Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-873/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupane po punomoćnicima Milenku Jakšiću i Vanji Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj P-648/2024-8 od 17. lipnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj P-648/2024-

8 od 17. lipnja 2025.:

- potvrđuje u točkama I. i II. izreke

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 281,25 EUR (dvjesto osamdeset jedan euro i dvadeset pet centi) sa zateznim kamatama

- preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 824,93 EUR (osamsto dvadeset četiri eura i devedeset tri centa) sa zateznim kamatama na način da se taj dio tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 353,09 EUR (tristo pedeset tri eura i devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se da je ništetan članak 13. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 9015384606 koji su 28. rujna 2010. sklopili tužiteljica MD i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici MD isplati iznos od 202,22 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 24. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici MD isplati, na ime naknade troškova postupka, iznos od 1.106,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od 17. lipnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno:

- da su stranke 28. rujna 2010. sklopile Ugovor o kreditu broj 9015384606

- da je člankom 13.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90 % od iznosa kredita.

6.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom sporna odredba sadržana u članku 13.2. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu i da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o visini naknade. Po ocjeni prvostupanjskog suda sporna ugovorna odredba nije jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odobravanja i obrade kredita odnose, a tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade i na njezinu visinu, što je dovelo do neravnoteže u odnosima između ugovornih stranaka. Stoga je prvostupanjski sud primjenom članka 96. stavak 1. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

6.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

6.4. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.5. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.6. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.7. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 13.2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.8. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,90% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

6.9. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7. U skladu s člankom 74. stavak 1. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.1. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.2. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 13.2. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.3. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu točkom 13.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavak 1. točka 3. ZZP- a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,90% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.4. Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje Suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C-699/2023, Caja Rural de Navarra.

7.5. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužiteljica nije bila upoznata s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi posebno istaknuti opetovani navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima, ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

7.6. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz točke 13.2. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je u odnosu na točku I. i točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 202,22 eura, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

7.7. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 19. rujna 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

7.8. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da je donijeta na temelju suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora. Tužiteljica je u tužbi vrijednost predmeta spora naznačila u visini od 1.529,44 eura, a tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsokoj. Člankom 40. stavak 2. ZPP-a je propisano da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a stavkom 3. je propisano da ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Prvostupanjski sud nije postupio na taj način niti je najkasnije na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora već je tu vrijednost odredio prilikom presuđenja, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio da vrijednost predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude iznosi 1.327,22 eura dok vrijednost predmeta spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno u točki II. izreke prvostupanjske presude iznosi 202,22 eura pa je ukupna vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 1.529,44 eura i na temelju tako utvrđene vrijednosti predmeta spora je odlučeno o tužiteljičinom zahtjevu za naknadu parničnog troška. Međutim, tuženik u žalbi pravilno ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. prema kojem se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora već se u tom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te stoga vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 202,22 eura.

7.9. Sukladno toj vrijednosti predmeta spora tužiteljičin parnični trošak se sastoji od troškova sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), troška zastupanja na dva ročišta u iznosu od 50,00 eura svako sukladno Tbr. 9.1. Tarife, troška sastava podneska od 4. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife te troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura što iznosi 225,00 eura odnosno 281,25 eura s PDV-om. Tužiteljici ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer iz stanja spisa proizlazi da te pristojbe nisu plaćene što znači da ti troškovi nisu niti nastali. Zbog navedenih razloga je potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 281,25 eura, a preinačen je preostali dio prvostupanjske presude pod tom točkom kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 824,93 eura na način da je taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

8. Na opisani način je tuženik uspio s žalbom samo u odnosu na dio parničnog troška, a nije uspio u odnosu na glavnu stvar pa mu stoga po ocjeni ovog suda odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a ne pripada naknada zatraženog parničnog troška drugostupanjskog postupka zbog čega je njegov zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 353,09 eura odbijen.

Koprivnica, 27. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić