Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-831/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69. OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Bjelovaru pod brojem Su-592/11, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 21. svibnja 2025. poslovni broj: P-61/2025-12, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P-61/2025-12 od 21. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

II. Prvostupanjska presuda u dijelu točke IV. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz točke 3. Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 sklopljenog 14. studenog 2006. između tužitelja i tuženika kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa dobivenog kredita. Pod točkom 2. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 362,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2006. do isplate. Pod točkom 3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom od 21. svibnja 2025. do isplate, dok je u točki 4. izreke u razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa sa pripadajućom zateznom kamatom odbijen zahtjev za naknadu troška tužitelja kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih osnova određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku kao i trošak žalbe sa zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate dok podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitivanjem pobijane presude i postupak koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

7. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

8. Na temelju između stranaka nespornih činjenica kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao potrošač u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili 14. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 218-503774885 na iznos od 18.02,60 CHF (pravilno 18.020,68 CHF – ops. ovog suda) za kupnju motornog vozila marke Škoda

(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu)

- da je ugovoreni iznos kredita tužitelju isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednje tečaju kreditora, a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po ugovorenom srednjem tečaju na dan njegovog dospijeća prema uručenom otplatnom planu

- da je kredit u cijelosti otplaćen prema potvrdi tuženika te da je iznos jednokratne ugovorne naknade na ime obrade kredita u nespornom iznosu od 2.728,70 kn tuženiku isplaćen 17. studenog 2006. ustegom prilikom isplate odobrenog kredita

- da je predmetni Ugovor tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu pa tako ni o predmetnoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu iako je ona sadržana u Ugovoru, a isto tako nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade kao i da je cijela realizacija Ugovora išla putem auto kuće Jasenović u Čakovcu gdje su mu dali prijedlog Ugovora na potpis gdje nitko od djelatnika Banke nije bio u tom trenutku prisutan te da mu nitko nije tom prilikom govorio niti obrazlagao zbog čega se ugovaraju takve odredbe, a da on nije razumio o čemu se radi, a niti je o tome pitao te da na sadržaj pojedinih odredaba Ugovora o kreditu nije imao utjecaj tim više što mu je od strane auto kuće rečeno da oni sve rješavaju sa Raiffeisenbankom te mu je na njegov upit rečeno da nije moguće dobiti kredit u kunama ili uz deviznu klauzulu u EUR-u

- da je tužitelju ponuđen unaprijed sastavljeni Ugovor koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita o kojim odredbama nije imao mogućnosti pregovarati sa tuženikom pa tako niti o visini te naknade, a niti je dobio potpunu i pravodobnu informaciju koji troškovi i koje usluge tuženika se njome podmiruju, a sve to jer tuženik kao kreditor nije bio nazočan sklapanju Ugovora, a niti je prethodno sudjelovao u postupku dogovaranja kredita

- da tuženik za svoje tvrdnje da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uručeni opći akti kreditora kao i da ugovorena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama odnosno troškovima koje je imao tuženik nije predložio nikakve dokaze niti je opravdao ugovoreni postotak te naknade u odnosu na visinu odobrenog kredita na koji način je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača

te uvažavajući odredbu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbu stavka 2. istog Zakona kojim je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zaključuje da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu konkretnih troškova koji bi se trebali pokriti zbog čega nastavno nalazi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) obvezuje tuženika da tužitelju vrati nespornu visinu plaćene naknade za obradu kredita te da na temelju članka 1115. istog Zakona na taj iznos naknade plati zateznu kamatu od dana kada je ista tuženiku plaćena stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu nepoštenu odredbu. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. u kojem se navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici.

9. Iznoseći razloge zbog kojih nalazi ostvarenje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP tuženik iznosi razloge činjenične naravi pa tako i da su zanemareni njegovi navodi da je sporna obveza o ulaznoj jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da na činjenicu pojedinačnog pregovaranja upućuje solemnizacija Ugovora iz kojeg je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji te daljim navodima opravdava svoju tezu zbog koje je prvostupanjski sud trebao utvrditi da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi stavljajući akcenat na tvrdnju da je sporna odredba u konkretnom slučaju jasna, razumljiva i uočljiva zbog čega sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost pa da stoga prvostupanjski sud nije pravilno primijenio citirane odredbe. Ističe i da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja kao i da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. ZZP jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite pri tome reproducirajući sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 u dijelu u kojem se navodi da su pojedini potrošači od banaka mogli u predugovornoj fazi dobiti sve potrebne informacije potrebne za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora pa su mogli i donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće. Zaključno smatra da prvostupanjski sud presumnira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama.

10. Iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju činjenično stanje prvostupanjskog suda na temelju kojeg je utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita isplatiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa dobivenog kredita nepoštena, a koja činjenična utvrđenja ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim.

11. Promašeni su žalbeni navodi tuženika da u prilog njegovoj tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo o prijepornoj odredbi ukazuje solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj volji. Naime, pregovaranje o sadržaju Ugovora, tumačenje neodređenih odredbi u odnosu na naknadu za obradu kredita u smislu troškova koje plaćanjem naknade podmiruje tužitelj kao korisnik kredita tuženiku nije u ovlasti javnog bilježnika, a niti solemnizacija konkretnog ugovora po javnom bilježniku predstavlja dokaz o valjanosti njegovih odredbi kao i pravoj volji tužitelja temeljenoj na potpunoj obavijesti.

12. Odredba o plaćanju jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora o kreditu) može se smatrati transparentnom u smislu članka 85. ZZP/03 kako to smatra tuženik jer je omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, ali tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Stoga je i po ocjeni ovog suda ista nepoštena i posljedično ništetna na temelju članka 87. stavka 1. istog Zakona jer se o toj, unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi tipskog Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud koji je tu odlučnu činjenicu utvrdio provedenim dokazom saslušanjem tužitelja, dok tuženik na kojem je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03, na okolnost pojedinačnog pregovaranja nije predložio niti jedan dokaz i zbog čega se njegove tvrdnje o suprotnom ne mogu prihvatiti osnovanim. Takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelju je tom odredbom nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima (niti je bila zabranjena), koju je dužan ispuniti i prije korištenja kredita i to uz sve ostale obveze nametnute odredbama članka 9. istog Ugovora o kreditu, a odnose se na plaćanje svih troškova u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi te svih eventualnih poreza utvrđenih posebnim propisima kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (članak 3.).

13. Uvjetovanje plaćanja ugovorene naknade za obradu kredita bez određenja koji se nastali troškovi tuženika podmiruju ugovorenim iznosom te naknade niti je to tužitelju objašnjeno od strane tuženika u predugovornoj fazi, prema prosudbi ovog suda, utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere budući tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima prije samog sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

15. Identična pravna shvaćanja prvostupanjskog suda kao i ovog suda izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. na koju odluku se poziva i prvostupanjski sud i broj Rev- 1420/2024 od 17. lipnja 2025.

16. Tuženik se obrazlažući žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava poziva na pogrešnu primjenu članka 118. ZZP tvrdeći da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite pri tome se pozivajući na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Pž-6632/2017, međutim takve tvrdnje u protivnosti su sa sadržajem obrazloženja pobijane presude budući se prvostupanjski sud u ocjeni ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe ne poziva na citiranu presudu donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Također se pogrešno poziva na pogrešnu primjenu odredaba članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača budući je prvostupanjski sud prosuđivao tužbeni zahtjev primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003) te je pravilnom primjenom članka 81. stavka 1. i 2. tog Zakona prijepornu odredbu Ugovora o kreditu utvrdio nepoštenom i ujedno ništavom sukladno članku 87. stavku 1. ZZP/03 dok s druge strane tuženik protivno navodima žalbe nije dokazao da bi se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo a na njemu je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03.

17. Obzirom da su zbog iznesenih razloga žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni neosnovanim i da je obvezavši tuženika na isplatu iznosa od 362,16 EUR u kojem je iznosu mu je plaćena naknada za obradu kredita sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo (članak 1111. i 1115. u vezi članka 323. ZOO) valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari ne iznoseći druge razloge pobijanja u odnosu na visinu dosuđenih troškova, a da ovaj sud u odluci o troškovima ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.

18. U odnosu na prijedlog tuženika da se tužitelju naloži naknaditi trošak žalbe valja navesti da je takav zahtjev neodređen u smislu članka 164. stavka 2. ZPP budući u žalbi nije naveden iznos troška pa je takav zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe valjalo odbaciti.

19. Prvostupanjska presuda u dijelu točke IV. izreke koja nije pobijana žalbom nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. u vezi članka 129. stavka 5. i članka 381. ZPP).

U Varaždinu 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer