Republika Hrvatska

Gž-551/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ane Jeleč Pecirep, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Maja Lešnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice: HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-146/2025 od 12. svibnja 2025. godine, u sjednici održanoj dana 26. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se u pobijanom - dosuđujućem dijelu potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 146/2025 od 12. svibnja 2025. godine.

II. Uvažava se žalba tužiteljice, preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke pobijane presude, i to u dijelu kojim tužiteljici nisu dosuđeni svi zahtijevani parnični troškovi, pa se nalaže tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici, pored iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom, daljnji iznos parničnog troška od 503,09 eura, sa kamatom koja teče od 12. svibnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 89,04 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 218287, sklopljenog dana 27. lipnja 2008. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženice VOLKSBANK d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (točka I. izreke), naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 181,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2008. godine do isplate (točka II. izreke), te joj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 176,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. svibnja 2025. godine do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužiteljica protiv odluke (rješenja) o parničnom trošku sadržane u točki III. pobijane presude, u dijelu kojim joj nisu priznati svi zatraženi troškovi tj. za iznos od 503,09 eura, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se u pobijanom dijelu odluka o parničnom trošku preinači u skladu sa žalbenim navodima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

Na žalbu tuženice:

6. Iako tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi posebno ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala. Stoga, a kako prvostupanjski sud nije počinio koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

7. Nije u pravu tuženica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa prednikom tuženice VOLKSBANK d.d. Zabreb sklopila dana 27. lipnja 2008. godine Ugovor o kreditu broj 218287 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 24.277,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 72 mjeseca, a u svrhu kupnje osobnog vozila za osobne potrebe,

- da je u članku 6.1. Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita dana 2. srpnja 2008. godine u iznosu od 1.369,43 kuna (181,75 eura),

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredila tuženica,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženica kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženici radi obrade kredita,

- kao i da tuženica tijekom postupka nije niti predložila dokaze na okolnost da je imala stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazala ni visinu troškova koju je eventualno imala.

8. Prema odredbi članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 96. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužiteljici umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,25 % iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 96. stavaka 1. i 2. i članka 102. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

11. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužiteljici u iznosu od 181,75 eura temeljem članaka 111. i 1115. ZOO, budući da je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

12. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 6.1. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna u smislu odredaba ZZP, kao i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru te da se o odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

13. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se i žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu - ukazuje neosnovana.

14. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice kao neosnovanu je valjalo odbiti, u dosuđujućem dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

Na žalbu tužiteljice:

15. U pravu je tužiteljica kada pobija odluku o trošku sadržanu u točki III. pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to u dijelu kojim tužiteljici nisu priznati svi zahtijevani troškovi sa pripadajućim kamatama.

15.1. Naime, prvostupanjski sud je odlučujući o troškovima postupka obračunao zahtijevane odvjetničke troškove tužiteljice (za sastav tužbe i dva zastupanja) prema vrijednosti predmeta spora od 181,75 eura, smatrajući kako vrijednost predmeta spora predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a koji glasi na isplatu iznosa od 181,75 eura.

15.2. Osnovano, međutim, tužiteljica prigovara u žalbi da je u tom parničnom postupku tužiteljica postavila dva tužbena zahtjeva – i to deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora, te kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 181,75 eura, a da odredba članka 37. ZPP propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Slijedom toga i po nalaženju ovog suda vrijednost predmeta spora u ovom predmetu predstavlja zbroj vrijednosti zahtjeva za utvrđenje (1.327,23 eura) i zahtjeva za isplatu (181,75 eura), a što iznosi 1.508,98 eura, koji iznos je tužiteljica označila u tužbi, a visini označene vrijednosti predmeta spora tuženica nije prigovarala.

16. Kraj takvog stanja stvari, pravilnom primjenom materijalnog prava, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je opravdan u iznosu od 600,00 eura glede odvjetničkih troškova sastava tužbe i zastupanja na dva ročišta (tužiteljica nije zahtijevala iznos PDV-a), kao i iznos od 53,09 eura na ime sudske pristojbe za presudu prema Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba), a kako je tužiteljici prvostupanjskom presudom priznat trošak sastava tužbe i zastupanja te sudske pristojbe na tužbu u ukupnom iznosu od 176,55 eura, to primjenom odredaba članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP tužiteljicu pripada i daljnji trošak u iznosu od 503,09 eura.

17. Zbog navedenog, žalbu tužiteljice valjalo je uvažiti i temeljem članka 380. točka 3. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.

18. Tužiteljici, koja je uspjela sa podnesenom žalbom protiv rješenja o troškovima postupka, valjalo je priznati kao opravdane zahtijevane troškove žalbenog postupka, i to suglasno Tbr. 10/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) odvjetnički trošak sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 62,50 eura, te sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja prema Tar. br. 3 stavak 2. Uredbe u iznosu od 26,54, tj. ukupno iznos od 89,04 eura, te temeljem članka 154. stavka 1. ZPP odlučiti kao u točki III. izreke.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke IV. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe protiv presude valjalo je odbiti, jer tuženica nije uspjela sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ana Jeleč Pecirep