REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1801/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stari tužitelja ADRIATIC osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 i 2. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO ZA UZGOJ, ZAŠTITU I LOV DIVLJAČI „ŠLJUKA“, Šćitarjevo, Velika Kosnica, OIB: 32797942338, radi isplate, odlučujući o prijedlogu 1. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4614/2024-2 od 24. prosinca 2024., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024., na sjednici održanoj 27. kolovoza 2025.,

r i j e š i o  j e :

Dopušta se 1. tuženiku HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Primjenjuju li se na utvrđivanje odgovornosti za štetu uslijed naleta vozila na divljač na cesti opće odredbe o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima, ako nije utvrđena odgovornost na temelju posebnih propisa i to niti odgovornost osobe koja upravlja cestom u smislu odredbe čl. 50. Zakona o cestama, niti lovoovlaštenika na temelju odredbi Zakona o lovstvu, niti vozača vozila koje je naletjelo na divljač prema odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama?“.

Obrazloženje

1.1. tuženik HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024. postavljajući sljedeća pravna pitanja:

„1. Da li je trgovačko društvo Hrvatske ceste d.o.o., ovdje I - tuženik, odgovorno za štetne događaje uslijed naleta na divljač na cesti, budući da potpunu sigurnost na cestama nije moguće osigurati, iako u parničnom postupku nije utvrđen određeni propust I - tuženika u izgradnji ili održavanju ceste i pripadajuće joj opreme? 2. Odgovara li I – tuženik, kao upravitelj ceste, za štete od divljači nastale na javnoj cesti zbog same činjenice da se šteta dogodila na cesti, dakle, bez obzira na krivnju?

3. Odgovaraju li lovoovlaštenici lovišta za štete od divljači na cesti na temelju krivnje ili kao upravitelji opasne stvari?

4. Smatra li se divljač na cesti opasnom stvari u građanskopravnom smislu?

5. Da li je moguća odgovornost lovoovlaštenika lovišta za štetu naletom vozila na divljač na državnoj cesti, odnosno prestaje li odgovornost lovoovlaštenika za štete od divljači na javnoj cesti?

6. Odgovara li lovoovlaštenik za štetu od divljači na cesti samo iznimno, u slučaju ako je ona uvjetovana vršenjem skupnog lova?

7. Da li je lovoovlaštenik oslobođen odgovornosti za štetu od divljači na javnoj cesti koja prolazi lovištem, budući da javna cesta nije dio lovišta?

8. Koje su zakonske obveze I – tuženika prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama, a koje su obveze lovoovlaštenika lovišta?

9. Da li je odredba čl. 50. Zakona o cestama posebna odredba (u smislu načela lex specialis derogat legi generali) u odnosu na odredbe čl. 17., 26. i 82. Zakona o cestama?

10. Jesu li „posebni propisi“, koji se spominju u odredbi čl. 50. Zakona o cestama, posebna odredba (u smislu načela lex specialis derogat legi generali) u odnosu na odredbe čl. odredbe čl. 17., 26. i 82. Zakona o cestama?

11. Da li je odredba čl. 50. Zakona o cestama posebna odredba (u smislu načela lex specialis derogat legi generali) u odnosu na odredbe o odgovornosti za štetu od divljači na javnim cestama iz Zakona o lovstvu?

12. Da li je tužitelj – oštećenik, uslijed naleta na divljač, u obvezi konkretizirati pojedini propust ili štetnu radnju tuženika, zbog kojih se divljač našla na cesti ili je već sama činjenica što se divljač našla na cesti dokaz propusta u održavanju ceste, dok je na tuženiku teret dokaza da propusta u održavanju nije bilo?

13. Mora li I - tuženik dokazivati negativnu činjenicu da nije napravio propust u održavanju ceste ili je na tužitelju teret dokaza činjenice (probatio incubit actori) da je tuženik napravio propust u održavanju ceste zbog kojega je došlo do štetnog događaja

– naleta na divljač na cesti?

14. Ukoliko je I – tuženik u parničnom postupku, javnom ispravom – ophodarskim dnevnikom ili iskazom svjedoka – ophodara, dokazivao da je izvršio svoje zakonske obveze održavanja javne ceste, da li je sama činjenica pojave divljači na cesti dovoljna za utvrđivanje činjenice propusta I – tuženika u izvršenju zakonskih obveza iz čl. 50. Zakona o cestama?

15. Ukoliko nema propusta u gradnji ili održavanju brze ceste i pripadajuće joj opreme, usprkos čemu se dogodi štetni događaj naletom vozila na divljač na cesti, odgovara li I - tuženik za štetu na temelju općih odredbi Zakona o cestama, Zakona o sigurnosti prometa na cestama i pripadajućih pravilnika o obvezi osiguranja sigurnog prometa na cestama? (konkretno na temelju odredbi čl. 17., 26. i 82. Zakona o cestama, čl. 2. Pravilnika o održavanju cesta, koja ne određuje odgovornost za štetne događaje na cesti, već služi kao uvod i sadržajni okvir normiran Pravilnikom ili odredbe čl. 26. istog Pravilnika, koja se odnosi na održavanje signalizacije i opreme ceste, odnosno ugovaranje tog posla sukladno odredbi čl. 33. Zakona o cestama)? 16. Ukoliko nije utvrđena odgovornost za štetu zbog naleta vozila na divljač na cesti niti na teret I – tuženika, na temelju odredbe čl. 50. Zakona o cestama, niti lovoovlaštenika na temelju posebnih odredbi Zakona o lovstvu, niti vozača vozila koje je naletjelo na divljač, primjenjuju li se na utvrđivanje odgovornosti za štetu opće odredbe Zakona o obveznim odnosima?ˮ.

2.1. tuženik se poziva na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da je riječ o pravnom pitanju u pogledu kojeg praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena.

3. Na prijedlog nije odgovoreno.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da je pravno pitanje naznačeno u izreci ovoga rješenja, a na koje se suštinski svodi pitanje br. 16. u prijedlogu 1. tuženika, važno pitanje za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. To stoga što je riječ o pravnom pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, što opravdava intervenciju revizijskog suda, jer obrazloženje pobijane odluke nije podudarno pravnom shvaćanju ovog suda izraženog u odluci poslovni broj Rev- 166/2024-2 od 24. rujna 2024.

5. Stoga je na temelju čl. 389.b st. 3. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na pravno pitanje citirano u izreci ovoga rješenja prihvaćen, dok se u odnosu na ostala postavljena pravna pitanja prijedlog za dopuštenje revizije smatra povučenim.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek