Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-928/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec u Varaždinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-278/2019-33 od 22. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-278/2019-33 od 22. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. III., i IV. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 2.020,77 eura[1] s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2021.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 278/2019-33 od 22. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 207,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

"Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 207,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2021. do isplate."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 12. travnja 2006. sklopljen između tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, u čl. 8. koji glasi :

"… kamatna stopa je promjenjiva … Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamate kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 12.04.2006.god. sklopljen između tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, u čl. 7., a koji glasi :

"povrat obveza iz ovog ugovora iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju naknade i drugi eventualni troškovi, obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovog ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja", te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak (točka I. izreke) . Utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Aneksa br. 1.. ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljen između tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka u čl. 12. koji glasi :

" Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju…. metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih." te u dijelu koji glasi :

"osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK korisnik kredita nema potraživanja prema banci u vezi osnovnog ugovora u CHF i ovog aneksa."(točka II. izreke). Naloženo je tuženiku Erste & Steiermärkische Bank D.D. Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ME, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 17.061,07 kuna (sedamnaesttisućašezdesetjedna kuna i sedam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:

na iznos od 454,10 kuna sa kamatom od 2.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 450,02 kuna sa kamatom od 2.7.2012. do plaćanja;

na iznos od 450,67 kuna sa kamatom od 2.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 442,31 kuna sa kamatom od 2.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 425,77 kuna sa kamatom od 2.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 444,81 kuna sa kamatom od 2.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 450,25 kuna sa kamatom od 2.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 450,67 kuna sa kamatom od 2.1.2013. do plaćanja;

na iznos od 423,10 kuna sa kamatom od 2.2.2013. do plaćanja;

na iznos od 440,84 kuna sa kamatom od 2.3.2013. do plaćanja;

na iznos od 445,64 kuna sa kamatom od 2.4.2013. do plaćanja;

na iznos od 435,01 kuna sa kamatom od 2.5.2013. do plaćanja;

na iznos od 405,12 kuna sa kamatom od 2.6.2013. do plaćanja;

na iznos od 393,33 kuna sa kamatom od 2.7.2013. do plaćanja;

na iznos od 405,62 kuna sa kamatom od 2.8.2013. do plaćanja;

na iznos od 418,16 kuna sa kamatom od 2.9.2013. do plaćanja;

na iznos od 441,26 kuna sa kamatom od 2.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 430,12 kuna sa kamatom od 2.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 436,15 kuna sa kamatom od 2.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 440,29 kuna sa kamatom od 2.1.2014. do plaćanja;

na iznos od 400,65 kuna sa kamatom od 2.2.2014. do plaćanja;

na iznos od 407,52 kuna sa kamatom od 2.3.2014. do plaćanja;

na iznos od 402,66 kuna sa kamatom od 2.4.2014. do plaćanja;

na iznos od 393,91 kuna sa kamatom od 2.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 389,55 kuna sa kamatom od 2.6.2014. do plaćanja;

na iznos od 393,29 kuna sa kamatom od 2.7.2014. do plaćanja;

na iznos od 403,78 kuna sa kamatom od 2.8.2014. do plaćanja;

na iznos od 417,17 kuna sa kamatom od 2.9.2014. do plaćanja;

na iznos od 419,41 kuna sa kamatom od 2.10.2014. do plaćanja;

na iznos od 424,04 kuna sa kamatom od 2.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 431,87 kuna sa kamatom od 2.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 427,32 kuna sa kamatom od 2.1.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 2.2.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 2.3.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 2.4.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 2.5.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 2.6.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 11.7.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 5.8.2015. do plaćanja;

na iznos od 433,35 kuna sa kamatom od 11.9.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.788,00 kuna

(šesnaesttisućasedamstoosamdesetiosam kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. od 22. siječnja 2021.god. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, i tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti, kao neosnovane, uz obvezu nadoknade troškova postupka, uvećanih za zatezne kamate tekuće od 30. listopada 2020. do isplate, i uvećanih za troškove žalbe, a podredno uvažiti žalbu, pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora su kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu od 12. travnja 2006. i pojedinih odredaba članka 12. Aneksa br. 1. ugovora o kreditu od 15. prosinca 2015., i zahtjev za isplatu preplaćenih kamata po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom te preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja).

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno sljedeće:

- da su tužitelj ME kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu od 12. travnja 2006.,

- da je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.709,00 CHF (švicarskih franaka) u svrhu adaptacije (stambeni kredit), i to na rok od 120 mjeseci, uz kamatnu stopu od 5,49 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 257,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 7. Ugovora);

- da je tuženik tužitelju dao i Otplatni plan, da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, potpisnik istok je i jamac-platac, a iznos kredita je uplaćen tužitelju (nije sporno);

- da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,49 % godišnje i da je promjenjiva, u skladu s Odlukama banke.;

- da su tužitelj i tuženik kao banka 15. prosinca 2015. sklopili Dodatak (aneks) ugovora o kreditu broj 5102945870 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju priznao preplatu na dan 30.9.2015. u skladu s navedenim Zakonom, u iznosu od 15.940,21 kuna;

- da je kredit denominiran iz valute CHF u valutu EUR, da je kredit nakon toga tijekom 2016. otplaćen u cijelosti.

6. U postupku je bilo sporno - je li tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren s pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

7. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača;

- da su, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev- 249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu, da su u odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva, da su navedeno postupanje banke kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa;

- da je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak);

- da je presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, pa se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma, da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a da je ponovno počela teći 14. lipnja 2014., da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., tužitelj još uvijek otplaćivao sporni kredit te da je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe te da je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.;

- da je Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od 20. veljače 2020.;

- da je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO), budući da je ovaj postupak pokrenut 3. lipnja 2019.;

- da je svjedokinja PE u iskazu navela da radi kod tuženika Erste bank d.d. i to ranije u Čakovečkoj banci od 1991. koja se zatim 2000. spojila s Erste bankom i cijelo vrijeme radi u poslovnici u [adresa], da tužitelja ne poznaje od ranije, niti je direktno sudjelovala prilikom sklapanja ugovora o kreditu, da s tužiteljem nije razgovarala prije nego je sklopio ugovor o kreditu, a kako je bila direktorica savjetodavnog centra [adresa] sada ne može tvrditi je li možda taj kredit odobravala, da je tuženik kao banka te 2006. klijentima nudio različite ugovore o kreditu i to u kunama, eurima u dolarima i u CHF, da se klijent uvijek obavještavao da anuitet, tj. mjesečna rata kredita koju je dužan vraćati banci ovisi o tečaju te valute na dan uplate rate na žiro račun banke i čini joj se da se u to vrijeme uzimao srednji tečaj i to se klijentima objašnjavalo za sve valute, da su se krediti uzimali u eurima i CHF, a da se za valutu dolar klijenti nisu odlučivali, da su u banci imali letke koji su upozoravali klijente na kamatne stope i to da se kamatne stope razlikuju uzima li se ugovor u CHF ili u valuti EUR, a da je na tom letku pisalo što je točno valutna klauzula, da je i u ugovoru o kreditu pisao jedan članak koji govori što je valutna klauzula, da su savjetnici koji su radili u banci i radili s klijentima to prema uputama banke još morali obrazložiti klijentu, da je, prije nego što se sklopio određeni ugovor o kreditu, prvo klijent dolazio u banku na informativni razgovor, morao je donijeti papire da se procijeni njegovo kreditna sposobnost, napravio se izračun i tada se klijent odlučio koji kredit mu je najpovoljniji, da se nakon toga kreditni zahtjev slao na odlučivanje, a o visini kredita je ovisilo gdje će se u banci odlučivati o tom zahtjevu, a nakon što je kreditni zahtjev odobren i donesena odluka koja varijanta kredita je odobrena o tome se obavijesti klijent i pozvan je na potpisivanje ugovora, ako je iznos kredita bio manji onda se nije upisivala hipoteka na nekretnine, odnosno onda se uzimao samo jamac, da su se prije potpisivanja samog ugovora s klijentom prošle sve osnovne stavke ugovora, o kakvom se kreditu radi, kakva je kamata, što je valutna klauzula, i onda se išlo k javnom bilježniku na potpisivanje, a koji je onda isto osnovne stavke objasnio prije potpisivanja, da su financijski zastupnici banke dobili od nadređene osobe što moraju objasniti klijentu i oni su sigurno objašnjavali klijentu i u pogledu valutne klauzule i kamate, da su se poslovnici banke nalazili letci koji su sadržavali pojašnjenja u pogledu uzimanja kredita, na posebnim stalcima što si je onda klijent mogao uzeti ukoliko nije išao na razgovor kod savjetnica, a da su se ti letci uročivali klijentima, da su se ti letci s grafovima odnosili na valutu CHF i na ostale valute, da je na tim letcima bilo upozorenje da se razlikuju kamate s obzirom na valutu u kojoj se uzima kredit i na letku je bilo objašnjeno što je promjenjiva kamatna stopa, a u ugovoru o kreditu je svakako pisalo, da su službenici banke klijentu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa na način da su rekli da se ista može mijenjati, to znači da može rasti ili padati, a službenici banke su vjerojatno znali parametre koji utječu na promjenjivost kamatne stope, rekli su im da to ovisi o odluci banke i kretanju na tržištu, s time da nije bilo predvidljivo kako će se ta promjena kretati, ali da je klijentu objašnjeno da kamata nije fiksna nego promjenljiva, eventualno je mogla kroz neko vrijeme biti fiksna, da se to pisalo u ugovoru o kreditu, da je u čl. 8. ugovora navedeno da su ugovorne stranke suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, da klijent nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, da su to bili tipski ugovori, eventualno je mogao biti odobren drugačiji instrument osiguranja, da je klijentu rečeno da iznos anuiteta može biti različit i da iznos ovisi o danu otplate kredite, da visina anuiteta ovisi o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu i da može rasti ili padati, da službenici banke nisu objašnjavali što je to valuta utočišta niti ona zna za taj pojam, da klijentima nije okvirno rečeno koliko će rasti ili padati njihovi anuiteti, jer to nije bilo moguće procijeniti niti pa su u banci imali informacije o tome kako će se to kretati, da je svjedokinja općenito iskazivala o načinu na koji je banka postupala sa klijentom koji je tražio kredit, saznanja o konkretnom ugovoru o kreditu nema;

- da je tužitelj u iskazu naveo da je 2006. trebao kredit za gradnju kuće, da je oko dobivanja kredita išao u više banaka i tamo se raspitivao, međutim da bi tamo teže dobio kredit jer nije bio njihov klijent, pa je onda otišao kod tuženika Erste bank gdje je bio klijent jer je preko njihovog računa primao plaću, da mu je u poslovnici u [adresa] ponuđen kredit u valuti CHF, i da mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit zbog visine rata i jer je to stabilna valuta, da je uzeo iznos od 23.000,00 CHF na rok od 10 ili 15 godina, ne sjeća se točno koliko mu je iznosila početna rata, ali mu je narasla skoro duplo, što mu je bilo teško plaćati, da je išao pitati u banku zbog čega je rata toliko narasla na što su mu rekli da mu ne mogu pomoći i da tako mora plaćati, da je rate redovno otplaćivao, a napravio je konverziju ugovora o kreditu 2015. u valutu EUR i tom prilikom mu je banka priznala pretplatu u iznosu od nekih 15.000,00 kuna koji iznos su mu isplatili, da je kredit u cijelosti isplatio 2016., da mu je jamac po tom ugovoru bila majka, a kada su išli kod javnog bilježnika na potpis tamo mu nisu ništa posebno objašnjavali niti ga pitali da li razumije, samo su uzeli osobne iskaznice i potpisali su ugovor, da mu u banci nisu objasnili promjenjivu kamatnu stopu, rekli su da se može mijenjati, ali ne na koji način niti kako će se mijenjati, da mu u banci nisu posebno objasnili valutnu klauzulu, da nije mogao tražiti od banke da kamata ne bude promjenjiva nego fiksa, nije mogao određivati sadržaj ugovora, banka je diktirala pravila, on je mogao uzeti samo takav kredit ili ga ostaviti, kada su mu rate jako porasle, onda je u tom razdoblju uzdržavao obitelj uz pomoć roditelja, uz dodatne poslove, da je bio svjestan da mjesečni anuitet može biti viši ili niži ako poraste ili se snizi CHF, da je od strane službenika banke prije sklapanja ugovora bio informiran da je obveza povrata kredita u valuti kuna i da ovisi o tečaju CHF, ali nije shvaćao da će to toliko narasti, da službenica banke nije prošla s njim ugovor, niti mu nije posebno objašnjavala članke ugovora, osobna bankarica ga je praktički nagovarala da uzme taj kredit u CHF i nije mu prezentiran kredit u drugim valutama, samo ovaj kao najpovoljniji, pogotovo jer se radi o stambenom kreditu, da ga je o posljedicama takvog ugovora i valutnoj klauzuli trebala informirati banka, da je i dalje je klijent tuženika, da je osim ovog kredit imao samo u kunama.

8. Sud prvog stupnja je, analizirajući iskaz tužitelja, zaključio kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja ugovora, nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

8.1. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio kako se, prije zaključenja, i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, u pogledu ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

8.2. Sud prvog stupnja ocijenio je i kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, prema ocjeni suda, nije razumljiva, a da to, uz već navedeno, da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

8.3. Nadalje, prema ocjeni suda prvog stupnja, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena ili odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, da iz takvog ponašanja tuženika, kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost.

8.4. S druge strane, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi (ne proizlazi niti iz ugovora, niti iz iskaza tužitelja).

8.5. Prema ocjeni suda prvog stupnja navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je, prema ocjeni suda prvog stupnja, trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), da je isto tako tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, da tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik, i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata, i u konačnici, povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

8.6. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, i cijena.

8.7. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredaba ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, zbog čega je deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke prihvaćen u cijelosti kao osnovan.

9. Nadalje, prema shvaćanju suda prvog stupnja sklapanjem Dodatka (Aneksa) od 15. prosinca 2015. nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji uvjeti u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

9.1. Sud prvog stupnja je utvrdio kako je tuženik ponudom konverzije postupio u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015. dalje: ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

9.2. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio da je kamatna stopa, određena Dodatkom od 15. prosinca 2015. određena, onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

9.3. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 15. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka te da sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije u skladu s odredbom članka 326. ZOO, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te da je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

9.4. Sud prvog stupnja se pozvao i na mjerodavnu praksu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje slijedi da nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke te na presudu od 14. ožujka 2019., C-118/17u kojoj je Sud tumačio kako okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, kao i na presudu od 9. srpnja 2020., C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje, i znao čime se takvim pristankom odriče.

9.5. Imajući u vidu prethodno navedeno, sud prvog stupnja je zaključio kako se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom na to da u vrijeme sklapanja Aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak suprotno tome, u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran, niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao te da predmetnim Aneksom nije obuhvaćena, niti se ne spominje ništetnost odredaba o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati, zbog čega ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Nadalje, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma na temelju odredaba ZIDZPK/15, sud prvog stupnja je zaključio kako se radi o aktu kojim se na temelju Zakona nalaže bankama izmjena odredaba iz osnovnog ugovora te, eventualno, do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznosi ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c.točka.6. ZIDZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Konverzija, odnosno potpisivanje (tog) Sporazuma između stranka, prema shvaćanju suda prvog stupnja ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZPK/15, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sud je obrazložio i kako je razlog donošenja navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR., Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kako je to zaključio sud prvog stupnja.

10.1. Nadalje, izračun konverzije prema odredbama ZIDZPK/15 sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos (u Aneksu nazvan pretplatom). Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da tuženik tužitelju vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, prema odredbi članka 1111. ZOO.

10.2. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud prvog stupnja je zaključio kako je tužitelj u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.9.2015. ukupno na ime promijenjenih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHF/HRK platio 26.992,00 HRK više u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja. Vještak je preplate specificirao po datumima uplata. Vještak je naveo da ukoliko se u obzir uzme preplata iz konverzije koju je Banka na datum 30.9.2015. priznala korisniku i njome se zatvore preplate uključujući zakonske zatezne kamate iz početnih mjeseci otplate, tada ostatak nepodmirenih preplata do 30.9.2015. iznosi 17.061,07 HRK.

10.3. Slijedom navedenog, sud je zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, zbog čega je tuženiku naložio isplatu iznosa od 17.061,07 kn (članak 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO), sa kamatama od dana stjecanja, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO, s tijekom po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 2. 6. 2012. do zaključno 11. 9. 2015. nadalje do isplate, i po stopi kamate prema odredbi članka 29. stavaka 1. i. 2. Zakona o obveznim odnosima budući da je ocijenio kako se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodio ovaj postupak, pa stoga i zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

11. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

12. Nadalje, tuženik u žalbi obrazlaže svoje shvaćanje vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavka 7. ZPP - situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi članka 73. ZPP, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje u skladu s odredbom članka 72. stavka 2. ZPP.

12.1. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost, pa s obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe članka 71. stavka 7. ZPP, i potom postupe u smislu odredbe članka 72. stavka 2. ZPP, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeću tim više što je zahtjev podnesen, kako sam tuženik navodi - uvjetno, ako uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

13. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

14. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve, kao osnovane, u cijelosti.

15. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003. – dalje: ZZP/03), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Stoga, ako se utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se prema članku 2. stavku 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe ZOO.

17. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO, koja regulira posljedice ništetnosti propisano je, da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Iz citiranih odredaba članaka 81. stavka 1., i 87. stavka 1. ZZP/03 te članka 323. stavka 1. ZOO, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je na temelju nepoštene odredbe primio, i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

19. Tuženik u žalbi u suštini upire kako nakon sklapanja Sporazuma o konverziji, tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate, i okolnost da je imala pravo izbora prihvatiti odnosno ne prihvatiti konverziju kredita, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

20. Žalbeni navodi tuženika koji upire na pogrešnu primjenu odredaba ZID ZPK/15, su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), pa tako i odredbe ZPK na koje u žalbi upire tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao na temelju ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe članka 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., člana 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO, u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbene zahtjeve temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa - stjecanja bez osnove - koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno (ništavo) i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano pravno shvaćanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom zahtijeva preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, odredbom članka 328. ZOO, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom člankom 326. stavkom 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

21. Nadalje, valja reći kako iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu, odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi članka 19.c stavka 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima će se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (članak 19.c stavak 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (članak 19.c stavak 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

22. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u okviru kojeg, zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza), nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema shvaćanju ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (članak 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 87. stavkom 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su stranke sklapanjem Sporazuma o konverziji koji je proveden s retroaktivnim učinkom, trajno i konačno riješile sve svoje pravne odnose i prije i poslije konverzije, što prema shvaćanju tuženika, isključuje primjenu odredaba ZZP o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji (15. prosinca 2015.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, prema članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK/15, predmet konverzije, niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo. Stoga je pravilno odlučeno kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

24. Slijedom navedenog, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, kako niti pojedinih odredaba Aneksa ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da sklapanje Sporazuma o konverziji ne isključuje tužiteljevo pravo da ističe kako su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da restitucijskim zahtjevom zahtijeva iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

25 U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za, u ovom slučaju, odgovarajuću primjenu članka 87 stavka 1. ZZP, i u vezi članka 323. stavka 1. ZOO.

26. Naime, odredbom članka 502.c ZPP, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

27. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

28. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama osnovnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, i kao takve, nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.

29. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

30. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da su u tom dijelu nepoštene i time ništetne. Za svoje utvrđenje i zaključke sud prvog stupnja dao je jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

31. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljevog restitucijskog zahtjeva koji je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, pravilno je u iznos preplate koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pravilno umanjen iznosom preplate koji je utvrđen u postupku konverzije.

32. S obzirom na to da je prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredaba nije bilo, to tužitelj osnovano zahtijeva isplatu utuženog iznosa od 17.061,07 kn.

33. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO, jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom navedenog, pravilno su dosuđene zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

34. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu. S obzirom da je tužba podnesena 3. lipnja 2019., dakle, unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe članka 225. ZOO, to je prigovor zastare neosnovan. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

35. Slijedom navedenog, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. stavak 1. i 1115. ZOO, kada je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u cijelosti.

36. Međutim, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe članka 155. ZPP, kada je za sastav podneska od 9. ožujka 2020. tužitelju priznao iznos od 1.000,00 kn, umjesto iznos od 250,00 kn, budući da se radi o neobrazloženom podnesku. Stoga tužitelju za sastav tužbe, četiri obrazložena podneska, jedan neobrazloženi podnesak, četiri ročišta za glavnu raspravu i trošak ročišta za objavu presude ukupno s pripadajućim PDV-om od 25%, ukupno pripada 12.187,50 kn što uz troškove vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn i troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 519,00 kn i na presudu u iznosu od 519,00 kn pripada ukupno 15.225,50 kn/2.020,77 eura. Budući da je tužitelju dosuđen iznos od 16.788,00 kn, to je tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova postupka neosnovan u iznosu od 1.562,50 kn, odnosno 207,38 eura.

37. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi, i na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP, žalbu tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka, kao djelomično neosnovanu odbiti, i presudu suda prvog stupnja djelomično potvrditi, te kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu suda prvog stupnja, djelomično preinačiti.

38. Tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe je odbijen kao neosnovan, budući da je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o troškovima postupka u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP).

U Zagrebu 26. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor