Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-116/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj tužitelja BM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Čargonja Tičić, odvjetnici u Rijeci, protiv tužene BMS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Iri Pavić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o žalbi tužene i o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P Ob-347/2019-38 od 23. siječnja 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P Ob 347/2019-39 od 24. siječnja 2025. i ispravljene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P Ob 347/2019-44 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća, održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene BMS kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj BM odustao od izjavljene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 2.469,77 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. siječnja 2025. pa do isplate, a točkom II. izreke, naloženo je tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.934,56 EUR-a.

2. Žali se tužena, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka (rješenje), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. u svezi članka 381. sve ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužene nije osnovana.

6. Tužitelj je odustao od podnesene žalbe.

7. Iz stanja spisa predmeta proizlazi, je u ovoj pravnoj stvari tužitelj podnio sudu tužbu protiv tužene, predlažući donošenje presude, kojom će se utvrditi da osobno vozilo marke Fiat, tip vozila Punto, model vozila 1.2 SX 5 V, broj šasije [broj šasije], boja vozila azzuro astrale predstavlja bračnu stečevinu stranaka u ½ dijela svakog od njih, te naložiti tuženoj da isplati tužitelju iznos od 18.608,47 kuna, a koji iznos da predstavlja ½ iznosa od 37.216,94 kune, koji iznos tužitelj da je, na ime dospjelih rata kredita podignutog za kupnju predmetnog vozila, isplatio nakon prestanka bračne zajednice stranaka.

8. Nadalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi, da je prvostupanjski sud dana 12. siječnja 2018. godine pod poslovnim brojem P Ob-472/2016-21 donio presudu, kojom je točkom I. izreke utvrdio da osobno vozilo marke Fiat, tip vozila Punto, model vozila 1.2 SX 5 V, broj šasije [broj šasije], boja vozila azzuro astrale, kupljeno temeljem namjenskog ugovora o kreditu broj 618-50-1033124 s Raiffeisen bank Austria d.d. Zagreb, kao kreditorom, na iznos kredita od 10.227,33 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan sklapanja ugovora predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i tužene, svakog od njih u ½ dijela, a točkom II. izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je isti zahtijevao da se tuženoj naloži da tužitelju isplati iznos od 18.608,47 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (listovi od 64 do 67 spisa).

9. Povodom žalbe tužitelja, izjavljene protiv točaka II. i III. izreke naprijed navedene prvostupanjske presude, Županijski sud u Splitu je rješenjem pod poslovnim brojem Gž Ob-125/2018-2 od 3. srpnja 2019. uvažio žalbu tužitelja kao osnovanu i u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kako i u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke presude) ukinuo je presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem P Ob- 472/2016-21 od 12. siječnja 2018. i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu, drugom sucu, na ponovno odlučivanje (listovi od 96 do 99 spisa).

10. Dakle, ostalo je odlučiti o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa.

11. U ovoj fazi postupka, po žalbi tužene, sporna je točka I. izreke prvostupanjske presude, kojom je usvojen kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženoj da isplati tužitelju iznos od 2.469,77 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. siječnja 2025. pa do isplate.

12. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom postupku, sud prvog stupnja utvrdio slijedeće činjenice:

- bračna zajednica stranaka da je trajala od 30. travnja 1984. do 6. lipnja 2005. te da je predmetni automobil kupljen 2002., za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, sredstvima ostvarenim kreditom, koji kredit da je kao korisnik ostvario upravo tužitelj kod Raiffeisenbank d.d.;

- stranke da nisu zaključile bračni ugovor, a njihov usmeni dogovor o diobi imovine stečene u braku, pa tako i predmetnog dugovanja, da ne predstavlja takav ugovor zbog propisane forme i da ga se ne može nadomjestiti;

- među strankama da nije sporno da su stranke 2002. podigle kredit na ime tužitelja, iz iznosa kojeg kredita da je kupljen predmetni automobil, te isti kredit da je nastavio plaćati tužitelj po prestanku bračne zajednice, odnosno nakon 6. lipnja 2005.;

- predmetni automobil da je oduzet tuženoj, jer tužitelj da nije plaćao rate kredita, te prava iz ugovora da su prešla na osiguratelja, koji da je tužio tužitelja, te ishodio presudu, temeljem koje presude da je pokrenuo ovršni postupak, a tijekom kojeg ovršnog postupka tužitelj da je sklopio izvansudsku nagodbu;

- neovisno o činjenici što bi stranke izričito ili prešutno dogovorile preuzimanje duga u vidu otplate kredita, isto da ne proizvodi pravni učinak, jer stranke da nisu zaključile bračni ugovor glede obveze otplate kredita u pisanoj formi s ovjerenim potpisima, kako to da zahtijeva odredba članka 259 stavci 1. i 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: ObZ);

- iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl.oec., tužitelu, nakon prestanka bračne zajednice 06. lipnja 2005., na ime otplate po kreditu po ugovoru broj 618-50-1033124 od dana 26. veljače 2002., sklopljenog s Raiffeisen Bank d.d., ukupno da je naplaćeno 37.216,94 kuna, od čega jedna polovina da iznosi 18.608,50 kuna, odnosno 2.469,79 RUR-a.

13. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu da je u postupku pravomoćno utvrđeno da predmetni automobil Fiat Punto predstavlja bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove, kada je sud prvog stupnja pravilno zaključio, da je predmetni automobil kupljen iz kredita, koji da je realiziran tijekom braka stranaka, a ne sredstvima koja da bi predstavljala vlastitu imovinu bilo kojeg od bračnih drugova, slijedom čega bračni drugovi da su solidarno odgovorni za otplatu kredita, a kako jedan bračni drug da je preuzeo obvezu radi namirenja, to isti da je ovlašten tražiti regres od drugog bračnog druga, što da tužitelj da i potražuje od tužene, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da mu tužena naknadi polovinu isplaćenog iznosa kredita, od prestanka bračne zajednice do zatvaranja kredita, u visini od 2.469,77 EUR-a, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.

14. Navedena utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer iz izvedenih dokaza po sudu prvog stupnja i rezultata kompletne raspravne građe i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda zaista ne proizlazi da su stranke zaključile bračni ugovor kojim bi uredile imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini, kako je to propisano odredbom članka 259. stavcima 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98 – dalje ObZ), a koji Zakon se, obzirom na vrijeme kupnje predmetnog automobila i prestanak bračne zajednice stranaka, primjenjuje u konkretnom slučaju, a niti bi proizlazilo da su stranke zaključile usmeni ugovor, kojim bi uredile imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini, a koji usmeni ugovor među strankama da je realiziran, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je naložio tuženoj da plati tužitelju ½ plaćenog iznosa na ime kredita podignutog od strane tužitelja za kupnju predmetnog automobila, a koji iznos je tužitelj platio iz svoje vlastite imovine, nakon faktičnog prestanka bračne zajednice stranaka.

15. Stoga, žalbenim navodima tužene – kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od valjano utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno iznijetih zaključaka po sudu prvog stupnja, smatrajući da su stranke usmeno podijelile imovinu, te tuženoj da je pripao automobil, a tužitelju da je pripala obveza vraćanja kredita, koji da je kroz otplatu kredita trebao kompenzirati uzdržavanje koje tužitelj da nije plaćao za zajedničko maloljetno dijete stranaka – ničim se ne dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja po sudu prvog stupnja i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tužena, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja, a temeljem kompletne raspravne građe, dao jasne razloge o tome, zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Tuženoj je, a u odnosu na njezine žalbene navode, i za odgovoriti, da iz rezultata kompletne raspravne građe ne proizlazi, da su stranke usmeno podijelile imovinu, te tuženoj da je pripao automobil, a tužitelju da je pripala obveza vraćanja kredita, a koji usmeni dogovor da je između stranaka realiziran, a čak što više, iz iskaza same tužene, danog na ročištu rasprave, održanom 8. studenog 2017. (list 53 spisa), proizlazi, da je ista, između ostalog, navela, da su stranke podijelile imovinu, te tužitelju da je pripao auto, koji da je uzeo, da bi ga nakon nekog vremena dao tuženoj na upotrebu, kako bi ista mogla voditi sina u školu i na neke aktivnosti, te tužitelj da se obvezao plaćati kredit na taj auto i da će to činiti umjesto plaćanja uzdržavanja za sina, na što tužena da je pristala, jer da je na taj način imala automobil koji da joj je potreban, dakle, iz kojeg iskaza tužene ne proizlazi, da su se stranke usmeno dogovorile da predmetni automobil pripadne tuženoj, a kako to tužena navodi svojom žalbom.

17. Nadalje, tuženoj je ponovno za navesti, a kako je to navedeno u obrazloženju rješenja ovog drugostupanjskog suda pod poslovnim brojem Gž Ob-125/2018-2 od 3. srpnja 2019., da se utuženo potraživanje tužitelja, a koje potraživanje je zasnovano na otplati predmetnog kredita i obveza tužitelja uzdržavanja zajedničkog maloljetnog sina stranaka, ne mogu prebijati (članak 341. točka 5. Zakona o obveznim odnosima

- „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, odnosno članak 200. točka 5. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), a suviše, kada je u pitanju uzdržavanje zajedničkog maloljetnog sina stranaka, tada u pogledu iznosa dužnog uzdržavanja maloljetnog sina stranaka, tužitelj i tužena ne mogu biti u vjerovničko-dužničkom odnosu, već je njihova obveza uzdržavati svog maloljetnog sina, pa su i tužitelj i tužena dužnici svom maloljetnom sinu.

18. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tužene i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

19. Budući, da na izloženi način, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tužene, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, dok prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužene valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

20. Nadalje, imajući u vidu da je tužitelj svojim podneskom od 14. svibnja 2025. godine odustao od svoje žalbe, izjavljene protiv točke II. izreke prvostupanjske presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka, to je, a primjenom odredbe članka 349. stavak 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Split, 27. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac