Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3430/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Mariu Puškaru, odvjetniku iz Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne Službe u Valpovu, poslovni broj P-856/2024-14 od 9. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne Službe u Valpovu, poslovni broj P-856/2024-14 od 9. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita]., sklopljenom 09.03.2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed...“. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 213,57 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. 09. 2007. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva na naknadom troškova postupka u iznosu od 62,50 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i žalbene razloge kao osnovane, te preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 9. ožujka 2006. između stranka u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada ( čl. 7. st. 1. Ugovora ), te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d., kao kreditor i pravni prednik tuženika, sklopili 9. ožujka 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, pri čemu je člankom 7. st. 1. ugovoreno: "Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.".

7. Također, u postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno činjenica da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 7. st. 1. ugovora tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 213,57 € /1.609,17 kn[1] , i koju činjenicu je tuženik priznao podneskom od 13. svibnja 2025..

8. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužiteljica u konkretnom slučaju predstavlja potrošača obzirom da je kredit sklopila kao fizička osoba za osobne potrebe odnosno radi adaptacije kuće, a koja namjena kredita proizlazi i iz odredbe čl. 2. Ugovora, pri čemu nije bila vlasnicom obrta ili pravne osobe, potom utvrđenja da nije bila informirana na što se ugovorena naknada odnosi, temeljem kojih kriterija je određena, kao i da o odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora nije mogla pregovarati, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) zaključuje da je odredba čl. 7. st. 1.. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, što dovodi do ništetnosti temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a, radi čega presuđuje kao u izreci pod točkom I.

9. Posljedično navedenom, sukladno odredbi 87. st. 1. ZZP-a i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno, pa obvezuje tuženicu na povrat neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

10. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku smatrajući da sud nije proveo test poštenosti sporne ugovorne odredbe, da nije utvrdio postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, da je sporna odredba o naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, da su tužiteljici prezentirani troškovi koje mora platiti te da predmetni ugovor ne predstavlja formulirani ugovor o kreditu. Osim navedenog tuženik pobija i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos, ponavlja prigovor i stajalište o zastari potraživanja te osporava troškove postupka u pogledu dosuđivanja troška pristupa na ročište za objavu presude.

11. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

12. Naime, kako u postupku nije sporno da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora naplatio naknadu u iznosu od 1.609,17 kn odnosno 213,57 €, to je za predmet postupka odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužiteljice na isplatu.

13. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u ožujku 2006., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe ZZP/03, a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju primjenom odredaba kojima je u nacionalno zakonodavstvo implementirano putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva), koja predstavlja direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

14. Iako trenutak formalnog pristupa Republike Hrvatske Uniji ( 2013. godine ) ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju upravo odredbe ZZP/03 koje su prenesene temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Hrvatska 29. listopada 2001. sklopila sa tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom radi usklađivanja postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice ( tzv. Acquis communautaire ).

15. Stoga nacionalni sudovi mjerodavne odredbe ZZP/03, s obzirom na vrijeme donošenja, mogu tumačiti autonomno, pri čemu nema zapreke da se tumačenje provodi u duhu Europskog prava te uz pomoć prakse Europskog suda u pogledu tumačenja osnovnih pojmova, zahtjeva i načela, kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti u sklopu pravila o zaštiti potrošača o nepoštenih ugovornih odredbi. Navedeno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ( odluka broj: U-III- 1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja) u kojoj se iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

16. U tom smislu odredba čl. 81. ZZP/03 u pogledu utvrđenja ništetnosti određene ugovorne odredbe propisuje uvjete temeljem kojih se izvodi provođenje testa nepoštenosti, a koje polazi od ispunjenja propisanih uvjeta, gdje prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dok drugi polazi od postupanja suprotnog dobroj vjeri, pri čemu ono uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac) već i iz iskaza tužiteljice koja je potvrdila da joj je na potpis dostavljen ugovor u unaprijed sastavljenom obliku sa uvjetima i ugovornim odredbama na koje nije mogla utjecati.

18. Bitan element koji ukazuje na element narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RH i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 M i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ) pri čemu je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

19. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

20. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, proizlazi da je tužiteljici, kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, pri čemu je bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se ukazuje nepoštenom.

21. Kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, sud prvog stupnja je pravilno primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključio da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji ukazuju na suprotno.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužiteljici bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za nju nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za nju ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice.

23. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Andriciuc i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Kásler i Káslerné Rábai od 30. travnja 2014., t. 75.,)

24. Stoga iz prvostupanjskog postupka, suprotno navodima žalbe, proizlazi da sporna odredba čl. 7. st. 1. ugovora nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega je sud mogao ocjenjivati dopuštenost iste.

25. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

26. Postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužiteljice kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da iako je u spornoj odredbi navedena visina naknade u postotku od 1,50%, tužiteljici nije obrazložena stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se ona odnosi, slijedom čega nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za nju proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

27. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženice) pri čemu tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi, nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je upravo novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, te ju ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, i to na štetu tužiteljice. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

28. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svih predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 213,57 eura ( točka II izreke ).

29. Žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani, te je sud prvog stupnja pravilno otklonio takav prigovor, cijeneći da tužiteljica uz zahtjev za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30. Tužiteljica pri tome ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO, pri čemu je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica platila jednokratnu naknadu.

31. U odnosu na tijek zatezne kamate drugostupanjski sud primjećuje da je iz prvostupanjskog postupka razvidno kako je tuženik naplatio naknadu temeljem čl. 7. st. 1. Ugovora 14. 03. 2006. godine, dok tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje kamatu od 25. 09. 2007., pa kako sud temeljem načela dispozicije stranaka izraženog u odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, to je sud prvog stupnja pravilno dosudio pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od traženog datuma.

32. I odluka o parničnom trošku tužiteljice je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) te je pravilno tužiteljici dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke.

33. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP ."

34. Kako je punomoćnik tužitelja bio prisutan na ročištu za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška u sklopu troškovnika, to mu primjenom čl. 155. ZPP-a i Tbr. 9.3. i 46. Tarife, suprotno navodima žalbe, pripada pravo na dosuđeni trošak radi pristupa na ročište za objavu presude.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 26. kolovoz 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić