Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-390/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Stipanka Mandac i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Strukan, Delić, Mandac d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69. OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Ivan Glamuzina i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu na temelju generalne punomoći deponirane pod poslovnim brojem Su-1400/19, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2025. poslovni broj: P-4700/2023-7, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4700/2023-7 od 24. siječnja 2025.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.710,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose sa zateznom kamatom s početkom tijeka zatezne kamate do isplate i po stopi sve pobliže navedeno u toj točki izreke, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog "svih zakonom predviđenih razloga" s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan tuženici naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih teza kojima tuženica polemizira učinak kolektivnog spora i zaštitu koju tužitelju kao potrošaču pruža kolektivna zaštita pri tome se pozivajući na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u brojnim njegovim odlukama u istovjetnim predmetima, pravna shvaćanja izražena u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske ali i presudama Općinskog suda u Virovitici i Koprivnici, Općinskog građanskog suda u Zagrebu te Županijskog suda u Zagrebu u odnosu na osporavanje aktivne legitimacije tužitelja za plaćanja obveze tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu od strane Croatia osiguranja d.d.. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je za isplatu s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 30. ožujka 2007. na iznos protuvrijednosti od 34.378,62 CHF prema srednjem tečaju HNB važećim na dan isplate kredita kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća i to u ukupnom iznosu od 4.710,79 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koji je utvrdio na temelju provedenih dokaza uvidom u isprave te dokaz saslušanjem tužitelja kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 30. ožujka 2007. s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s odlukom tuženice o kamatnim stopama kreditora s početnom kamatnom stopom od 5,2% godišnje koja se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala te da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao

- da visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.710,79 EUR, a koja predstavlja razliku između tečaja CHF na dan isplate kredita u odnosu na tečaj CHF na dan pojedinog plaćanja obveza po kreditu nije sporna

- da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovački sud u Zagrebu 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženica kao jedna od tuženih banaka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena u dijelu kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF

- da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi ili prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

- da i prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povreda propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kojim je usvojen zahtjev tužbe

- da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački kojeg je tužitelj utrošio za kupnju automobila i koristio ga u osobne svrhe

- da je tužitelju, a prema njegovom iskazu, auto kuća u [adresa] gdje je odabrao automobil, ponudila kredit RBA banke te da je u auto kući i dogovoren kredit nakon čega je otišao u banku gdje nije imao drugih opcija, a da ga djelatnik banke nije upozoravao na neke posebne okolnosti vezane uz odredbu u CHF niti je on postavljao pitanje, niti mu je bilo poznato da je CHF rizična valuta te da nije mogao birati između različitih ponuda kredita jer je to bila jedina ponuda

- da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama Ugovora kao što je utvrđeno i u postupku kolektivne zaštite potrošača da banke nisu pojedinačno pregovarale sa korisnicima kredita pa tako niti o odredbi o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz tečaj CHF

- da tuženica nije dokazala da je tužitelj bio odgovarajuće informiran o svim posljedicama ugovaranja valutne obveze u CHF što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da je tuženica predmetni ugovor o kreditu otkazala te je Croatiu osiguranje d.d. s kojom je imala sklopljeni ugovor o osiguranju za predmetni kredit, pozvala na plaćanje ostatka kredita

- da je Croatia osiguranje d.d. platila obvezu tužitelja po predmetnom kreditu a tužitelj je vratio Croatia osiguranju d.d. cjelokupni iznos uključujući i zatezne kamate

- da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom je upravo tužitelj ugovorna stranka Ugovora o kreditu i korisnik kredita, a ukoliko je netko treći i uplatio neku ratu navedenog kredita, isto je izvršeno u ime i za račun tužitelja

- da su materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13 prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor o tim uvjetima i nadalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih ništetnih odredbi

te nastavno zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženici o kojim sa tužiteljem tuženica nije pojedinačno pregovarala te da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, zatim da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika te da je takva odredba nepoštena i ništetna. Pozivom na članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) prema kojem je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO te da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, obvezuje tuženicu da tužitelju vrati sve što je stekla na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dosuđenoj nespornoj visini stečenoj bez osnove, a koji dosuđeni iznos čini razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju tečaja valute CHF u vrijeme plaćanja obroka i iznosa prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Utvrđuje i da je tuženica nepoštena stjecateljica zbog čega je na stečene iznose bez osnove dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO te neosnovanim ocjenjuje prigovor zastare utužene tražbine pri tome se pozivajući na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednici od 31. siječnja 2022. primjenom kojeg zastara tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valuti obveze u CHF, a koja je postala pravomoćna u tom dijelu 14. lipnja 2018. dok je tužba podnesena 1. lipnja 2023.

7. Tuženica prije svega u žalbi tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, „čak da ih je i proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“ te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj Sud utvrdio povredu zajamčenog prava na pravično suđenje.

8. Naprijed iznesenim tvrdnjama tuženica nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer protivno navodima žalbe pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice, tuženici je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornosti postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna i zbog čega ovaj sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženici bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Obrazloženje sadrži sve što je propisano člankom 338. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), nema nedostataka koje ističe žalba radi kojih se ne bi mogla ispitati pa ovaj sud ne nalazi ostvarenom ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP ni onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. istog Zakona.

9. U žalbi tuženica nadalje tvrdi da sporna odredba o valuti obveze vraćanja kredita vezana uz švicarski franak nije nepoštena, da su te odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti te da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je na te okolnosti predložila konkretne materijalne i personalne dokaze ali ih prvostupanjski sud ne cijeni i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

10. Suprotno takvim navodima koji nemaju uporišta u procesnoj građi, ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima kojima tuženica u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženica nije ispunila zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj: ZZP/03) jer nisu (lako) razumljivo sastavljene niti je tužitelju nije bilo omogućeno pregovarati s tuženikom prilikom sklapanja ugovora, a niti mu je tuženica dala bilo kakve obavijesti o rizicima sklapanja ugovora s valutom obveze vraćanja obroka kredita u CHF na temelju kojih bi tužitelj stekao mogućnost sagledati moguće posljedice ugovaranja takve odredbe na njegove ekonomske mogućnosti tijekom otplate, a u kojem slučaju bi se tek moglo govoriti o urednoj informiranosti.

11. Člankom 502.c ZPP, na koji se pravilno poziva i tužitelj u tužbi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, propisana je vezanost suda za pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a u posebnim pojedinačnim parnicama za naknadu štete i isplatu.

12. U odlukama donesenim u predmetima broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske iznio je shvaćanje da su, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P-1401/2012, banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13. Tuženica je na okolnost da je tužitelju sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF, kao i da su stranke pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati kredit, predložio dokaz uvidom u promotivne uvjete, zahtjev za kredit i saslušanjem tužitelja. Prvostupanjski sud je proveo sve po tuženici predložene dokaza te ih nije zanemario kako to tvrdi tuženica u žalbi, međutim iz iskaza tužitelja, protivno žalbenim navodima tuženice, ne proizlazi da bi mu bilo tko iz auto kuće u kojoj je dogovoren kredit, bilo u poslovnici tuženice gdje je isti sklopljen, dao bilo kakve obavijesti niti ga je upozoravao na neke posebne okolnosti vezane uz valutu u CHF, a niti mu je bilo poznato da je CHF rizična valuta, a isto tako i da nije mogao birati između različitih ponuda kredita jer je to bila jedina ponuda. Stoga tim provedenim dokazima tuženica nije dokazala iznesene tvrdnje na koje se poziva u prvostupanjskom postupku i ponavlja u žalbi, a niti ti dokazi ne isključuju primjenu zakonske presumpcije propisane člankom 81. stavkom 2. ZZP/03 kao ni obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a na njoj je teret dokaza (članak 81. stavak 4. ZZP/03).

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, pa makar je o istoj odlučeno kao o prethodnom pitanju, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je i u odnosu na tuženicu utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu kojom je ugovorena valuta obveza vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, a da do dana podnošenja predmetne tužbe dana 1. lipnja 2023. nije protekao rok od pet godine propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. stavka 1. ZOO to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije nastupila zastara utužene tražbine.

15. U odnosu na naprijed izneseno pravno shvaćanje svoj je stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“.

16. Pozivanje tuženice na članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ZID ZPK kojim je uređena konverzija kredita nema nikakav značaj za ocjenu pravilne primjene materijalnog prava jer se taj Zakon ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu koji je u cijelosti otplaćen.

17. Pravilno je prvostupanjski sud tuženicu ocijenio nepoštenom stjecateljicom te ju pravilnom primjenom članka 1115. ZOO obvezao na iznose stečene s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO prema kojem su u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CFH banke nepoštene stjecateljice, postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u takvoj sudskoj praksi i tumačenju sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno.

18. Osporavajući aktivnu legitimaciju tužitelju potraživati uplate koje je izvršila Croatia osiguranje d.d. na temelju ugovornog odnosa između tuženice i osiguratelja, valja odgovoriti da tuženica pravilno ukazuje da je isplatu preostalog iznosa kredita nakon što je isti otkazan tužitelju zbog neurednog plaćanja dospjelih obroka, Croatia osiguranje d.d. platila u ispunjenju svoje obveze na temelju ugovora o osiguranju potraživanja od 15. lipnja 2001. i njegovih Aneksa sklopljenih s tuženicom.

18.1. Međutim, tuženica, a što čini i prvostupanjski sud, propušta valorizirati činjenicu da su tužitelj i Croatia osiguranje d.d. 22. svibnja 2023. sklopile Sporazum u kojem se utvrđuje da je tužitelj kao regresni dužnik u cijelosti platio osiguratelju iznos koji je osiguratelj platio RBA banci (137.995,15 kn) po Ugovoru o kreditu sklopljenim između RBA banke i tužitelja kao korisnika kredita 30.03.2007. za iznos u protuvrijednosti 34.378,742 CHF i da s tog osnova osiguratelj nema više nikakvih potraživanja prema regresnom dužniku. Tim Sporazumom se tužitelj kao regresni dužnik odriče potraživanja prema osiguratelju po osnovi eventualnih prava dužnika proizašlih iz kolektivnog spora zbog nepoštenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u švicarskim francima, a osiguratelj potpisom tog sporazuma ovlašćuje Korisnika kredita da sva prava u vezi preplate RBA banci do koje je došlo uslijed ništetnosti Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2007. odnosno ništetnosti ugovornih odredbi, u cijelosti realizira od same RBA banke, a što regresni dužnik prihvaća te se obvezuje da će svoje potraživanje u vezi ništetnih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu od 30. ožujka 2007. usmjeriti izravno prema RBA banci kojoj je izvršeno plaćanje u vezi ništetnih odredbi.

19. Stoga, a imajući u vidu da je Croatia osiguranje d.d. koja je platila obveze tužitelja s osnova prijepornog Ugovora o kreditu ovlastila tužitelja da svoje potraživanje s osnove ništetnih odredbi tog Ugovora o kreditu ostvari neposredno od tuženice, dakle prenijela je svoje potraživanje na tužitelja u smislu članka 80. stavka 1. ZOO, to iz tog Sporazuma proizlazi i aktivna legitimacija tužitelja na povrat onog je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti obveze u CHF.

20. Činjenične navode tužbe da je Croatia osiguranje d.d. na poziv tuženice isplatila dospjelo potraživanje po predmetnom Ugovoru o kreditu tuženici iznos od 137.995,15 kn dana 22. veljače 2011., tuženica nije osporila, a te činjenice proizlaze i iz provedenih dokaza čitanjem potvrde Croatia osiguranja d.d. 14. travnja 2011. s lista 76 spisa i naprijed navedenog Sporazuma. Kako je člankom 81. stavkom 3. ZOO propisano da se smatra da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom, to tuženica neosnovano osporava dosuđenu zateznu kamatu na nesporni iznos preplate od 4.015,06 EUR od 23. veljače 2023.

21. Obzirom da iz naprijed navedenih razloga nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija samo posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari ne iznoseći konkretne razloge osporavanja osnove i visine dosuđenih troškova, a da ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.

22. Budući tuženica nije uspjela u žalbenom postupku valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

U Varaždinu 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer