Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-909/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3694/2024-10 od 23. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I/ Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3694/2024-10 od 23. svibnja 2025.

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđen je ništetnim čl.3. Ugovora o kreditu broj 028- 50-4160742 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 4. lipnja 2007. koja glasi "Naknada – "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 274,91 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2007. i naknaditi mu trošak postupka u iznosu od 276,54 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tužitelj pobija odluku o troškovima postupka (u smislu odredbe čl. 167.stav.1. Zakona o parničnom postupku) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da mu dosudi daljnji, u troškovniku zatraženi trošak postupka u iznosu od 750,00 Eur, uključivo i trošak sastava žalbenog postupka u iznosu od 94,72 Eur.

2.1. Pravovremenom žalbom i tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su neosnovane.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojeg je 4. lipnja 2007. sklopio kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom i to odredbe čl.3. istog kojom je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno (dalje: ulazna naknada) i nastavno tome zahtjev za isplatu s osnova takve ništetne ugovorne odredbe nesporno plaćenog iznosa.

5.1. Polazeći od nespornih činjenica – da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 14.058,00 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 84 mjeseci, da je čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u iznosu 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno i da je tužitelju 11. lipnja 2007. prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u visini 274,91 Eur (tada 2.071,28 kn), prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju nije prezentirano koji su to posebni troškovi koje tuženik ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti na što se konkretno odnosi takva ulazna naknada, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom ni u vezi naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa pa plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (14.058,00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa kredita, dok tuženik nije dokazao opravdanost ustegnute naknade slijedom čega da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. stav.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) koja je prema nastavnoj odredbi čl.87. stav. 3. ZZP/03 i ništetna pa je prvostupanjski sud obvezao tuženika da vrati tužitelju uplatu od 274,91 Eur koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe pozivom na odredbu čl.1111. u vezi sa čl.323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) sa zateznim kamatama o kojima je odlučio uz primjenu čl.1115. ZOO ocjenivši tuženika nesavjesnim stjecateljem.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/20 prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Naime, u opširnoj žalbi, tuženik nakon iznošenja odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – pledira na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljevu tužbu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO to je i tužiteljev pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

9.3. U odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o ulaznoj naknadi što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

10. Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu. Nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada. Obzirom da je o navedenom izostalo ikakvo obrazloženje to smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

10.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

10.2. Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a smatra nesavjesnim stjecateljem.

10.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 96. stav. 1. i čl. 99. ZZP/07 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek ako prijeporne ugovorne odredbe nemaju jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Prije analize iznesenih žalbenih navoda tuženika valja primijetiti da se tuženik u žalbi, pogrešno poziva na odredbe ZZP/07 iako obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog obvezo-pravnog odnosa (4.6.2007.) svoju primjenu nalazi Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03).

11.1. Nadalje valja navesti da je ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa iz aspekta istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stav. 2. toč. 11. ZPP, utvrđeno da navedena bitna povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud iznio određene i jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je predmetnu odredbu Ugovora o kreditu ocijenio nepoštenom te nastavno tome ništetnom u smislu odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03 pa pobijana presuda nema ni nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijepornu odredbu Ugovora o kreditu ništetnom, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa i u okviru ovlasti propisane odredbom čl.365.stav.2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena i jedna druga bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

12. Odgovarajući nastavno na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 7. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu iz toč.3. pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu Zakonom o zaštiti potrošača ni Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos od 274,91 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2007. do isplate.

14. Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

15. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka.

16. Neosnovana je i žalba tužitelja obzirom da je – suprotno žalbenim navodima – prvostupanjski sud pravilno primijenio važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – "Narodne novine" broj 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., rukovodeći se pri tom proglasom raspravnog rješenja od 24. siječnja 2025. utvrđenom vrijednošću predmeta spora u iznosu od 274,91 Eur. Pravilno se pri tom prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u više odluka (koje i citira u toč.36.1. obrazloženja) jer se u slučajevima kada deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz kondemnatorni služi tek za ocjenu osnovanosti kondemnacije, kao vrijednost predmeta spora uzima isključivo vrijednost kondemnatornog zahtjeva.

16.1. Obzirom da je prvostupanjski sud na osnovu pravilno utvrđene vrijednosti predmeta spora odmjerio troškove tužitelja, valjalo je njegovu žalbu ocijeniti neosnovanom te istu pozivom na odredbu čl. 380.toč.2. ZPP-a odbiti.

17. Obzirom na žalbeni neuspjeh obiju parničnih stranaka, odbijeni su i njihovi zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka.

18. Konačno, prvostupanjskom sudu valja staviti na znanje da je neosnovano pozivanje na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer ista u predmetnom postupku ne nalazi svoju primjenu iz razloga što je Sud Europske unije, u smislu odredbe čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (Zagrebačka banka) naglasivši da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.) a koje tumačenje obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava (istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) primjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.). Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. No kako se prvostupanjski sud ponajprije rukovodio odredbama ZZP/03 to navedeno pogrešno pozivanje na odredbe Direktive 93/13 nije bilo od utjecaja na zakonitost zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda u nepoštenju/ništetnosti sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

U Varaždinu 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec