Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-418/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Ljubičić- Vrdoljak&Partneri d.o.o., radi isplate, te u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Ljubičić-Vrdoljak&Partneri d.o.o. protiv tuženice EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. P-83/2020-35 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-83/2020-35 od 25. ožujka 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I, II i IV izreke presude.

II Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja da mu tužiteljica-protutuženica naknadi troškove žalbe.

III Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice da joj tuženik-protutužitelj naknadi troškove odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo platiti tužiteljici 10.638,63 Eur (toč. I) i 971,44 Eur (toč. II) sve sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, prihvaćen je protutužbeni zahtjev i utvrđeno da je automobil marke Citroen C3 reg. oznake [registarska oznaka], 2007. godište bračna stečevina stranka te suvlasništvo za po ½ dijela (toč. III), odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj tražio da mu tužiteljica-protutuženica plati 6.425,39 Eur (toč. IV) te je tuženiku-protutužitelju naloženo platiti tužiteljici troškove postupka u iznosu od 6.048,86 Eur sa zateznim kamatama (toč. V).

2. Tuženik-protutužitelj presudu pobija u pogledu toč. I, II, IV i V iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva, te naložiti tužiteljici-protutuženici naknaditi mu parnične troškove uključivo i žalbenog postupka.

3. Tužiteljica-protutuženica odgovorom na žalbu pobija žalbene navode.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica točkom I tužbenog zahtjeva traži da joj tuženik plati 10.638,63 Eur na ime otplaćenih anuiteta kredita, podignutog 2013., a točkom II da joj isplati 971,44 Eur na ime ½ anuiteta kredita, podignutog 2016., oba podignuta za trajanja bračne zajednice stranaka, a utuženi iznosi otplaćeni su po prestanku faktične bračne zajednice.

6. Tuženik-protutužitelj točkom I tužbenog zahtjeva zatražio je da se automobil marke Citroen C3 kupljen 2016. suvlasništvom stranka za po ½ dijela s naslova bračne stečevine, a točkom II da mu tužiteljica isplati 6.425,39 Eur na ime ½ anuiteta kredita, podignutog za trajanja bračne zajednice stranaka koje je anuitete otplaćivao za trajanja zajednice i nakon njenog prestanka.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio:

- da je tužiteljica za trajanja bračne zajednice, 2013., sklopila ugovor o kreditu (iz toč. I izreke) za iznos od 130.000,00 Kn, od kojih je s 25.000,00 Kn vraćena pozajmica tuženikovoj sestri, koju je tuženik uzeo radi popravka kamiona kojim je radio i zarađivao za život obitelji, a ostatkom iznosa izvršeno je uređenje - adaptacija tuženikova stana u kojem su stranke s djecom stanovale i kupljen kuhinjski namještaj s aparatima, a što je ostalo tuženiku; da je nakon prestanka faktične bračne zajednice, 3. veljače 2017. preostale anuitete do konačne otplate u studenom 2019., u ukupnom iznosu od 10.638,63 Eur, tužiteljica sama otplatila;

- da je za trajanja bračne zajednice, u srpnju 2016., tužiteljica sklopila ugovor o kreditu za iznos od 18.000,00 Eur kojim je kupila vozilo marke Citroen C3 te da je nakon prestanka faktične bračne zajednice (3.2.2017.), otplatila sama ostatak anuiteta, ½ kojih iznosi 971,44 Eur;

- da je vozilo Citroen C3, bračna stečevina u suvlasništvu stranaka za po ½ dijela jer je kupljeno za trajanja braka, a tužiteljica nije dokazala da je njezina samostalna imovina;

- da je tuženik 19. listopada 2016. sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 87.021,28 Kn, koji je otplaćivao i nakon prestanka faktične bračne zajednice, da je od iznosa dobivenog kreditom kupio vozilo marke BMW, za 41.500,00 Kn kojeg je zadržao za sebe; da u pogledu ostatka iznosa (87.021,28-41.500,00) nije dokazao za što je utrošen odnosno da je utrošen u bračnu zajednicu.

8. Temeljem naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati u cijelosti anuitete kojima je, nakon prestanka faktične bračne zajednice, otplaćivala kredit od 130.000,00 Kn, a koji iznose 10.638,63 Eur; da joj plati ½ anuiteta kredita za kupnju automobila Citroen C3 otplaćenih nakon prestanka faktične bračne zajednice, što ukupno iznosi 971,44 Eur; prihvatio je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja radi utvrđenja da je Citroen C3 suvlasništvo stranaka u jednakim dijelovima s naslova bračne stečevine; te odbio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da mu tužiteljica-protutuženica isplati ½ anuiteta kredita kojeg je podignuo za trajanje bračne zajednice, a koje je anuitete otplaćivao od siječnja 2017. do konačne otplate u listopadu 2019.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbama čl. 365 st. 2 ZPP. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 toč.11 ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

10. Kako proizlazi iz rezultata postupka kredit u iznosu od 130.000,00 Kn, koji je tužiteljica podignula 2013., kako se pravilno u žalbi navodi, utrošen je radi poboljšanja kvalitete zajedničkog života, kako plaćanjem popravka kamiona kojim je tužitelj zarađivao za život obitelji tako i ulaganjem u adaptaciju i namještanje kuhinje za potrebe življenja stranaka. Iako stan nije bio predmetom ostavinskog postupka iza smrti tužiteljeva oca, na što se tužitelj poziva, imajući u vidu da su nasljednici za stan znali (pa ne radi se o imovini za koju se nije znalo u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju), da tužitelj u tom stanu godinama živi s obitelji, da je jedna od sestara iskazala kako su suglasne da pripadne tužitelju, kao i iz same činjenice da su stranke uložile znatna sredstva u adaptaciju istoga, što ne bi, da je pitanje vlasništva bilo sporno, očito je da se radi o tužiteljevu stanu. Kako je predmetni kredit podignut radi povećanja kvalitete zajedničkog života, koji je utrošen kako je prethodno navedeno i koji je nešto više od pola otplaćen za trajanja faktične bračne zajednice, te kad je nakon prestanka iste, napustila tužiteljev stan na kojem ne polaže nikakvo pravo, to su po ocjeni ovog suda ispunjene pretpostavke iz čl. 1110 st. 3 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznose anuiteta koje je platila nakon prestanka faktične bračne zajednice i to u cijelosti, a ne samo ½ istih jer su novčana sredstva iz kredita uložena radi poboljšanja kvalitete zajedničkog života koja je osnova prestankom bračne zajednice otpala. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi pogrešno kao ni nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer da je tužiteljica trebala dokazati visinu ulaganja u stan, budući je temeljem rezultata postupka utvrđeno da je novcem iz kredita osim što je vraćen dug za popravak kamiona (25.000,00 Kn, što je manje od 1/5 iznosa kredita), izvršena adaptacija stana te namještanje kuhinje (105.000,00 Kn).

11. Žalitelj ne navodi određeno zbog čega bi bila nezakonita odluka u dijelu kojom mu je naloženo platiti tužiteljici 971,44 Eur na ime ½ anuiteta kredita koji je podignula radi kupnje automobila Citroen C3, a ovaj sud ne nalazi da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, budući je prvostupanjski sud utvrdio da isti predstavlja suvlasništvo stranaka s naslova bračne stečevine za po ½ dijela (čl. 36 st. 1 Obiteljskog zakona, Narodne novine, broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23, dalje: ObZ), slijedom čega je pravilno, sukladno odredbama čl. 44 st. 2 ObZ, naložio tuženiku isplatiti joj ½ anuiteta koje je otplatila nakon prestanka faktične bračne zajednice (3.2.2017.) a koji iznose 971,44 Eur.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi da je odluka u tom dijelu kontradiktorna odluci pod točkom II. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tuženik-protutužitelj od kredita u iznosu od 87.021,28 Kn, 19. listopada 2016. kupio vozilo marke BMW po cijeni od 41.500,00 Kn. Tužiteljica-protutuženica iskazala je kako je tuženik- protutužitelj taj kredit samoinicijativno podignuo, da mu je prethodno odbila biti jamac, radi čega mu je sudužnik bila treća osoba, u kojem dijelu tuženik-protutužitelj iskaz nije osporio, te da je tuženik-protutužitelj iskazao kako je taj auto, kasnije, darovao sestri. Stoga neovisno od toga što je vozilo kupljeno za trajanja bračne zajednice, budući ga je tuženik-protutužitelj kupio bez sudjelovanja tužiteljice te kasnije njim samostalno raspolagao, suprotno shvaćanju tuženika-protutužitelja, ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka već vlastitu imovinu tuženika-protutužitelja (čl. 39 st. 2 ObZ).

12.1. U pogledu preostalog iznosa tog kredita, tužitelj je tijekom postupka prvo tvrdio da je, osim kupovine automobila marke BMW, dijelom novčanih sredstava zatvorio raniji kredit, a dijelom zajednički dug trećoj osobi, da bi iskazujući rekao a potom i ponovio, kako istim nije zatvorio nikakav kredit, već je ostatkom novca vratio dug od 40.000,00 Kn TŽ, no TŽ je to opovrgnuo. Stoga žalbeni navodi da je dijelom sredstava zatvorio raniji kredit podignut za potrebe bračne zajednice, nisu osnovani jer je iskazao drugačije.

12.2. Slijedom svega, kako je dijelom novca (41.500,00 Kn) dobivenog kreditom kupio vozilo koje je predstavljalo njegovu vlastitu imovinu, a u pogledu ostatka (45.521,28 Kn) nije dokazao da je utrošen za potrebe bračne zajednice, niti uopće u što je utrošen, to je njegov zahtjev da mu tužiteljica-protutuženica isplati ½ anuiteta otplaćenih nakon prestanka faktične bračne zajednice pravilno odbijen jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 44 st. 2 ObZ.

13. Iako je točno da se u obrazloženju odluke o troškovima postupka u retku sedmom toč. 13.1. obrazloženja navodi kako se ''priznaju tuženiku…'', radi se o očitoj omašci u pisanju, jer je u prvom retku obrazloženja jasno navedeno da se trošak priznaje tužiteljici-proutuženici, pa ta omaška nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

13.1. Nadalje neosnovan je žalbeni navod da je prilikom odluke o troškovima postupka trebalo primijeniti odredbe odvjetničke tarife koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, budući je odredbama T.br. 52 st. 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) propisano da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, radi čega je prvostupanjski sud, pravilno, sukladno T.br. 54 iste Tarife, vrijednost boda obračunavao po 2,00 Eur.

13.2. Žalbeni navodi da su tužiteljici-protutuženici priznati troškovi koji joj nisu bili potrebni, nisu obrazloženi, pa sud na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP) i nisu od značaja.

13.3. U odnosu na žalbeni razlog da je vrijednost predmeta spora pogrešno obračunata za reći je kako je sud istu do protutužbnog zahtjeva utvrdio u visini od 10.638,63 Eur (koliko je inicijalnom tužbom tražila), dok je nakon protutužbe radi isplate 6.425,39 Eur, te postavljanja po tužiteljici i drugoj tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 971,44 Eur, istu utvrdio u iznosu od 18.348,42 Eur, iako je zbroj navedenih iznosa 18.035,46 Eur. Međutim to nije utjecalo na pravilnost odluke o troškovima jer je trošak za pojedinu radnju jednak bez obzira radi li se o vps od 18.035,46 Eur ili od 18.348,42 Eur.

14. Slijedom svega navedenog, a kako je žalba tuženika-protutužitelja neosnovana, to je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP odbijena kao pod točkom I izreke, slijedom čega je temeljem odredaba čl. 166 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP odbijen i njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio.

15. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155 st. 1 ZPP u vezi sa čl. 166 ZPP).

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić