Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-924/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Berislavu Mihalju, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, radi povrata zajma, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-217/2015-47 od 17. svibnja 2019., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačuju točke II. i III. izreke presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-217/2015-47 od 17. svibnja 2019. tako da se: 1. Usvaja tužbeni zahtjev tužitelja SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], te se nalaže tuženiku ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju na ime povrata zajma plati iznos od 4.864,55 EUR (slovima: četiri tisuće osamsto šezdeset četiri eura i pedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. lipnja 2015. do isplate po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 8. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.977,95 eura (slovima: dvije tisuće devetsto sedamdeset sedam eura i devedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nepobijana točka I. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I Nalaže se tuženiku ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s ovnova zajma isplati iznos od 22.500,00 (dvadeset dvije tisuće i pet stotina) kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, koja teče od 16. prosinca 2014. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.
II Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužitelju SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime povrata zajma isplati 36.651,96 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, koja teče od 21. lipnja 2010. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (dalje u tekstu: z. z. kamata), a na ime kašnjenja u vraćanju zajma isplati pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznose od:
- 3.000,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 17. siječnja 2013.,
- 1.000,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 18. veljače 2013.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 06. svibnja 2013.,
- 1.000,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 04. lipnja 2013.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 01. srpnja 2013.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 12. kolovoza 2013.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 26. studenog 2013.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 28. siječnja 2014.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 18. ožujka 2014.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 25. travnja 2014.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 30. lipnja 2014.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 12. kolovoza 2014.,
- 1.500,00 kuna od 21. lipnja 2010. godine pa do 13. listopada 2014.,
a i da tuženik tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa z. z. kamatom, a u roku od 15 dana."
III Nalaže se tužitelju SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženiku ŠŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 kuna, sa z. z. kamatom počev od 17. svibnja 2019. godine pa do isplate, a u roku od 15 dana."
2. Protiv točaka II. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Tužitelj u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. i člankom 221.b ZPP-a te iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kontradiktorna je i proturječna sama sebi zbog čega se ne može ispitati, a također tvrdi da nedostaje obrazloženje u vezi primjene prava.
5.1. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u smislu tako istaknutih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje tužitelja neosnovane iz razloga što je sud prvog stupnja o svim odlučnim činjenicama u obrazloženju presude naveo jasne i argumentirane razloge, a također, suprotno žalbenim tvrdnjama, u presudi se pozvao i na odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o tužbenom zahtjevu jer iz obrazloženja jasno proizlazi da je pravni odnos stranaka razmatrao u smislu odredbe članka 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) zaključujući da se radilo o Ugovoru o zajmu te je o tužbenom zahtjevu odlučivao primjenom odredbe članka 322. stavak 1. i 323. stavak 1. ZOO-a utvrđujući u odnosu na pobijani odbijajući dio da se radi o Ugovoru o zajmu strane valute, koji je protivan prisilnim propisima, te je o zahtjevu za isplatom odlučivao primjenjujući odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a. Iz obrazloženih razloga neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Potpuno je nejasno pozivanje tužitelja na pogrešnu primjenu odredbe članka 221.b ZPP-a jer tužitelj u ovom postupku nije utužio novčanu tražbinu na temelju vjerodostojne isprave iz kojih razloga sud nije bio dužan utvrđivati činjenice predviđene tim člankom. Kako sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje u žalbi ukazuje tužitelj, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalba tužitelja neosnovana je u dijelu u kojem tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja, kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje da je tužitelj tuženiku po osnovi zajma 20. ožujka 2010. predao 10.000,00 eura, a 6. listopada 2014. 22.500,00 kn, zatim da je pozajmljeni iznos od 10.000,00 eura trebao biti vraćen do 20. lipnja 2010., a iznos od 10.500,00 kn do 15. prosinca 2014. Nesporna je činjenica među strankama bila da tuženiku tužitelju nije vratio 22.500,00 kn do 15. prosinca 2014.
6.1. U odnosu na spornu činjenicu među strankama je li pozajmica od 10.000,00 eura između stranaka bila dozvoljena sud prvog stupnja utvrđuje da je Ugovor o zajmu od 20. lipnja 2010., prema kojem je tužitelj tuženiku predao 10.000,00 eura, koja činjenica među strankama nije bila sporna, ništetan pravni posao u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a, jer se radi o pravnom poslu koji je suprotan prisilnom propisu. Naime, sud utvrđuje da je zajam u stranim sredstvima plaćanja između domaćih fizičkih osoba bio nedopušten pravni posao u smislu odredbe članka 17. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09. i 153/09.; dalje: ZDP) iz kojih razloga je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučivao primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
6.2. Sud je u postupku utvrdio da tužitelj priznaje da je tuženik od pozajmljenog iznosa od 10.000,00 eura vratio ukupno iznos od 35.922,18 kn i to uplatama na račun tužitelja u razdoblju od 17. siječnja 2013. do 13. listopada 2014. u iznosu od 21.500,00 kn te da mu je 20. lipnja 2010. platio iznos od 2.000,00 eura u protuvrijednosti hrvatskih kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan 20. lipnja 2010.
6.3. U odnosu na spornu činjenicu je li tuženik tužitelju u cijelosti vratio pozajmljeni iznos, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik svoju obvezu ispunio u cijelosti najkasnije 6. listopada 2014. prihvaćajući u cijelosti kao istinit i uvjerljiv iskaz tuženika o tome da je tuženik tužitelju, kao zajmodavcu, predavao na ruke novac, odnosno da je kod svojih zaposlenica u trgovini svaki mjesec ostavljao za tužitelja plave kuverte dva puta mjesečno i to s iznosom od 1.500,00 kn na početku mjeseca i 1.400,00 kn na sredini mjeseca te bi tužitelj dolazio po taj novac, na koji način sud, vjerujući tuženiku, utvrđuje da je tuženik u 2010. tužitelju isplatio 26.100,00 kn, u 2011. 34.800,00 kn i isto toliko u 2012. jer broj mjeseci pomnožen s mjesečnim iznosom od 2.900,00 kn daje ukupan iznos od 95.700,00 kn. Kada je taj iznos sud zbrojio s nesporno plaćenim iznosima sud zaključuje da je tuženik tužitelju po osnovi pozajmljenog iznosa od 10.000,00 eura isplatio preko 130.000,00 kn. Iz tih razloga sud utvrđuje da je zajam u cijelosti vraćen te u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu s osnova Ugovora o zajmu od 20. ožujka 2010. Obrazlažući uvjerljivost iskaza tuženika u odnosu na pravno relevantne činjenice vraćanja zajma, sud ocjenjuje da je iskaz tuženika iskren, obzirom da je priznao da novčani iznos od 22.500,00 kn, kojeg je od tužitelja primio 6. travnja 2014., nije platio.
6.4. Sud je tijekom postupka saslušao predložene svjedoke AŠ, MŠ i ČŠ, međutim, ti saslušani svjedoci nisu imali konkretna saznanja o zajmu između tužitelja i tuženika te o povratu zajma jer su svjedoci AŠ i NŠ svjedočili o tome da su od tužitelja pozajmljivali novac, koji su mu vraćali djelomično na račun, a djelomično na ruke u gotovini, time da za vraćanje na ruke nisu dobivali pismene potvrde. Svjedok AŠ također je u iskazu navodio da je od tužitelja pozajmljivao novac 30 – 40 puta time da je neke zajmove vratio bez kamata, a neke s kamatama, dok je svjedok NŠ iskazivao da je prihvatio prilikom pozajmljivanja novca od tužitelja da u Ugovoru bude utvrđena kamata. Svjedokinja ČŠ o odlučnim činjenicama u ovom postupku nije imala saznanja zbog čega sud nije mogao na njezinom iskazu temeljiti presudu.
7. Po ocjeni ovog suda iz utvrđenih činjenica sud prvog stupnja izveo je pogrešne činjenične zaključke.
8. Osnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da je sud utvrđujući odlučne činjenice poklonio vjeru isključivo tuženiku, koji ni na koji način svoje tvrdnje nije dokazao. Naime, i po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja nekritički je prihvatio iskaz tuženika o iznosima koje je tuženik navodno predavao tužitelju na ruke predajući mu kuverte dva puta mjesečno jer niti jedna u postupku utvrđena činjenica ne ukazuje na to da bi takve tvrdnje tuženika bile točne. Tuženik je, po ocjeni ovog suda, vraćanje konkretnih iznosa na ruke tužitelju, o kojima je iskazivao saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, mogao dokazati jedino pismenim potvrdama tužitelja ili eventualno svjedocima koji bi imali konkretna saznanja o tome koje iznose je tuženik stavljao u kuverte koje je u svojoj trgovini ostavljao za tužitelja. Tuženik ni na koji način nije dokazao te činjenice kao što nije dokazao niti da je redovito kuverte sa iznosima od po 1.500,00 i 1.400,00 kn mjesečno ostavljao za tužitelja te da ih je tužitelj doista i preuzeo, zbog čega je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik tužitelju u cijelosti vratio pozajmljeni iznos i da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u smislu odredbe članka 232. stavak 1. ZOO-a.
8.1. Po ocjeni ovog suda tužitelj je u ovom postupku dokazao da je tuženiku 20. ožujka 2010. pozajmio iznos od 10.000,00 eura u stranoj valuti jer ta činjenica proizlazi iz potvrde o zajmu od 20. ožujka 2010. koju je potpisao tuženik, a tijekom postupka nije bila sporna među strankama jer je tuženik već u odgovoru na tužbu potvrdio da je zaključio Ugovore o zajmu na kojima tužitelj temelji tužbu te da je po tim ugovorima primio novčane iznose. Također sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je Ugovor o zajmu kojeg su stranke zaključile u stranoj valuti ništetan pravni posao u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je protivan prisilnom propisu i to članku 17. ZDP-a, što tužitelj žalbom ne dovodi u pitanje. Obzirom da je utvrđeno da je Ugovor o zajmu ništetan pravni posao o zahtjevu za plaćanjem potrebno je odlučiti primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, prema kojem je u takvom slučaju svaka ugovorna strana dužna vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora. Kako u postupku nije bilo sporno da je tuženik tužitelju 20. lipnja 2010. na ime povrata zajma platio iznos od 2.000,00 eura te uplatama na račun 21.500,00 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije određenom na 7,53450 prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine“ broj 85/22.) kojom je euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., iznosi 2.853,54 eura, proizlazi da je tuženik tužitelju od pozajmljenog iznosa vratio iznos od 4.853,54 eura. Kako tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži plaćanje iznosa od 36.651,96 kn što odgovara iznosu od 4.864,55 eura, proizlazi da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki II. izreke presude jer tuženik u postupku nije dokazao da mu je taj iznos vratio.
9. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja protiv točke II. izreke presude trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točki II. izreke.
10. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.
10.1. Tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevima iz kojih razloga mu je tuženik u obvezi naknaditi parnične troškove primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.
10.2. Kao potrebni u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a tužitelju su priznati troškovi primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. i 54. Tarife), za sastavljanje obrazloženih podnesaka od 12. svibnja 2016. i 19. siječnja 2017. u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. i 54. Tarife), za zastupanje na ročištima 20. svibnja 2016., 10. siječnja 2017., 3. ožujka 2017., 27. listopada 2017., 18. veljače 2019. i 5. travnja 2019. u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. i 54. Tarife), za zastupanje na ročištu 9. lipnja 2017. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2. i 54. Tarife), za sastavljanje žalbe od 31. svibnja 2019. u zatraženom iznosu od 165,90 eura (Tbr. 10. točka 1. i 54. Tarife), za sastavljanje prijedloga za dopuštenje revizije u zatraženom iznosu od 199,08 eura (Tbr. 10. točka 5. stavak 1. i 54. Tarife) te PDV na taj trošak u iznosu od 49,77 eura (Tbr. 46. Tarife), za sastavljanje revizije u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 10. točka 5. stavak 1. i 54. Tarife) i PDV na taj trošak u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 46. Tarife).
10.3. Tužitelju su priznati i zatraženi troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 125,02 eura, na presudu u iznosu od 125,02 eura te pristojbe na reviziju u zatraženom iznosu od 38,16 eura.
10.4. Ukupno je iz naprijed obrazloženih razloga tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.977,95 eura zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove odluke do isplate temeljem odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.
10.5. Tužitelju su troškovi nastali do zaključenja glavne rasprave dosuđeni prema troškovniku predanom prilikom zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 5. travnja 2019., a za pravne lijekove sukladno zahtjevu za naknadu troškova u pravnim lijekovima. Tužitelj je podnoseći reviziju ponovno zatražio troškove cijelog postupka tražeći druge iznose od onih zatraženih troškovnikom od 5. travnja 2019. Prema odredbi članka 164. stavak 3. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti. Sukladno citiranoj odredbi članka 164. stavak 3. ZPP-a tužitelj nije mogao ponovno tražiti naknadu troškova postupka nastalih do zaključenja glavne rasprave u većim iznosima jer je takav zahtjev nepravovremen.
10.6. Iz obrazloženih razloga uvažena je žalba tužitelja te je preinačena odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude.
Koprivnica, 27. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković