Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

: GB Broj: Ppž-1098/2025

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Jasne Momirović, predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Mladena Genca, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Osijek koju brane odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Šuper iz Osijeka, te okrivljenih odgovornih osoba ŽI kojeg brane odvjetnice Gordana Vidmar, Ariana Varga Filaković i Ana Mileta iz Odvjetničkog društva Vidmar i partneri j.t.d. iz Zagreba, te ČI kojeg brane odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Šuper iz Osijeka, zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.) i članka 229. stavka 1. točke 26., 1. i 14. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23.), odlučujući o žalbama okrivljenika pravne osobe Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Osijek i odgovorne osobe ČI, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 22. listopada 2024., broj: Pp-38/2023, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se neosnovanima žalbe okrivljenika pravne osobe Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Osijek i odgovorne osobe ČI, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na žalitelje.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Osijek i odgovorna osoba ČI obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka i to svaki u iznosu od 80,00 (osamdeset) eura, koji su dužni platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku od 22. listopada 2024., broj: Pp-38/2023, proglašeni su krivima okrivljena pravna osoba i odgovorna osoba ŽI zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, te su na temelju cit. propisa uz primjenu članka 38. Prekršajnog zakona, oslobođeni od kazne. Okrivljena pravna osoba i odgovorne osobe ŽI i ČI proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 26. i 1. i stavka 2. Zakona o radu, te su im na temelju cit. propisa i uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, utvrđene novčane kazne i to pravnoj osobi u iznosu od po 2.000,00 eura (ukupno 4.000,00 eura), odgovornoj osobi ŽI u iznosu od po 1.000,00 eura (ukupno 2.000,00 eura), a odgovornoj osobi ČI u iznosu od po 200,00 eura (ukupno 400,00 eura).

2. Istom presudom na temelju odredbe članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Medicinski fakultet Osijek i odgovorne osobe ŽI i ČI, oslobođeni su optužbe da bi počinili prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 14. i stavka 2. Zakona o radu, te je okrivljena odgovorna osoba ČI oslobođen optužbe da bi počinio prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju.

3. Okrivljenici su obvezani na plaćanje troškova prekršajnog postupka i to svaki u iznosu od 40,00 eura.

4. Protiv osuđujućeg dijela navedene presude okrivljena pravna osoba podnijela je žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude jer su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Iz takve izreke ne može se utvrditi je li oslobođena od kazne za prekršaj iz točke I.a ) ili joj se izriče novčana kazna. Žaliteljica smatra kako je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka u kojem su obavljeni uvidi u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, pogrešno zaključio da se u predmetnoj stvari radi o prekovremenom radu, već upravo suprotno, radi se o kumulativnom radnom odnosu liječnika KBC Osijek i na Medicinskom fakultetu u Osijeku dopunskom radu. Žaliteljica se poziva na odredbu članka 126. stavka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz koje proizlazi da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje bio dužan omogućiti prijavu zaposlenika na način da njegovo puno radno vrijeme iznosi 48 sati tjedno, a ne 40 sati tjedno kako je predviđeno odredbom Zakona o radu. Međutim, iz dopisa HZMO-a od 11. listopada 2020. vidljivo je kako sustav HZMO-a prilikom prijave osiguranika odnosno radnog vremena osiguranika nije mogao zaprimiti niti ažurirati prijave radnog vremena više od 8 sati dnevno, jer to nije u skladu s odredbama Zakona o radu. Nadalje, žalitelj ističe da iz svih provedenih dokaza proizlazi kao nije niti mogao postupati na način kako je to utvrdio tužitelj, te je upravo na takve okolnosti poduzeo sve mjere kako bi se nedostaci i zakonske praznine ispravile i u konačnici u tome i uspio. Zbog navedenog, donesena je i pogrešna odluka o prekršajnopravnoj sankciji, te stoga žaliteljica predlaže ovom Sudu preinačiti pobijanu presudu i osloboditi ju optužbe zbog svih prekršaja, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

5. Nadalje, okrivljena odgovorna osoba ČI također podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga. Žalitelj navodi kako prvostupanjski sud nije jasno i decidirano dao odgovor na sporna pitanja, odnosno, zašto ne prihvaća njihovu obranu, već samo navodi da je suprotna dokazima u tijeku postupka. Iz obrazloženja je razvidno da svoju odluku temelji na iskazu više inspektorice rada koja samo ističe da se takav rad ne može smatrati dopunskim radom radnika, te da se u konkretnom slučaju mora primijeniti Zakon o radu kao temeljni propis. Svoje mišljenje sud ne iznosi o spornim pitanjima kao što je npr. pitanje nemogućnosti evidentiranja radnika na rad 48 sati tjedno. Također se prvostupanjski sud ne dotiče članka 126. stavka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a koji zakon je lex specialis u odnosu na Zakon o radu i koji je riješio posebnost tzv. kumulativnog radnog odnosa. Stoga je HZMO bio dužan omogućiti prijavu zaposlenika na način da puno radno vrijeme iznosi 48 sati tjedno, a ne 40. Ta razlika od 8 sati tjedno prijavljivana je mirovinskom osiguranju na temelju dopunskog rada, do ukidanja te mogućnosti u listopadu 2020. godine. Žalitelj ističe kako je bio dekan svega dva mjeseca te je naslijedio zatečeno stanje, obzirom da se nastavni plan za akademsku godinu donosi godinu dana prije, te da bi mijenjanje satnice i nastavnog plana ugrozilo održavanje nastave i rad fakulteta. Također smatra kako je sud trebao odgovoriti na pitanje je li u konkretnom slučaju bilo riječ o prekovremenim satima, koji de facto nisu tako tretirani jer u stvarnosti to nisu niti predstavljali. Stoga žalitelj predlaže ovom Sudu preinačiti pobijanu presudu i osloboditi ga optužbe, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje prvostupanjskom sudu.

6. Žalbe su osnovane.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, te da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona.

8. Utvrđeno je da su neosnovani i proizvoljni navodi žalitelja okrivljene pravne osobe kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer iz izreke pobijene presude za prekršaj iz točke I.a) nije vidljivo je li pravna osoba oslobođena od kazne ili kažnjena za taj prekršaj. Naime, iz izreke prvostupanjske presude pod točkom I.a) okrivljenici pravna osoba i odgovorna osoba ŽI, vidljivo je kako su proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, te je pod točkom IV. presuđeno kako se za navedeni prekršaj okrivljenici uz primjenu članka 38. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona oslobađaju od kazne. Stoga izreka presude u odnosu na navedeni prekršaj nije nerazumljiva, a kako to pogrešno smatra okrivljena pravna osoba.

9. Imajući u vidu pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku navedenog prekršaja, ovaj Sud je utvrdio, da je prilikom odlučivanja o prekršajnopravnoj sankciji, za okrivljenike pravnu osobu i odgovornu osobu ŽI donesena najpovoljnija odluka, s obzirom da su isti oslobođeni od kazne na temelju odredbe članka 38. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona. Ovdje se napominje kako nije bilo uvjeta za donošenje takve odluke, no kako je izostala žalba tužitelja, to nije bilo uvjeta za preinačenje takve odluke.

10. Razmatrajući nadalje žalbu okrivljenika i ispitujući presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označio prekršaje koje su počinili okrivljenici iz točke I.b) i c). Naime, u provedenom postupku, a na temelju izvedenih dokaza, nedvojbeno je utvrđeno da su okrivljena pravna osoba kao poslodavac i njena odgovorna osoba u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. u sjedištu Medicinskog fakulteta u Osijeku, utvrdili raspored rada pojedinim zaposlenicima u znanstveno-nastavnim i suradničkim zvanjima koji je trajao duže od zakonom dozvoljenih 250 sati godišnje, te su na taj način zaposlenici ostvarili prekomjerni prekovremeni rad što je u suprotnosti sa člankom 84. stavkom 2. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje zaključenim 27. prosinca 2018., a koji se primjenjivao do 1. prosinca 2022., kojim je određeno da navedena vrsta zaposlenika može raditi godišnje najviše 250 prekovremenih radnih sati, te je prekovremeni rad pojedinih radnika iznosio kako je to opisano u točki I.b). Isto tako utvrđeno je da nisu u istom vremenskom razdoblju vodili evidenciju o radnom vremenu radnika za mjesece od siječnja 2021. do prosinca 2021. na propisani način za radnike navedene u točki I.c), jer u istoj nisu iskazali sate prekovremenog rada radnika opisanog pod točkom I.b) izreke, a koji rad su navedeni radnici ostavili u skladu sa člankom 8. stavkom 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencija o radnicima. Ovakvim ponašanjem okrivljenici su ostvarili sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 26. i 1. i stavka 2. Zakona o radu.

11. Sve tvrdnje žalitelja kako navedeno ponašanje ne predstavlja prekršaje iz citiranih članaka, a kojima u cijelosti ponavljaju obranu danu u postupku, nisu osnovane. Člankom 229. stavkom 1. točkom 26. i stavkom 2. Zakona o radu propisano je kažnjavanje poslodavca pravne osobe i njene odgovorne osobe između ostalog, ako prekovremeni rad radnika traje duže od 250 sati godišnje kada je prekovremeni rad duži od 180 sati godišnje ugovoren kolektivnim ugovorom (članak 65. stavak 4.), dok je člankom 229. stavkom 1. točkom 1. i stavkom 2. Zakona o radu propisano kažnjavanje poslodavca pravne osobe i njene odgovorne osobe između ostalog, ako ne vodi evidenciju o radnicima na propisan način (članak 5.). Na temelju provedenog postupka i to na temelju iskaza ispitane svjedokinje UI koja je kao viša inspektorica rada-specijalistica obavila nadzor, uvida u evidencije o radnom vremenu za razdoblje od siječnja do prosinca 2021., zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 23. studenog 2022., kao i u prijave početka osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, utvrđeno je da su navedeni radnici u točki I.b) i c) bili zaposleni na puno radno vrijeme u Kliničkom bolničkom centru u Osijeku, da je okrivljena pravna osoba Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavila navedene radnike na dnevni rad u trajanju od 24 minute, kao i da je Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje zaključenim 27. prosinca 2018., a koji se primjenjivao do 1. prosinca 2022., određeno da navedena vrsta zaposlenika može raditi godišnje najviše 250 prekovremenih radnih sati, a sve ove činjenice okrivljenici u postupku nisu niti osporavali.

12. Navodi žalitelja kojima pokušavaju opravdati počinjenje prekršaja tvrdnjom da je postojala pravna praznina i da nije bilo načina prijave tih osam sati više, jer to Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije prihvaćao, nisu prihvaćeni osnovanima. Naime, u vrijeme počinjenja prekršaja članak 61. stavak 3. Zakona o radu propisivao je rad kod više poslodavaca odjednom na način da je bilo propisano da „radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost“. Jednako tako je člankom 126. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (a koji se odnosi na zdravstvene radnike koji izvode nastavu u zdravstvenim ustanovama za potrebe visokih učilišta) bilo propisano da se ne može raditi kod dva poslodavca duže od osam sati tjedno, zbog čega tvrdnja žalitelja da je postojala pravna praznina nije osnovana.

13. Podaci koje su okrivljenici prijavili Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje su točni jer to je javna isprava i ne može se sumnjati u njih. Stoga je dobro tužitelj računajući ukupnost odrađenih sati kod svakog radnika prema evidenciji o radnom vremenu, a koji rad je bio prijavljen kod okrivljenika kao drugog poslodavca, oduzeo od ukupno mjesečno prijavljenog radnog vremena po 24 minuta dnevno, kao i 250 sati po navedenom Kolektivnom ugovoru, te su dobiveni iznosi koji predstavljaju nedozvoljeni prekovremeni rad.

14. Navedeni rad radnika u okrivljenoj pravnoj osobi ne bi bio niti u skladu sa člankom 126. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim je propisano da je dozvoljeno ukupno 48 sati rada, a radnici nisu bili prijavljeni na 8 sati, već samo na 24 minute, ali da su i bili prijavljeni na osam sati tjedno, s obzirom na ukupni broj odrađenih sati postojao bi prekovremeni rad, a s obzirom na evidenciju koju su prijavili.

15. S obzirom da je utvrđeno postojanje prekovremenog rada radnika, to evidencija radnog vremena u kojoj ti sati nisu iskazivani, nije vođena na propisani način pa su time ostvarili i prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o radu.

16. Također žalitelja okrivljenu odgovornu osobu ČI ne ispričava prekršajne odgovornosti što je bio dekan svega dva mjeseca te je naslijedio zatečeno stanje, te da bi se, obzirom da se nastavni plan za akademsku godinu donosi godinu dana prije, mijenjanjem satnice i nastavnog plana ugrozilo održavanje nastave i rad fakulteta. Ovu okolnost pravilno je cijenio prilikom odmjere novčane kazne za svaki prekršaj jer su utvrđene znatno ublažene u odnosu na okrivljenu odgovornu osobu ŽI koji je bio dekan devet mjeseci.

17. Prvostupanjski sud ocijenio je da za donošenje zaključka o krivnji okrivljene odgovorne osobe nije potrebno izvođenje daljnjih dokaza te je za svoju odluku dao dostatno obrazložene razloge u skladu sa svojim ovlaštenjem iz članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, da slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica, a s kojim razlozima se slaže i ovaj Sud. Navodi žalbe ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tako da nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava, te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, a kao što to neosnovano ističu žalitelji.

18. Razmatrajući nadalje odluku o izrečenim ukupnim novčanim kaznama žaliteljima za djela pod toč. I. b) i c), a koje su za pravnu osobu propisane za svako djelo od 8.090,00 do 13.270,00 eura, a za odgovornu osobu od 920,00 do 1.320,00 eura, utvrđeno je da nisu prestroge. Naime, za navedene prekršaje su okrivljenicima utvrđene ublažene novčane kazne, koje su primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (čl. 36. Prekršajnog zakona). Prvostupanjski sud je pravilno cijenio niz okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine naročito olakotne okolnosti, što je valjano obrazložio i kako nisu priloženi nikakvi dokazi koji bi utjecali na visine izrečene ukupne novčane kazne svakom okrivljeniku, to ovaj Sud nije imao osnove za daljnje ublažavanje već ovako ublaženih novčanih kazni.

19. Prema uvjerenju ovog Suda izrečenim ukupnim novčanim kaznama žaliteljima, ostvariti će se svrha prekršajnog postupka, pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

20. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezani žalitelji na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

21. Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ksenija Šupe Vukadinović v.r.

Jasna Momirović v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 7 otpravaka: za spis, žalitelje, branitelje i tužitelja.