REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-59/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Tatalović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Ljubljanske banke d.d., Ljubljana, Glavna filijala Zagreb, Savska cesta 41, OIB 40032571039, kojeg zastupa punomoćnik Matija Pečatnik, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2177/2019-4 od 1. lipnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1684/17-166 od 21. ožujka 2019., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I/ Nalaže se tuženiku-protutužitelju Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, Glavna filijala Zagreb, isplatiti tužitelju-protutuženiku PI iznos od 380.923,61 Eur sa kamatama na iznos od 745.021,84 Dem po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na tu valutu, tekućim od 25. siječnja 1996. do 31. prosinca 2001., te nadalje sa kamatama na iznos od 380.923,61 Eur po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na tu valutu tekućim od 01. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 417.556,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži raskid ugovora o oročenoj deviznoj štednji br. 720-7670210-45542/13, br. 721-7670210- 22193/95 i br. 731-7670210-6175/20 zaključenih između tuženika-protutužitelja i tužitelja protutuženika, te u dijelu u kojem na dosuđeni iznos potražuje kamate preko dosuđenih zateznih kamatama do zatraženih 12,5% godišnje.

III/ Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se protutuženiku PI, [adresa] da plati protutužitelju Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna Filijala Zagreb, Savska 41, iznos od 231.675,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate koja teče od 07. prosinca 1999. pa do isplate, kao i da naknadi protutužitelju parnični trošak, sve u roku 15 dana.““.

1.2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1684/2017-166 od 21. ožujka 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 649,231,80 kn, kao i pod točkom II. izreke kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom u kojem traži raskid ugovora o oročenoj deviznoj štednji br. 720-7670210- 45542/13, br. 721-7670210-22193/95 i br. 731-7670210-6175/20 zaključenih između tuženika-protutužitelja i tužitelja-protutuženika, te u dijelu u kojem na dosuđeni iznos potražuje kamate preko dosuđenih zateznih kamatama do zatraženih 12,5% godišnje II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1684/2017-166 od 21. ožujka 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kao i pod točkom III. izreke kojim tuženiku nisu dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje od 7.prosinca 1999. do 11. travnja 2000.

III. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1684/2017-166 od 21. ožujka 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem tužitelj nije uspio s parničnim troškom preko iznosa od 417.556,40 kuna (za iznos od 231.675,40 kn) te pod točkom III. izreke i sudi;

1. Nalaže se tužitelju - protutuženiku PI isplatiti protutužitelju - tuženiku Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, iznos od 231.675,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2000. do isplate, po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate („Narodne novine“ br. 76/96, 19/02) tekućom do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju - protutuženiku PI naknaditi protutužitelju - tuženiku Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, parnični trošak u iznosu od 38.125,00 kn, u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku – protutužitelju naknaditi tužitelju – protutuženiku daljnji trošak u iznosu od 231.675,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Nalaže se tužitelju - protutuženiku naknaditi protutužitelju -tuženiku, trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn, u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“.

2.1. Protiv dijela drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2589/2023-2 od 12. travnja 2023., zbog pravnoga pitanja:

„Je li odredbom čl. 5. ugovora o oročavanju deviznih sredstava kojom je ugovoreno da ako štediša u roku od 30 dana od datuma isteka ugovora (datuma utvrđenog člankom 1. ugovora) ne podigne oročena sredstva ili pismenim putem ne otkaže ugovor, banka će ponovno oročiti devizni štedni ulog na isti rok, pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora, potrebno tumačiti na način da se radi o prešutnom produživanju ugovora na isti rok, a pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora?“.

2.2. Iz revizije proizlazi da tuženik drugostupanjsku presudu pobija „pod točkom II i točkom III. podtočkom 3.“ izreke, kako je to naznačio. Predložio je ovome sudu da nižestupanjske presude u tome dijelu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži da mu nadoknadi parnične troškove ili da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao samo u dijelu u kojemu je tuženik pobija i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora u njegovu revizijskome stadiju, s obzirom na sadržaj revizijskoga pitanja zbog kojega je tuženiku dopuštena revizija, zahtjev je tužitelja za isplatu utemeljen na tvrdnji da mu tuženik nije isplatio kamatu na štednju po stopi koja je ugovorena već po nižoj stopi, pa se zahtjev odnosi na isplatu razlike između onoga što je tuženik tužitelju isplatio i onoga za što tužitelj smatra da mu je trebao isplatiti. Nije sporno da je tužitelj u listopadu 1982. po tri računa oročio kod tuženika određene svote na rok od 36 mjeseci uz ugovorenu kamatu po stopi od 12,5% na godinu, da je u članku 5. sva tri ugovora ugovoreno da „ukoliko štediša u roku 30 dana od datuma utvrđenog čl. 1. ugovora ne podigne oročena sredstva ili pismeno ne otkaže ugovor banka će ponovno oročiti devizni štedni ulog na isti rok iz čl. 1. ugovora, a pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora“ i da je po isteku prvoga ugovorenog roka oročenja za sva tri ugovora, ugovor među strankama produžen za daljnjih 36 mjeseci te je tuženik u drugome ciklusu oročenja, od 1. srpnja 1986., tužitelju obračunao i pripisao nižu kamatnu stopu od 12,5% na godinu.

7. Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu nakon što su citirani (supra 6.) članak 5., istovjetan u sva tri predmetna ugovora, odnosno onaj njegov dio koji glasi „pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora“, protumačili tako da štediši po produženju oročenja nakon isteka ugovora pripada zatezna kamata po istoj stopi (ovdje konkretno 12,5% na godinu) koja je ugovorena prvotnim ugovorom, jer ta stopa vrijedi za taj ugovor u vrijeme njegova isteka, dok tuženik smatra da taj članak treba tumačiti tako da štediši u tome slučaju pripada kamata po stopi koja bude važeća na dan isteka ugovora koji se produžuje, a prema njegovim pravilima važećim u vrijeme produženja ugovora, što može biti i neka druga kamatna stopa.

8.1. Tuženik u reviziji, pozivom na odluke ovoga suda Rev 12/1993-2 od 21. rujna 1993. i Rev 1579/1992-2 od 27. listopada 1992., ukazuje na to da se radi o pravnome pitanju o kojemu postoji praksa ovoga revizijskog suda i ta je shvaćanje o tom pitanju na kojemu su zasnovane predmetne nižestupanjske presude suprotno shvaćanju revizijskoga suda.

8.2. U oba spora u kojima su donesene navedene odluke ovoga suda odlučivano je o zahtjevu štediše, tužitelja, protiv banke kao tuženika, na isplatu na temelju ugovorne odredbe istovjetne člancima 5. predmetnih ugovora.

8.3. U predmetu Rev 12/1993 nije se, međutim, radilo o istoj činjeničnoj situaciji. Naime, radilo se o tome da je u konkretnome slučaju prije isteka roka oročenja štediša prenio sredstva u drugu poslovnicu banke, dakle, nije se radilo o produženju ugovora nakon njegova isteka.

8.4. U sporu u kojemu je donesena odluka Rev 1579/1992-2 činjenična je situacija bila podudarna s predmetnom, odnosno, radilo se o produženju ugovora nakon njegova isteka i stranke su ugovorile isto ono što je ugovoreno člankom 5. u predmetnim ugovorima. Tu su odredbu, odnosno njen dio „pod uslovima koji važe na dan isteka ugovora“ na temelju dokaznoga postupka izvedenoga u sporu u kojemu je donesena odluka Rev 1579/1992-2, sudovi doista protumačili tako da štediši u slučaju produženja oročenja ne pripada kamata po stopi iz produženoga ugovora već po stopi koja banka inače plaća u vrijeme isteka ugovora. U tome smislu je u obrazloženju presude Rev 1579/1992-2 navedeno: „Očito je da se time misli na neke druge uvjete koji ako nastanu mogu biti različiti od onih koji su postojali prilikom zaključenja ugovora.“.

8.5. Međutim, prethodno citirano iz odluke Rev 1579/1992-2 ne znači da to predstavlja pravno shvaćanje ovoga revizijskog suda o nekome pravnom pitanju. Radi se tek o tumačenju konkretne ugovorne odredbe u svjetlu konkretnoga slučaja.

8.6. Pitanje koje je tuženik u reviziji naznačio, iako mu je kao pravno pitanje ono odlukom ovoga suda prethodno dopušteno, nije zapravo pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP jer odgovor na njega ne proizlazi ni iz koje pravne norme, postupovnopravne ili materijalnopravne. U konkretnome slučaju stranke očito različito tumače odredbu članka 5. predmetnoga ugovora. Ne može se, međutim, univerzalno odnosno tako da to vrijedi za sve sporne slučajeve, donijeti pravno shvaćanje o tome što je kao pravilo, i bez iznimke, među strankama zapravo dogovoreno ako ugovor koji su sklopili sadržava formulaciju kakva je ona u članku 5. predmetnih ugovora, odnosno, ne može se na razini pravnoga shvaćanja s precedentnim učinkom odlučiti o tome, kako je to navedeno u revizijskome pitanju, kako je „potrebno tumačiti“ baš konkretnu odredbu članka 5. predmetnoga ugovora. Osim toga, revizijsko je pitanje nedovoljno određeno. Naime, i jedna i druga strana, pa i nižestupanjski sudovi, polaze od toga da spornu ugovornu odredbu treba tumačiti tako da se ugovor produžava „pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora“, kako je to navedeno u pitanju. Sporno je međutim to na koje se uvjete misli, odnosno, radi li se o onim istim uvjetima iz ugovora koji ističe pa se prešutno produžava, ili se radi nekim drugim uvjetima banke koji također vrijede na dan isteka ugovora.

8.7. Zakon o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78) važeći u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora sadržavao je pravila o tumačenju ugovora, sadržajno istovjetna onima u kasnije donesenome Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05). Ta su pravila glasila:

„Čl. 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom.

Čl. 100.

U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

ČL. 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.“

9. Dakle, kod utvrđivanja onoga što je stvarno među strankama ugovoreno ovdje spornim ugovornim odredbama, kao i, uostalom, onoga što je ugovoreno bilo kojim ugovorom između bilo kojih stranaka, valja, osim doslovnoga izričaja neke ugovorne odredbe, voditi računa o zajedničkoj namjeri ugovaratelja, zatim o tome je li ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutome sadržaju odnosno o tome je li ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, pa i o tome radi li se o u ugovoru bez naknade ili o teretnome ugovoru. Pri tome je, dakako, potpuno nebitna enumeracija članka ugovorne odredbe, odnosno, nebitno je radi li se baš o članku 5. ugovora, kako to zahtijeva predmetno revizijsko pitanje. U ovome sporu nižestupanjski su sudovi ugovornu odredbu o kojoj je riječ protumačili tako da su zaključili da u slučaju prešutnoga produženja ugovora štediši pripada ona zatezna kamata koja je ugovorena u ugovoru koji se produžava, jer da je to smisao dijela ugovorne odredbe koji glasi: „pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora“. Valja napomenuti i to da se ovome sudu takvo tumačenje ne čini nerazumnim. Kako takva interpretacija ove ugovorne odredbe, kao uostalom i interpretacija bilo koje druge konkretne ugovorne odredbe, sama po sebi nije pravno shvaćanje u vezi s primjenom nekoga materijalnoga ili postupovnoga prava, tako ni ovaj revizijski sud ne može tako da to bude na razini „jedinstvene primjene prava“, s precedentnim učinkom iznijeti svoje tumačenje konkretne ugovorne odredbe sadržane u predmetnome revizijskom pitanju. Kada bi revizijski sud na predmetno revizijsko pitanje odgovorio onako kako to tuženik sugerira da bi odgovor na njega trebao biti, a što predstavlja njegovo tumačenje sporne ugovorne odredbe, to bi predstavljalo nedopušteno oduzimanje prava sudovima da u svim drugim postupcima samostalno primjenjuju izložena zakonska pravila o tumačenju ugovora.

10. Zato odgovor na revizijsko pitanje može biti tek taj da ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da „ukoliko štediša u roku 30 dana od datuma utvrđenog čl. 1. ugovora ne podigne oročena sredstva ili pismeno ne otkaže ugovor banka će ponovno oročiti devizni štedni ulog na isti rok iz čl. 1. ugovora, a pod uvjetima koji vrijede na dan isteka ugovora“ treba tumačiti u skladu sa zakonskim pravilima o tumačenju ugovora. Taj odgovor ne ukazuje na to da su predmetne nižestupanjske presude zasnovane na pravnome shvaćanju koje nije s njim u skladu. S druge pak strane, tuženiku revizija nije dopuštena radi nekoga postupovnopravnoga pitanja koje bi se odnosilo na razumljivost i jasnoću obrazloženja drugostupanjske presude u vezi sa zaključkom o tumačenju sporne ugovorne odredbe, pa u tome dijelu nema uvjeta za njeno preispitivanje.

11. Prema svemu izloženome revizija je neosnovana pa je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek