REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-883/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. OĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. MĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. DĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. HĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 5. SĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Goran Katić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojega zastupa punomoćnik Ćamil Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4297/2022-2 od 24. siječnja 2023., kojima je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2370/22-13 od 26. rujna 2022., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4297/2022-2 od 24. siječnja 2023. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2370/22-13 od 26. rujna 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju OĆ plati 242.441,17 kn / 32.177,47 eur sa zateznim kamatama na iznos od 162.441,17 kn / 21.559,65 eur od 16. rujna 2008 do isplate i na iznos od 80.000 kn / 10.617,82 eur od 10. studenoga 2020. do isplate, tužiteljici MĆ 191.600,00 kn / 25.429,69 eur sa zateznim kamatama na iznos od 111.600,00 kn / 14.811,86 eur od 16. rujna 2008. do isplate i na iznos od 80.000,00 kn / 10.617,82 eur od 10. studenoga 2020. do isplate, tužitelju DĆ 115.500,00 kn / 15.329,48 eur sa zateznim kamatama na iznos od 88.000,00 kn / 11.679,60 eur od 16. rujna 2008. do isplate i na iznos od 27.500,00 kn / 3.649,88 eur od 10. studenoga 2020. do isplate, tužitelju HĆ 65.100,00 kn / 8.640,25 eur sa zateznim kamatama na iznos od 36.000,00 kn / 4.778,02 eur od 16. rujna 2008 do isplate i na iznos od 29.100,00 kn / 3.862,23 eur od 10. studenoga 2020. do isplate i tužitelju SĆ, 65.100,00 kn / 8.640,25 eur sa zateznim kamatama na iznos od 36.000,00 kn / 4.778,02 eur od 16. rujna 2008. do isplate i na iznos od 29.100,00 kn / 3.862,23 eur od 10. studenoga 2020. do isplate i parnični troškove tužiteljima u iznosu od 93.356,25 kn / 12.390,50 eur sa zateznim kamatama, odbija se kao neosnovana.

II. Djelomično se uvažava revizija tuženika i preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4297/2022-2 od 24. siječnja 2023. u dijelu kojim je njome potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2370/22-13 od 26. rujna 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljima plati zatezne kamate za razdoblje od 16. rujna 2008. do 10. studenoga 2020. i to tužitelju OĆ na iznos 80.000,00 kn/ 10.617,82 eur, tužiteljici MĆ na iznos od 80.000,00 kn/ 10.617,82 eur, tužitelju BĆ na iznos od 27.500,00 kn/ 3.649,87 eur, tužitelju HĆ na iznos od 29.100,00 kn / 3.862,23 eur i tužitelju SĆ na iznos od 29.100,00 kn / 3.862,23 eur, kao i navedena prvostupanjska presuda u tome dijelu, tako da se u tome dijelu tužbeni zahtjevi odbijaju kao neosnovani.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelji nadoknade troškove revizijskoga postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti:

- I. tužitelju OĆ iznos 242.441,17 kn/ 32.177,47 eur¹;

- II. tužiteljici MĆ iznos 191.600,00 kn / 25.429,69 eur;

- III. tužitelju BĆ iznos 115.500,00 kn/ 15.329,48 eur;

- IV. tužitelju HĆ iznos 65.100,00 kn / 8.640,25 eur i

- V. tužitelju SĆ, iznos 65.100,00 kn / 8.640,25 eur, sve sa zateznom kamatom od 16. rujna od 2008. do isplate te im isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 195.487,50 kn /25.945,65 eur sa zateznom kamatom od 26. rujna 2022. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

1.2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranja d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2370/22-13 od 26. rujna 2022.u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti 1. tužitelju OĆ iznos 242.441,17 kuna / 32.177,47 Eur1; 2. tužiteljici MĆ iznos 191.600,00 kuna / 25.429,69 Eur; 3. tužitelju BĆ iznos 115.500,00 kuna / 15.329,48 Eur; 4. tužitelju HĆ iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur i 5. tužitelju SĆ, iznos 65.100,00 kuna / 8.640,25 Eur, sve sa pripadajućom zateznom kamatom od 16. rujna od 2008. do isplate te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka za iznos od 93.356,25 kuna / 12.390,50 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. rujna 2022. pa do isplate.“

2.1. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2589/2023-2 od 3. listopada 2023., zbog pravnih pitanja:

"1. Ocjenjuje li se samostalno sudskim putem u slučaju preinake tužbe (povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva), te je li za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz čl. 19., čl. 1046., čl. 1100. i čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe?

1a. Predstavlja li povećanje zahtjeva s osnova neimovinske štete, preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, bez obzira što se povećanje traži iz iste činjenične osnove, te da li je za zastaru tako povećanog dijela zahtjeva bitan dan podnošenja tužbe ili preinake tužbe?

2. Otkada je dužnik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva, da li od trenutka otkad je isti postavljen u postupku ili od trenutka podnošenja odštetnog zahtjeva/tužbe u smislu odredbi iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu?"

2.2. Predložio je ovome sudu da nižestupanjske presude preinači tako da odbije zahtjev tužitelja OĆ za iznos od 10.617,82 eur, tužiteljice MĆ za iznos od 10.617,82 eur, tužitelja DĆ za iznos od 3.649,87 eur, tužitelja HĆ za iznos od 3.862,23 eur i tužitelja SĆ za iznos od 3.862,23 eur sa zateznim kamatama na te iznose i tužitelje obveže da mu nadoknade trošak revizije.

3. U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao samo u dijelu u kojemu je tuženik pobija i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6.1. Predmet spora u njegovu revizijskome stadiju zahtjevi su tužitelja za naknadu neimovinske štete, na ime povreda prava osobnosti koje trpe zbog smrti ŠĆ koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći, od tuženika kao štetnikova osiguratelja. Sporno je, prema sadržaju revizijskih pitanja, imaju li tužitelji pravo na isplatu određenih iznosa (supra 3.2.) s obzirom na to da su za te iznose, preinakom tužbe, povećali tužbene zahtjeve, a tuženik smatra da je za tražbine tih iznosa nastupila zastara, jer je tužba preinačena po isteku zastarnoga roka iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO). Nije sporno da su tužitelji za te iznose, koji su im i dosuđeni, tužbene zahtjeve povećali podneskom od 9. studenoga 2020., a do štete da je došlo 30. kolovoza 2008. Nižestupanjski su sudovi tuženikov prigovor zastare ocijenili neosnovanim. Osim toga, tuženik smatra da na iznose predmetnih povećanih dijelova tužbenih zahtjeva zateznu kamatu ne može dugovati prije no što su ti zahtjevi postavljeni.

6.2. Obrazlažući reviziju tuženik se glede svoga stava da je dio tužbenih zahtjeva u zastari pozvao na određene odluke ovoga revizijskog suda: Rev-700/2023-2 od 30. listopada 2023., Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022., Rev-2437/17-2 od 7. travnja 2021. Rev-183/2020-2 od 27. rujna 2020. Revr-49/16-2 od 14. svibnja 2019., Rev-x- 985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Revr-1068/16-2 od 9. travnja 2019., Rev-x-576/14-2 od 19. rujna 2018., Revr-1460/13-2 od 24. siječnja 2017., Revx-887/15-2 od 20. siječnja 2016. i Revr-1797/10-2 od 19. ožujka 2013., a što se tiče pitanja početka tijeka zatezne kamate na povećane iznose tužbenih zahtjeva na odluke: Rev-1734/2019 od 21. svibnja 2019. i Rev-550/2014-2 od 18. studenoga 2015.

7.1. Doista, prema jednom shvaćanju, preinačena tužba nema karakter novoga zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u okolnostima kada vjerovnik nije odustao od tužbe niti je njegova tužba odbačena ili zahtjev odbijen (tako u Rev-231/2004-2 od 10. ožujka 2004.).

7.2. Prema drugome pak shvaćanju, „povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, dakle, označena procesnopravna situacija u materijalnopravnom smislu u odnosu na prekid zastare znači da prekid u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupio“ (tako u Rev-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013.), „...u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare se ocjenjuje samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe...“ (tako u Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022.), odnosno, „...povećanjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake pa se glede tog povećanog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe..." (tako u Rev-700/2023-2 od 30. listopada 2023., Rev-50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022., Revx-985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Revx-526/2018-2 od 28. svibnja 2019., Rev-1734/2019 od 21. svibnja 2019., Revr-1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., Revr-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013. i Revx-424/2011-2 od 29. siječnja 2014.).

8. U okviru svoje ustavne uloge koja se sastoji u osiguravanju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz članka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav), kao i obveza iz članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24), a upravo zbog neujednačenosti u praksi, ovaj je sud na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. o spornom pravnom pitanju zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

9. Kada je riječ o zastari generički određenoga tužbenog zahtjeva, kakav je predmetni, preinaku povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj odnosno neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada postojala, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenoga vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik (tuženik) protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem postojećega zahtjeva temeljem iste - neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našemu pravu, već i glede razlike tj. iznosa za koji je zahtjev povećan (tužba preinačena) treba uzeti da je do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/01, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) došlo već podnošenjem tužbe.

10. Dakle, kada je vjerovnik prije isteka zastarnoga roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike za koju je zahtjev povećan – preinačen, treba uzeti da je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO došlo već podnošenjem tužbe, što je i odgovor na naznačena pitanja: „Ocjenjuje li se samostalno sudskim putem u slučaju preinake tužbe (povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva), te je li za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz čl. 19., čl. 1046., čl. 1100. i čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe? Predstavlja li povećanje zahtjeva s osnova neimovinske štete, preinaku tužbe u smislu članka 191. stavka 1. ZPP, bez obzira što se povećanje traži iz iste činjenične osnove, te da li je za zastaru tako povećanog dijela zahtjeva bitan dan podnošenja tužbe ili preinake tužbe?“.

11. Kako je, dakle, pobijana drugostupanjska presuda u dijelu u kojemu su tužiteljima dosuđeni i iznosi na ime naknade neimovinske štete za koje su tužbu tijekom postupka preinačili podneskom od 9. studenoga 2020. zasnovana na pravnome shvaćanju o naznačenome pitanju podudarnome s pravnim shvaćanjem ovoga revizijskog suda, revizija tuženika je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odbijena kao neosnovana (točke I. izreke).

12.1. Što se pak tiče obveze tuženika na isplatu zatezne kamate na iznose za koje su tužbeni zahtjevi podneskom od 9. studenoga 2020. povećani, valja poći od toga da plaćanje naknade štete proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti zbog čega se prava i obveze tuženika, kao osiguratelja, moraju i ocjenjivati u skladu s odredbama specijalnoga propisa i to Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05, dalje: ZOOP).

12.2. Odredbom članka 12. stavka 4. ZOOP propisano je da u slučaju neizvršenja obveze isplate iz stavka 1. toga članka, odnosno, isplate naknade neimovinske štete u roku od 30 dana a imovinske štete u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnoga zahtjeva, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamata i to od dana podnošenja odštetnoga zahtjeva.

12.3. Primjenom članka 12. stavka 4. ZOOP tuženik nije mogao pasti u zakašnjenje za plaćanje naknade neimovinske štete u povećanim iznosima zatraženim u podnesku tužitelja od 9. studenoga 2020.

12.4. Vezano za primjenu članka 12. ZOOP ovaj sud se već izjasnio u odlukama broj Rev-550/14-2 od 18. studenoga 2015., Rev-1133/2021 od 14. prosinca 2021. i dr., u kojima je izneseno shvaćanje prema kojem tužitelj koji je u odštetnom zahtjevu i/ili tužbi tražio naknadu štete s osnova tuđe njege i pomoći zatezne kamate može tražiti samo od dana postavljanja odštetnog zahtjeva i/ili tužbe dok za traženje tuđe njege i pomoći koje je povisio i postavio tijekom postupka, odnosno nakon podnošenja tužbe, zatezne kamate može tražiti tek od dana kada je tako povišeni (preinačeni) tužbeni zahtjev i postavio sve ovo u smislu članka 12. ZOOP.

12.5. S obzirom na izneseno, odgovor na revizijsko pitanje: „Otkada je dužnik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva, da li od trenutka otkad je isti postavljen u postupku ili od trenutka podnošenja odštetnog zahtjeva/tužbe u smislu odredbi iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu?“ glasi: Tuženik je u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenoga zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Zatezna kamata na naknadu neimovinske štete, u smislu članka 12. ZOOP ne može početi teći prije nego što je tužitelj postavio zahtjev za naknadu te štete od tuženika.

12.6 Kako je glede toga pitanja drugostupanjska presuda zasnovana na pravnome shvaćanju koje nije u skladu s izloženim shvaćanjem revizijskoga suda valjalo je odlučiti na temelju članka 391. stavka 7. ZPP kao u točki II. izreke.

13. Tuženik je s revizijom uspio samo u neznatnome dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate koja ne čini glavni zahtjev, pa se uostalom, u smislu članka 35. stavka 2. ZPP, ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora. Zato je na temelju članka 154. stavka 5. u vezi s člankom 166. stavkom 2. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek