Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-690/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šenjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šenjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 5. svibnja 2025. poslovni broj: P-895/2024-7, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-895/2024-7 od 5. svibnja 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I/ izreke utvrđena je ništetnom odredba iz članka 6. stavka 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 20. srpnja 2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi: "... a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.". Pod točkom II/ izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 281,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. srpnja 2006. do isplate. Pod točkom III/ izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl.8. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 20. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“ Pod točkom IV/ izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 66,36 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 18. rujna 2010. do isplate. Pod točkom V/ izreke naloženo je tuženiku platiti trošak postupka tužiteljici u iznosu od 175,00 EUR sa zateznom kamatom od 5. svibnja 2025. do isplate, dok je pod točkom VI/ izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (odluka o troškovima postupka nije žalbeni razlog), dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se žalba usvoji, preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi troškove postupka tuženiku, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju iste ovaj je drugostupanjski sud prije svega ispitao na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na taj način prvostupanjsku presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a isto tako sadrži i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi niti presuda proturječi sama sebi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda temeljena su na pravilnoj ocjeni svih provedenih dokaza, a utvrđene odlučne činjenice nisu u proturječju s tim provedenim dokazom.

8. Obrazlažući bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u biti iznosi svoje nezadovoljstvo načinom na koji je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze te prigovara načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu smatrajući da je na temelju ponuđenih dokaza tuženice trebalo utvrditi drugačije činjenično stanje, no postupanje suda na koje ukazuje žalba nema značaj povrede ijedne postupovne odredbe pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

9. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 20. srpnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojima je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnice kredita platiti naknadu prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 2% jednokratno i unaprijed te obveza tužiteljice da u slučaju prijevremene otplate kredita izvrši uplatu prema zaključnom računu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno osnovnoj politici Banke te restitucijski zahtjev za isplatu s osnova tih odredbi Ugovora o kreditu u iznosu od 281,15 EUR sa zateznom kamatom od 28. srpnja 2006. i iznosa od 66,36 EUR sa zateznom kamatom od 18. rujna 2010. do isplate.

10. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne te provedenim dokazima uvidom u pisane isprave, pisane izjave ČĆ i ĐĆ te saslušanjem tužiteljice utvrđenim činjenicama, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično.

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu u kojem su između ostalih u odredbama članka 6.1. ugovorile obvezu tužiteljice platiti naknadu za kredit u visini 2% kredita jednokratno i unaprijed te u odredbi članka 8. stavka 2. obvezu tužiteljice da za slučaj prijevremene otplate kredita tuženiku plati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita

- da nije sporna visina plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 281,15 EUR (2.118,33 kn) i iznosa od 66,36 EUR (500,00 kn) s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i datum plaćanja tih naknada od strane tužiteljice

- da nije sporno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača u svrhu kupnje namještaja

- da iz izjave ČĆ koji je zaposlen kod tuženika od 1. travnja 2004., a od 1. siječnja 2022. na poslovima izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga proizlazi da Banka na osigurani novac za kredite plaća kamate svojim zajmodavcima i da prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu s aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u danom trenutku kao i da Banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala u svrhu isplate kredita uslijed čega joj nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima

- da iz izjave ĐĆ, također zaposlenice tuženika od 2000. proizlazi da prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita Banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti Banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a radi se o dodatnim troškovima Banke povezanim s administracijom kredita

- da je prema iskazu tužiteljice u svezi naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita u banci rečeno da joj je to tako i bilo je "uzmi ili ostavi" te joj je objašnjeno da je to pravilo i nema drugačije, dok joj nije objašnjeno što čini naknadu za obradu kredita niti kako su izračunali istu niti koji se troškovi njome podmiruju te da je privremeno otplatila kredit i prilikom zatvaranja platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita

- da iz dokumentacije koju je tuženik dostavio sudu, a kojom je trebao dokazati da je tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu (trošak likvidnosti) ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita odnosno na što se šteta odnosi

- da prijeporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita nisu jasne, razumljive i lako uočljive niti je tužiteljica bila informirana na što se konkretno te naknade odnose i njihovoj krajnjoj svrsi, a niti je o tim naknadama mogla pregovarati iako je Banka trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čine naknade te joj dati parametre za njihov izračun.

10.1. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva s materijalno pravnog aspekta prvostupanjski sud se poziva na članak 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) kojim je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti, zatim na odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te na odredbu članka 87. stavka 1. ZZP prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništetna, ali i na odredbu članka 84. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe, jasne, lako razumljive i uočljive, pa zaključivši da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, te na temelju utvrđenja da se o prijepornim odredbama nije pregovaralo niti je tuženik informirao tužiteljicu koji troškovi tuženika čine naknade koje se obvezala platiti za obradu kredita i prijevremenu otplatu, a niti je te troškove dokazao, prvostupanjski sud te odredbe utvrđuje nepoštenim i ništetnim u smislu članka 87. stavka 1. ZZP i na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) obvezuje tuženika da isplati tužiteljici utužene iznose naknade i da na te iznose plati zateznu kamatu na temelju članka 1115. ZOO od dana kada su uplaćeni.

10.2. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim pozivajući se na članak 328. ZOO prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok se u odnosu na zahtjev za isplatu poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. prema kojem u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

11. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik u žalbi navodi da su neosnovani navodi tužiteljice da nije bila informirana o svim značajkama ugovora tvrdeći da su prilikom sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora i da tužiteljica u prilog svojih navoda nije priložila nikakve dokaze. Tužiteljica da je bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (2%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužiteljici nije moglo ostati nepoznato, a osim toga visinu svoje obveze (2%) i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe potrošač je mogao utvrditi bez poteškoća. Osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju neravnoteže jer nije proveo test razmjernosti ujedno smatrajući da se iznos od 282,15 EUR ne može smatrati nerazmjernim u odnosu na odobreni iznos kredita te još tvrdi da obračunata naknada u točno određenom postotku nije ništa neuobičajeno i da ni jedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne ukazuje da je njegovo postupanje prema tužiteljici bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je bilo dopušteno ugovarati naknadu za obradu kredita kao i ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita u vezi koje potonje naknade se poziva na članak 1024. ZOO prema kojem korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku u kojem slučaju je korisnik dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio pri tome ukazujući na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u smislu da u slučaju prijevremene otplate kredita nema mogućnosti prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit zbog čega mu nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Ukazuje da je na okolnost visine štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem koji dokaz je sud prvog stupnja neosnovano odbio. U svezi prave volje tužiteljice za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu poziva se na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. ZPP koji navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno da je istinit i da bi sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik bio dužan uskratiti službenu radnju ako je nespojiva s njegovom službenom dužnošću. Konačno smatra da podnošenje predmetne tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju. Osporava i ocjenu neosnovanosti njegovog prigovora zastare te svoju obvezu platiti zatezne kamate od dana kada su naknade plaćene.

12. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na temelju kojeg je primjenom odredbi ZZP/03 sud prvog stupnja utvrdio ništavim odredbe Ugovora o kreditu o obvezi tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu kredita prije isplate kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te ovaj sud činjenice odlučne za predmet spora u cijelosti prihvaća pravilnim.

13. Odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojom se tužiteljica obvezala platiti naknadu jednokratno i unaprijed, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i koja je trenutačno iznosila 2%, može se smatrati transparentnom u smislu članka 85. ZZP/03, kako to tvrdi tuženik, jer je omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve odredbe u Ugovoru o kreditu, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Stoga i po ocjeni ovog suda ista je nepoštena i posljedično ništetna na temelju članka 87. stavka 1. istog Zakona jer se o toj, unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi tipskog Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud koji je tu odlučnu činjenicu utvrdio provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice, dok s druge strane tuženik na kojem je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03, na okolnost pojedinačnog pregovaranja nije predložio bilo koji dokaz i zbog čega se njegove tvrdnje o suprotnom ne mogu prihvatiti osnovanim. Takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljici je tom odredbom nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (niti je bila zabranjena), koju je dužna ispuniti i prije korištenja kredita i to uz sve ostale obveze nametnute odredbama članka 6. istog Ugovora o kreditu, a odnose se na plaćanje svih troškova u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi kao i drugih eventualno nastalih troškova.

14. Uvjetovanje plaćanja ugovorene naknade bez određenja koji se nastali troškovi tuženika podmiruju ugovorenim iznosom te naknade, a niti je to tužiteljici objašnjeno od strane tuženika u predugovornoj fazi, prema prosudbi ovog suda, utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere budući tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima prije samog sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Identična pravna shvaćanja prvostupanjskog suda kao i ovog suda izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

17. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je odredba iz članka 8. Ugovora o kreditu prema kojem je korisnik kredita za slučaj privremene djelomične ili konačne otplate kredita obvezan izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke također sastavljena od tuženika u tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužiteljice. Ovaj sud ocjenjuje da se radi o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužiteljica nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik, njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

18. Promašeno je pozivanje tuženika na solemnizaciju Ugovora o kreditu i ulogu javnog bilježnika prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu budući pregovaranje o sadržaju Ugovora, tumačenje neodređenih odredbi kako u odnosu na naknadu za obradu kredita u smislu troškova koje plaćanjem naknade podmiruje tužiteljica kao korisnica kredita tuženiku tako i u odnosu na obvezu plaćanje nedefinirane naknade za prijevremenu otplatu kredita koja visina je vezana uz preostali iznos kredita, nije u ovlasti javnog bilježnika, a niti solemnizacija konkretnog ugovora po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz o valjanosti spornih odredbi kao i pravoj volji tužiteljice.

19. Valja ukazati da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev- 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

20. Prijepornom odredbom iz članka 8. Ugovora o kreditu nije ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku naknadi štetu zbog prijevremene otplate kredita na koje okolnosti je tuženik predložio dokaz vještačenjem, a koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo budući se na ročištu održanom 25. ožujka 2025. na kojem je zaključena glavna rasprava tuženik izjasnio da nema daljnjih dokaznih prijedloga (a niti primjedbe na izvedene dokaze). Iz pisane izjave RĆ, zaposlenika tuženika koju je prvostupanjski sud u dokaznom postupku pročitao, razvidno je da se šteta zbog prijevremene otplate kredita odnosi na gubitak kamate koja se po redovnom tijeku stvari očekivala do kraja otplatnog razdoblja zbog kojih tuženik nije ostvario planirana novčana sredstva za otplatu svojih kreditnih obveza nastalih u svrhu pribave novčanih sredstava za davanje kredita tužiteljici dok je iz izjave ĐĆ također zaposlenice tuženika razvidno da se radi o dodatnim troškovima osoblja koji nastaju tuženiku uslijed privremene otplate kredita koji su vezani za dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita.

21. Kako je člankom 1024. stavkom 2. ZOO propisana mogućnost prijevremene otplate kredita u kojem slučaju je prema stavku 3. istog članka korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio te da prema daljnjem stavku 4. tog članka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi mu zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta u iznosu od 500,00 kn (66,36 EUR) koja obveza nije niti ugovorena spornom odredbom, a niti je tuženik dokazao da bi mu nastali troškovi osoblja uzrokovani radom na zatvaranju kredita, to su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik opravdava ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koju je naplatio tužiteljici u iznosu od 500,00 kn.

22. Pravilno je prvostupanjski sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim pri čemu je svoje stajalište opravdao pravilnim i uvjerljivim razlozima te se pravilno pozvao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora odnosno pojedine njegove odredbe.

23. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita u nespornoj visini tih naknada sa zateznim kamatama od dana kada su te naknade tuženiku plaćene temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO u vezi članka 323. stavka 1. istog Zakona kojim su ugovorene posljedice utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi i opseg vraćanja, pa ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu nije osnovan.

24. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO prema kojem su u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu banke nepoštene stjecateljice, postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u takvoj sudskoj praksi i tumačenju sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno.

25. Tuženik u žalbi neosnovano osporava dosuđen trošak tužiteljici s osnove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, jer je protivno navodima žalbe, ročište za objavu i uručenje presude kao procesna radnja propisana je člankom 335. ZPP pa se već i stoga zastupanje tužiteljice na tom ročištu treba smatrati radnjom koja je potrebna u postupku, a samim time i troškove zastupanja na tom ročištu ocijeniti potrebnim za vođenje parnice. Naprijed izneseno pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odluci broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023. i broj Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

26. Obzirom na izneseno ovaj sud odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti uključujući i odluku o troškovima postupka kojom je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 175,00 EUR.

U Varaždinu 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer