REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1756/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, iz Zagreba, Margaretska 3, protiv tuženika RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Palić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12218/2019-36 od 11. studenog 2024., 27. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12218/2019-36 od 11. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 1.072,04 eura (8.087,26 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po propisanoj stopi od 17. srpnja 2018. do isplate. Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1028,75 eura sa zateznim kamatama od 11. studenog 2024. do isplate po propisanoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019, dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra u bitnome, kako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a i njena izreka proturječi razlozima presude. Tuženik je bio svjestan kako koristi Europsku karticu zdravstvenog osiguranja (dalje: EKZO) iako je ona bila istekla u trenutku korištenja usluge liječenja u Belgiji. Zato ju je morao vratiti tužitelju u roku od 30 dana, a ne koristiti je. Protivno zaključku prvostupanjskog suda, tuženik nije upotrijebio pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek jer je znao da ne može koristiti dva osiguranja za istu stvar. Iz dokumenta tužitelja Elektronički stvarni trošak (dalje: EST), što je tužitelj jasno predočio, a ni tuženik nije osporavao, proizlazi kako je tuženik išao u bolnicu radi prsta, a ne radi zuba. Pogrešan je zato zaključak prvostupanjskog suda da iz elektroničkog stvarnog troška proizlazi kako se radi o uslugama stomatologa. Zato postoji veza između štete i štetne radnje koju je počinio upravo tuženik. Predlaže prihvaćanje žalbe, ukidanje presude i prihvaćanje zahtjeva tužitelja.

3. Tuženik u danom odgovoru na tužbu osporava žalbene navode tužitelja. Prvenstveno, ističe kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa presudu, protivno žalbi, nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj je najkasnije u tužbi trebao iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje, a nije dokazao ni jednu pretpostavku odgovornosti tuženika za štetu. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje presude suda prvog stupnja. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži naknadu štete isplatom iznosa od 1.092,94 eura uz zakonske zatezne kamate po propisanoj stopi od 17. srpnja 2018. do isplate. Tvrdi kako je tuženik štetu prouzročio korištenjem EKZO-a za liječenje u Belgiji 5. studenog 2015., iako tog dana više nije bio osiguranik obveznog zdravstvenog osiguranja tužitelja, budući da je prestao biti osiguranik obveznog zdravstvenog osiguranja 31. kolovoza 2015., kada je odjavljen, a nova prijava je izvršena tek 17. prosinca 2015. Budući da tužitelj tvrdi kako je belgijskom fondu zdravstvenog osiguranja 16. srpnja 2018. platio trošak liječenja tuženika izvršenog 5. studenog 2015. (što ga je prethodno snosio belgijski fond) pa da mu je tada nastala šteta, traži isplatu naknade štete koju mu je takvim korištenjem EKZO-a prouzročio tuženik prema odredbi čl. 138. st. 1. Zakona o osnovnom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/2013., 137/2013., 98/2019., 33/2023., dalje: ZOZO) u vezi s čl. 16. Pravilnika o europskoj kartici zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 144/2014., dalje Pravilnik).

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako je tuženik prilikom posjete bolnici u Belgiji upotrijebio pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, a uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete i biti neprekinuta je bila prekinuta radnjom treće osobe, zaposlenika bolnice u Belgiji, a kojem je tuženik naglasio da nema valjano zdravstveno osiguranje i na šalteru mu predao broj police putnog osiguranja, sklopljenog s Croatia osiguranjem d.d. Zaključuje, također, da se prema EST-u nije moglo sa sigurnošću utvrditi (očito, zapravo, da tužitelj nije s izvjesnošću dokazao) da je tužitelj naveo tuženika u svojim evidencijama kao dužnika i po osnovi kojeg pregleda te da, budući da je tuženik dio troškova liječenja podmirio (čak i da je uzročna veza neprekinuta) pa da sud nije mogao utvrditi ni visinu potraživanja tužitelja. Ujedno, ocjenjuje kako iz izvatka o promjenama i stanju na računu tužitelja proizlazi da je tužitelj 16. srpnja 2018. tijelu za vezu zdravstvenog osiguranja u Kraljevini Belgiji isplatio iznos od 10.406,05 eura (78.404,36 kuna), a kako je tužba podnesena 17. listopada 2019., nije nastupila zastara tražbine prema mjerodavnim odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO).

7. Odluka prvostupanjskog suda pravilna je, iako ne iz navedenih razloga po prvostupanjskom sudu koji je pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

8. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude ne proturječi njenim navodima. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Prema odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura (ranije 10.000,00 kuna). Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a propisano je da se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, a st. 2. da se u postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe čl. 370. ZPP-a (ne može se ispitivati utvrđeno činjenično stanje). Slijedom navedenog, utvrđeno odlučno činjenično stanje po prvostupanjskom sud ovaj sud ne može ispitivati, unatoč izjavljenoj žalbi tužitelja iz tog žalbenog razloga.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj 16. srpnja 2018. tijelu za vezu u Kraljevini Belgiji (belgijskog zdravstvenog osiguranja) platio iznos od 10.406,05 eura (78.404,36 kuna);

- da iz obrasca EKS-a koji predstavlja službenu evidenciju tužitelja proizlazi kako je za tuženika 5. studenog 2015. zabilježeno davanje u iznosu od 1.092,94 eura, uz naznaku blagajne Brugge (Belgija), i da je u toj evidenciji kao doktor naveden stomatolog (što je tuženik osporavao, a zbog čega zaključuje da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj osnovano tuženika naveo u svojim evidencijama kao dužnika i po osnovi kojeg pregleda);

- da je tuženik u vrijeme traženja zdravstvene zaštite 5. studenog 2015. u Belgiji bio svjestan kako nije osiguranik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a imao je sklopljenu policu putnog osiguranja s Croatia osiguranjem d.d. čiji je broj dao na šalteru bolnice i kojem je naknadno poslao prijavu štete te ishodio povrat troškova koje je tada osobno platio u iznosu od 350,00 eura, dok su mu u bolnici za ostatak iznosa troškova liječenja rekli kako će se naplatiti preko njegovog osiguratelja, s time da su od njega zatražili osobni dokument radi identifikacije, a u koju svrhu im je predočio EKZO;

- da se tužitelj tuženiku 2019. obratio radi naknade štete.

11. Cijeneći navedena utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženik postupao kao svaki prosječan čovjek, s pažnjom takvog čovjeka, ali je uzročna veza koja treba postojati između štetne radnje i štete prekinuta radnjom treće osobe, zaposlenika bolnice u Belgiji, zbog čega da tužitelj nije ni dokazao da je naveo tuženika u svojim evidencijama i po osnovi kojeg pregleda pa zato odbija tužbeni zahtjev, sve prema odredbi čl. 1045. ZOO-a. Također, ocjenjuje kako do zastare prema odredbama ZOO-a nije došlo, budući da od izvršenog plaćanja 14. srpnja 2018. i podnošenja tužbe 17. listopada 2019. nije protekao zastarni rok.

12. Ovaj sud ne prihvaća navedene materijalnopravne zaključke prvostupanjskog suda o nastupu prekida uzročne veze jer sam sud postupanje tuženika (u vezi s legitimiranjem EKZO-om) ne smatra protupravnim, nego uobičajenim postupanjem prosječnog čovjeka, što implicira nedostatak protupravnosti u radnjama tuženika pa se zato, očito dolazi do konkluzije da se po ocjeni prvostupanjskog suda ne bi moglo govoriti ni o štetnoj radnji tuženika, zato ni o prekidu uzročne veze.

12.1. Postupanje tuženika koji se „legitimira“ EZKO-om (koja iskaznica, cijeneći njenu propisanu namjenu, govori o legitimaciji, ali o legitimaciji koja govori o pravu na zdravstvene usluge koje su potrebne iz medicinskih razloga, uzimajući u obzir prirodu zdravstvenih usluga i očekivanu dužinu privremenog boravka u drugim državama članicama EU i EEP) po ocjeni ovog suda (a nesporno je dovelo do plaćanja po tužitelju za račun tuženika za liječenje od 5. studenog 2015.) predstavlja neopravdanu uporabu EZKO-a u smislu odredbe čl. 138. st. 1. podst. 1. ZOZO-a i čl. 16. st. 1. i 2. Pravilnika o europskoj kartici zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 144/2014., dalje Pravilnik).

12.1.1. Naime, prema odredbi čl. 138. st. 1. podst. 1. ZOZO-a Zavod je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

12.1.2. Odredbom čl. 2. Pravilnika propisano je:

(1) Osnovom EKZO i Certifikata osigurane osobe Zavoda (u daljnjem tekstu: osigurane osobe) ostvaruju, za vrijeme privremenog boravka na području drugih država članica Europske unije (u daljnjem tekstu: EU) i Europskog ekonomskog prostora (u daljnjem tekstu: EEP), pravo na zdravstvene usluge koje su potrebne iz medicinskih razloga, uzimajući u obzir prirodu zdravstvenih usluga i očekivanu dužinu privremenog boravka u drugim državama članicama EU i EEP.

(2) Certifikat iz stavka 1. ovoga članka je propisana isprava u papirnatom obliku koja u slučajevima iz članka 10. ovoga Pravilnika zamjenjuje EKZO,

a odredbom čl. 16. Pravilnika sljedeće:

(1) Za zlouporabu ili neopravdanu uporabu EKZO, odnosno Certifikata ili postupanje koje je suprotno odredbama ovoga Pravilnika, pružatelji zdravstvenih usluga, korisnici EKZO te druge osobe podliježu odgovornosti za štetu prema općim propisima o naknadi štete.

(2) Osigurana osoba u slučaju gubitka statusa zdravstveno osigurane osobe ne smije koristiti EKZO te ju je obvezna vratiti Zavodu u roku od najviše 30 dana od dana gubitka statusa osigurane osobe.

13. Međutim, prvostupanjski sud iz utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja pogrešno zaključuje o tome da nije nastupila zastara tražbine tužitelja jer je zastara nastupila, a zbog čega je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja ipak pravilna.

13.1. Naime, isključivo iz činjenice da je belgijskom osiguratelju (tijelu za vezu u Kraljevini Belgiji) 16. srpnja 2018. isplaćen iznos od 10.406,05 eura, kako nesporno proizlazi iz izvatka o promjenama i stanju na računu tužitelja od 16. srpnja 2018. , ne može se izvesti zaključak da je tim iznosom plaćen i trošak liječenja tuženika od 5. studenog 2015. u iznosu od 1.092,94 eura. Radi se, naime, o deseterostruko većem iznosu od predmetne tražbine tužitelja (od računa tuženika za liječenje 5. studenog 2015.), bez naznačene ikakve poveznice s konkretnim računom plaćenim za tuženika, a tužitelj nikakvim drugim dokazom (eventualnom specifikacijom plaćenih računa po tom iznosu) nije dokazao da je tim iznosom, tog dana, ujedno plaćen i predmetni račun za tuženika, a teret tog dokaza je bio na njemu. Tuženik je osporavao da je tog dana izvršeno spomenuto plaćanje, tvrdeći da je plaćanje belgijskom osiguratelju izvršeno ranije, 2016., ujedno tvrdeći da tužitelj od ranije zna za to plaćanje, a nije ni sporno (što proizlazi i iz EKS-a) da je tužitelj barem od 6. listopada 2016. znao za izvršeno plaćanje po belgijskom zavodu za osiguranje za račun tuženika belgijskoj bolnici.

13.2. Budući da tužitelj nije dokazao da je tužbu radi naknade štete od tuženika podnio u roku od 3 godine (dakle, do 7. listopada 2019., nego je tužbu podnio prvostupanjskom sudu 17. listopada 2019.), a za plaćanje belgijskog zavoda za zdravstveno osiguranje za tuženikov račun od 5. studenog 2015. znao je najkasnije od 6. listopada 2016., osnovan je prigovor zastare tuženika pa je nastupila zastara tražbine tužitelja prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a (prema kojoj odredbi tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila).

14. Slijedom svega navedenog, žalba tužitelja je odbijena i potvrđena presuda suda prvog stupnja iz drugih razloga, prema odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a.

15. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, budući da trošak sastava odgovora nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tužitelja, sve prema odredbi čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

U Puli 27. kolovoza 2025.

Sutkinja

Mirna-Nada Terlević Sebastijan