Broj: Ppž-2490/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. UC, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okr. UC podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Donjem Miholjcu od 17. siječnja 2024., broj: Pp-3349/2024-11, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. UC i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. UC je obvezna naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 100,00 (sto) eura, u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Donjem Miholjcu od 17. siječnja 2024., broj: Pp-3349/2024-11 proglašena je krivom okr. UC da je, na način činjenično opisan u izreci počinila prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je na temelju tog zakonskog propisa, a primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena novčana 600,00 eura u koju je uračunato uhićenje okrivljenice 31. listopada 2024. kao 79,64 eura novčane kazne, tako da joj preostaje 520,36 eura novčane kazne, koju je dužna platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostale novčane kazne.

1.1. Na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljenici je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, suprugu CC na bilo kojem mjestu na području Republike Hrvatske na udaljenosti manjoj od 100 metara u trajanju 4 mjeseca, u koju zaštitnu mjeru će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza određene naredbom II PP Osijek i produljene rješenjem suda.

1.2. Okrivljenica je obvezna naknaditi trošak prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 40,60 eura.

2. Protiv te presude okr. UC je po branitelju odvjetniku Dragi Aćimoviću podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava i odluke o kazni, zaštitnoj mjeri i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žalitelj smatra da je presudom prekoračen optužni prijedlog, čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona i to u odnosu na bitno obilježje djela – počinjenje nasilja u nazočnosti djeteta, budući da je sud sam konkretizirao činjenični opis djela. Naime, presudom se okrivljenici stavlja na teret da je u vremenskom razdoblju od 31. 1. 2024. do 30. 10. 2024. u više navrata u nazočnosti djece počinila psihičko nasilje prema suprugu, što je suprotno optužnom prijedlogu u kojem se navodi da su djeca bila prisutna navodno „u većini događaja“, ali nije navedeno kojih to događaja niti da su bili prisutni kod svih događaja.

5.1. Nije u pravu žalitelj da je sud na gore opisani način prekoračio optužbu. Naime, okolnost da su djeca bila prisutna i samo jednom događaju čini kvalifikatornu okolnost čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („u nazočnosti djeteta“), pa u konkretnom slučaju činjenica da su djeca bila prisutna psihičkom nasilju „u više navrata“ ili „u većini događaja“ nema utjecaja na zakonsko obilježje djela prekršaja, već bi se mogla cijeniti kao okolnost koja utječe na vrstu i visinu kazne, što nije u konkretnom slučaju, budući da je okrivljenici izrečena blaža vrsta propisane kazne i to znatno ispod propisanog posebnog minimuma.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona time da je izreka presude u preostalom djelu suprotna činjeničnom opisu prekršaja tako da su pojedini dijelovi optužnog prijedloga mijenjani u presudi. Sud tijekom dokaznog postupka nije nesporno utvrdio da bi okrivljenica 30. listopada 2024. uputila suprugu riječi „….tko je njih zvao i zašto miješaš Centar za socijalni rad…“ (koje niti nisu psihičko nasilje), niti da bi ponašanje okrivljenice izazvalo „strah“ kod oštećenika i da je „gotovo svaki dan činila psihičko nasilje“ te je iz činjeničnog opisa djela u izreci izostavio te navode optužnog prijedloga, a sve navedeno u korist je, a ne na štetu okrivljenice. Sud je uvijek ovlašten mijenjati optužbu u korist okrivljenika, dodajući činjenice koje njegovo djelo čine lakšim, odnosno izostavljajući činjenice koje ga terete, dakako, sve u skladu s rezultatima dokaznog postupka. Dakle, u ovom slučaju sud nije prekoračio optužbu, naprotiv, uskladio ju je sa utvrđenjem odlučnih činjenica.

7. Nadalje, suprotno navodima žalbe, ni presuda izreke nije nerazumljiva, iz izreke jasno proizlazi da se okrivljenici stavlja na teret produljeno djelo prekršaja u vremenskom periodu od 31. siječnja 2024. zaključno sa 30. listopadom 2024. u 15:00 sati, koje djelo je i posebno činjenično opisano. Nema nikakve dvojbe da se radi o jednom, a ne dva odvojena prekršaja, na što upućuje i pravna oznaka i izrečena kazna.

8. Mjesto počinjenja prekršaja nije zakonsko obilježje prekršaja nasilja u obitelji, pa nije od značaja činjenica da u izreci presude, kao ni optužnom prijedlogu isto nije navedeno, a to što izreka ne sadrži zakonski opis prekršaja ne čini je nerazumljivom, budući da Prekršajni zakon niti jednom odredbom ne propisuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ako izreka presude ne sadrži zakonski naziv prekršaja.

9. U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, da je nedovoljno konkretiziranog činjeničnog opisa optužnog prijedloga i same izreke presude okrivljenica onemogućena da na jasan i precizan način bude upoznata s onim za što ju se tereti, ističe se da je iz zapisnika od 1. studenog 2024. vidljivo da je okrivljenica, u nazočnosti braniteljice, pozvana da se očituje o optužnom prijedlogu i krivnji izjavila da je razumjela sadržaj optužnog prijedloga i ne smatra se krivom za terećeni prekršaj, pa su neosnovani žalbeni navodi usmjereni na povredu prava obrane.

10. Nadalje, prvostupanjski je sud iznio razloge na kojima se temelji odluka o krivnji okrivljenice za počinjeni prekršaj, izložio je sporne i nesporne činjenice i iz kojih razloga je spornu činjenicu uzeo dokazanom te ocijenio vjerodostojnost iskaza ispitnih svjedoka, doduše šturo, ali dovoljno da se presuda može ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, kako se to navodi u žalbi.

11. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

12. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalbom se, u bitnom, osporava ocjena dokaza od strane prvostupanjskog suda, ističe da je pogrešno izveden zaključak o krivnji okrivljenice koji proizlazi iz pretjerano subjektivne ocjene jedinog dokaza – iskaza oštećenika kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, dok niti jedan od drugih ispitanih svjedoka nije čuo ni vidio ili na bilo koji način potvrdio navode oštećenog CC koji tvrdi da ga je okrivljenica u više navrata navodno psihički zlostavljala pred djecom.

12.1. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe kojima okrivljenica osporava utvrđeno činjenično stanje, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i proglasio okrivljenicu krivom za počinjeni prekršaj.

13. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka CC i njegov je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Neosnovano okrivljenica osporava iskaz navedenog svjedoka, jer je dan jasno i okolnosno, pred sudom je detaljno opisao ponašanje okrivljenice, a prvostupanjski sud nije našao da bi ošt. CC iskazivao neobjektivno s isključivom svrhom da lažno tereti i našteti okrivljenicu te istinitost njegovog iskaza u postupku nije dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi bezrazložno neistinito teretio okrivljenicu. Osim navedenog, iz obrasca rizičnih faktora za ponavljanje nasilničkog ponašanja na ime okrivljenice proizlazi da su policijski službenici neposrednim opažanjem na mjestu događaja utvrdili da je ošt. CC bio u stanju uznemirenosti i straha.

13.1. U odnosu na žalbene navode da je sud okrivljenicu proglasio krivom samo i isključivo na temelju iskaza ošt. CC treba navesti da je obiteljsko nasilje pojava koja se u većini slučajeva događa u intimnom okruženju, kada su članovi obitelji sami i bez prisutnosti potencijalnih nezainteresiranih svjedoka-očevidaca, pa činjenica da ostali ispitani svjedoci nisu potvrdili iskaz oštećenika (osim GC koja je čula da mu je okrivljenica jednom prilikom rekla da je retardiran) ne znači da okrivljenica, kad su bili sami, nije činila psihičko nasilje prema oštećeniku. Naime, kada se odluka o krivnji ne bi mogla temeljiti na iskazu oštećene strane u obiteljskom nasilju, tada bi rijetko koji počinitelj bio proglašen krivim, upravo zbog činjenice da u većini slučajeva nema nazočnosti nezainteresiranih svjedoka.

13.2. Navodi žalbe kojima okrivljenica umanjuje i relativizira svoje ponašanje, optužujući oštećenika za neosnovano prijavljivanje i to u cilju da ostvari prednost, odnosno podlogu za svoj uspjeh u brakorazvodnoj parnici, predstavlja bezuspješan pokušaj opravdavanja njenog protupravnog ponašanja i ne mogu je ekskulpirati odgovornosti za počinjeni prekršaj, a suprotni su dokazima provedenim u postupku.

13.3. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenice zbog počinjenog psihičkog nasilja u obitelji na štetu supruga, a u prisutnosti maloljetne djece. Razloge prvostupanjske odluke prihvaća i ovaj sud, pa kako žaliteljica nije navela nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepila svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji joj se pobijanom presudom stavlja na teret, nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

13.4. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Žalbom ističe tzv. posredna povreda materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se dakle ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenica ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ovu žalbenu osnovu razmatrao samo po službenoj dužnosti, kako je već i navedeno.

15. Jednako tako žaliteljica smatra da je i pogrešna, odnosno nezakonita odluka o prekršajnopravnoj sankciji, zaštitnoj mjeri i troškovima postupka.

15.1. U odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj sud smatra da je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenice, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini 600,00 eura, koja je izrečena okrivljenici od strane prvostupanjskog suda, primjerena stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

15.2 Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je novčana kazna od najmanje 920,00 eura ili kazna zatvora od najmanje 45 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, na samo blažu vrstu propisane kazne, nego i novčanu kaznu izrečenu ispod propisanog posebnog minimuma te po ocjeni ovog suda, imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

15.3. Prema ocjeni ovog suda, pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda o primjeni zaštitne mjera zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, suprugu CC da bi se otklonile okolnosti koje pogoduju počinjenju prekršaja koji je predmet ovog postupka i zaštitila žrtva nasilja u obitelji. Imajući u vidu načelo razmjernosti propisano odredbom čl. 51. a Prekršajnog zakona, duljina trajanja izrečene mjere od četiri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

16. Budući da je sud okrivljenicu proglasio krivom, ista je obvezna naknaditi troškove postupka, a po ocjeni ovog suda, visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom sudu, primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice.

17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (u protuvrijednosti eura po fiksnom tečaju valute), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice.

18. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 27. kolovoza 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenicu, branitelja, oštećenika i tužitelja.