Poslovni broj: Usž-727/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FT, [adresa], koju zastupa opunomoćenica Lucija Car-Pavlic, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Križanec, Car- Pavlic & Poparić j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 19, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, uz sudjelovanje zainteresirane osobe SPAR Hrvatska d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 50, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv točke III. izreke presude i tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-582/2023-20 od 22. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-582/2023-20 od 22. prosinca 2023. u dijelu kojim je poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za zdravstveno osiguranje – 2, KLASA: UP/I-502-03/21- 02/3407, URBROJ: 338-21-02-02-21-6 od 1. prosinca 2021.

II. Žalba tuženika se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-582/2023-20 od 22. prosinca 2023. u dijelu kojim je poništena točka IV. izreke rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/22-01/02, URBROJ: 338-01-06-05-22-03 od 22. veljače 2022. te je tužiteljici ozljeda nastala 15. rujna 2021. pod šifrom dijagnoze prema MKB-10 klasifikaciji: S13.4 priznata ozljedom na radu i u vezi s navedenom su joj priznata i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

III. Poništavaju se točke II. i III. izreke presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 Us I-582/2023-20 od 22. prosinca 2023.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.648,17 eura (slovima: šest tisuća šesto četrdeset osam eura i sedamnaest centi) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

V. Svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke poništena je točka IV. izreke rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/22-01/02, URBROJ: 338-01-06-05-22-03 od 22. veljače 2022., kao i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za zdravstveno osiguranje – 2, KLASA: UP/I-502-03/21-02/3407, URBROJ: 338-21-02-02-21-6 od 1. prosinca 2021. te je tužiteljici ozljeda nastala 15. rujna 2021. pod šifrom dijagnoze prema MKB-10 klasifikaciji: S13.4 priznata ozljedom na radu i u vezi s navedenom su joj priznata i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku da o priznatom pravu iz točke I. izreke presude donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dana dostave presude. Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.367,97 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne presude, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 13.867,97 eura odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika djelomično je usvojena žalba tužiteljice i poništeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 1. prosinca 2021. (točka 1. izreke), tužiteljici je ozljeda od 15. rujna 2021. po dijagnozi šifre prema MKB-10: S16 (Ozljeda mišića i tetiva u području vrata) priznata ozljedom na radu i u vezi s navedenom dijagnozom su joj priznata i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu (točka 2. izreke) te je priznata ozljeda na radu po navedenoj dijagnozi evidentiranoj pod evidencijskim brojem priznate ozljede na radu – OR 1753 150921 9/2022, dodijeljenim od Regionalnog ureda Zagreb (točka 3. izreke). Točkom 4. izreke rješenja tužiteljici ozljeda od 15. rujna 2021. po dijagnozi šifre prema MKB- 10: S13.4 (Uganuće i nategnuće cervikalne kralježnice) nije priznata ozljedom na radu i u vezi s navedenom dijagnozom nisu joj priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 1. prosinca 2021., tužiteljici, zaposlenoj kod poslodavca SPAR Hrvatska d.o.o., ozljeda nastala 15. rujna 2021. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S13.4 ne priznaje se ozljedom na radu (točka 1. izreke) te joj se u vezi s navedenom dijagnozom ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu (točka 2. izreke).

4. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Ponavljajući navode i prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz upravnog spora ističe da se sudski vještak na raspravi održanoj 21. prosinca 2023. nije očitovao na njegove prigovore niti je dao dodatna pojašnjenja na čemu temelji svoje zaključke, već je samo iznio paušalne i neargumentirane tvrdnje. Smatra da nalaz i mišljenje sudskog vještaka ne može predstavljati valjanu osnovu za priznanje ozljede na radu jer u istome nisu navedena obilježja dijagnoze za koju se traži priznanje ozljede na radu niti ista proizlaze iz dostavljene medicinske dokumentacije. Također smatra da se ocjena zakonitosti osporenih rješenja provodi u okviru iznesenih činjenica i izvedenih dokaza u trenutku njihova donošenja, dok je u konkretnom slučaju tužiteljica medicinsku dokumentaciju dostavila tek u upravnom sporu, iako je, s obzirom na vrijeme donošenja osporenog rješenja, istu mogla dostaviti i ranije. Stoga smatra da je prvostupanjski sud, ocjenjujući osporena rješenja nezakonitima, prekoračio svoje ovlasti propisane ZUS-om. Pri tome ističe da nije bilo osnove da prvostupanjski sud poništi rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 1. prosinca 2021. kada je isto već poništeno točkom 1. izreke njegova osporenog rješenja. U odnosu na točku II. izreke pobijane presude navodi da nije postojala pravna osnova da mu se naloži donošenje rješenja o pravu koje je priznato presudom, odnosno kojim bi se potvrđivala sama presuda, jer presuda predstavlja pravni akt kojim je riješeno o meritumu upravne stvari. U cijelosti pobija i odluku o troškovima upravnog spora, posebno u pogledu njihove visine. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. – dalje: Tarifa/23) jer je tužiteljica pojedine radnje (sastav tužbe te pristup na ročišta od 25. svibnja 2023. i 2. lipnja 2023.) poduzela prije njezina stupanja na snagu. Smatra da je trebalo primijeniti tarifu koja je bila na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, pri čemu se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1240/2023 od 5. srpnja 2023. Osporava osnovanost naknade troškova za sastav podnesaka od 25. svibnja 2023., 2. lipnja 2023. i 21. prosinca 2023., kao i dosuđeni trošak za izbivanje iz pisarnice za tri rasprave u iznosu od 937,50 eura te trošak prijevoza povratne autobusne karte (25. svibnja 2023. i 21. prosinca 2023.) jer navedeni troškovi nisu bili nužni niti potrebni. Ističe da je tužiteljica mogla opunomoćiti odvjetnika u sjedištu suda, pri čemu je nejasno priznanje troškova izbivanja iz pisarnice za ročište od 2. lipnja 2023. na koje je pristupio odvjetnički vježbenik odvjetnika sa sjedištem ureda u sjedištu suda. Smatra da su troškovi izbivanja iz pisarnice i putni troškovi posljedica delegiranja mjesne nadležnosti suda, a ne njegovih radnji, pa posljedično isti troškovi ne bi trebali teretiti tuženika. Predlaže poništiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Tužiteljica žalbom pobija točku III. izreke presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je tijekom upravnog spora povrijeđen članak 6. ZUS-a jer činjenica što joj sud niti jednim rješenjem nije dao mogućnost da se očituje o navodima i zahtjevima tuženika ne daje za pravo sudu da joj ne dosudi niti jedan trošak za sastav podneska, dok s druge strane tuženiku i zainteresiranoj osobi dostavlja svaki njezin podnesak s mogućnošću da se očituju na iste. Smatra da joj je trebalo dosuditi trošak za sastav podneska od 17. kolovoza 2022. (kojim se očitovala na odgovor na tužbu tuženika i zatražila održavanje rasprave i provođenje medicinskog vještačenja), podneska od 24. svibnja 2023. (kojim je dostavila zdravstveni karton), podneska od 31. svibnja 2023. (kojim je dostavila dokaz o uplati predujma za medicinsko vještačenje), podneska od 31. listopada 2023. (kojim se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka kojeg je u cijelosti prihvatila) i podneska od 8. prosinca 2023. (kojim se očitovala na očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka). Smatra da su sve navedene radnje bile potrebne radi vođenja upravnog spora u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a. U prilogu žalbe dostavlja rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-675/2022 od 22. veljače 2022. Navodi da sud nije odlučio o zahtjevu za dosudu zateznih kamata na trošak upravnog spora, a u odnosu na koje se poziva na rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2753/22 od 26. listopada 2022. Predlaže poništiti točku III. izreke prvostupanjske presude u smislu žalbenih navoda i dosuditi joj daljnji iznos troškova upravnog spora zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i naknadu troška za sastav žalbe.

6. Tužiteljica i tuženik, iako uredno pozvani, nisu odgovorili na žalbe.

7. Žalbe su djelomično osnovane.

8. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, Sud nalazi djelomično osnovanima razloge zbog kojih se presuda pobija.

9. Predmetni upravni postupak vođen je povodom prijave o ozljedi na radu za ozljedu koju je tužiteljica pretrpjela na radu 15. rujna 2021., kada je na redovitom putu od mjesta rada do stana u 13:25 sati doživjela prometnu nesreću na Ljubljanskoj aveniji na način da je bila sudionik lančanog sudara, a što proizlazi iz izjave tužiteljice i potvrde Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 16. rujna 2021. jer poslodavac u prijavi nije naveo uzrok ozljede. Uz prijavu od 21. rujna 2021. priloženo je Izvješće izabranog liječnika obiteljske medicine od 20. rujna 2021., u kojem je navedeno da je tužiteljica zadobila ozljedu pod dijagnozom šifre S13.4, te cjelokupna medicinska dokumentacija o provedenom liječenju.

10. U nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Regionalnog ureda Zagreb od 26. studenoga 2021. ocijenjeno je da se dijagnoza S13.4 s medicinskog aspekta ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s opisanim načinom nastanka ozljede, pa se navedena ozljeda ne može priznati ozljedom na radu, pri čemu je istaknuto da je tužiteljici 2008. po ranijoj ozljedi priznata ozljeda na radu po istoj dijagnozi (S13.1). S navedenom ocjenom se složilo i Liječničko povjerenstvo Direkcije u nalazu, mišljenju i ocjeni od 3. veljače 2022. jer je ocijenilo da ista dijagnoza nije objektivizirana u medicinskoj dokumentaciji, odnosno nije potvrđena niti klinički niti dijagnostičkom obradom (navedena dijagnoza zahtijeva verifikaciju funkcijskim snimkama vratne kralježnice). Međutim, liječničko povjerenstvo je utvrdilo da je prilikom ozljeđivanja kod tužiteljice moglo doći do istegnuća vratne muskulature, a što je dijagnostički potvrđeno pri prvom pregledu, zbog čega je mišljenja da se dijagnoza S16 može uzročno- posljedično povezati s predmetnim događajem i stoga priznati ozljedom na radu.

11. U upravnom sporu provedeno je medicinsko vještačenje po doc. prim. dr. sc. Deanu Girottou, dr. med., stalnom sudskom vještaku za neurokirurgiju. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 23. listopada 2023. proizlazi da postojanje prethodne ozljede vratne kralježnice nije osnova za eventualno nepriznavanje predmetne ozljede jer je iz slijeda medicinske dokumentacije vidljivo da kod tužiteljice postoji daleko ozbiljnija ozljeda vratne kralježnice, a ne samo istegnuće paravertebralnih mišića vratne kralježnice. Napominje da ozljeda zahvaća cijelu kralježnicu tužiteljice sa svim pratećim smetnjama (bolovi u vratnoj kralježnici i duž desne ruke, neurovegetativne smetnje vezane uz dinamički vertebralni segment vratne kralježnice) koje prate navedenu i slične ozljede koje se klasificiraju kao uganuće i nategnuće vratne kralježnice. Sudski vještak je istaknuo da je navedena dijagnoza potvrđena i elektrokineziološkom analizom vratne kralježnice po fizijatru, zbog čega se ista treba priznati ozljedom na radu.

12. Sudski vještak je na raspravi 21. prosinca 2023. odgovorio na sve prigovore tuženika, koji se ponavljaju u žalbi. Ostajući u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja od 23. listopada 2023., posebno je naveo da je u konkretnom slučaju radna dijagnoza liječnika opće medicine ispravno napisana i kasnije potvrđena po nadležnom liječniku specijalistu. Zaključno je ocijenio da je tužiteljica (nesporno) u predmetnoj prometnoj nesreći zadobila ozljedu dijagnoze S13.4, što je razvidno iz cjelokupne medicinske dokumentacije od početka do kraja njezina liječenja.

13. Prvostupanjski sud je u osporenoj presudi izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz sadržaja upravnog spisa tuženika, kao i činjenice utvrđene u upravnom sporu, a nakon održane rasprave, te je iznio valjane i dostatne razloge zbog kojih prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Naime, iz navedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka razvidno je da je isti utemeljen na spisu priloženoj medicinskoj dokumentaciji te je dan u skladu s pravilima struke, valjano i potpuno obrazložen, pa je mogao poslužiti sudu kao valjana osnova za donošenje odluke. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio u presudi citirani članak 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23. – dalje: Zakon) te je usvojio tužbeni zahtjev.

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Naime, tuženik je uredno 2. studenoga 2023. zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 23. listopada 2023. te je podneskom od 21. studenoga 2023. u cijelosti prigovorio ocjeni vještaka, dostavljajući očitovanje liječničkog povjerenstva Direkcije od 17. studenoga 2023. Povodom iznesenih prigovora sudski vještak je usmeno saslušan na ročištu održanom 21. prosinca 2023., na kojem je prisustvovala službena osoba tuženika koja nije imala daljnja pitanja za vještaka.

15. Tuženik je, u skladu s člankom 34. ZUS-a, imao mogućnost tijekom prvostupanjskog upravnog spora iznijeti svoje prijedloge i prigovore u pogledu nalaza i mišljenja sudskog vještaka. S obzirom da je navedeno pravo iskoristio u podnesku od 21. studenoga 2023., čime je zatražio dodatno očitovanje sudskog vještaka na njegove prigovore, koji prijedlog je sud usvojio i vještak je na osnovi medicinske dokumentacije potvrdio svoj nalaz i mišljenje, proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio utvrđeno činjenično stanje, iz kojeg razloga su u žalbi izneseni prigovori u odnosu na meritum ove upravne stvari neosnovani.

16. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da je činjenično stanje u upravnom sporu pravilno utvrđeno, u skladu s člankom 33. ZUS-a, te je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude detaljno iznio tijek upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, ocijenio dokaze provedene tijekom upravnog postupka i spora te je naveo mjerodavne odredbe Zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Ocjenjujući točku IV. izreke osporenog rješenja tuženika nezakonitom, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev usvojio te sam riješio stvar na temelju članka 58. stavka 1. ZUS- a.

17. Međutim, pri tome je prvostupanjski sud neosnovano (ponovno) poništio rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 1. prosinca 2021. jer je to rješenje točkom 1. izreke osporenog rješenja u cijelosti poništio tuženik. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud je poništio točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 1. prosinca 2021., dok je u dijelu koji se odnosi na meritum ovog upravnog spora odbio žalbu tuženika (točka I. izreke ove presude).

18. Nadalje, pojedinačne odluke javnopravnih tijela koje su predmet ocjene u konkretnom upravnom sporu rezultat su provedenog upravnog postupka, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja na osnovi medicinskih vještačenja koja se provode na temelju Zakona i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine", 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 22/20., 39/20. i 2/22. – dalje: Pravilnik), a koje je tužiteljica tužbenim zahtjevom osporila. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je utvrdio da je osporena točka IV. izreke rješenja tuženika nezakonita, presudom je usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporenu točku rješenja i sam riješio stvar (članak 58. stavak 1. ZUS- a). Na taj je način sud riješio meritum ove upravne stvari zamijenivši odluku tuženika koju je ocijenio nezakonitom. S obzirom na to da se kod donošenja odluke o ozljedi na radu treba odlučiti o konkretnoj ozljedi, odnosno bolesti, uz naznaku datuma njezinog nastanka, oznake prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i broja evidencije priznate ozljede na radu (članak 50. stavak 1. Pravilnika), a koje sve elemente sadrži odluka suda u točki I. izreke presude, to nije bilo osnove da se tuženiku naloži donošenje (sadržajno iste) odluke o pravu priznatom sudskom odlukom. Stoga je ovaj Sud poništio točku II. izreke pobijane presude.

19. Člankom 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

20. Prvostupanjski sud je poništio osporenu točku IV. izreke rješenja tuženika i priznao tužiteljici dijagnozu šifre S13.4 kao ozljedu na radu i sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu. Time je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan te ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 79. stavkom 1. i stavkom 4. ZUS-a.

21. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda, tužiteljici, koju u sporu zastupa odvjetnica, pravilno je dosuđen trošak za sastav tužbe i pristup na ročišta od 25. svibnja 2023., 2. lipnja 2023. i 21. prosinca 2023. u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost, odnosno ukupno 5.000,00 eura, prema Tbr. 27. stavku 1. i stavku 2. Tarife/23. Uz taj trošak, tužiteljici je pravilno odmjeren i trošak plaćenog predujma medicinskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura.

22. Međutim, ovaj Sud nalazi osnovanim žalbene prigovore tužiteljice u odnosu na podnesak od 24. svibnja 2023. Navedenim podneskom tužiteljica je dostavila preslik cjelokupnog zdravstvenog kartona na osnovi kojeg je, među ostalom medicinskom dokumentacijom u spisu, sudski vještak izradio nalaz i mišljenje. S obzirom na to da je tijekom upravnog postupka bila sporna ozljeda na radu tužiteljice zbog ranije priznate ozljede vratne kralježnice (2008. godine), ovaj Sud ocjenjuje da je dostavljanje zdravstvenog kartona za razdoblje od 9. lipnja 2008. do 20. ožujka 2023. bilo neophodno za meritorno rješavanje predmetne upravne stvari (prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka), pa je time navedena radnja ocijenjena opravdanim izdatkom u tijeku upravnog spora.

23. Sporni podnesak od 17. kolovoza 2022., kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu tuženika, ne predstavlja podnesak s obrazloženim činjeničnim i/ili pravnim navodima koji bi bili nužni i potrebni za vođenje predmetnog upravnog spora u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a. Ovo stoga jer tim podneskom tužiteljica isključivo osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu i predlaže zakazivanje rasprave. Podnesak od 31. svibnja 2023., kojim se dostavlja dokaz o uplati predujma za medicinsko vještačenje, podnesak od 31. listopada 2023., kojim se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da je isti prihvatila u cijelosti, te podnesak od 8. prosinca 2023., kojim se očitovala na očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, također ne predstavljaju opravdani izdatak koji je bio nužan za vođenje predmetnog upravnog spora jer su isti navodi mogli biti izneseni i na održanim ročištima za koje je trošak tužiteljici u cijelosti priznat.

24. Trebalo je stoga tužiteljici priznati daljnji trošak upravnog spora za sastav podneska od 24. svibnja 2023. u iznosu od 1.250,00 eura (1.000,00 eura uvećano za pripadajući PDV), odnosno ukupno trošak ovog upravnog spora u iznosu od 6.648,17 eura, dok je u preostalom iznosu njezin zahtjev trebalo odbiti (točka III. izreke presude).

25. Zatezne kamate na iznos dosuđene glavnice ne moraju se navoditi u izreci sudske odluke jer se pravo na naplatu zateznih kamata ostvaruje na temelju zakona u skladu s člankom 29. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO). Međutim, time što su navedene nije dovedena u sumnju zakonitost odluke suda. Nadalje, u skladu s člankom 25. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.) sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Slijedom navedenog, tužiteljica stječe pravo na zatezne kamate protekom paricijskog roka, ako u tom roku tuženik svoj obvezu na isplatu naknade troškova ne ispuni, s time da zatezne kamate u tom slučaju teku od donošenja sudske odluke, a ne od stjecanja svojstva izvršnosti odluke.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na primjenu Tarife/23 kod donošenja odluke o troškovima upravnog spora, napominje se da je točkom II. izreke ovosudne presude, poslovni broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavka 3. Tarife/23 jer je ocijenjeno da je navedena odredba prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. . Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine", 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) i da prije nego što sud ili drugo tijelo donese odluku o troškovima postupka niti jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, da bi se moglo raditi o njezinom povratnom djelovanju.

27. Imajući na umu navedeno, kao i Tbr. 52. stavkom 3. Tarife/23, kojim je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pravilno je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima spora smatrao da treba primijeniti odredbe Tarife/23 jer je ista bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude.

28. Što se tiče priznatih troškova upravnog spora za naknadu troškova prijevoza i izbivanja iz pisarnice, nastalih uslijed delegacije predmeta Upravnom sudu u Rijeci, valja prije svega reći da se odluka o troškovima nastalima povodom delegacije nadležnosti donosi u skladu s člankom 11. Zakona o sudovima („Narodne novine,“ 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS). Prema članku 11. stavku 4. ZS-a u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istog članka propisano je da će se naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

29. Tarifom/23 je propisano, u dijelu zajedničkih odredbi među ostalim: da za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i sl. odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše do 7 sati dnevno /nagrada po utrošenom satu/ (Tbr. 39.) i da odvjetniku za obavljanje poslova izvan sjedišta odvjetničke pisarnice, pripada na ime putnih troškova naknada za prijevoz te stvarni troškovi koje odvjetnik ima prilikom izbivanja iz odvjetničke pisarnice (Tbr. 49.).

30. Prvostupanjski sud je neosnovano naložio tuženiku da nadoknadi troškove delegacije nadležnosti, kada je izričitom odredbom članka 11. stavka 5. ZS-a propisano da će se isti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna, iz kojeg razloga je odluku o troškovima u navedenom dijelu trebalo poništiti.

31. Međutim, tužiteljica je kao dokaz o nastalim troškovima delegacije nadležnosti iz Zagreba u Rijeku (putnim troškovima i troškovima izbivanja iz pisarnice) dostavila račune za kupljene autobusne karte od 24. svibnja 2023. i 20. prosinca 2023. iz kojih se može utvrditi plaćeni iznos, a bez pripadajućih preslika autobusnih karata iz kojih bi bili vidljivi podaci o vremenu i relaciji putovanja.

32. Imajući na umu članak 11. ZS-a, Tbr. 39. i 49. Tarife/23, tužiteljica uz zahtjev za naknadu putnih troškova i troškova izbivanja iz pisarnice nije dostavila ispisane karte iz kojih je vidljiva relacija i vrijeme putovanja, pa nije dokazala da je 2. lipnja 2023. i 21. prosinca 2023. izbivala iz pisarnice dulje od tri sata, odnosno jednu od kumulativnih pretpostavki iz članka 11. stavka 4. ZS-a. Stoga je zahtjev tužiteljice za priznavanje i isplatu nagrade za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i putne troškove na teret državnog proračuna trebalo odbiti kao neosnovane.

33. Napominje se prvostupanjskom sudu da se trošak izbivanja iz pisanice ne može priznati za ročište na koje nije pristupio opunomoćenik sa sjedištem pisarnice izvan sjedišta suda, kada ujedno za pristup na to ročište nije niti priznat trošak u upravnom sporu kao opravdano poduzete radnje.

34. Kako je tužiteljica sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu u odnosu na ukupno istaknute žalbene prigovore, Sud ocjenjuje da u takvom slučaju svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

35. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju članka 74. stavka 1. i stavka 2. te članka 79. stavka 1. i stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan