, a tužiteljica je osigurana osoba te da je tužiteljica dala suglasnost za sklapanje predmetnog ugovora.

9. Na temelju navedenoga te cijeneći iskaze svjedoke RC i LC te tužiteljice i ravnatelja tuženika TC prvostupanjski sud je utvrdio da je postojao usmeni ugovor između radnika tuženika i tuženika o tome da radnik tuženika koji odlazi u mirovinu ima pravo na nagradu za vjernost na način da ima pravo na isplatu iznosa osigurnine iz sklopljene police životnog osiguranja te da su radnicima tuženika koji su odlazili u mirovinu do 2020. na taj način isplaćivane nagrade za vjernost, a što proizlazi iz Izvješća o načinu ugovaranja i postupanja sa policama osiguranja. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici pripada pravo na isplatu/ „nagrade za vjernost“, pa je uz primjenu materijalnog prava iz članka 342. stavak 1. i članka 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 13.504,01 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2021.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju obvezu jer da takva obveza nije bila pisano ugovorena, budući je sam tuženik tijekom postupka naveo da je postojao usmeni dogovor između tadašnjeg ravnatelja tuženika i radnika tuženika, a kako se u ovom obveznom odnosu ne zahtijeva poseban oblik (pisana forma) tada je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se tuženik obvezao isplatiti svojim radnicima „nagradu za vjernost“ prilikom odlaska u mirovinu, a što proizlazi iz provedenih dokaza. Budući se radi o dogovoru između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice o isplati „nagrade za vjernost“ tada je za zaključiti da takav dogovor čini sadržaj ugovora o radu, odnosno predstavlja pravo iz radnog odnosa zbog čega je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da predmetno potraživanje ne proizlazi iz radnog odnosa i da predstavlja poseban obvezno pravni ugovor sklopljen između stranaka.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika da nema obvezu prema tužiteljici iz razloga što tužiteljici radni odnos nije prestao zbog odlaska u mirovinu, već na vlastiti zahtjev zbog odlaska u prijevremenu mirovinu, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, pa tako i sadržaja Sporazuma o prestanku ugovora o radu u kojem se navodi da radni odnos tužiteljice prestaje zbog odlaska u mirovinu (članak 1.), pravilno zaključio da tužiteljica je ostvarila pravo na isplatu „nagrade za vjernost“ iako u formalno-pravnom smislu radni odnos, odnosno ugovor o radu nije prestao zbog navršenih 65 godina života. Pri tome valja istaknuti da se tuženik prema članku 3. stavak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu obvezao tužiteljici „…ispatiti otpremninu radi odlaska u mirovinu u iznosu 8.000,00 kuna.“ što ukazuje da je sam tuženik bio stava da radni odnos tužiteljice prestaje iz razloga što tužiteljica odlazi u mirovinu.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u trenutku sklapanja Sporazuma tužiteljica nije mogla odreći tražbine koja još nije tada nastala. Naime, vjerovnik se sukladno članku 203. stavak 1. ZOO-a može odreći tražbine koja je dospjela, a „nagrada za vjernost“ po prirodi stvari dospijeva danom prestanka ugovora o radu. Budući je Sporazum o prestanku ugovora o radu sklopljen 21. svibnja 2020., a Ugovor o radu je prestao 30. lipnja 2020., to je razvidno da se tužiteljica nije mogla odreći tražbine koja nije bila dospjela u trenutku sklapanja Sporazuma.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava dosuđeni iznos od 13.504,01 eura jer da mu Merkur osiguranje d.d. nije isplatio taj iznos već mu je isplaćen iznos od 1.271,51 kuna, valja odgovoriti da je tužiteljica ostvarila pravo na isplatu „nagrade za vjernost“ u visini otkupne vrijednosti police pri čemu za tužiteljicu nije od značaja okolnost što je tuženiku po navedenoj polici osiguravatelj odobrio pozajmicu te je s osnove povrata te pozajmice i kamata umanjena isplata osigurane svote, jer se to tiče odnosa tuženika i osiguravajućeg društva, dok je za tražbinu tužiteljice odlučan sadržaj njezinog obveznog odnosa s tuženikom.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da polica nije bila održavana i aktivna nakon što je prestala uplata premija 2009., budući je to protivno samoj činjenici da je Merkur osiguranje d.d. izvršilo isplatu osigurane svote te iz dopisa osiguravajućeg društva proizlazi da je premija osiguranja uplaćivana od 1. veljače 1998. do 31. srpnja 2009., a da je nakon navedenog razdoblja polica oslobođena od plaćanja premije, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud dosuđujući tužiteljici iznos od 13.504,01 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. svibnja 2021. koji tijek kamata tuženik ne pobija žalbenim navodima.

15. Također za predmet ovog spora nisu od relevantnog značaja žalbeni navodi tuženika da je zbog načina postupanja s policama osiguranja podnesena kaznena prijava protiv tadašnjeg ravnatelja tuženika i da je na sjednici Upravnog vijeća tuženika donesena preporuka da se ne smije ponoviti isti način postupanja jer bi to dovelo do kaznene odgovornosti sadašnjeg ravnatelja tuženika. Ovo iz razloga što je tuženik u dogovoru s radnicima preuzeo obvezu isplate „nagrade za vjernost“ u visini otkupne vrijednosti police te nije utvrđeno da bi takva obveza prestala na zakonom propisani način, pa se sve eventualne nepravilnosti i nezakonitosti tiču odgovornosti ovlaštenih i odgovornih osoba tuženika, ali to ne utječe na tražbinu tužiteljice.

16. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

17. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka, jer je njegova žalba neosnovana, dok je zahtjev tužiteljice za trošak odgovora na žalbu odbijen jer isti nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

19. Točka III. izreke presude nije ispitivana budući u tom dijelu prvostupanjska presuda nije pobijana žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 27. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak