REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-974/2025-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Vinka Nobilo, Emil Havkić i mr. sc. Ivica Pezo, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3784/2021-17 od 25. rujna 2024., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-412/2011-189 od 25. listopada 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-412/2011-191 od 2. studenoga 2021., na sjednici održanoj 27. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tužitelju revizija protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3784/2021-17 od 25. rujna 2024. zbog pravnih pitanja koja glase:

1. „Može li ugovor biti raskinut ex lege temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima tijekom trajanja arbitražnog postupka u kojem je predmet postupka između ugovornih strana upravo ispunjenje tog ugovora“?

2. „Da li pokretanje arbitražnog postupka ili podnošenje tužbe sudu kojim se traži ispunjenje ugovora – plaćanje ugovorne cijene s eventualno kumuliranim zahtjevom temeljem čl. 188. st. 2. ZPP-a za povrat isporučenih stvari ima pravni značaj i posljedice izjave o raskidu ugovora“?

3. „Ako podnesena tužba u smislu pitanja pod 2. predstavlja Izjavu o raskidu ugovora je li period od utuženja pa do presuđenja naknadni rok za ispunjenje ugovorne obveze druge strane te ako jest u kojem trenutku nastupaju pravne posljedice raskida ugovora“?

II. Dopušta se tužitelju revizija protiv točke III. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3784/2021-17 od 25. rujna 2024. zbog pravnog pitanja koje glasi:

„U slučaju kada sud prihvati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavljen po odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 567/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ima li se uspjeh tužitelja u parnici smatrati potpunim te pripada li tužitelju u odnosu na priznati zahtjev pravo na naknadu troškova prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a“?

III. Dopušta se tuženici revizija protiv točke II. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3784/2021-17 od 25. rujna 2024. u dijelu koji se odnosi na predaju komponenti sustava S-300PMU zbog pravnih pitanja koja glase:

1. „Je li ugovor o cesiji kao jedan od načina stjecanja određenog potraživanja ako ne sadrži naznaku potraživanja kao predmeta ustupanja ili cesije, odnosno je li ugovor u kojem nije određeno ili iz kojeg se ne može odrediti koje je to određeno potraživanje cesionar stekao od cedenta daje aktivnu legitimaciju tužitelju u postupku“?

2. „Ako je sud zauzeo stajalište da je dvostrani ugovor raskinut ex lege bez utvrđenja trenutka kada je raskinut ugovor – od kada teče zastarni rok za potraživanje s naslova vraćanja onoga što je dano s obzirom da je isto utvrđenje u suprotnosti s odredbom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze“?

3. „Protivi li se čl. 3. u svezi s čl. 26. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o oružju („Narodne novine“ br. 108/95) kojim je zabranjena nabavka, držanje, nošenje, izrada, prodaja, razmjena ili ustupanje oružja drugom odluci suda kojim je utvrđeno da navedeni prijenos ugovorom o cesiji nije zabranjen tj. da isti promet ne spada u domet odredbe čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tj. da predmet tražbine nije zabranjen zakonom i koji se po svojoj naravi ne protivi prenošenju na drugog“.?.

Obrazloženje

1. Stranke su predložile da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3784/2021-17 od 25. rujna 2024., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-412/2011-189 od 25. listopada 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-412/2011-191 od 2. studenoga 2021.

1.1. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja materijalno pravna i procesno pravna pitanja koja glase:

1. „Može li ugovor biti raskinut ex lege temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima tijekom trajanja arbitražnog postupka u kojem je predmet postupka između ugovornih strana upravo ispunjenje tog ugovora“?

2. „Da li pokretanje arbitražnog postupka ili podnošenje tužbe sudu kojim se traži ispunjenje ugovora – plaćanje ugovorne cijene s eventualno kumuliranim zahtjevom temeljem čl. 188. st. 2. ZPP-a za povrat isporučenih stvari ima pravni značaj i posljedice izjave o raskidu ugovora“?

3. „Ako podnesena tužba u smislu pitanja pod 2. predstavlja Izjavu o raskidu ugovora je li period od utuženja pa do presuđenja naknadni rok za ispunjenje ugovorne obveze druge strane te ako jest u kojem trenutku nastupaju pravne posljedice raskida ugovora“?

4. „Je li ostvarena gruba povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost uz povredu prava strane na pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. Zakona o parničnom postupku) u okolnostima ako sud utvrđuje da je ugovor raskinut ex lege iako to nije tvrdila niti jedna strana“?

5.“ Je li ostvarena gruba povreda postupovnog prava koje ugrožava pravnu sigurnost uz povredu prava strane na pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu sudsku odluku (čl. 375. Zakona o parničnom postupku) u okolnostia ako sud u obrazloženju tvrdi da je ugovor raskinut ex lege nije tvrdnju tužitelja da ugovor nije raskinut doveo u vezu s tvrdnjom tuženika da je ugovor raskinut podnošenjem tužbe koja (po tuženiku) zamjenjuje izjavu o raskidu ugovora nakon koje počinje teći naknadni rok za ispunjenje obveze tuženika koji traje do presuđenja“?

6. „U slučaju kada sud prihvati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavljen po odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 567/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ima li se uspjeh tužitelja u parnici smatrati potpunim te pripada li tužitelju u odnosu na priznati zahtjev pravo na naknadu troškova prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a“?

Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj podnosi zbog razloga iz čl. 385. a st. 1. i radi povrede temeljnih prava iz čl. 385. a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 567/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

Kao razloge važnosti navodi odluke ovoga suda koje sadrže drugačija pravna shvaćanja.

1.2. Tuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pitanja koja glase:

1. „Je li ugovor o cesiji kao jedan od načina stjecanja određenog potraživanja ako ne sadrži naznaku potraživanja kao predmeta ustupanja ili cesije, odnosno je li ugovor u kojem nije određeno ili iz kojeg se ne može odrediti koje je to određeno potraživanje cesionar stekao od cedenta daje aktivnu legitimaciju tužitelju u postupku“? 2. „Ako je sud zauzeo stajalište da je dvostrani ugovor raskinut ex lege bez utvrđenja trenutka kada je raskinut ugovor – od kada teče zastarni rok za potraživanje s naslova vraćanja onoga što je dano s obzirom da je isto utvrđenje u suprotnosti s odredbom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze“?

3. „Je li u slučaju postavljanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz čl. 188. st. 2. ZPP-a postoji obveza tužitelja za postavljanjem zahtjeva za mirno rješenje spora iz čl. 186. a Zakona o parničnom postupku nadležnom državnom odvjetništvu“?

4. „Protivi li se čl. 3. u svezi s čl. 26. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o oružju („Narodne novine“ br. 108/95) kojim je zabranjena nabavka, držanje, nošenje, izrada, prodaja, razmjena ili ustupanje oružja drugom odluci suda kojim je utvrđeno da navedeni prijenos ugovorom o cesiji nije zabranjen tj. da isti promet ne spada u domet odredbe čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tj. da predmet tražbine nije zabranjen zakonom i koji se po svojoj naravi ne protivi prenošenju na drugog“?

5. „Je li ostvarena gruba povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost uz povredu prava stranke na pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. Zakona o parničnom postupku) u okolnostima u kojima je drugostupanjski sud počinio očitu pogreško o tome što je predmet spora (pogrešno procijenivši da je predmet spora alternativni zahtjev iz 2004. iako je predmet spora eventualno kumulirani zahtjev iz 2016) pri čemu je zbog takve očite pogreške drugostupanjski sud pri odlučivanju propustio uzeti u obzir sve relevantne činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za ocjenu osnovanosti prigovora zastare“?

6. „Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi s čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku kada nije razmatrao i ocijenio prigovor tužene da su isporučeni dijelovi plaćeni“?

Kao razloge važnosti navodi odluke ovoga suda koje sadrže drugačija pravna shvaćanja.

2. U odgovoru na prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije tuženica se protivi prijedlogu tužitelja i predlaže ga odbaciti.

3. U odgovoru na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije tužitelj se istome protivi i predlaže ga odbaciti uz naknadu troška za sastav prijedloga.

4. Tijekom trajanja ovoga postupka povodom prijedloga za dopuštenje revizije tužitelj je podneskom od 2. srpnja 2025. obavijestio sud da je dobio službenu obavijest od strane Ureda Predsjednika Republike Hrvatske o tome da sustav niti dijelovi sustava koji su predmet ovoga postupka nisu više u Republici Hrvatskoj, pa da pitanje tuženice pod 4. ovoga obrazloženja nije relevantno.

5. Na gore naznačeni podnesak tuženica odgovara podneskom od 7. srpnja 2025.

6. Materijalnopravnim pitanjima tužitelj zapravo i u bitnome pobija pravno shvaćanje suda drugoga stupnja o tome da bi ugovor o budućem ugovoru bio raskinut. To obrazlaže činjenicom da je pokrenut arbitražni postupak 2001. upravo s ciljem ispunjenja obveze na isplatu te da u tom postupku niti jedna od strana nije tražila raskid ugovora kao i da je po završetku toga postupka podnio tužbu radi isplate te da od strane tužitelja nije dan naknadni rok za ispunjenje tražbine, a niti izjava o raskidu. Pri tome se poziva na odluke ovoga suda broj Rev-1437/16-2 od 23. svibnja 2017., 1798/11-2 od 24. veljače 2015. i Rev-x 731/14-2 od 25. ožujka 2015. Pravno shvaćanje iz odluke broj Rev-1437/16-2 od 23. svibnja 2017. doduše se ne odnosi na raskid ugovora po sili zakona, ali donosi shvaćanje o pogrešnom zaključku nižestupanjskih sudova o raskidu ugovora sporazumom stranaka u situaciji kada tuženik nije usmeno izrazio volju za raskidom ugovora i tijekom parnice se protivio raskidu. U odluci broj Rev-1798/11-2 od 24. veljače 2015. izraženo je shvaćanje prema kojem: „predmetna tužba sa zahtjevom da se ugovori utvrde raskinutim sadrži izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja tuženikove ugovorne obveze plaćanja kupoprodajne cijene, pa ako je tuženik smatrao da na temelju te izjave ugovori nisu raskinuti, tu obvezu je mogao ispuniti nakon podnošenja tužbe, no to nije učinio niti u razdoblju od pokretanja parnice do zaključenja glavne rasprave, dakle, u razdoblju duljem od dvije godine, pa je time svakako protekao primjereni naknadni rok za ispunjenje u smislu odredbe čl. 362. st. 2. ZOO-a te su nastupile iste posljedice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora, sukladno odredbi st. 3. toga članka. Konačno, u odluci broj Rev-x 731/14-2 od 25. ožujka 2015. izraženo je shvaćanje prema kojem: „ podnošenje tužbe u nedostatku ranije izjave o raskidu ugovora i po pravnom shvaćanju ovoga suda i prihvaćenoj praksi ovoga suda može se smatrati izjavom o raskidu... U slučaju kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u više navrata zahtijevao ispunjenje ugovora kao i plaćanje anuiteta, pri čemu je ostavljao primjeren rok tuženiku za ispunjenje. Obzirom da tuženik ni nakon toga nije ispunio svoje obveze iz ugovora nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora i kad je vjerovnik zahtijevao naknadno ispunjenje pa ga nije dobio u razumnom roku, vjerovnik može izjaviti da raskida ugovor. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da podnošenje tužbe sudu radi povrata primljenog na temelju ugovora o kreditu u kojem dužnik nije ispunio svoje obveze predstavlja izjavu o raskidu ugovora“.

6.1. S obzirom na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o tome da je ugovor raskinut prije pokretanja arbitraže i prije pokretanja ovoga postupka valjalo je zaključiti da takvo shvaćanje nije u skladu s gore navedenim shvaćanjima ovoga suda, pa je tužitelju na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a valjalo dopustiti podnošenje revizije u odnosu na pitanja navedena u točki I. izreke ovoga rješenja jer ih ovaj sud smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi (čl. 385.a st. 1. ZPP-a).

6.2. U odnosu na pitanje glede odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke pobijane presude tužitelj kao razloge važnosti navodi odluke ovoga suda broj Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023. i Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. Prema pravnom shvaćanju suda iz pobijane odluke stranke su u sporu uspjele u približno jednakim zahtjevima, pa taj sud odluku donosi na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a. Međutim, U odluci broj Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023. izraženo je shvaćanje prema kojem: „Kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti.“. Kako odluka suda drugoga stupnja odstupa od takvog shvaćanja, tako je i u odnosu na pitanje glede troškova postupka tužitelju na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP-a valjalo dopustiti podnošenje revizije u odnosu na pitanje navedena u točki II. izreke ovoga rješenja jer ga ovaj sud smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 385.a st. 1. ZPP-a).

6.3. U odnosu na ostala pitanja tužitelja u kojima je sadržana i povreda temeljnih prava, a koja se u bitnome svode na problematiku iz dopuštenih pitanja, uzima se da je prijedlog u odnosu na njih povučen (čl. 389.b st. 3. ZPP-a).

7. Prvim postavljenim pitanjem tuženica osporava pravno shvaćanje suda o tome da bi tužiteljeva aktivna legitimacija na predaju dijelova oružja proizlazila iz ugovora o cesiji smatrajući da mu nije ustupljen predmet pravnog posla već samo potraživanje a da se iz pravnog shvaćanja suda o tome da je tužitelju ustupljeno i potraživanje koje može proizaći iz tog pravnog posla ili u vezi s tim pravnim poslom u skladu sa zakonom. Naime, sud uz raskid ugovora veže pravo na povrat stvari kao jedno od prava propisanih zakonom. Pritom tuženica navodi da bi ugovor o cesiji trebao sadržavati točno određeno potraživanje koje se prenosi, dok da je ovakvo shvaćanje o onome što je preneseno nedovoljno određeno. Kao razlog važnosti poziva se na odluke ovoga suda broj Rev-x 609/2014 od 17. ožujka 2015. i Revd-4346/2023 od 4. siječnja 2024. U odluci broj Rev-x 609/2014 od 17. ožujka 2015. izneseno je pravno shvaćanje: „.. međutim u svakom od tih slučajeva ustupanja mora se raditi o određenom (dovoljno određenom) ili odredivom potraživanju koje se ustupa - s naznakom (u ugovoru) izvjesne osobe dužnika (cesusa). Ugovorom o cesiji, a jer je cesija jedan od načina stjecanja određenog (a ne neodređenog) potraživanja – koje stjecanje cesinar izvodi iz cedentovog (isto tako) određenog potraživanja prema cesusu..“ Pravno shvaćanje suda odstupa od navedene prakse, ali je po shvaćanju ovoga suda ovo pitanje važno i za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu jasnog i nedvosmislenog tumačenja tako stipuliranih odredaba ugovora o cesiji. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a tuženici valjalo dopustiti podnošenje revizije u odnosu na pitanje navedeno u točki III. izreke ovoga rješenja (pitanje pod 1.) jer ga ovaj sud smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu (čl. 385.a st. 1. ZPP-a).

8. Drugim pitanjem tuženica problematizira shvaćanje suda o tome da je ugovor raskinut po sili zakona 1999 godine. Vežući ga uz pitanje zastare za eventualno kumulirani zahtjev postavlja pitanje koje se odnosi na utvrđenje točnog datuma raskida ugovora. Pritom se poziva na odluke ovoga suda broj Rev-537/11 od 4. ožujka 2014., Revt-8/2004 od 26. srpnja 2005. i Rev-19/06 od 21. ožujka 2006. U odluci broj Revt- 8/2004 od 26 srpnja 2005. izraženo je pravno shvaćanje: „sudovi su propustili utvrditi s kojim datumom je nastupio raskid ugovora“. U odluci Rev-19/2006. od 21. ožujka 2006. izraženo je pravno shvaćanje: „U konkretnom slučaju zastara tužiteljeva zahtjeva za povrat novčanog iznosa isplaćene cijene od tuženika počinje teći prvog dana nakon dana kada je ugovor raskinut. Nižestupanjski sudovi nisu imali na umu naprijed navedenu zakonsku odredbu, pa nisu niti utvrđivali kada je ugovor između stranaka raskinut i kada je počela teći zastara...“ Kako je sud utvrdio raskid ugovora 1999. (točka 57 obrazloženja), tako je bez utvrđivanja točno određenog dana raskida odstupljeno od gore navedene prakse. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a tuženici valjalo dopustiti podnošenje revizije u odnosu na pitanje navedeno u točki III. izreke ovoga rješenja (pitanje pod 2.) jer ga ovaj sud smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 385.a st. 1. ZPP-a).

9. Četvrtim pitanjem tuženica problematizira pitanje zabrane prijenosa cesijom onih potraživanja koja su zabranjena zakonom. Pritom se poziva na čl. 3. u svezi s čl. 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju („Narodne novine“ br. 108/95) prema kojem da je ustupanje oružja drugom zabranjeno i na odredbu čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/019) prema kojoj se na drugog može prenijeti potraživanje izuzev, između ostaloga, onoga čiji je prijenos zabranjen zakonom. Poziva se i na odluke ovoga suda broj Rev-1398/1994 od 14. veljače 1996., Rev-1443/2021 od 9. ožujka 2002. II Rev-161/2001 od 11. prosinca 2002. u kojima je izraženo pravno shvaćanje o zabranjenosti cesije u slučajevima propisanim zakonom ili aktima tijela javne vlasti. Sud zauzima pravno shvaćanje prema kojem nije utvrđeno da bi postojale takve okolnosti zbog kojih bi bio zabranjen prijenos (cesija) prava tog potraživanja na temelju zakona čime odstupa od razmatranja gore navedenih pravnih shvaćanja. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a tuženici valjalo dopustiti podnošenje revizije u odnosu na pitanje navedeno u točki III. izreke ovoga rješenja (pitanje pod 3.) jer ga ovaj sud smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu (čl. 385.a st. 1. ZPP-a).

10. U odnosu na ostala pitanja tuženice uzima se da je prijedlog u odnosu na njih povučen (čl. 389.b st. 3. ZPP-a).

11. U odnosu na podnesak tužitelja od 2. srpnja 2025. kojim ističe novu činjenicu i odgovor tuženice od 7. srpnja 2025. valja naznačiti da isti kao takvi nemaju utjecaj na odlučivanje o prijedlozima za dopuštenje revizije koji se odnose na trenutak donošenja pobijane presude.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek