1

                   Poslovni broj: 4 Gž-473/2022-5                                                             

 

 

                                                

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: 4 Gž-473/2022-5

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z, OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. Z., dipl. iur. protiv tuženice C. o. d.d. Z.,  OIB: … zastupane po zaposlenicima Lj. R. L. i M. B., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 10. ožujka 2022., poslovni broj: 78 P-425/2021-75, u sjednici vijeća održanoj 29. studenog 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tužitelja zavoda odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 78 P-425/2021-75 od 10. ožujka 2022.

                           

 

Obrazloženje

 

             

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja zavoda, Z., kojim zahtjeva da mu tuženik C. o. d.d. Z., isplati iznos u visini od 909.530,44 kn sa zateznom kamatom tekućom i to:

 

- na iznos od 27.532,60 kn od dana 06. lipnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- na iznos od 21.839,90 kn od dana 29. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- na iznos od 36.594,02 kn od dana 27. listopada 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- na iznos od 46.925,27 kn od dana 16. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- na iznos od 100.978,96 kn od dana 20. kolovoza 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, - na iznos od 82.533,84 kn od dana 30. kolovoza 2013. godine do  31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a,

- na iznos od 593.125,85 kn od dana 21. travnja 2016. godine do pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

 

II Nalaže se tužitelju zavodu Z., naknaditi tuženiku C o. d.d. Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 4.443,75 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10.ožujka 2022. godine do pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, se u roku od 15 dana."

 

2. Tužitelj pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu  zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01; dalje: ZPP). Ističe bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer smatra da je pobijana presuda kontradiktorna sama sebi i razlozima presude i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u korist tužitelja, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare tuženice kao djelomično osnovan te da je pogrešan, kao i u suprotnosti s provedenim dokazima, zaključak prvostupanjskog suda o iscrpljenosti limita osigurane svote. 

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Suprotno navodima žalbe tužitelja, izreka prvostupanjske presude je jasna i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka  354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe,  a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  stavka  2. članka  354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku  365. stavku  2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je u skladu sa žalbenim navodima, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru potraživanja te u odnosu na limit odgovornosti tuženice, međutim kako je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/77), trebalo donijeti istu odluku, proizlazi da žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

 

- da je osiguranica tužitelja I. K. stradala u prometnoj nesreći 5. studenog 1991. i da joj je zbog zadobivenih ozljeda priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja poslovni broj IN-682594 od 6. prosinca 1993.,

 

- da je za štetni događaj odgovoran osiguranik tuženice I. K., koji je osuđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj KS-394/92 od 27. siječnja 1993., na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca, uvjetno na dvije godine, zbog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa,

 

- da je I. K. vodila parnične postupke protiv tuženice radi naknade štete i da je tuženica do 26. kolovoza 2002., imenovanoj isplatila ukupan iznos od 306.588,93 kn te da je tuženica u predmetu Pn-9617/95, koji u to vrijeme nije bio pravomoćno dovršen, stavila prigovor iscrpljene svote osiguranja,

 

- da je u predmetu Pn-9617/95 provedeno aktuarsko vještačenje prema kojem je na dan 1. veljače 1994. neiskorišteni iznos limita osigurane svote iznosio 4.584,29 kn,

 

- da je tužena i u ovom parničnom postupku istakla prigovor iscrpljene svote osiguranja,

 

- da je u međuvremenu pravomoćno dovršen parnični postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj Pn-9617/95 (kasnije poslovni broj Pn-2219/10), sada poslovni broj Pu P-13758/2015 i da je I. K., na ime naknade štete i to s osnova rente za tuđu pomoć i njegu u razdoblju od 1. veljače 1994. pa do 31. listopada 2013. dosuđen iznos od 501.751,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a od 1. studenog 2013.  pa nadalje mjesečna renta u iznosu od 2.909,79 kn sa zakonskom zateznom kamatom te da je Županijski sud u Zagrebu, odlukom poslovni broj 25 Gžn-227/15-2 od 14. ožujka 2017., preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i dosudio I. K. rentu s osnova tuđe pomoći i njege u razdoblju od 1. veljače 1994. do 31. listopada 2013. u još dodatnom iznosu od 149.844,14 kn i daljnju rentu u dodatnom mjesečnom iznosu od 869,17 kn,

 

- da je tužitelj u ovom postupku podnio tužbu radi isplate iznosa od 27.532,60 kn, koji je iznos isplatio osiguranici na ime invalidske mirovine za razdoblje od 1. srpnja 1999. do 31. svibnja 2002.,

 

- da je tužitelj podneskom od 29. travnja 2004. preinačio tužbeni zahtjev i traži daljnji iznos od 21.839,90 kn na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. lipnja 2002. do 31. ožujka 2004.,

 

- da je tužitelj podneskom od 28. listopada 2005. preinačio tužbeni zahtjev i traži daljnji iznos od 36.594,02 kn na ime isplaćene invalidske  mirovine za razdoblje od 1. travnja 2004. do 30. rujna 2005, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. lipnja 2002. do 31. ožujka 2004.,

 

- da se tužena nije protivila preinaci tužbenog zahtjeva,

 

- da je prvostupanjski sud 12. lipnja 2006. donio rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog dovršetka parničnog postupka poslovni broj: Pn-7390/04,

 

- da je tužitelj podneskom od 20. kolovoza 2010. preinačio tužbeni zahtjev i traži daljnji iznos od 100.978,96 kn na ime isplaćene invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 30. lipnja 2010.,

 

- da je tužitelj podneskom od 30. kolovoza 2013. preinačio tužbeni zahtjev i traži daljnji iznos od 82.533,84 kn na ime isplaćene invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. srpnja 2010. do 30. travnja 2013.,

 

- da se tuženica u podnesku od 14. studenog 2013. pozvala na članak 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/77; dalje ZOIO), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i koji je propisao da je zajednica osiguranja dužna naknaditi stvarnu štetu nanijetu fondovima zajednica mirovinskih osiguranja samo ako je šteta uzrokovana namjerno ili grubom nemarnošću, a da se u konkretnom slučaju ne može raditi o tako uzrokovanoj šteti jer je osiguranik tuženice pravomoćno proglašen krivim da je iz nehaja kao sudionik u prometu, ne pridržavajući se prometnih propisa, ugrozio javni promet na način da je doveo u opasnost živote ljudi, uslijed čega je nastupila teška tjelesna povreda,

 

- da je prvostupanjski sud rješenjem od 2. prosinca 2013. nastavio prekinuti parnični postupak,

 

- da je prvostupanjski sud, u skladu sa suglasnim prijedlogom parničnih stranaka, ponovno prekinuo parnični postupak rješenjem od 20. listopada 2014. jer nije pravomoćno dovršeni parnični predmet poslovni broj Pn-7390/04, u to vrijeme poslovni broj Pn-2219/10,

 

- da je tužitelj podneskom od 21. travnja 2016. preinačio tužbeni zahtjev i traži daljnji iznos od 20.035,91 kn na ime isplaćene invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2013., zatim iznos od 71.616,65 kn na ime isplaćene invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2016. i da je tužitelj istim podneskom, na temelju članka 161. stavka 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13) kapitalizirao potraživanje štete s osnova invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu od 1. veljače 2016. u ukupnom iznosu od 501.473,29 kn prema dostavljenom obračunu jednokratne naknade štete (s osnova: invalidske mirovine iznos od 323.697,67 kn, novčane naknade za tjelesno oštećenje iznos od 29.166,94 kn i doplatka za tuđu pomoć i njegu iznos od 148.608,68 kn) pa navedenom preinakom traži ukupan iznos od 593.125,85 kn,

 

- da tužitelj ukupnim preinačenim tužbenim zahtjevom traži iznos od 909.530,47 kn uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu,

 

- da je prvostupanjski sud 27. prosinca 2017. donio rješenje o nastavku parničnog postupka,

 

-da je aktuarskim vještačenjem na okolnosti iscrpljenosti svote osiguranja utvrđeno:

 

a) da visina šteta prema kriterijima i cijenama na dan štetnog događaja o kojima je pravomoćno odlučeno (nematerijalne štete, materijalne štete koje nemaju karakter renti i kapitalizirani iznos mjesečne rente po osnovi tuđe pomoći i njege) ukupno iznose 1.784.927,62 dinara,

 

b) iznosi isplaćenih naknada štete po osnovi izgubljene zarade, a koji nemaju karakter rente i odnose se na razdoblje od studenog 1991. do kolovoza 1993, svedene na dan štetnog događaja iznose ukupno 10.277,94 dinara,

 

c) renta po osnovi razmjernog dijela invalidske mirovine (do 31. prosinca 2013.), odnosno po osnovi pune mirovine (od 1. siječnja 2014. pa nadalje) iskazana kapitalizirano prema cijenama i kriterijima važećim u vrijeme nastanka predmetnog događaja iznosi ukupno 36.525,20 dinara,

 

d) ostale štete (renta po osnovi novčane naknade za tjelesno oštećenje i renta po osnovi doplatka za pomoć i njegu) iskazane kapitalizirano prema cijenama i kriterijima važećim u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja iznose ukupno 472.463,79 dinara,

 

e) sveukupno štete iskazane prema cijenama i kriterijima važećima u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja iznose 2.304.194,55 dinara, što u usporedbi s iznosom osigurane svote važeće u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja (2.000,000,00 din) pa je pokrivenost tih šteta osiguranom svotom važećom u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja u visini od 86,80%,

 

- da je financijski vještak na ročištu od 10. prosinca 2019., na istaknute prigovore tuženice, dao slijedeće mišljenje: da je iznos od 861.851,- HRD-a, koji se odnosi na isplaćenu izgubljenu zaradu, sveo na dan štetnog događaja jer kad bi se navedeni novčani iznos uzeo u nominalnom iznosu, predstavljao bi 43% osigurane svote, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o izgubljenoj zaradi između pretpostavljene plaće i primljenih naknada bolovanja za razdoblje od studenog 1991. do kolovoza 1993. pa bi samo za godinu ili dvije u cijelosti bila iscrpljena svota osiguranja te da bi u slučaju uzimanja iznosa od 861.851,- HRD-a u nominalnom iznosu pokrivenost svih šteta osiguranom svotom iznosila 63,38%, zatim da kada bi se po prijedlogu tuženice iznos od 3.149,45 kn koji je tuženica isplatila oštećenoj I. K. za tjelesno oštećenje, uzeo u nominalnom iznosu, iako ova isplata predstavlja novčanu materijalnu štetu, pokrivenost svih šteta osiguranom svotom u vrijeme nastanka štetnog događaja iznosila bi 31,72%,

 

- da je tuženica istakla prigovor da potraživanje tužitelja predstavlja puni iznos mirovine, međutim, štetni događaj dogodio se 5. studenog 1991. pa na potraživanje proizašlo iz štetnog događaja treba primijeniti pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koje obvezuje tuženicu na plaćanje razmjernog iznosa potraživanja tužitelja,

 

- da je prvostupanjski sud presudom poslovni broj: 78 P-585/2018-48 od 21. siječnja 2020. u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja,

 

- da je odlukom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: 9 Gž-342/2020-3 od 17. prosinca 2020. prihvaćena žalba tuženice i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak,

 

- da je nakon ponovljenog postupka prvostupanjski sud donio pobijanu presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

6. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje da je djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare i da je primjenom članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 7/96 i 11/99; dalje ZOO) zastara nastupila za potraživanje tužitelja u iznosu od 230.438,07 kn, koje je potraživanje nastalo za vrijeme trajanja prekida postupka u razdoblju od 12. lipnja 2006. do 2. prosinca 2013. te za potraživanje tužitelja u iznosu od 593.125,85 kn, koje je potraživanje nastalo u razdoblju prekida postupka od 20. listopada 2014. do 21. travnja 2017. pa je prema mišljenju prvostupanjskog suda osnovan prigovor zastare za ukupan iznos od 823.563,92 kn, dakle za sva potraživanja tužitelja za koja je preinačio tužbu za vrijeme prekida postupka, slijedom čega nije osnovan prigovor zastare za potraživanja istaknuta prije prekida postupka u ukupnom iznosu od 85.966,52 kn. U odnosu na primjenu članka  22. ZOIO-a, prvostupanjski sud zaključuje da je kazneno djelo počinjeno s grubom nemarnošću pa je tuženica dužna tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatom mirovine, naknade za tjelesno oštećenje i doplatkom za tuđu pomoć i njegu, međutim prvostupanjski sud smatra, s obzirom na mišljenje sudskog vještaka da je pokrivenost svih šteta osiguranom svotom u vrijeme nastanka štetnog događaja 86,80%, da je u cijelosti iscrpljen limit osigurane svote pa odbija i preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od  85.966,52 kn.

 

7. Pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je utvrdio da potraživanje tužitelja prema tuženici predstavlja naknadu štete. Suprotno žalbenim navodima tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o regresnom  potraživanju na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz ZOO-a, ovaj sud ističe da novčani iznosi koje zavod isplaćuje svojim osiguranicima po osnovi invalidske mirovine, naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu, predstavljaju za Zavod štetu u smislu odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju i zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-X 800/12-2 od 3. srpnja 2013.). Stoga tražbina tužitelja ne predstavlja regresno potraživanje na koje se primjenjuje opći zastrani rok od pet godina, nego potraživanje naknade štete na koje s primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 376. stavka 1. ZOO-a (sada članka 230. stavka 1. ZOO-a). Tužitelj kao oštećenik doznao je za visinu štete isplatom svakog pojedinog  iznosa  mirovine i trenutkom isplate nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu pa potraživanje tužitelja zastarijeva u roku od 3 godine od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa na temelju članka 376. stavka 1. ZOO/91 u svezi članka 215. Zakona o mirovinsko invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96) i članka 160. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10 i 121/10 – pročišćeni tekst, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13) te članka 230. stavka 1. ZOO/05, u svezi članka 165. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15 i 120/16).

 

8. Dalje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da potraživanje tužitelja postavljeno tužbom i preinačeno podnescima od 29. travnja 2004. i 27. listopada 2005. u ukupnom iznosu od 85.966,52 kn nije zastarjelo jer nije protekao trogodišnji zastarni rok od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa tražbine do dana utuženja, odnosno preinake tužbenog zahtjeva.

 

8.1. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio zastaru potraživanja za ukupan iznos od 823.563,92 kn, dakle za sva potraživanja tužitelja za koja je tužitelj  preinačio tužbu za vrijeme prekida postupka. Naime, na temelju članka 214. stavka 3. ZPP-a parnične radnje što ih je jedna stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

 

8.2. Prvostupanjski sud je postupak prekinuo rješenjem  od 12. lipnja 2006., a postupak je nastavljen rješenjem od  2. prosinca 2013., kada nastupaju učinci preinačenog tužbenog zahtjeva od 20. kolovoza 2010. u iznosu od 100.978,96 kn za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 30. lipnja 2010.  i od 30. kolovoza 2013. u iznosu od 82.533,84 kn za razdoblje od 1. srpnja 2010. do 30. travnja 2013. S obzirom na zastarni rok od tri godine zastarilo je u cijelosti potraživanje u iznosu od 100.978,96 kn, dok je potraživanje u iznosu od 82.533,84 kn zastarilo samo za razdoblje od 30. kolovoza 2013. do 2. prosinca 2013. 

 

8.3. Prvostupanjskim rješenjem od 20. listopada 2014. ponovno je prekinut parnični postupak, a nastavljen je rješenjem od 27. prosinca 2017., kada nastupaju učinci preinačenog tužbenog zahtjeva od 21. travnja 2016. za daljnji iznos od 20.035,91 kn za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2013., koje je u cijelosti u zastari zbog proteka trogodišnjeg zastarnog roka,  zatim za daljnji iznos od 71.616,65 kn za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2016., koje je u zastari samo za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 27. prosinca 2014.  i kapitaliziranog potraživanja štete s osnova invalidske mirovine, novčane naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu od 1. veljače 2016. u ukupnom iznosu od 501.473,29 kn koje nije zastarjelo jer je tužitelj kapitalizirao novčane iznose za razdoblje od 1. veljače 2016. pa nadalje, a tužbeni zahtjev je preinačio 27. prosinca 2017.

 

9. Pravilno je u postupku utvrđeno da je osigurana svota u vrijeme nastanka štetnog događaja iznosila 2.000,000,00 dinara i da je bila propisana odlukom Vlade R. H.  Aktuarskim vještačenjem utvrđena je pokrivenost svih šteta iz ovog štetnog događaja osiguranom svotom u visini od 86,80%. Limit obveze osiguratelja utvrđuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju bez obzira na broj oštećenih osoba, a iznos štete prema kojem se utvrđuje opseg odgovornosti obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrđuju se prema kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Ako i iznos štete utvrđen na prethodno navedeni način bio veći od limita osiguranja, osiguratelj je dužan naknaditi dio štete prema razmjeru između osiguranje svote i tako utvrđenog iznosa štete, s tim da se zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju bez obzira na limit osiguranja. Stoga pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da pokrivenost šteta osiguranom svotom od 86,80% znači da je u cijelosti iscrpljen limit osigurane svote. 

 

10. Međutim, u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je potraživanje tužitelja prema tuženici neosnovano i da tražbinu tužitelja nije dužna naknaditi tuženica prema članku 22. ZOIO-a, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i koji je propisao da je Zajednica osiguranja dužna naknaditi stvarnu štetu nanijetu fondovima zajednica zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja samo ako je šteta uzrokovana namjerno ili grubom nemarnošću korisnika, odnosno vlasnika ili vozača motornog vozila. Predmetni zakon bio je na snazi do stupanja na snagu  Zakona o osiguranju od 27. siječnja 1994. („Narodne novine“ broj  9/94),  koji je u članku 108. propisao prestanak njegovog važenja. Odredba članka 22. ZOIO-a primjenjuje se u ovom postupku kao lex specialis te obvezu tuženice prema tužiteljici treba ocijeniti s obzirom na činjenicu je li do nastanka štete došlo namjerom ili grubom nepažnjom vozača osobnog automobila (tako i Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev-965/02-2 od 6. listopada 2004.).

 

11. U sudski spis priložena je kaznena presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj: I KS-394/92-24 od 27. siječnja 1993., koja je postala pravomoćna 27. siječnja 1993. i kojom je I. K. proglašen krivim što je upravljajući osobnim automobilom reg. oznake …, lijevim prometnim trakom južnog kolnika Lj. avenije prema istoku te je dolaskom do križanja s Ilirskom ulicom i F. šetalištem, prilikom izlaska iz raskrižja, suprotno odredbi članka 108. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 84/92), propustio obratiti pažnju na pješakinju I. K., koja je prelazila kolnik Lj. avenije prema sjeveru po obilježenom pješačkom prijelazu, olako držeći da do štetnih posljedica neće doći, već je u nastavku vožnje, unatoč prikočivanju, na samom pješačkom prijelazu naletio na pješakinju i to tako da ju je bočno okrznuo zahvativši je antenom i prednjim vjetrobranskim staklom u donjem desnom dijelu, kojom prilikom je I. K. zadobila teške tjelesne ozljede pa je iz nehata kao sudionik u prometu na putevima, ne pridržavajući se prometnih propisa tako ugrozio javni promet da je doveo u opasnost život i tijelo ljudi, uslijed čega je nastupila teška tjelesna povreda kod jedne osobe. I. K. izrečena je kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca uz primjenu uvjetne osude u trajanju od dvije godine.

 

11.1. Iz obrazloženja kaznene presude utvrđeno je da je u vrijeme štetnog događaja 5. studenog 1991. oko 20,25 sati bio mrak, padala je kiša, semafori nisu bili u funkciji, a na mjestu događaja nisu radile dvije lampe vanjske rasvjete, da je okrivljenik upravljao osobnim automobilom u trećem stupnju prijenosa, brzinom od 50 km na sat te da bi prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka vozilo zaustavio pri brzinama manjim od 50 km/h, da vještak ne može isključiti mogućnost da je oštećena bila slabo vidljiva zbog loše osvijetljenosti križanja, da je medicinski vještak na temelju ozljeda koje je oštećena zadobila utvrdio da se oštećena kretala vozilu od desna na lijevo te je došla u kontakt sa antenom i vjetrobranskim staklom u trenutku kada je prednja strana vozila već prošla pored oštećenice pa se radi o bočnom okrznuću, zatim da je svjedok I. M. izjavio da je oštećena pretrčavala kolnik i da je okrivljenik oštećenoj potrubio, međutim oštećena je nastavila s pretrčavanjem zbog čega je i došlo do naleta i da je oštećena udarila glavom u desni dio vozačevog stakla, da je kazneni sud poklonio vjeru obrani okrivljenika jer je u skladu s drugim provedenim dokazima, ali da se okrivljenik kao vozač bio dužan obilježenom pješačkom prijelazu približiti prilagođenom brzinom tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već bili stupili na pješački prijelaz.

 

11.2. I. K. je kazneno djelo počinio iz nehaja, olako držeći da do štetnih posljedica neće doći, a u kaznenoj presudi nije određen stupanj nehaja, međutim iz obrazloženja odluke proizlazi da je stupanj krivnje okrivljenika nizak. Na temelju članka 22. ZOIO-a, tuženica je dužna naknaditi stvarnu štetu nanijetu tužitelju ako je šteta uzrokovana namjerno ili grubom nemarnošću vozača motornog vozila. U konkretnom slučaju pravomoćnom kaznenom  odlukom u cijelosti je isključena namjera vozača osobnog automobila za štetni događaj. Gruba nemarnost ili krajnja nepažnja (culpa lata) je onaj stupanj krivnje kod koje počinitelj u svom ponašanju ne upotrebljava ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek. Gruba nemarnost postoji kada je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti.  Gruba nemarnost  se u praktičnim posljedicama gotovo izjednačuje s namjerom. U situaciji kada je vozač osobnog automobila upravljao brzinom od 50 km/h, a osobno vozilo bi zaustavio pri svim brzinama manjim od 50 km/h, kada je pješački prijelaz bio slabije osvijetljen, kada je oštećena  pretrčavala cestu te je unatoč zvučnom signalu okrivljenika nastavila pretrčavati cestu i kada je došlo do bočnog okrznuća oštećene i to u trenutku kada je prednja strana vozila već prošla pored oštećene, ne može se govoriti o gruboj nemarnosti, već o običnoj nepažnji vozača osobnog automobila.

 

12. Kako šteta nije uzrokovana namjerno ili grubom nemarnošću vozača motornog vozila, tuženica, na temelju članka 22. ZOIO-a, nije dužna naknaditi štetu tužitelju. Ovakvo mišljenje, u odnosu na ovaj konkretan slučaj, izrazio je i Županijski sud u Zagrebu, u odluci poslovni broj: 25 Gžn-227/15-2 od 14. ožujka 2017., prilikom odlučivanja o naknadi štete po tužbi oštećene I. K. protiv tuženice C. o.

 

13. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev dijelom zbog zastare, a preostali dio tužbenog zahtjeva utvrđujući da je u cijelosti iscrpljena svota osiguranja, ali kako bi pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 376 stavka 1. ZOO/91 i članka 239. stavka 1. ZOO/05 i primjenom  članka 22. ZOIO-a trebalo donijeti istu odluku, ovaj sud je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, odbio žalbu tuženice kao neosnovanu  i potvrdio prvostupanjsku presudu.  

 

 

Slavonski Brod, 29. studenog 2023.

 

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić