Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-4/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasmine Crnić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ĆB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. SB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje po punomoći zastupa Ana Šoša odvjetnica u Odvjetničkom uredu Bačić i Partneri u Zadru, M. Pavlinovića 9, protiv tuženika JB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Irena Gulan Šimurina odvjetnica u Zadru, Stjepana Radića 15, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1016/2019-40 od 28. listopada 2022., u sjednici održanoj dana 26. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1016/2019-40 od 28. listopada 2022. pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.003,7 EUR/7.562,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka preko iznosa od 1.003,7 EUR/7.562,37 kn do 1.368,70 EUR/10.312,50 kn i sudi: Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 365,00 EUR/2.750,10 kn.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi predaje u posjed slobodno od stvari i osoba dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] i to onog dijela koji u naravi predstavlja stan u prizemlju ukupne površine od 81,90 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i blagovaonice, ulaznog trijema od 13,95 m2, terase od 5,30 m2, spremišta od 5,35 m2, garaže od 40,80 m2 i podruma od 14,40 m2 (točka I. izreke), i naloženo tužiteljima da tuženiku naknade troškove postupka u iznosu od 10.312,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlažu preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlažu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Zahtijevaju trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 3.357,63 kn.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu sadržajno zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost o tim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Nisu u pravu tužitelji ni kada prvostupanjsku presudu pobijaju sadržajno i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 278. stavak 1. ZPP koju nalaze ostvarenom time što je prvostupanjski sud na ročištu glavne rasprave od 9. rujna 2022. donio rješenje kojim je odlučio odvojeno raspravljati o zahtjevu za predaju u posjed od zahtjeva za isplatu. Protivno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je predmetno rješenje donio sukladno ovlaštenju iz članka 313. stavak 3. ZPP, izvan ročišta glavne rasprave odnosno u tijeku pripremanja glavne rasprave do ročišta glavne rasprave kako to propisuje članak 278. stavak 1. ZPP (list 156 spisa), pa predmetna okolnost nije utjecala na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Jednako tako, žalitelji neosnovano smatraju da je predmetno rješenje prvostupanjski sud mogao donijeti samo do zaključenja prethodnog postupka okončanjem pripremnog ročišta (članak 292.a stavak 1. ZPP), jer suprotno navodima tužitelja, riječ je o rješenju koje se odnosi na upravljanje postupkom pa sud nije prekludiran u donošenju rješenja o odvojenom raspravljanju o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka.

7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba tužitelja podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi predaje u posjed stana u prizemlju kuće u [adresa] u [adresa], sagrađena na prostoru kč. br. [katastarska čestica] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] iste k. o. kao neplodno od 530 m2 u društvenom vlasništvu s pravom korištenja u korist VB pok. Ć, utemeljen na tvrdnji da su suvlasništvo od po ½ dijela stekli temeljem Rješenja o nasljeđivanju iza pok. BB - majke prvotužitelja a bake drugotužiteljice, koja je vlasništvo stekla temeljem Rješenja o nasljeđivanju iza smrti supruga pok. ĆBT (oca prvotužitelja i djeda drugotužiteljice) a on temeljem ugovora o zamjeni nekretnina od 3. studenoga 1993., slijedom čega smatraju da im pripada pravo na pravnu zaštitu u ovom postupku temeljem članka 166. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 151/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP) koja propisuje da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja prava vlasništva smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju, dok prema stavku 4. istog članka predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika. Tom zahtjevu tuženik je suprotstavio prigovor prava na posjed ističući da ima valjanu pravnu osnovu posjedovanja.

9. Nesporno je da je predmetna katastarska čestica u Rješenju o nasljeđivanju iza smrti ĆBT (brata tuženikove majke IB) poslovni broj: O- 960/00 od 25. siječnja 2001. uvrštena u sastav ostavine, a njegovom nasljednicom na temelju zakona i ustupa proglašena supruga BB.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je na prostoru navedene katastarske čestica izgrađena obiteljska kuća sastojeća od prizemlja i kata te garaže, da kat kuće koriste tužitelji a prizemlje tuženik, dok garažu uz kuću koriste zajednički, da su kuća i dvorište od 530 m2 upisani u katastru na PL 605 u posjedu BB,

- da je Rješenjem o nasljeđivanju iza njezine smrti broj: O-1461/18 od 21. siječnja 2019. u sastav ostavine uvrštena navedena nekretnina kao njezino izvanknjižno vlasništvo, a nasljednicima temeljem oporuke, zakona i sporazuma proglašeni tužitelji za po ½ dijela,

- da je prema obrazloženju navedenog Rješenja ostaviteljica spornom imovinom oporučno raspolagala tako da je na zapisnik kod prvostupanjskog suda sačinila javnu oporuku u predmetu R2-1300/06 kojom stan u prizemlju kuće, te pola podruma i garaže ostavlja svom nećaku JB (tuženiku) jer da je njegova majka IB sudjelovala u gradnji kuće, pa smatra da je ispravno da njemu ostavlja navedeni stan kako je to želio i pokojni S, a ostali dio kuće i garažu s okućnicom ostavlja svojoj djeci ĆB i J za po ½ dijela, te da je u obrazloženju dalje navedeno da ostavinski sud smatra da je predmetna oporuka ništetna u odnosu na raspolaganje spornim stanom prema izjavama zakonskih i samog oporučnog nasljednika temeljem članka 36. Zakona o nasljeđivanju, jer su zakonski nasljednici istaknuli da su svjedoci oporuke CB i FB roditelji tuženikove supruge,

- da su tužitelji osporili valjanost oporučnog raspolaganja u odnosu na stan u prizemlju temeljem navedenog, a tuženik prvotno priznao valjanost i prihvatio se naslijeđenog a kasnije da je na zapisnik kod ostavinskog suda izjavio da su svjedoci oporuke roditelji njegove supruge a ostaviteljica supruga pokojnog brata njegove pokojne majke, zbog čega da smatra ništetnim navedeno oporučno raspolaganje u svoju korist,

- da su prema ugovoru o zamjeni nekretnina od **.**.1993. ĆBT i NB zamijenili svoje nekretnine, tako da S ĆBT prepušta u vlasništvo porodični stambeni objekt u [adresa] kao izvanknjižno vlasništvo NB a on prenosi S u vlasništvo svoju nekretninu u [adresa] označena kao dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi obiteljska kuća u prizemlju koje se nalaze dva jednosobna stana a na katu jedan trosoban stan, uz koju je izgrađena garaža,

- da je prema iskazima svjedoka ĐB (sestre pok. ĆBT i tuženikove majke IB), Ć i RB, zemljište za gradnju kuće u [adresa] kupljeno nakon što je njihova majka CB prodala seosko obiteljsko imanje, da su kuću gradili ĆBT i IB koja je radila u Njemačkoj a povremeno dolazila u [adresa], da su u prizemlju kuće nakon izgradnje 1974. zajedno živjeli CB do svoje smrti 1985., IB i njezina djeca (tuženik i kćerka UB), da je to bila njihova zajednička kuća (ĆBT i IB) kada se razgovaralo o njezinoj zamjeni za kuću u [adresa], da je nakon zamjene, između njih kuća u [adresa] korištena na isti način kao i kuća u [adresa],

- da su i prema iskazu tuženika kuću u [adresa] zajedno gradili IB i S, da je ta kuća između njih bila podijeljena tako je majci pripalo prizemlje a ujaku kat, da su nakon Marijine smrti o njemu i sestri u odsutnosti majke u svemu skrbili S i supruga BB, da u ugovoru o zamjeni kao stranka nije navedena i njegova majka jer je vlasnik kuće u [adresa] inzistirao da se u ugovoru naznači kao stranka osoba na koju glase papiri za kuću u [adresa] (jer je isključivi posjednik kuće bio evidentiran S dok je zemljišnoknjižno stanje bilo nesređeno), da je neovisno od toga njihov dogovor u vezi kuće u [adresa] bio da ista pripadne svakome od njih na isti način kao i kuća u [adresa], odnosno ujaku kat a njima prizemlje, a ostali dijelovi kuće (podrum i garaža) svakome po pola, temeljem čega još od zamjene 1993. na taj način ju koriste i posjeduju, da je u prizemlju, nakon zasnivanja bračne zajednice, izvršio preinake na način da je ranija dva jednosobna stana spojio u jedan tako da je umjesto dvije kupaone izgradio jednu a drugu pretvorio u spremište, jednako kao što je od ranije dvije kuhinje izgradio jednu, u čemu mu je pomagala i majka, da je majka umrla 2005., nakon čega pravo na stan u prizemlju polažu on i sestra neovisno od toga što se ista odselila iz stana zasnivanjem bračne zajednice 1997., da su mu tužitelji prije i tijekom ostavinskog postupka iza pok. BB ponudili nagodbu prema kojoj bi njemu pripalo prizemlje a tužiteljima kat, na što je pristao, nakon čega mu se tužitelji više u vezi toga nisu javljali,

- da su prema iskazu tužitelja doista tuženiku ponudili predmetnu nagodbu ističući da su to učinili jer da čitav život žive skupa,

- da je prema ugovoru o najmu od 10. studenoga 2003. između BB i tuženika stan u prizemlju dan u najam tuženiku trajno na neodređeno vrijeme, bez naknade, a kao članovi njegove obitelji naznačeni su njegova majka IB i EB tuženikova supruga, prema čijem iskazu je ugovor njoj bio potreban kao potvrda u policiji radi prijave boravka, imajući u vidu da je BB bila evidentirana u katastru kao isključivi posjednik cijele kuće koja nije etažirana, neovisno o navedenom stvarnom posjedu prizemlja i kata kuće.

11. Na temelju naprijed utvrđenog, prvostupanjski sud zaključuje da je majka tuženika bila suvlasnica ½ dijela kuće u [adresa], koji je očigledno bio predmetom ugovora o zamjeni, temeljem čega ima valjanu osnovu za stjecanje suvlasništva kuće u [adresa], neovisno o sadržaju ugovora o zamjeni prema kojem ona formalno nije bila ugovorna strana već samo njezin brat, jer je nakon izvršene zamjene 1993. prednicima tužitelja pripao kat kuće a prednici tuženika prizemlje, od kada su u nesmetanom posjedu svatko svog dijela kuće, pa imajući u vidu iskaz tuženika prema kojem pravo na nasljedstvo iza majčine smrti polažu sestra i on, ocjenjuje da tuženik ima pravo na posjed stana odnosno očigledno suposjed podruma i garaže.

12. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju istog izvedenih zaključka, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 166. ZVDSP za pružanje pravne zaštite koju tužitelji zahtijevaju u ovom postupku, zbog čega je pravilno ocijenio neosnovanost zahtjeva za predajom u posjed, jer tužitelji protivno svojoj obvezi iz članka 7. stavak 1. ZPP i članka 219. stavak 1. ZPP nisu dokazali činjenice na temelju kojih se predmnjeva njihovo vlasništvo stana kao i isključivo vlasništvo podruma i garaže, kao i činjenice od kojih ovisi utemeljenost zahtjeva prema tuženiku kao posjedniku/suposjedniku kako je to propisano člankom 166. stavak 4. ZVDSP, dok je tuženik dokazao osnovanost svog prigovora – prava na posjed na temelju valjane pravne osnove.

13. Neutemeljeno tužitelji ističu žalbene prigovore – da su tijekom postupka dokazali postojanje činjenica na temelju kojih se njihovo vlasništvo predmnjeva, a tuženik da bi uspio u ovom sporu morao je dokazati da je vlasnik stana ili da ima jednako ili jače pravo na posjed od tužitelja, te da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako tuženik ima pravo na posjed navedene nekretnine prema iskazima svjedoka i stranaka, jer pri tome nije ocijenio po kojoj osnovi tuženik temelji svoje pravo na posjed.

14. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno nije prihvatio po tužiteljima izneseni redoslijed pravnog sljedništva vlasništva predmetnog stana od S potom BB do tužitelja, očigledno imajući u vidu prigovore tuženika da tužitelji nisu vlasnici stana u prizemlju temeljem rješenja o nasljeđivanju iza njihove smrti i ugovora o zamjeni nekretnina, jer je, protivno navodima žalitelja, ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud pravilno temeljio na iskazima svjedoka osobito ĐB, Ć i RB (koji su na jednak način u srodstvu sa strankama iz ovog postupka kako to proizlazi iz razloga prvostupanjske presude), te dovođenjem istih u međusobno vezu sa iskazom tuženika i sa sadržajem Rješenja o nasljeđivanju iza pokojne BB, iz kojih prema razlozima prvostupanjske presude, prednik tužitelja, protivno navodima žalitelja, nije bio isključivi vlasnik kuće u [adresa], neovisno i o sadržaju rješenja od 20. lipnja 1972. kojim se predniku tužitelja odobrava izgradnja kuće, već je to bila i majka tuženika (IB), da je predmetom zamjene bio i njezin dio kuće jer navedeni svjedoci navode da je to bila njihova zajednička kuća (ĆBT i IB) kada se razgovaralo o zamjeni iste za kuću u [adresa], da je ugovor o zamjeni ispunjen prema prednici tuženika, jer je očigledno temeljem tog ugovora ona sa svojom djecom stupila u posjed prizemlja kuće a njezin brat i njegova obitelj u posjed kata kuće, dok se ostali dijelovi prizemlja zajednički koriste što tužitelji niti ne osporavaju.

15. Slijedom toga, žalitelji potpuno neosnovano ustraju u tvrdnji da je tuženik s majkom i sestrom, prizemlje kuće koristio po dopuštenju njihovih prednika jer to ne proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, imajući u vidu i da tuženiku nije trebalo njihovo dopuštenje za preinaku prizemlja koje nitko od njih nesporno nije niti tražio. Jednako tako, tužitelji neosnovano ukazuju na razloge prvostupanjske presude u kojem se navodi iskaz tuženikove sestre UB prema kojem je kuću u [adresa] gradio isključivo S a ne i IB, te da su oni u kući u [adresa] kao i onoj u [adresa] živjeli samo po Dragutinovom dopuštenju, jer je očigledno da prvostupanjski sud taj iskaz, kao niti iskaz tužitelja u tom dijelu, nije ocijenio vjerodostojnim, osobito imajući u vidu da navedena svjedokinja nije u dobrim odnosima s tuženikom i da očito takvim iskazom nastoji otežati njegovu pravnu situaciju u ovom postupku, a njihovi iskazi protivni su iskazima nepristranih svjedoka ĐB, Ć i RB, te dugogodišnjem načinu korištenja i nesmetanog posjedovanja svatko svojeg dijela kuće (od izvršene zamjene 1993.). Pored toga, neosnovano tužitelji u žalbenim razlozima ukazuju i da je između tuženika i BB bio sklopljen ugovor o najmu spornog stana pa da je tuženik stan koristio temeljem tog ugovora kao besplatnog pravnog posla čime je njegov pravni temelj posjedovanja slabiji u odnosu na pravo tužitelja na posjed, jer pri tome ispuštaju iz vida razloge prvostupanjske presude prema iskazu tuženikove supruge, da je predmetni ugovor bio sklopljen očigledno samo formalno radi njezine prijave boravka u stanu nakon sklapanja braka s tuženikom, budući je isključivi posjednik cijele kuće koja nije etažirana, pa i prizemlja, evidentirana TB, dok je i u to vrijeme, neovisno o takvoj formalnoj evidenciji, stvarni posjednik prizemlja bio tuženik sa svojom obitelji.

16. Neosnovano žalitelji ističu i da su neodlučne za predmet spora nesporne činjenice, prema razlozima pobijane presude, da je BB javnom sudskom oporukom V169/06 od 22. studenoga 2006. raspolagala spornim stanom u prizemlju tako da ga je ostavila tuženiku (navodeći da je u gradnji kuće sudjelovala i njegova majka očito misleći na gradnju kuće u [adresa]), imajući u vidu da ju je ostavinski sud oporuku smatrao ništetnom pa se kao takva ne može uzeti u obzir, te da su tužitelji prije i tijekom ostavinske rasprave iza njezine smrti tuženiku priznavali njegovo vlasništvo stana u prizemlju nudeći nagodbu u tom pravcu, jer je prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, očigledno te činjenice doveo u vezu s ostalim utvrđenim, temeljem kojih je izveo pravilan zaključak da tužitelji nisu predmnjevani vlasnici stana u prizemlju kuće, niti isključivi vlasnici podruma i garaže, te da tuženik ima pravo na posjed kojeg očigledno izvodi iz prava na posjed svoje prednice (IB) po osnovi ugovora o zamjeni, temeljem kojeg je stekla zakonit, istinit i pošten posjed stana u prizemlju kuće, te suposjed podruma i garaže.

17. Nadalje, tužitelji posebno ne obrazlažu niti ističu razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede odmjerenih troškova tuženika od 1.003,7 EUR/7.562,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu pravilna kako u odnosu na osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP, tako i glede visine priznatih troškova tuženika (članak 155. ZPP). Pored toga, tužiteljima ne pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište od 3. listopada 2019. koje je odgođeno krivnjom tuženika, jer protivno svojoj obvezi iz članka 156. ZPP tužitelji nisu niti zahtijevali naknadu troška tog ročišta po načelu krivnje, već su taj trošak zahtijevali po načelu uspjeha u postupku (članak 154. ZPP) zajedno s zahtjevom za naknadu ostalih troškova, zbog čega prvostupanjski sud pravilno nije niti mogao odlučio o tom trošku u smislu članka 156. stavak 3. ZPP.

18. Zbog naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

19. Međutim, u pravu su tužitelji kada ističu žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na preostali iznos odmjerenih troškova tuženika, pa tako za sastav podneska od 30. svibnja 2019. 1.000,00 kn koji je priznat kao odgovor na tužbu. Taj podnesak nije bio potreban radi vođenja parnice (članak 155. stavak 1. ZPP) budući je za sastav odgovora na tužbu prvostupanjski sud tuženiku već pravilno priznao sastav drugog podneska od 11. prosinca 2019. Pored toga, za zastupanje na ročištu od 2. veljače 2021. prvostupanjski sud je pogrešno priznao puni iznos nagrade prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), jer se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa tuženiku u mjesto dosuđenih 1.000,00 kn pripada 250,00 kn temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, zbog čega je iznos od 750,00 kn neosnovano odmjeren. Ujedno, pogrešno je prvostupanjski sud priznao tuženiku trošak zastupanja na ročištu od 3. listopada 2019. u iznosu od 1.000,00 kn, jer je to ročište odgođeno zbog krivnje tuženika pa nema pravo na naknadu parničnog troška koje je sam uzrokovao na navedeni način neovisno o uspjehu u postupku, nastavno čemu je tuženiku neosnovano odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 365,00 EUR/2.750,00 kn.

20. Slijedom toga, kako je prvostupanjski sud za taj dio troška tuženika pogrešno primijenio materijalno pravo (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), uvažavanjem osnovane žalbe tužitelja u tom dijelu valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer sa podnesenom žalbom nisu uspjeli u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu, već samo u dijelu sporednog traženja glede troškova postupka, koji dio se ne uzima u obzir pri utvrđivanju uspjeha u postupku (članak 35. stavak 2. ZPP).

U Šibeniku 26. kolovoza 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić