Gž-85/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Marte Plančić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ines Slutej, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Turinina 3, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-1093/2017-30 od 21. ožujka 2024.g., u sjednici vijeća održanoj dana 26. kolovoza 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-1093/2017-30 od 21. ožujka 2024.g.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je odlučeno:

″I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.200,00 eura (slovima:sedamtisućadvjestoeura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od:

- 7.200,00 eura od 25. ožujka 2016. do 26. ožujka 2016.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.300,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25.03.2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. u roku od 15 dana″; i rješenje koje glasi:

″I Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena za iznos od 6.948,47 eura (slovima:šesttisućadevetstočetrdesetosameuraičetrdesetsedamcenti). II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 866,25 eura (slovima:osamstošezdesetšesteuraidvadesetpet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.133,75 eura (slovima:dvijetisućestotridesettrieurai sedamdesetpetcenti).″

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tužena pobija t. I citirane presude i t. II rješenja, odnosno prvostupanjsku odluku pobija u dosuđujućem dijelu i odluci i parničnom trošku, i to iz razloga propisanih čl. 353. st.1. t.2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), sa prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev ili dosudi znatno manji iznos, te tuženoj dosudi trošak postupka uvećan za troškove sastava žalbe, podredno ukine osporavanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neprimjerenih uvjeta smještaja tijekom istražnog zatvora.

6. Sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je tužitelj od 24. listopada 2011. do 24. srpnja 2015. bio smješten u Zatvoru u Zagrebu,

- da je tužitelj od 24. srpnja 2015. do 19. kolovoza 2015. bio smješten u Centru za dijagnostiku u Zagrebu na V. zatvoreničkom odjelu u sobi broj 76,

- da je tužitelj od 24. listopada 2011. do 26. listopada 2011. (2 dana) boravio na II. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 30 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s pet istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj od 26. listopada 2011. do 3. studenog 2011. (8 dana) boravio na I. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 14 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s pet do šest istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj od 3. studenog 2011. do 4. studenog 2011. (1 dan) boravio na II. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 30 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s pet istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj od 4. studenog 2011. do 14. listopada 2014. (1074 dana) boravio na I. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 5 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s četiri, pet do šest istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj od 14. listopada 2014. do 10. ožujka 2015. (147 dana) boravio na I. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 4 površine 10,06 m2 i volumena 21,65 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 50 cm i tuš zavjesom s jednim istražnim zatvorenikom,

- da je tužitelj od 10. ožujka 2015. do 9. lipnja 2015. (91 dan) boravio na I. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 9 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s tri do četiri istražna zatvorenika,

- da je tužitelj od 9. lipnja 2015. do 6. srpnja 2015. (27 dana) boravio na II. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 27 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s četiri istražna zatvorenika,

- da je tužitelj od 6. srpnja 2015. do 24. srpnja 2015. (18 dana) boravio na IV. zatvoreničkom odjelu Zatvora u Zagrebu, u sobi broj 61 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s četiri do pet istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj od 24. srpnja 2015. do 19. kolovoza 2015. (26 dana) boravio na V. zatvoreničkom odjelu Centra za dijagnostiku u Zagrebu, u sobi broj 76 površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2, koji je od ostatka sobe odvojen zidom visine 180 cm, s četiri do pet zatvorenika,

- da objekt Zatvora u Zagrebu nije klimatiziran i da se temperatura zraka u zatvoreničkim sobama zimi zagrijava centralnim grijanjem s automatikom,

- da zatvoreničke sobe imaju četiri prozora visine 86 cm i širine 67 cm odnosno ukupne površine 3,20 m2 (osim sobe broj 4 koja ima dva prozora dimenzije 86 cmx67 cm),

- da objekt Zatvora u Zagrebu nema zajedničke blagovaonice za zatvorenike te da svi zatvorenici dnevne obroke konzumiraju u zatvoreničkim sobama,

- sanitarni čvorovi unutar zatvoreničkih soba u kojima je bio smješten da su od ostatka sobe odvojeni zidovima visine 180 cm, a visina strpa zatvorskih soba da je 2,20 m, s tim što ulaz u sanitarni čvor predstavljaju dvokrilna tzv. salonska vrata

- tijekom boravka tužitelj da je imao mogućnost dva sata boraviti u šetnji zatvorskim dvorištem, ali bez nekih posebnih sadržaja, s time da je u slučaju loših vremenskih uvjeta ta mogućnost bila smanjena ili potpuno onemogućena.

7. Slijedom gornjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su sobe u kojima je tužitelj boravio 1129 dana (odbija dane u kojima je u zatvoreničkim sobama boravilo manje od šestero ljudi, te daljnjih 26 dana koliko je tužitelj boravio u Centru za dijagnostiku) bile prenapučene, jer nisu bili ispunjeni iz čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora Zakon o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj: 128/1999., 55/2000., 59/2000., 129/2000., 59/2001., 67/2001., 11/2002., 76/2007., 27/2008., 83/2009., 18/2011., 48/2011., 125/2011., 56/2013., 150/2013., 98/2019., 14/2021. koji je bio na snazi u utuženom razdoblju- dalje ZIKZ) u odnosu na površinu spavaonice zatvorenika, a taj nedostatak ničim da nije kompenziran jer da isključivi boravak u takvim zatvorskim sobama, izuzev dva sata šetnje dnevno (a ni to, u slučaju lošeg vremena) nikako da ne predstavlja prikladnu kompenzaciju oskudne dodijele osobnog prostora u vidu kompenzacijskog standarda koji je utvrdio ESLJP, pri čemu posebice cijeni da sanitarni čvor unutar zatvoreničkih soba u kojima je boravio s većim brojem zatvorenika u kojem su konzumirani i obroci (zatvor nema blagovaonicu) nije u potpunosti odvojen (ograđen zidovima nižima od visine stropa sa pomičnim vratima), u čemu nalazi povredu čl. 3. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17., dalje: Konvencija) koji sadrži načelo zabrane mučenja, što je sadržano i u odredbama čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014; dalje: Ustav), pa primjenom čl. 19. st.2. u svezi s čl. 1100. st.1. i 2., te 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO-a) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 7.200,00 EUR-a sa kamatama od prvog slijedećeg dana od dana podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (koji dio pobija tužena), a u preostalom dijelu odbija njegov tužbeni zahtjev glede visine i početka tijeka zateznih kamata (koji dijelove prvostupanjske presude, kao i rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe stekli svojstvo pravomoćnosti jer ih stranke žalbama ne pobijaju).

8. Postupak u ovoj pravnoj stvari je pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19, dalje ZID/19), pa je ovaj sud istu temeljem čl. 365. st.2. u svezi s čl. 117. st.1. ZID/19 po službenoj dužnosti ispitao u smislu bitnih povreda iz čl. 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, koje povrede nije našao, te je obzirom na razloge koje u konkretnom slučaju u žalbi ističe tužena, pobijane dijelove prvostupanjske odluke ispitao u okviru u žalbi istaknutih razloga.

9. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tužena nalazi u tome što da je tužitelj u vremenu od 04. studenog 2011.g. do 14. listopada 2014. (1074 dana) boravio u sobi veličine 21,10 m2 sa sanitarnim čvorom površine 1,57 m2 sa četiri, pet do šest zatvorenika, pa da sud nije uzeo u obzir da je u tom dugom periodu imao na raspolaganju 3,90 m2, zatim 3,25 m2, a ponekad iznimno manje od 3,00 m2 odnosno 2,79 m2 osobnog prostora, čime da je ukupan broj dana za koje prvostupanjski sud ocijenio da tužitelju pripada naknada, pogrešan i previsoko odmjeren.

9.1. To prvenstveno iz razloga što prema odredbi čl. 74. st.3. ZIK-a za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 (identično sadržano u metodologiji Europskog odbora za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja -u daljnjem tekstu: CPT) i 10 m3 prostora, a ne 3 m2, kako to navodi tužena. U odluci Muršić protiv Hrvatske ESLJP je pojasnio metodologiju za izračun minimalnog osobnog prostora stavljenog na raspolaganje zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika da bi mogao izvršiti procjenu temeljem članka 3. na način da temeljem metodologije Europskog odbora za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljnjem tekstu: CPT) sanitarni čvor unutar sobe se ne smije uračunati u ukupnu površinu sobe, a izračun raspoložive površine u sobi treba uključivati prostor koji zauzima namještaj.

9.2. Osim toga, valja istaknuti da površina osobnog prostora nije jedini element prema kojem se prosuđuje je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije, odnosno čl. 23. i 25. Ustava, već kako to i tužena i sama navodi u žalbi da je potrebno ispitati ukupni kvalitetu života u ustanovi, a kako je to u konkretnom slučaju i učinio prvostupanjski sud, pa kada je utvrdio da je tužitelj u dugom vremenskom razdoblju od 1129 dana imao na raspolaganju osobni prostor ispod minimuma, da mu je bilo omogućeno samo dva sata dnevno boravka izvan zatvorske sobe (ni to u slučaju lošeg vremena), da je obroke konzumirao u zatvorskoj sobi u kojoj sobi je sanitarni čvor koji nije adekvatno odvojen od preostalog prostora u kojem boravi veći broj osoba, te da nije opremljen odgovarajućom ventilacijom, a u kojoj sobi zbog nedostatka blagovaonice za zatvorenike jedu sva tri obroka, obvezao tuženu na naknadu mu štete.

10. Obzirom na navedeno i ovaj sud je stava da je došlo do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju što je od bitnog utjecaja na ukupnu kvalitetu njegova života za boravka u istražnom zatvoru. Iako nije bilo namjere tuženika za takvim postupanjem, takvo ponašanje je protivno odredbama čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav), što je sve s obzirom na trajanje takvih uvjeta kojima je tužitelj bio podvrgnut, sasvim jasno moglo i moralo uzrokovati duševne boli zbog povrede prava osobnosti.

11. U članke 23. i 25. Ustava te u članak 3. Konvencije ugrađena je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Navedenim člancima potpuno se zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje neovisno o okolnostima i ponašanju žrtve (usp. s Labita protiv Italije, br. 26772/95, § 119., presuda od 6. travnja 2000.; i Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, § 67. , presuda od 4. prosinca 2014.)

11.1. Da bi trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije, mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru (v. odluke Ustavnog suda brojevi U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. /"Narodne novine" broj 54/16./; U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. /"Narodne novine" broj 8/18./).

12. Europski sud za ljudska prava uzima u obzir koliko se životni prostor zatvorenika zapravo smanjuje zbog namještaja, kako bi se osiguralo da se zatvorenik može normalno i slobodno kretati u ćeliji ili između namještaja. U slučaju da zatvorenik u višekrevetnoj ćeliji raspolaže osobnim prostorom koji je manji od 3 m2 (u novijom odlukama 4 m2 sukladno metodologiji CPT-a), te ispituje kumulativne učinke drugih materijalnih uvjeta oduzimanja slobode kako bi se utvrdilo predstavljaju li potonji uvjeti zbog svojih nedostataka otegotne okolnosti ili pak zbog svoje usklađenosti s utvrđenim standardima ti uvjeti omogućuju da se „prikladno nadomjesti oskudna dodjela osobnog prostora i da se tako odbije pretpostavka povrede članka 3. EKLJP‑a.

13. U konkretnom slučaju iz gornjih utvrđenja prvostupanjskog suda (uz manjak osobnog prostora koji ničim nije kompenziran – dva sata dnevno boravka izvan zatvorske sobe, a niti to u slučaju lošeg vremena; konzumiranje obroka u zatvorskoj sobi u kojoj je neadekvatno odvojen sanitarni čvor bez odgovarajuće ventilacije) proizlazi da je kod tužitelja došlo do prekoračenja one nužne količine patnje i poniženja koje je neizbježno povezano sa zakonitim lišenjem slobode, odnosni da su uvjeti u kojima je tužitelj boravio za istog predstavljali oblik poniženja i u određenoj mjeri nečovječnog postupanja uslijed čega je povrijeđeno njegovo ljudsko dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti, nasuprot čemu tužena, svjesna činjenice prekapacitiranosti ustanove ničime nije ublažila navedene okolnosti. Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo (naprijed citirane odredbe ZOO-a) kada je obvezao tuženu na naknadu štete tužitelju.

14. Glede žalbenih navoda tužene u odnosu na visinu dosuđenog iznosa, valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu odluka (U-III/7292/2022 od 13. travnja 2023., U-III/661/2023 od 15. siječnja 2025.g., U-III/1115/2020 od 20. veljače 2025.) zauzeo stav da iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima koji su se ticali sličnih situacija (v. Cocchiarella protiv Italije, br. 23308/94). Iznosi zadovoljština koje je ESLJP zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uvažavajući specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta, su: Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske; Lonić protiv Hrvatske; Longin protiv Hrvatske; Pilčić protiv Hrvatske; Testa protiv Hrvatske; te Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.). Mjerodavni standard za ocjenu prava na nematerijalnu štetu i iznos zadovoljštine vezano uz smještaj u neodgovarajućim uvjetima ESLJP iznio je i u recentnim predmetima Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.), Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od 29. rujna 2022.) i Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske (br. 18208/19 i 12922/20, presuda od 29. rujna 2022.).

14.1. U presudi Longin protiv Hrvatske utvrđeno je da je podnositelj zahtjeva boravio u Zatvoru u Zagrebu od 1. listopada 2009. do 4. listopada 2010. te da je Zatvor u Zagrebu u tom razdoblju bio prenapučen; da su se u zatvorskim sobama nalazili poluotvoreni zahodi, da su zatvorenici u sobama jeli, jer taj zatvor nema blagovaonicu, te da su zatvorenici u tim sobama boravili neprekidno dvadeset i dva sata na dan. Na temelju takvih utvrđenja ESLJP je utvrdio da je podnositelj zahtjeva boravio u nečovječnim uvjetima u Zatvoru u Zagrebu protivno članku 3. Konvencije. Za tu je povredu podnositelju zahtjeva dosudio 5.000,00 eura na ime pravične naknade. Oslanjajući se na takva utvrđenja u presudi Longin protiv Hrvatske, ESLJP je i u predmetu Ulemek protiv Hrvatske utvrdio istu povredu u odnosu na Zatvor u Zagrebu u kojem je podnositelj boravio od 12. svibnja do 8. lipnja 2011. te je podnositelju zahtjeva za pretrpljenu povredu dosudio 1.000,00 eura na ime pravične naknade. predmetu Hrnčić protiv Hrvatske zbog jedne (1) godine i devet (9) mjeseci smještaja u neodgovarajućim uvjetima podnositelju dosudio 7.600,00 EUR naknade za nematerijalnu štetu, u predmetu Kopić protiv Hrvatske zbog četiri (4) godine i deset (10) mjeseci smještaja u neodgovarajućim uvjetima podnositelju je dosudio 12.500,00 EUR, a u predmetu Katanović i M. protiv Hrvatske zbog mjesec dana smještaja u neodgovarajućim uvjetima ESLJP je podnositelju dosudio 1.400,00 EUR naknade.

15. Obzirom na navedeno u odlomcima 14. i 14.1., imajući u vidu iznose zadovoljština koje je ESLJP dosudio u predmetima koji su se ticali sličnih situacija, neosnovanim se ukazuju žalbeni navodi tužene da je tužitelju dosuđen previsok iznos za 1129 dana (više od tri godine), pa u izostanku žalbe tužitelja (čl. 374. ZPP-a), valjalo je potvrditi odluku prvostupanjskog suda i u odnosu na visinu dosuđenog iznosa.

16. Kako ovom odlukom nije došlo do promijene glede uspjeha stranaka u parnici, a tužena odluku o trošku uopćeno pobija to taj dio njezine žalbe na prvostupanjsku odluku o parničnom trošku, ovaj sud nije posebno razmatrao (čl. 365. st. 2. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, budući je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a je odlučeno kao u t. I izreke.

18. Temeljem čl. 166. st.1. ZPP-a ovaj sud je odlučio i o zahtjevu tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, te isti kao neosnovan odbio jer u cijelosti nije uspjela sa žalbom, pa u smislu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a nema osnova za obvezivanje protivne stranke na naknadu joj tih troškova.

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025.g.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić