REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-6895/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. JN i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.) i dr. odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII. policijske postaje Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 19. travnja 2024., broj: 7. Pp-16600/2023, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII. policijske postaje Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 19. travnja 2024., broj: 7. Pp-16600/2023, proglašena je krivom okr. PN da je, na način činjenično opisan u t. I. izreke pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena novčana kazna 300,00 eura, koju je dužna platiti u roku jednog mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prvostupanjskog prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je dužna naknaditi 40,00 eura troškova.
1.1. Istom presudom, temeljem čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. PN je oslobođena optužbe da bi, na način činjenično opisan u t. II. presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda.
1.2. Nadalje, istom presudom, temeljem čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona okr. ČN i okr. AN oslobođeni su optužbe, da bi, na način činjenično opisan u t. III. izreke pobijane, počinili prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka, u odnosu na navedene okrivljenike, padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude koji se odnosi na okr. ĐN te okr. ČN, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Optužnim prijedlogom se okr. ĐN tereti da je prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira počinila „u eaf, qwf, u dvorištu poslovnog prostora“. Dakle, optužbom joj se stavlja na teret počinjenje prekršaja za koji javnost mjesta događaja čini jedan od konstitutivnih elemenata bića djela, a kao mjesto počinjenja prekršaja je u optužbi naznačeno dvorište poslovnog prostora. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz provedenog dokaznog prostora ne proizlazi da se radi o ograničenom javnom mjestu koje je bilo dostupno javnosti (kako zaposlenicima, tako i kupcima), s kojim se obrazloženjem slaže i ovaj sud, a također ne proizlazi niti da je tuča od strane okrivljenice (stavlja joj se na teret da je "svog šogora AN rukama gurala i udarala ga po glavi, vukla za uši i čupala za kosu...") bila vidljiva na neograničenom javnom mjestu. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja u žalbi kako je "buka i galama" bila čujna s neograničenog javnog mjesta, jer se njoj ne stavljaju na teret buka niti galama.
6. Nadalje, osnovano je prvostupanjski sud u nedostatku dokaza oslobodio okr. ČN za počinjenje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definiran je pojam nasilja u obitelji, pa je tako u t. 3. propisano da je psihičko nasilje ono nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost.
6.1. Dakle, prema citiranoj zakonskoj odredbi čl. 10. t. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nedvojbeno proizlazi da je prouzročenje povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve jedan od konstitutivnih elemenata koji čini biće inkriminiranog prekršaja. Radi se o prekršaju koji je tzv. materijalno kažnjivo djelo koje se ne iscrpljuje u samoj radnji, nego u svom biću sadrži i posljedicu kao učinak na objektu radnje.
6.2. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako nije utvrđeno da bi ponašanje okr. ČN kod njegove sestre, okr. UN prouzročilo bilo koju zakonom propisanu posljedicu (povredu dostojanstva ili uznemirenost), slijedom čega proizlazi da nije dokazan jedan od konstitutivnih elemenata prekršaja koje se okrivljeniku stavlja na teret. Naime, nije sporno da je okrivljenik ČN vrijeđao svoj sestru, okr. BN riječima koje mu se stavljaju na teret, međutim, suprotno žalbenim navodima, niti iz njegovog, niti iz njenog iskaza, ne proizlazi da bi se radilo o psihičkom nasilju odnosno da bi riječi okr. ČN kod nje prouzročile kod nje povredu dostojanstva ili uznemirenost, a da bi se ona mogla smatrati žrtvom u smislu predmetnog zakona.
7. S obzirom da na to da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju, nakon čega, u nedostatku drugih relevantnih dokaza, nije mogao s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenici počinili inkriminirani prekršaj to je, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, pravilno i osnovano, primjenom načela in dubio pro reo, okr. ĐN oslobodio za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a okr. ČN za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud sa svom potrebnom pouzdanošću izveo pravilan zaključak, jer se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.
8. Stoga je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 27. kolovoza 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nikolina Maretić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike i tužitelja.
