Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-513/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Raiffeisenbank Halbenrain – Tieschen eGen, OIB: 82853512793, 125 Halbenrain, 8492 Halbenrain, Republika Austrija, zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Kristijan Horvat, Tihomir Zebec i Kristina Bajsić Bogović, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika UO kao nasljednika tužene ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku UO, odvjetniku iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-294/16-6 od 29. studenog 2016., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-294/16-6 od 29. studenog 2016. tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I/ Nalaže se tuženoj IO, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Raiffeisenbank Halbenrain – Tieschen eGen, 125 Halbenrain, 8492 Halbenrain, Republika Austrija, OIB: 82853512793, iznos od 10.895,33 Eura (desettisućaosamstodevedesetpet eura i tridesettri centa) u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Eura na dan isplate koji objavi Hrvatska narodna banka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a to počevši od 13. studenoga 2012. g. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II/ Nalaže se tuženoj IO, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Raiffeisenbank Halbenrain – Tieschen eGen, 125 Halbenrain, 8492 Halbenrain, Republika Austrija, OIB: 82853512793, na ime troškova ovog postupka iznos od 15.971,59 kn (petnaesttisućadevetstosedamdesetjedna kuna i pedesetdevet lipa), a to u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.332,18 EUR (slovima: tisuću tristo trideset dva eura i osamnaest centi), u roku 15 dana.

III. Trošak odgovora na žalbu tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I/ Nalaže se tuženoj IO, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Raiffeisenbank Halbenrain – Tieschen eGen, 125 Halbenrain, 8492 Halbenrain, Republika Austrija, OIB: 82853512793, iznos od 10.895,33 Eura (desettisućaosamstodevedesetpet eura i tridesettri centa) u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Eura na dan isplate koji objavi Hrvatska narodna banka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a to počevši od 13. studenoga 2012. g. do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II/ Nalaže se tuženoj IO, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Raiffeisenbank Halbenrain – Tieschen eGen, 125 Halbenrain, 8492 Halbenrain, Republika Austrija, OIB: 82853512793, na ime troškova ovog postupka iznos od 15.971,59 kn (petnaesttisućadevetstosedamdesetjedna kuna i pedesetdevet lipa), a to u roku od 15 dana."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu, a pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred drugog suca.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da je žalba tuženice neosnovana jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi presudu suda prvog stupnja te traži trošak sastava odgovora na žalbu zajedno sa zateznim kamatama.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a argumentirajući ju činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja za koja smatra da su pogrešna te paušalno tvrdi da je tijekom postupka osporavala vjerodostojnost dokumentacije koju je tijekom postupka dostavio tužitelj, a da sud u razlozima presude nije naveo zbog čega tu dokumentaciju smatra vjerodostojnom ne navodeći konkretno o kojoj se dokumentaciji radi i iz kojih razloga ta dokumentacija nije vjerodostojna. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženice nisu osnovane prije svega iz razloga što je tuženica paušalno osporavala vjerodostojnost dokumentacije ne navodeći koje, jedino što je navela da nije ovjerena potpisom i pečatom tužitelja, međutim ugovori na kojima je tužitelj temeljio tužbeni zahtjev sadrže potpis ovlaštene osobe tužitelja, dok izvodi iz poslovnih knjiga također sadrže i potpis i pečat tužitelja pa iz tih razloga tuženica neosnovano tvrdi da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji. Osim toga, sud je obrazložio da je unatoč paušalnom početnom osporavanju vjerodostojnosti dokumentacije tuženica priznala postojanje spornog Ugovora. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj i tuženica zaključili 9. rujna 2004. Ugovor o gotovinskom kreditu broj 4-00.025.726 (dalje: Ugovor o kreditu) na iznos od 30.000,00 eura uz kamatu od 7,5 % godišnje te zateznu kamatu po stopi od 5 % godišnje. Otplata je ugovorena u 105 mjesečna paušalna obroka po 400,00 eura i to svakog 15. u mjesecu počevši od 15. studenog 2004. uz mogućnost usklađenja obroka zbog promjena uvjeta. Također je za osiguranje otplate navedenog ugovora tuženica dala u zalog štedne uloge po četiri štedne knjižice od kojih jedna štedna knjižica glasila na UO, a za osiguranje je predana i polica osiguranja te jedna mjenica. Na temelju ovih utvrđenja sud zaključuje da je tuženica na ime navedenog kredita od 30.000,00 eura trebala otplatiti ukupno 42.000,00 eura u 105 obroka po 400,00 eura, a budući je uz iznos kredita trebala vratiti i kamate te troškove obračuna i troškove osiguranja. Tuženica je prema zaključenom Ugovoru o kreditu trebala platiti i jednokratnu naknadu od 1 % od iznosa kredita, troškove po završnom obračunskom razdoblju, a koja završna obračunska razdoblja se računaju dana 31. ožujka, 30. lipnja te 30. rujna i 31. prosinca svake godine do otplate cjelokupnog kredita. Sud utvrđuje da su stranke člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorile da će se kamate obračunavati naknadno u pogledu svakog pojedinog duga u vezi kreditnog računa, a u slučaju zakašnjenja uz dodatni obračun zatezne kamate od dospjelog iznosa, a pri prekoračenju kreditnog okvira uz dodatni obračun kamata za prekoračenje od prekoračenog iznosa. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da će korisniku kredita svakog 31. prosinca biti dostavljen obračun računa. Paušalni obroci (rate) obuhvaćali su glavnicu, kamate i sporedne troškove pa sud zaključuje da je zbog toga došlo do povećanja početne svote od iznosa za otplatu jer je odobreni iznos kredita (30.000,00 eura) uvećan za iznos od 730,24 eura, koji iznos predstavlja kamatu od dana plasmana kredita (10. rujna 2004.) do dana prvog obračuna kamate, kojem iznosu treba pribrojiti i iznos troškova naknade te osiguranja, što je sve povećalo ukupni iznos otplate. Sud nadalje utvrđuje da je do prvog obračuna, koji je bio 31. prosinca 2004., tuženica platila ukupno 800,00 eura, zbog čega je dug tuženice po kreditu na taj dan iznosio 29.930,24 eura. Sud također utvrđuje da je tuženica neredovito otplaćivala obveze po kreditu, iako je svake godine vršila određenu uplatu, ali u različitim iznosima, a što je sve dovodilo do razlike visine kamata za pojedinu godinu. Na temelju izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, koji je bio osnova za podnošenje prijedloga za ovrhu, sud utvrđuje da je 12. rujna 2012. tuženica imala dug po kreditu u iznosu od 10.895,33 eura, time da sud utvrđuje da su u poslovnim knjigama tužitelja evidentirane godišnje uplate tuženice na način da je za određenu godinu evidentiran zbroj svih uplata tijekom te godine, a što po ocjeni suda odgovara odredbi članka 2. Ugovora o kreditu da će se obračun duga vršiti u godišnjem obračunu računa. Pregledom izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja sud utvrđuje da su uplate tuženice tijekom svih godina, osim 2009.bile niže od ugovorene godišnje otplate od 4.800,00 eura što sudu ukazuje na činjenicu da je tuženica neredovito otplaćivala kredit. U 2012. tuženica nije ništa uplatila na ime otplate kredita već je u toj godini za podmirenje obveza po kreditu izravnim prijenosom sa štednih uloga tuženice, koje je dala u zalog radi osiguranja otplate kredita, uplaćen iznos od 6.540,73 eura, koju činjenicu je sud utvrdio na temelju pismene dokumentacije koju je tužitelj predao u spis. Prema utvrđenju suda do podnošenja prijedlog za ovrhu tuženica je tužitelju uplatila ukupno iznos od 34.699,38 eura, uključujući i prijenos sa založenih štednih knjižica.

6.1. Sud također utvrđuje da je prije prijenosa sredstava sa založenih štednih knjižica tužitelj obavijestio tuženicu da otkazuje Ugovor o kreditu dopisom od 14. kolovoza 2012. zbog dugovanja po osnovi otplate kredita te je tuženica tada pozvana na otplatu duga u iznosu od 17.277,74 eura.

6.2. Prema utvrđenju suda tuženica je s tužiteljem zaključila i Ugovor o kreditu broj 2- 00.025.726, koji Ugovor o kreditu je također otkazan te je tužitelj 13. rujna 2012., nakon što se tuženica oglušila na poziv na plaćanje dugovanja prema oba otvorena kreditna računa, izvršio prijenos sredstava sa štednih knjižica tuženice, koje je u to vrijeme imao deponirane kod sebe radi osiguranja naplate svog potraživanja po Ugovorima o kreditu, na način da je sredstvima sa štednih knjižica zatvorio kredit broj 2-00.025.726, dok je umanjio dugovanje tuženice po spornom kreditu broj 4-00.025.726 na iznos od 10.895,33 eura, radi naplate kojeg iznosa je pokrenuo ovršni postupak.

6.3.Među strankama je tijekom postupka bilo sporno je li tužitelj mogao u cijelosti namiriti tražbinu po spornom Ugovoru o kreditu s računa (štedne knjižice) tuženice broj 30.082.986,na kojem je bilo 15.000,00 eura, jer je tuženica tvrdila da se kod tužitelja nalazi i ta štedna knjižica, dok je tužitelj tvrdio da ne raspolaže tom štednom knjižicom jer je taj račun zatvoren 3. ožujka 2005. kada je tuženica slobodno raspolagala tim ulogom. Na temelju dokumentacije tužitelja sud utvrđuje da je istinita tvrdnja tužitelja da je tuženici 3. ožujka 2005. s tog računa isplaćen iznos od 15.085,54 eura zbog čega tužitelj s tog računa nije mogao namiriti svoju tražbinu, a tuženica je paušalno osporavala tvrdnju tužitelja da je mogla raspolagati spornim računom prije otkaza spornog Ugovora o kreditu te na tu svoju tvrdnju nije sudu ponudila bilo kakve dokaze.

6.4 Zaključno sud utvrđuje da tuženica tužitelju nije podmirila dug u utuženom iznosu prema spornom Ugovoru o kreditu broj 4-00.025.726 niti svojim uplatama, a niti prijenosom sa založenih štednih uloga, da je Ugovor o kreditu otkazan s pozivom na plaćanje 14. kolovoza 2012. te da je cjelokupni iznos duga (17.277,74 eura) dospio na naplatu te je 13. rujna 2012. dio tog duga tužitelj namirio prijenosom dijela sredstava sa založenih štednih uloga u iznosu od 6.540,73 eura, nakon čega je preostao utuženi dug od 10.895,33 eura.

6.5. Po ocjeni suda na temelju dostavljene dokumentacije nije utvrđeno da bi tužitelj iskoristio za podmirenje svojih potraživanja prema tuženici policu osiguranja i mjenicu, međutim, sud ocjenjuje da je ta utvrđena činjenica irelevantna za postojanje duga jer tužitelj ima pravo izbora hoće li i koje sredstvo osiguranja iskoristiti za podmirenje svoje tražbine.

6.6. Sud utvrđuje da je otkazom Ugovora o kreditu cijela tražbina tužitelja dospjela na naplatu zbog čega bi tužitelju pripadala zakonska zatezna kamata od dana otkaza Ugovora o kreditu pa kako je tužitelj plaćanje zatezne kamate tražio od kasnijeg datuma, 13. studenog 2012., kada je podnio prijedlog za ovrhu, sud ocjenjuje da je takav zahtjev osnovan te mu je od tog dana dosuđena zatezna kamata na temelju odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

7. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je sud prvog stupnja na temelju utvrđenih činjenica izveo pogrešne činjenične zaključke o tome da je tužitelj u ovom postupku dokazao postojanje i visinu tražbine.

7.1. Naime, tuženica u žalbi tvrdi da je tijekom cijelog postupka osporavala obračun duga i kamata tužitelja te da sud nije mogao samo na temelju pismene dokumentacije tužitelja, a bez provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, utvrditi postoji li dug tuženice prema tužitelju te njegovu visinu, a provođenje tog dokaza tužitelj nije predložio tijekom postupka.

7.2. Po ocjeni ovog suda tuženica osnovano u žalbi tvrdi da se obzirom na njezino osporavanje postojanja i visine dugovanja ta sporna činjenica među strankama nije mogla utvrditi samo na temelju pismene dokumentacije tužitelja, kako je to učinio sud prvog stupnja prije svega prihvaćajući obrazloženja tužitelja u odnosu na visinu duga, jer sud nema potrebnih stručnih znanja da bi obzirom na nesporne uplate tuženice, iako neredovite, utvrdio strukturu tražbine tužitelja, dakle, koliko iznosi dug s osnova glavnice, s osnova kamata i drugih troškova, eventualnih zateznih kamata te koji je dio duga tuženice podmiren njezinim uplatama, odnosno prijenosom sredstava sa štednih knjižica, koje su bile predmetom osiguranja tražbine. Posebno je potrebno napomenuti da niti iz poslovne dokumentacije tužitelja, koju je on tijekom postupka dostavio u dokaz postojanja i visine svoje tražbine, nije vidljivo koji dio utužene tražbine se odnosi na nepodmirenu glavnicu, kamatu, bilo ugovornu ili zateznu, odnosno radi li se o naplati ugovorenih troškova prema sadržaju spornog Ugovora o kreditu.

7.3. Kako je sud vezan dokaznim prijedlozima stranaka u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZPP-a, dok u smislu stavka 2. istog članka sud nije ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, osim ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3. ZPP-a), ako zakonom nije drugačije određeno, sud nije bio ovlašten sam određivati provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja jer niti jedna od stranaka taj dokaz nije predložila, iz kojih razloga, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da prema tuženici ima tražbinu u utuženom iznosu od 10.895,33 eura. Iz tih razloga žalbu tuženice trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

8. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

8.1. Obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, tužitelj je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi tuženici naknaditi parnične troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

8.2. Tuženici su kao potrebni priznati troškovi zastupanja na ročištima 2. lipnja 2014., 20. studenog 2014., 4. veljače 2015., 1. srpnja 2015. i 3. studenog 2016. u zatraženom iznosu od 132,72 eura (1.000,00 kuna) primjenom Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), koja je na snazi u vrijeme donošenja ove odluke, zatim trošak zastupanja na ročištu 8. travnja 2015., na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, u iznosu od 100,00 eura primjenom Tbr. 9. točka 2. i Tbr. 54. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 29. studenog 2016. u zatraženom iznosu od 66,36 eura (500,00 kuna) prema Tbr. 9. točka 3. i Tbr. 54. Tarife, te za sastav podneska od 9. rujna 2014. u zatraženom iznosu od 33,18 eura (250,00 kuna) prema Tbr. 8. točka 4. i Tbr. 54. Tarife. Tuženici je dosuđen i zatraženi trošak plaćene pristojbe na žalbu od 12. kolovoza 2015., koja je prihvaćena rješenjem ovog suda broj Gž-3289/15 od 8. lipnja 2016., u zatraženom iznosu od 312,69 eura (2.356,00 kuna) te plaćene pristojbe na prigovor protiv platnog naloga u zatraženom iznosu od 156,35 eura (1.178,05 kuna).

8.3. Tuženici nije dosuđen zatraženi trošak ročišta za objavu presude 28. srpnja 2015. jer punomoćnik tuženice na to ročište nije pristupio.

8.4. Ukupno je tužitelj u obvezi platiti tuženici parnične troškove u iznosu od 1.332,18 eura.

9. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak odgovora na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 27. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković