Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kžmp-8/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća za mladež, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika BŠ zbog kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Kmp-15/2024-40 od 16. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog BŠ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu optuženi BŠ oglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma u pokušaju iz članka 326. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, činjeničnog opisanog u izreci pobijane presude te je na temelju članka 326. stavka 2 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od uhićenja 02. ožujka 2025. u 23,45 sati pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11 od optuženog BŠ je oduzet mobilni uređaj "Xiaomi Redmi" prema potvrdi PU Karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, serijskog broja: [serijski broj] od 03. ožujka 2025. koji predmet se po pravomoćnosti presude predaje MUP RH na trajno raspolaganje.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu ZKP/08) optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08, kao i troškova nagrade i nužnih izdataka branitelja određenog po službenoj dužnosti.

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi BŠ putem branitelja Željka Stapeka, odvjetnika u Karlovcu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede Kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni uz prijedlog da drugostupanjski sud predmetnu žalbu usvoji na način da pobijanu presudu ukine i vrati na ponovni postupak i odlučivanje odnosno da preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona, te izrekne kaznu zatvora u kraćem trajanju, odnosno da preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, na način da okrivljeniku izrekne kaznu u kraćem trajanju.

2.1. Odgovor na žalbu optuženog nije podnesen.

2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba optuženog BŠ nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, međutim, tu žalbenu osnovu optuženik u svojoj žalbi ne obrazlaže već samo citira zakonsku odredbu članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP. Navedeni žalbeni razlog se sadržajno odnosi na posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

4.1. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

5. Nije u pravu je okrivljenik kada navodi da nije dokazano da bi ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11, nego da bi se radilo o obilježjima osnovnog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11. Naime, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud iz obrane samog okrivljenika da je on za obećanu novčanu nagradu, u osobni automobil, koji je registriran za prijevoz najviše 7 osoba zajedno s vozačem, preuzeo 12 državljanina Irana i Turske među kojima je bilo i troje djece. Svjedoci FŠ, DŠ i MŠ inače policijski službenici koji su se kretali iza vozila kojim je upravljao optuženik suglasno navode da je okrivljenik nije poštivao prometne znakove, da je vozio lijevom trakom namijenjenom za kretanje vozila iz suprotnog smjera niti se zaustavljao unatoč svjetlosnoj i zvučnoj signalizaciji policijskog vozila da bi na kraju okrivljenik izgubio nadzor nad vozilo, sletio s ceste i udario u prometni znak

5.1. Pravilno je stoga prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik vožnjom na utvrđeni način konkretno ugrozio zdravlje i živote putnika koje je prevozio jer je zbog rizične vožnje došlo do prometne nesreće u kojoj je moglo doći i do stvarnog ugrožavanja zdravlja i života prevoženih osoba. Kako je dakle opisana uzročna veza između vožnje okrivljenika i mogućnosti stvarnog ugrožavanja zdravlja i života prevoženih osoba to je, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te utvrdio da je okrivljenik iz koristoljublja drugim osobama omogućio nedozvoljeno kretati se i boraviti u [adresa], a pri počinjenju kaznenog djela dovedeni su u opasnost životi i tijela više osoba te je za takva svoja utvrđenja iznio jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 236. stavka 2. KZ/11 nalazeći da su u njegovom utvrđenom ponašanju ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela.

5.2. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrana optuženika navodi da u postupku nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti navodeći da nisu ispitane osobe koje je prevozio optuženik te se ne može utvrditi da se radi o ilegalnim migrantima. U argumentaciji žalbene osnove nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovara se vrijednosnoj ocjeni dokaza jer da sud temelji presudu na indicijama iako se njima ne utvrđuju pravno relevantne činjenice jer su samo posredno dokazno sredstvo.

5.3. Međutim, suprotno tvrdnji okrivljenika ispravno prvostupanjski sud zaključuje da iz iskaza svjedoka DŠ i LŠ, policijskih službenika proizlazi da su 12 osoba koje je optuženik prevozio u vozilu VW Sharan ilegalni migranti kojima je kasnije odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku te su isti prepraćeni na granični prijelaz i vraćeni u Bosnu i Hercegovinu.

5.4. Protivno prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju brižljive i kritičke vrijednosne ocjene dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ukupnosti i s obje obrane optuženika, utvrdio sve odlučne činjenice i na temelju toga izveo pravilan zaključak da su u radnjama optuženika ostvarena bitna obilježja terećenog mu kaznenog djela.

5.5. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka, materijalne dokumentacije te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo iz članka 326. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11.

5.6. Na navode žalbe u kojoj se, u bitnome preocjenjuju provedeni dokazi od strane prvostupanjskog suda, te u velikom dijelu opisuje radnja događanja i situacije kako ih je opisao u svojoj obrani okrivljenik, valja reći da se radi o preocjeni provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio prihvaća iskaze svjedoka FŠ, DŠ i LŠ, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

5.7. Zbog svega navedenog neosnovan je prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Optuženi mlađi punoljetnik BŠ u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja navodi kako u konkretnom slučaju nije bilo osnova za primjenu općeg kaznenog prava jer je sud trebao primijeniti Zakon o sudovima za mladež, čije su odredbe blaže imajući u vidu da u vrijeme suđenja još nije navršio 23 godine života, ujedno osporavajući mišljenje socijalnog pedagoga ĆŠ čije je mišljenje pročitano na raspravi, da nema osnove za primjenu maloljetničkog prava. Time sadržajno upire na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08 iako uvodno u žalbi takvu žalbenu osnovu ne navodi.

6.1. S tim u vezi je za ukazati kako je osnovano prvostupanjski sud primijenio opće kazneno pravo prema mlađem punoljetniku BŠ imajući u vidu mišljenje socijalnog pedagoga ĆŠ da daljnji postupak nema opravdanosti vođenja po Zakonu o sudovima za mladež već je opravdanu vođenje istog po odredbama redovnog kaznenog prava s tim da na raspravi optuženik nije osporavao navode iz mišljenja socijalnog pedagoga ĆŠ.

7. Optuženik nije u pravu niti kad se žali zbog odluke o kazni.

7.1. Optuženik u dijelu žalbe koji se odnosi na kaznu ukazuje na olakotne okolnosti i to činjenicu da je kazneno djelo počinio u mlađoj životnoj dobi te da nije ranije kazneno osuđivan.

7.2. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne iz članka 47. KZ/11., prvostupanjski sud ih je ispravno utvrdio imajući u vidu jačinu ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjena i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život te njegove osobne i imovinske prilike.

7.3. Osnovano je prvostupanjski sud kao olakotno cijenio činjenicu njegove osobne prilike (loše imovno stanje i mlađu životnu dob) s tim da je prvostupanjski sud propustio optuženiku kao olakotnu okolnost cijeniti njegovu raniju neosuđivanost, dok je kao osnovano otegotnim cijenio činjenicu da je riječ o kaznenom djelu kojim se ugrožava sigurnost Republike Hrvatske, njezinih građana i njihove imovine jer se kod osoba koje ilegalno ulaze u Republiku Hrvatsku ne vrši kontrola od strane policije, nije moguće utvrditi kuda se one stvarno kreću i koje su njihove stvarne namjere te okolnost da je stupanj krivnje kod optuženika maksimalan s tim da je optuženiku propustio kao otegotnu okolnost cijeniti bijeg optuženika s mjesta zaustavljanja.

7.4. Kada se istaknute činjenice, posebno visok stupanj krivnje optuženika, odnosno činjenica je postupao s izravnom namjerom prvog stupnja, svjestan protupravnosti svog ponašanja, a nije upitna ubrojivost, dovedu u vezu sa izuzetnom opasnošću ovakvih kaznenih djela kojim mogu biti ugroženi ljudski životi, da značajan broj stranaca dolazi u Hrvatsku iz jednog jedinog razloga, da bi se sudjelovanjem u prijevozu ilegalnih migranata materijalno okoristili, kao i da je optuženik, očito držeći da se radi o lukrativnom poslu s iznimnom zaradom, kakvu ne može ostvariti redovnim radom, došao u Hrvatsku s isključivim ciljem da preveze migrante, a imajući u vidu da je za inkriminirano kazneno djelo propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina, tada se kazna zatvora u trajanju tri godine, što je u visini zakonski propisanog minimuma za ovo kazneno djelo, ukazuje primjerenom svim istaknutim okolnostima te će se takvom kaznom sigurno ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. kako u sprečavanju optuženika u daljnjem činjenju kaznenih djela, tako i u pogledu generalne prevencije, odnosno ukazivanju ostalim građanima, ne samo domaćim državljanima, nego i strancima, na neprihvatljivost i nedopustivost ovakvog ili sličnog ponašanja i utjecati na njih da ne čine ovakva i slična kaznena djela.

7.5. Točno je da prvostupanjski sud nije posebno kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da optuženik nije bio ranije osuđivan te da je također popustio optuženiku kao otegotnu okolnost cijeniti njegov bijeg s mjesta zaustavljanja što doista njegovom djelu daje teži karaktera ali je unatoč tome pravilno odredio duljinu trajanja kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine imajući u vidu da je duljina kazne zatvora odmjerena tako da predstavlja posebni minimum propisan zakonom.

7.6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od tri godine na koju je optuženik osuđen je u potpunosti prilagođena svim kriterijima koje propisuje opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne što je i prvostupanjski sud očigledno imao u vidu, budući da je duljina kazne zatvora odmjerena tako da predstavlja posebni minimum propisan zakonom. Sud prvog stupnja je, a suprotno žalitelju, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju kao primjerene svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije te podobne za ostvarenje svih zakonom propisanih vidova svrhe izricanja kaznenih sankcija, kako u pogledu vrste tako i mjere, ukazuju upravo kazne zatvora na koje je optuženika osudio pobijanom presudom (u trajanju od tri godine). Zatvorska kazna u trajanju tri godine dostatna je za postizanje svrhe kažnjavanja, dok nekom blažom kaznom za koju se zalaže optuženik, ista ne bi bila ostvarena.

7.7. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti, dakle otegotne okolnosti kao i izostanak olakotnih, te analizirajući sve okolnosti ovog inkriminiranog događaja i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo kazna zatvora u trajanju dvije godine na koju je optuženika osudio prvostupanjski sud pobijanom presudom, primjerena težini počinjenog djela, stupnju odgovornosti okrivljenika, pobudama iz kojih je to djelo počinjeno, te će ista ostvariti svrhu kažnjavanja propisanu u čl. 41. KZ/11, tj. dostatno će izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, ali isto tako i jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecati na počinitelja kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela i jačati će povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Stoga nije bilo mjesta blažem kažnjavanju okrivljenika.

7.8. Stoga žalba optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji nije osnovana.

8. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 27. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća za mladež

Pero Miloglav