REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1736/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije izjavljenom protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-56/2024-4 od 5. rujna 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-139/2023 od 22. ožujka 2024., na sjednici održanoj 27. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se tužiteljičin prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-56/2024-4 od 5. rujna 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-139/2023 od 22. ožujka 2024., u dijelu kojim nije uspjela u sporu, postavljajući pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Mogu li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu biti (dopunsko) dokazno sredstvo i korektiv nepotpunih i netočnih materijalnih dokaza - evidencija o radu koje je podatke o radnom vremenu sukladno zakonu dužan voditi poslodavac?

2. Mogu li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu imati prednost pred materijalnim dokazima – evidencijama tuženika o radu tužitelja (za koje je u postupku utvrđeno da su nepotpune)?

3. Da li je pravilno shvaćanje suda po kojemu je u svrhu dokazivanja trajanja radnog vremena na terenima izvan sjedišta poslodavca (konkretno izvan sjedišta postrojbe) radnik (konkretno djelatna vojna osoba) prije pokretanja parnice protiv poslodavca za isplatu razlike plaće za neobračunati prekovremeni rad, rad subotama, nedjeljama, noću, blagdanima odrađen na terenima, u slučaju spora oko sadržaja evidencija radnog vremena koje vodi poslodavac, bio dužan evidenciju o radnom vremenu poslodavca prethodno osporiti u za to odgovarajućem postupku i dokazati da bi odgovorna osoba tuženika u te evidencije unosila neistinite podatke ili se pak treba smatrati kako je radnik ovlašten u parnici dokazivati da je njegovo radno vrijeme na terenima bilo različito od trajanja radnog vremena koje je poslodavac upisao u evidenciji radnog vremena?

4. Da li se smatra da je tuženik vodio evidenciju o radnom vremenu tužitelja na pravno relevantan način sukladno čl. 4. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) odnosno čl. 5. st. 1. ZR/14 i čl. 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencija o radnicima (NN 37/11) ukoliko je propustio za pojedine dane terena (TR) upisati trajanje radnog vremena, ukoliko iskazuje sate prekovremenog rada za radno vrijeme koje odgovara samo redovnom radnom vremenu, ukoliko ne prikazuje ili iskazuje manje sati noćnog rada u odnosu na upisano radno vrijeme te da li je slijedom takvih evidencija radnog vremena koje ne vode radno vrijeme na pravilan način, pravilno shvaćanje suda da u takvim okolnostima treba kao pravilnu prihvatiti evidenciju tuženika u odnosu na manje uvjerljive iskaze tužitelja i svjedoka, kao i da podatke o radnom vremenu zbog obimnosti i preciznosti nije moguće utvrditi iskazom tužitelja, niti iskazom svjedoka koji nemaju točna i precizna saznanja koliko je tužitelj točno radnih sati pojedinih dana proveo radeći?

5. Da li radnik – djelatna vojna osoba/tužitelj ostvaruje pravo na plaću za sate obvezatne prisutnosti na radnom mjestu prilikom obavljanja rada na terenu?“.

1.2. Kao razlog važnosti navedenih pitanja tužiteljica iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica i pravilne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, a suprotno ocjeni i zaključcima suda u pobijanoj presudi, te se poziva na niz odluka revizijskog suda te drugih odluka drugostupanjskih sudova u istovrsnim predmetima, zbog čega predlaže dopustiti joj podnošenje revizije.

1.3. Tužiteljica ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da joj je je u drugostupanjskom postupku, zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje ukazujući s tim u vezi i na povrede jamstva vladavine prava, prava na sud i jednakost pred zakonom.

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da u odnosu na pitanja navedena u prijedlogu nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

4.1. Iz postavljenih pitanja proizlazi da su za tužiteljicu prijeporna pitanja predmeta dokazivanja, tereta dokazivanja i ocjene dokaza (tko dokazuje koju činjenicu u sporu radi isplate po osnovi materijalnih prava iz radnog odnosa odnosno kojem dokaznom sredstvu treba dati prednost u pogledu njegove dokazne snage radi utvrđivanja činjenica) a takva pitanja koja su utemeljena na činjeničnim okolnostima svakog konkretnog predmeta, nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (tako i primjerice Revd- 4171/20 od 15. rujna 2021., Revd-3753/20 od 24. ožujka 2021., Revd-20/22 od 29. lipnja 2022.). Pritom su odgovori na postavljena pitanja u prijedlogu usko vezani uz konkretne činjenične okolnosti slučaja te tužiteljica zapravo osporava sudsku ocjenu dokaza, primjenu pravila o teretu dokazivanja i posljedična činjenična utvrđenja suda, a budući da se u revizijskom stupnju postupka činjenična utvrđenja ne mogu dovoditi u pitanje, od odgovora na pitanje koje postavlja tužiteljica ne ovisi niti odluka u ovom sporu.

4.2. Osim toga, ovaj sud je u odluci broj Rev-927/2022 od 7. veljače 2023. (odlučujući o reviziji u predmetu u kojem je bio sporan način utvrđivanja sati prekovremenog rada i s tim u vezi sporno i pitanje odnosa između personalnih i materijalnih dokaza) naveo da o svim okolnostima pojedinog slučaja ovisi kojim će dokazima sud dati prednost te da sudovi pri tome trebaju, između ostalog, voditi računa i o tome je li tužitelj do pokretanja sudskog postupka, iznosio primjedbe i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje stavljene primjedbe na (ne) obračunate prekovremene sate rada, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

5. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, riješiti kao u izreci pod točkom I.

6. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: EKLJP) i u njemu sadržanog prava na sud i obrazloženu sudsku odluku, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da podnese tužbu sudu, iznosi činjenične tvrdnje, predlaže dokaze, da se izjasni o svim navodima tuženice, izjavi pravni lijek o kojem je odlučio drugostupanjski sud i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama sudovi su dostatno obrazložili ocjenu izvedenih dokaza (pa tako i isprava, iskaza tužiteljice i svjedoka) te na osnovu kojih izvedenih dokaza su došli do utvrđenja o pravno relevantnih činjenica za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, posebice u pogledu trajanja prekovremenog rada te korištenje slobodnih dana. Donesene presude su dostatno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje odnosno da bi došlo s tim u vezi do povrede prava na jednakost pred zakonom.

7. Što se pak tiče pozivanja tužiteljice na presudu Suda Europske unije broj C- 742/2019 od 15. srpnja 2021., u predmetu B. K. protiv Republike Slovenije povodom zahtjeva za prethodnu odluku, u kojem je sud dao odgovor na prethodna pitanja:

„1. Članak 1. stavak 3. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, u vezi s člankom 4. stavkom 2. UEU a, treba tumačiti na način da je stražarska aktivnost koju obavlja vojnik isključena iz područja primjene te direktive:

- ako se ta aktivnost obavlja u okviru njegove temeljne obuke, operativne vježbe ili vojne operacije u užem smislu, ili

- ako predstavlja aktivnost koja je u tolikoj mjeri specifična da nije moguće uspostaviti sustav rotacije osoblja koji osigurava poštovanje zahtjeva te direktive, ili - ako iz svih relevantnih okolnosti proizlazi da se ta aktivnost obavlja u okviru izvanrednih događaja, čija težina i razmjer zahtijevaju usvajanje mjera nužnih za zaštitu života, zdravlja kao i sigurnosti zajednice te čije bi pravilno izvršenje bilo ugroženo kad bi se morala poštovati sva pravila predviđena navedenom direktivom, ili

- kad bi se primjena te direktive na takvu aktivnost, putem nametanja dotičnim tijelima obveze uspostave sustava rotacije ili planiranja radnog vremena, mogla provesti samo na štetu dobrog provođenja vojnih operacija u užem smislu.

2. Članak 2. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se razdoblje straže tijekom kojeg je vojnik dužan boraviti u krugu vojarne u koju je raspoređen, ali ondje ne obavlja stvarni posao, plati različito od razdoblja straže tijekom kojeg on stvarno ispunjava radne obveze.“

valja reći da nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja iz navedene presude SEU u okolnostima konkretnog slučaja budući da tužiteljica, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova (kojima je revizijski sud vezan), nije dokazala da bi na radu na terenu za poslodavca po bilo kojoj osnovi koja odgovara citiranom pravnom shvaćanju stvarno provela točno određeno vremensko razdoblje za koje traži daljnju isplatu za prekovremeni rad, a povrh razdoblja za koja su joj već dosuđeni pojedinačni iznosi. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda putem dopuštanja revizije.

8. Kako predlagateljica nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek