Poslovni broj: Usž-2823/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Maro Konjuh, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 80, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV/1, OIB: 52634238587, radi stegovnog prijestupa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-614/2025-11 od 13. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-614/2025-11 od 13. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I-815-01/24-01/88, urbroj: 512-21-25-18 od 10. siječnja 2022. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je obrazloženje presude općenito i paušalno te nisu iznesena konkretna obrazloženja suda vezana za bitna utvrđenja u ovom predmetu. Prigovara što prvostupanjski sud priložene dokaze uz tužbu nije analizirao niti samostalno iznosio svoja utvrđenja vezana za dokaze. Smatra da sud prilikom donošenja presude nije po svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane čime je postupio protivno odredbama članka 53. Zakona o upravnim sporovima. Prigovara što sud iskaz tužitelja dan na raspravi 30. travnja 2025. nije dostatno obrazložio. Zaključuje da sud nije dao konkretno obrazloženje za svoja utvrđenja u pobijanoj presudi te je time povrijeđeno tužiteljevo pravo na obrazloženu sudsku odluku u sklopu prava na pravično suđenje propisanog člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članka 29. Ustava Republike Hrvatske. U nastavku upire na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava koje smatra mjerodavnim u odnosu na pravo na pravično suđenje i obrazloženu odluku. Navodi da postojanje odlučne činjenice (stegovne odgovornosti) kroz prizmu subjektivnog odnosa prema djelu (krivnja) nije niti razmatrano pa tako niti utvrđivano. Prigovara što u konkretnom slučaju nije utvrđena stegovna odgovornost tužitelja, već se odluka temelji na pretpostavkama i stavu tuženika o utvrđenoj većoj vjerojatnosti da je tužitelj počinio predmetna stegovna djela. Upućuje na kazneni postupak u kojem svi elementi krivnje moraju biti jasno utvrđeni i obrazloženi te smatra da se isti standard mora primijeniti i pri utvrđivanju stegovne odgovornosti. Prigovara što prvostupanjski sud sastojke krivnje nije jasno utvrdio niti detaljno obrazložio. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu te predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Naime, prema podacima u spisu proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3 Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je održao i raspravu 30. travnja 2025., čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja pokrenut stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog toga što je dana 15. prosinca 2020. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojem je prikrio činjenicu da je vlasnik nekretnina u Zagrebu, a kojem je priložio elektronički zapis MUP-a o aktivnom boravištu na adresi u [adresa], iako je stvarno stanovao odnosno boravio u vlastitom stanu na adresi [adresa], te mu je temeljem tako predane dokumentacije odobrena naknada za stanovanje koju je primao u razdoblju od 15. prosinca 2020. do 8. siječnja 2023. čime je na štetu Ministarstva obrane Republike Hrvatske tužitelju isplaćen nepripadni novčani iznos od 7.891,33 eura. Također je utvrđeno da je tužitelj počinio stegovni prijestup kada je 23. ožujka 2023. podnio zahtjev za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno, u kojem je neistinito naveo da mu je mjesto prebivališta u [adresa] na adresi [adresa], a boravište u [adresa] na adresi [adresa], temeljem koje mu je priznato pravo na trošak prijevoza na traženoj relaciji počevši od 23. ožujka 2023., a koje pravo ostvaruje i do danas, a temeljem koje mu je do danas iz državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen zasad točno neutvrđen nepripadni novčani iznos.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom Vojnostegovnim sudom Ministarstva obrane Republike Hrvatske, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog stegovnih prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 43. i 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13. – 14/24., dalje: Zakon) kao drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, slijedom čega je tužitelju na temelju odredbe članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti („Narodne novine“ broj: 122/15., dalje: Pravilnik) i članka 181. stavka 1. točke 6. Zakona izrečena stegovna kazna prevođenje čina u neposredno niži čin.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovni prijestup koji mu se stavlja na teret te mu je za počinjenje istih izrečena primjerena stegovna kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenih prijestupa pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

12. Prigovori tužitelja kojima se poziva na primjenu instituta iz kaznenog postupka u ovoj upravnoj stvarni nisu osnovani. Naime, osnovano prvostupanjski sud navodi da se stegovni postupak na temelju članaka 184. i 170. Zakona provodi u skladu s odredbama Zakona i Pravilnika kojim se propisuje postupak za utvrđivanje stegovne odgovornosti, a u onim stvarima koje nisu uređene ovim propisom odgovarajuće se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, koji postupak se vodi bez obzira na vođenje i tijek kaznenog postupka. Dakle, u ovom postupku nije utvrđivana kaznena, već stegovna odgovornost tužitelja.

13. Prema ocjeni ovoga Suda, suprotno navodima tužitelja proizlazi da je prvostupanjska presuda sačinjena na način kako je to propisano odredbom članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima te se ne može ocijeniti osnovanim navod tužitelja da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge za svoju odluku. Prvostupanjski je sud, imajući na umu podatke spisa predmeta, činjenice utvrđene u vojnostegovnom postupku, osnovano zaključio da je rješenje tuženika kojim je tužitelj utvrđen stegovno odgovornim i kojim mu je izrečena stegovna kazna donesena u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

14. Prigovor tužitelja da sud nije razmotrio sve predložene dokaze nije osnovan. Naime, prema članku 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima sud nije vezan prijedlozima stranaka, već u svakom konkretnom slučaju, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i mjerodavnom pravu samostalno ocjenjuje koje je dokaze potrebno izvesti.

15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković