Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž R-97/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Dukat mliječna industrija d.d., Zagreb, Marijana Čavića 9, OIB: 25457712630, kojeg zastupa punomoćnica HK, mag.iur., zaposlenica tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3523/2021-13 od 16. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3523/2021-13 od 16. ožujka 2023. u dijelu pod točkom I. i II. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 106,18 EUR (slovima: stošest eura i osamnaest centi) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su nezakonitim i nedopuštenim odluke tuženika od 8. prosinca 2020. i 15. siječnja 2021., te da radni odnos tužitelju nije prestao i naloženo tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto za koje je imao sklopljen ugovor o radu, a u slučaju nemogućnosti uzrokovane objektivnim razlozima, da ga vrati na ono radno mjesto koje u najvećoj mjeri odgovara radnom mjestu za koje je imao sklopljen ugovor o radu, sve u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku u istom roku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 EUR/3.750,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2023. pa do isplate, a pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, uz obvezu naknade troška žalbe na ime sudske pristojbe na istu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava njezine navode i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava, te da radni odnos tužitelja nije prestao kao i da se tužitelj vrati na rad kod tuženika.

6. Među strankama je tijekom postupka bilo sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu i je li prilikom otkazivanja poštivao sve kriterije propisane odredbom članka 115. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR).

7. Tuženik je u žalbi određeno naveo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP.

7.1. Žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koji se pozvao tuženik, postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila počinjena navedena apsolutno bitna povreda odredaba postupka, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7.2. Glede pozivanja tuženika na počinjenu bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP, navesti je da tuženik žalbenim navodima u obrazloženju navedene relativno bitne povrede zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja i zaključke suda u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu, te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na činjenicu je li tuženik vodio računa o zakonskim kriterijima iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR i kojima od njih je dao prednost, o čemu će niže biti riječi.

8. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženika zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

9. Međutim, zaključci prvostupanjskog suda o postojanju odlučnih činjenica i na njima zasnovano pravno shvaćanje zbog kojih odluku o otkazu ocjenjuje nedopuštenom i nezakonitom, ne mogu se prihvatiti pravilnim.

10. Naime, u konkretnom slučaju sporna je i u žalbenom stupnju postupka pravilna primjena odredbe članka 115. stavak 2. ZR u vezi s obvezom poslodavca da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, vodi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

11. Iz razloga pobijane presude proizlazi:

-da je tužitelj temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme kod tuženika obavljao poslove voditelja prodaje Gastro,

-da iz odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 8. prosinca 2020. proizlazi da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, gdje se između ostalog navodi da je nakon proglašenja pandemije zbog širenja korona virusa i mjera izolacije došlo do pada tuženikovih proizvoda i negativnog utjecaja na odvijanje poslovnih aktivnosti i financijsku stabilnost tvrtke, da su zatvorene škole, vrtići, trgovački centri, hoteli i ugostiteljski objekti što se osobito odrazilo na prodajne aktivnosti za koje je zadužen Gastro odjel u kojem je tužitelj zaposlen na radnom mjestu voditelja prodaje Gastro, a kako je ta organizacijska jedinica odgovorna za prodaju i plasman tuženikovih proizvoda u HoReCa segmentu kupaca (prodaja hotelima, restoranima, kafićima i srodnim objektima) i institucijama (bolnicama, školama, vrtićima i sl.), to da je zbog zatvaranja i zabrane rada tih objekata prodaja u tim segmentima pretrpjela značajnu štetu, tako da su rezultati prodaje Gastro odjela pali za 38%, u HoReCa segmentu prodaja je pala za 42%, a u kanalu institucija za 19%, da je zbog pada poslovnih aktivnosti, smanjenja proizvodnih volumena, podbačaja turističke sezone, ali i transformacije načina rada u smjeru prodaje putem web stranice utvrđen prestanak potrebe za sadašnjim brojem izvršitelja na poslovnima prodajnog predstavnika Gastro, da je zbog nepredviđenih okolnosti koje su uzrokovale negativne efekte na gospodarska kretanja, a osobito prodajne rezultate bio prinuđen racionalizirati poslovne aktivnosti i resurse te smanjiti broj izvršitelja na poslovima voditelja prodaje Gastro pa da je u skladu s tim utvrđen prestanak potrebe za radom tužitelja uslijed čega mu je otkazan ugovor o radu,

-da se u odluci o otkazu navodi da je tužitelj kod tuženika proveo 33 godine i 7 mjeseci, da je tuženik vodio računa o trajanju radnog odnosa, dobi i obvezama uzdržavanja, da je tužitelj navršio 60 godina života, stekao uvjete za prijevremenu mirovinu i da nema maloljetnu djecu za koju ga tereti obveza uzdržavanja, kao i da mu nije utvrđena smanjena radna sposobnost,

-da s tim u vezi na istom, usporedivom radnom mjestu voditelja prodaje Gastro radi još jedna izvršiteljica zadužena za prodajne aktivnosti institucijama, te da je prednost u zadržavanju radnog odnosa tuženik dao upravo toj radnici koja ima obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece,

-da je na temelju iskaza svjedokinje FK sud, u bitnom, utvrdio da je tijekom 2020. došlo do pandemije zaraze korona virusom nakon čega je prodaja doživjela drastičan pad, te da je taj negativan trend nastavljen tijekom cijele godine, te da je tužitelj kao voditelj prodaje bio zadužen za hotele, a ĐK za bolnice, vrtiće, škole, i sl., te da je kao posljedica svih događaja tijekom 2020. posao tužitelja spao na 20% njegovog redovnog posla,

-da iz iskaza svjedokinje FK i dokumentacije koja prileži spisu (Izvještaj Dukat d.d. I-VI 2020.) jasno proizlazi da je došlo do pada prodaje proizvoda tuženika, što se odrazilo i na odjel Gastro prodaje u kojem je radio tužitelj, zbog čega taj sud smatra da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu jer je obujam njegovog radnog mjesta na kojem je radio kao jedan od izvršitelja, značajno smanjen,

-da iz iskaza svjedoka FK koja je radila kao direktorica prodaje i RK koji je radio kao direktor prodaje Gastro, koji su oboje nadređeni tužitelju, a kojima sud poklanja vjeru, slijedi da su kao voditelji prodaje radili tužitelj i ĐK, da su nakon drastičnog pada prodaje međusobno razgovarali na redovitim sastancima te odlučili da tužiteljev posao koji se smanjio u preostalom dijelu daju radnici ĐK, a da tužitelju otkažu ugovor o radu, da je čvrsti parametar za odlučivanje o otkazu između tužitelja i radnice ĐK bila količina posla i da sa službom ljudskih potencijala nisu razmatrali druge kriterije, da im je činjenica da imaju djecu ili ne u tom trenutku bila nebitna jer je jedini kriterij bila količina posla, te da nisu radili nikakvo bodovanje između tužitelja i ĐK, a svjedokinja FK je dodala da su prije svega raspravljali kao kriterij koji će se od radnika brže snaći, odnosno tko je obavljao složeniji posao, a da je socijalne kriterije odradila služba ljudskih potencijala.

12. Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da se u odluci o otkazu navodi da je tuženik prilikom odlučivanja vodio računa o trajanju radnog odnosa, dobi i obvezama uzdržavanja, te naveo da je prednost u održavanju radnog odnosa dao drugoj radnici koja ima obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece, a da iz iskaza svjedoka FK i RK jasno proizlazi da su zajedno odlučili kojem od radnika će dati otkaz, odnosno da će otkaz dati tužitelju te da tom prilikom nisu uopće razmatrali zakonske kriterije koji su navedeni u odluci o otkazu već isključivo kriterij koji će se od radnika brže snaći i tko je obavljalo složeniji posao iz čega zaključuje da tuženik nije uistinu razmotrio zakonske kriterije niti onda eventualno dodatne zbog čega da je odluka o otkazu nedopuštena, pa je valjalo naložiti tuženiku da tužitelja vrati na posao.

13. Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih potreba (poslovno uvjetovani otkaz), dok prema stavku 2. istog članka pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

14. Vodeći računa o navedenim kriterijima poslodavac odluku može donijeti uzimajući u obzir sve kriterije. Pritom je autonomno pravo poslodavca odrediti kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost. Međutim, pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan te kriterije konkretno naznačiti, razmotriti i primijeniti, a u odluci o otkazu ugovora o radu navesti koji su to kriteriji bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz.

15. Opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članak 115. stavak 1. točka 1. ZR postoji i u slučaju kada poslodavac radi efikasnije organizacije i uspješnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da, kao u ovom slučaju, poslove određenog radnog mjesta rasporedi na drugog radnika, budući da je autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. U slučaju kada poslodavac na taj način reorganizira svoje poslovanje, iako se poslovi kod tog poslodavca i dalje obavljaju, ali po drugom izvršitelju, za radom radnika koji je do tada radio na radnom mjestu čiji su poslovi raspodijeljeni na drugo radno mjesto, odnosno radnika, jest prestala potreba. Takav prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla odnosno u konkretnom slučaju rada tužitelja uvjetovan je i organizacijskim i gospodarskim razlogom, koje je tuženik i naveo u obrazloženju odluke o otkazu.

16. S druge strane, odluku o nedopuštenosti otkaza sud prvog stupnja utemeljio je na utvrđenju da iako se u odluci o otkazu navodi da je tuženik prilikom odlučivanja vodio računa o trajanju radnog odnosa, dobi i obvezama uzdržavanja, da isti nije uistinu razmotrio zakonske kriterije niti onda eventualno dodatne kriterije.

17. Protivno takvom zaključku prvostupanjskog suda, tuženik je u obrazloženju odluke o otkazu, pored navođenja konkretnih činjenica koje opravdavaju predmetni poslovno uvjetovani otkaz tužitelju i to radi gospodarskih i organizacijskih razloga zbog kojih je bio prinuđen racionalizirati poslovne aktivnosti i resurse te smanjiti broj izvršitelja na poslovima voditelja prodaje Gastro, također naveo da je tužitelj kod tuženika proveo 33 godine i 7 mjeseci, da je (tuženik) vodio računa o trajanju radnog odnosa, dobi i obvezama uzdržavanja, da je tužitelj navršio 60 godina života, stekao uvjete za prijevremenu mirovinu i da nema maloljetnu djecu za koju ga tereti obveza uzdržavanja, kao i da mu nije utvrđena smanjena radna sposobnost, te da s tim u vezi na istom, usporedivom radnom mjestu voditelja prodaje Gastro radi još jedna izvršiteljica zadužena za prodajne aktivnosti institucijama, te da je prednost u zadržavanju radnog odnosa dao upravo toj radnici koja ima obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece.

17.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, iz iskaza svjedokinje FK, koja je nadređena kako tužitelju tako i svjedoku RK, a koja je iskazala da su oni (ona i svjedok RK) međusobno razgovarali na redovitim sastancima te odlučili da tužiteljev posao koji se smanjio u preostalom dijelu daju radnici ĐK, a da tužitelju otkažu ugovor o radu, da su prije svega raspravljali kao kriterij koji će se od radnika brže snaći, odnosno tko je obavljao složeniji posao, a da je socijalne kriterije odradila služba ljudskih potencijala – po ocjeni ovog suda ne proizlazi zaključak da je tuženik zanemario i isključio kriterije propisane odredbom članka 115. stavak 2. ZR, već da su se vodili redoviti, višekratni sastanci o načinu reorganizacije i racionalizacije poslovanja, što slijedi i iz pobijane odluke, te o dodatnim kriterijima relevantnim za međusobnu usporedbu radnika, a koji su u vezi s poslom koji radnik obavlja – uspješnost u radu i složenost poslova. Također iz iskaza svjedokinje FK, kojem je sud prvog stupnja poklonio vjeru u cijelosti, nalazeći da je svjedokinja iskazivala jasno, uvjerljivo i u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, slijedi da je socijalne kriterije odradila služba ljudskih potencijala, iz čega po ocjeni ovog suda slijedi da je tuženik, putem službe ljudskih potencijala, razmotrio i primijenio zakonske kriterije iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR i u odluci o otkazu naznačio koji je kriterij usporednu radnicu doveo u povoljniji položaj od tužitelja.

17.2. Stoga imajući u vidu da je poslodavac ovlašten sam odrediti prioritet nekog od zakonom propisanih kriterija, te da niti jedan od zakonskih kriterija sam po sebi nema prednost pred ostalim kriterijima, to u situaciji kada je tuženik pri odlučivanju o radniku kojeg će zadržati na radu prednost dao kriteriju „obveze uzdržavanja“ promatranih radnika - i na poslu zadržao radnicu koja je imala obvezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece, koju činjenicu tužitelj ne čini spornom, tuženik je samo koristio prethodno navedeno autonomno pravo.

17.3. Poslodavac ne postupa nezakonito ako prednost da osobi koja ima obvezu uzdržavanja, a niti kao dodatni kriterij uzme i uspješnost na radu. Pritom propust navođenja dodatnih kriterija kojima se poslodavac rukovodio ne dovodi do nedopuštenosti odluke o otkazu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revr- 52/2016).

18. Poslodavac odluku koji je radnik višak može donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je kvaliteta rada, odgovornost, točnost i urednost u radu, ukratko - uspješnost u poslu. To ne znači da poslodavac i dalje ne mora voditi računa i o kriterijima navedenim u ZR, već da osim tih kriterija, može uvesti dodatni kriterij poput uspješnosti u poslu. U konkretnom slučaju to dalje znači da je tuženik morao status tužitelja ocjenjivati primjenom kriterija iz članka 115. stavak 2. ZR, pri čemu je mogao uzeti u obzir i dodatne moguće kriterije, ali ne ih primjenjivati na način da isključuju primjenu kriterija iz članka 115. stavak 2. ZR, što međutim, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tuženik nije učinio.

19. Ovo stoga što u predmetnom slučaju nije izostala usporedba odlučnih okolnosti iz članka 115. stavak 2. ZR u odnosu na usporednu radnicu za koju je nedvojbeno utvrđeno da je preuzela poslove koje je do tada obavljao tužitelj, pa kraj činjenice da je tuženik vodio računa o kriterijima iz članka 115. stavak 2. ZR, te da je iz odluke o otkazu jasno koji je kriterij usporednu radnicu doveo u povoljniji položaj od tužitelja, te da je tuženik dokazao da prema članku 135. stavak 3. ZR ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu upravo tužitelju, to je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da odluka o otkazu ugovora o radu nije zakonita i dopuštena.

20. S druge strane, glede navoda tuženika da nije bio dužan izvršiti usporedbu tužitelja i radnice ĐK jer da se isti nisu nalazili u istom položaju, navesti je da suprotno proizlazi iz odluke o otkazu kao i iskaza saslušanih svjedoka FK i I.

21. Slijedom svega navedenog, jer je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda, to je temeljem članka 373. točka 2. ZPP žalbu tuženika valjalo uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučiti kao u izreci.

22. Zbog preinake prvostupanjske presude trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP) sukladno načelu po kojem se parnični troškovi naknađuju prema uspjehu stranaka u parnici (članak 154. ZPP). Budući da je ovom presudom došlo do uspjeha tuženika, a neuspjeha tužitelja, to je valjalo na temelju članka 380. stavak 3. ZPP preinačiti točku II. izreke pobijane odluke te zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbiti kao neosnovan. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška „u visini sudskih pristojbi prema odluci suda“, valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 164. stavak 1. i 2. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-839/2024), te mu s druge strane, s obzirom da je uspio sa žalbom, dosuditi trošak žalbenog postupka koji se sastoji od plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 106,18 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog do zatraženih 141,00 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troška, na temelju članka 151. stavak 1. ZPP, odbiti kao neosnovan.

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić

.