Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-587/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. HOT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Hoto Grupa d.o.o., Zagreb, Trg Petra Preradovića 6, OIB: 69687258030, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. iz Zagreba, 2. ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Juraj Blažičko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P- 12565/2019-53 od 10. listopada 2024. te žalbi tuženice ad.3. VO protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi, u sjednici vijeća održanoj 26. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-12565/2019-53 od 10. listopada 2024.

i

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba tuženice ad.3. VO, te se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II izreke presude u pogledu te tuženice i sudi:

Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženici ad.3. VO troškove postupka u iznosu od 5.572,55 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. listopada 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženici ad.3. VO troškove žalbenog postupka u iznosu od 110,00 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. kolovoza 2025. kao dana donošenja ove odluke, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužiteljica da im tuženici naknade troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da im tuženik isplati 29.256,97 Eur, sa zateznim kamatama koje na iznos od 21.455,23 Eur teku od 31. svibnja 2005., na iznos od 632,00 Eur od 18. travnja 2013. do isplate na iznos od 7.169,74 Eur od 27. svibnja 2015. do isplate (toč. I), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. II).

2. Tužiteljice pobijaju presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju i prihvatiti tužbeni zahtjev, te naložiti tuženicima naknaditi im troškove postupka.

3. Tuženica ad.3. VO presudu pobija u pogledu odluke o troškovima postupka pod točkom II izreke, također iz svih razloga predviđenih odredbama čl. 353 st. 1 ZPP, predlažući preinačiti ju, tako što će tužiteljicama naložiti naknaditi joj zatražene troškove postupka sa zateznim kamatama, obzirom da je tuženica u sporu uspjela u cijelosti.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljica nije osnovana, dok je žalba tuženice ad.3. osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljica da im tuženici solidarno isplate 29.256,97 Eur, specificirano kako je ranije naznačeno, koji zahtjev prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev utvrdivši da je nastupila zastara.

U odnosu na žalbu tužiteljica:

7. Iz stanja spisa predmeta i pobijane odluke proizlazi:

- da su tužiteljice 17. siječnja 2005. s TD Hoto Kuće d.o.o. sklopile ugovor o kupoprodaji, te Aneks br. 1 od 6. travnja 2005. i Aneks br. 2 od 16. svibnja 2005. kojim su kupile stan oznake ST 14, površine 75,70 m2, u naselju Hoto Ville, u zgradi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], po cijeni od 95.220,00 Eur;

- da su tužiteljice pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, pod posl.br. PuP-15679/2015 (P-249/2007), vodile parnični postupak protiv tuženika DORF d.o.o. Strmec (pravni slijednik TD Hoto Kuće d.o.o), radi isplate i dr., a vezano materijalne nedostatke na stanu;

- da iz presude donesene u tom predmetu 27. svibnja 2015. proizlazi kako su tužiteljice u tužbi navele da je primopredaja stana bila 29. kolovoza 2005. , da terasa stana nije bila natkrivena niti odijeljena od susjedne na način kako je ugovoreno, da je vještakinja za graditeljstvo koju su angažirale prije pokretanja tog postupka utvrdila kako je stvarna korisna površina stana manja za 13,63 m2 od ugovorene, što je posljedica primjene pogrešnog koeficijenata za obračun površine nenatkrivene terase (primijenjen 0,75 umjesto 0,25); nadalje, da je vještačenjem od 21. ožujka 2008. provedenim u tom parničnom postupku po stalnom sudskom vještaku građevinske struke, također utvrđeno kako je, pravilnim obračunom koeficijenata, korisna površina stana za 13,87 m2 manja od površine upisane u zemljišnoj knjizi (i navedene u ugovoru); da su tužiteljice same izvele betonsku deku nad terasom i pregradni zid širine 25 cm, visine 80 cm kojim su zamijenile pregradu između svoje i susjedne terase, odnosno otklonile nedostatke na terasi, o čemu su sud u tom postupku obavijestile podneskom od 18. travnja 2013., radi čega svega je presudom posl.br. Pu P- 1567/2015-91 od 27. svibnja 2015. koja je svojstvo pravomoćnosti stekla 12. lipnja 2015., tuženiku DORF d.o.o. naloženo na ime razlike površine stana platiti tužiteljicama 135.113,74 Kn (17.932,68 Eur) sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2005. do isplate; a na ime radova kojima su otklonile nedostatke terase iznos od 4.761,78 Eur (632,00 Eur) sa zateznim kamatama od 18. travnja 2013., te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljicama troškove tog parničnog postupka u iznosu od 54.020,44 Kn (7.169,74 Eur);

- da je TD DORF d.o.o. u međuvremenu prestao postojati, a tužiteljice, kao vjerovnici, svoje potraživanje nisu naplatile u stečajnom postupku, te su 24. siječnja 2018. pokrenule postupak u kojem je donesena pobijana presuda;

- da je tuženik ad.1. pravni slijednik trgovačkog društva Hoto Grupa d.o.o. koje je vršilo nadzor nad izvođenjem radova na stambenom objektu u kojem se nalazi predmetni stan; da su tuženici bili zaposlenici TD Hoto Grupa d.o.o. i to tuženik ad.2. ovlašteni arhitekt i glavni nadzorni inženjer na stambenom naselju Hoto Ville, a tuženica ad.3. ovlašteni arhitekt koja je ovjerila plan posebni dijelova zgrade broj 15/04, potvrđen od nadležnog Ureda državne uprave 15. ožujka 2005., koji je bio osnova za upis posebnih dijelova u zemljišnoj knjizi;

- da tužiteljice tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da je tuženik ad.1. kao nadzor odgovoran za štetu koja im je nastala jer izgrađeni stanovi nemaju površinu navedenu u ugovorima, dakle nije sukladno prema pravilima struke utvrdio stvarnu površinu predmetnog stana; da su za taj propust s tuženikom ad.1. solidarno odgovorni i ovlašteni arhitekti tuženik ad.2. kao glavni nadzorni inženjer, te tuženica ad.3. koja je u svojstvu projektanta izradila plan posebnih dijelova protivno pravilima struke, znajući da stan koji su tužiteljice kupile nema korisnu površinu naznačenu u ugovoru;

- da su inicijalnim tužbenim zahtjevom tražile da im tuženici solidarno isplate na ime naknade štete ukupno 193.895,26 Kn (25.734,32 Eur) od čega 135.113,74 Kn (17.932,68 Eur) na ime manje korisne površine stana; 4.761,78 Kn (632,00 Eur), na ime radova kojima su otklonile nedostatke terase, koji su iznosi utvrđeni u parničnom postupku vođenom pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Pu P-15679/2015, protiv tuženika DORF d.o.o. Strmec te radi isplate 54.020,44 Kn (7.169,74 Eur), koji iznos predstavlja troškove tog parničnog postupka, koje je naloženo tuženiku DORF d.o.o. naknaditi tužiteljicama, sve sa zateznim kamatama;

- da su tuženici osporili vještačenje iz postupka koji se ranije vodio, te je u ovom postupku provedeno novo, kojim je utvrđena odgovornost tuženika za materijalne nedostatke kao i da vrijednost razlike površine (13,87 m2) kad se računa uz prosječnu preračunatu cijenu od 1.546,88 Eur/m2, iznosi 21.455,23 Eur ako je objekt izgrađen sukladno zakonu, odnosno ako se radi o nezakonito izgrađenom objektu jedinična cijena po m2 iznosila 1.469,53 Eur, odnosno 20.382,38 Eur (za 13,87 m2);

- da su tužiteljice, nakon provedenog vještačenja, podneskom od 29. veljače 2024. preinačile tužbeni zahtjev, povećanjem istog, tražeći na ime naknade štete zbog razlike korisne površine stana 21.455,23 Eur (13,87 m2 x 1.546,88 Eur, umjesto dosadašnjih 135.113,74 Eur/17.932,68 Kn) što bi bila vrijednost ako je objekt izrađen sukladno zakonu. Tužiteljice, pored toga u podnesku navode; ukoliko bi sud utvrdio da tuženici nisu odgovorni za nelegalnost objekta, onda bi bili obvezni naknaditi iznos od 20.382,38 Eur (13,87 m2 x 1.469,53 Eur) prema nižoj vrijednosti jer je objekt nezakonito izgrađen. U preostalom dijelu tužbeni je zahtjev nepromijenjen.

8. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod toč. 55. navodi kako nije dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 191 st. 1 i 2 ZPP, budući tužiteljice preinačenim tužbenim zahtjevom traže isplatu isticanjem druge osnove – materijalni nedostatak u odnosu na legalitet objekta što su mogle do zaključenja prethodnog postupka.

9. Unatoč tomu, izrekom presude odbio je tužbeni zahtjev u iznosu postavljenom podneskom od 29. veljače 2024., dakle odlučio je o preinačenom – povećanom tužbenom zahtjevu, odbivši ga u cijelosti zbog zastare pozivom na odredbe čl. 230 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO).

10. Osnovano tužiteljice u žalbi ističu da su pobijanom odlukom počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t 11 ZPP. Naime, obrazloženje je proturječno izreci jer prvostupanjski sud odlučuje o preinačenom tužbenom zahtjevu, dok istovremeno obrazlaže da preinaku tužbe ne dopušta, međutim ta povreda nije utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke.

11. Prvenstveno treba reći kako se u konkretnom slučaju radi o dopuštenoj preinaci tužbe iz čl. 190 st. 2 ZPP, jer su tužiteljice tužbeni zahtjev preinačile nakon provedenog vještačenja povećanjem istog (u odnosu na naknadu štete zbog manje korisne površine stana), a ne isticanjem zahtjeva temeljenog na drugoj osnovi kako navodi prvostupanjski sud. Ovo zato jer su inicijalnim tužbenim zahtjevom na ime materijalnog nedostatka stana – razlike korisne površine stana navedene u ugovoru i prema stvarnom stanju, tražile od tuženika da im naknade štetu u iznosu od 135.113,74 Kn (17.932,68 Eur) sa zateznim kamatama od 31. svibnja 2005. (koliko je utvrđeno u parnici protiv tuženika DORF d.o.o. pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru posl.br. Pu P-15679/2015), dok povećanjem tužbenog zahtjeva traže razliku vrijednosti stana po osnovi razlike korisne površine u iznosu od 21.455,23 Eur.

11.1. Stoga, ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja isticanje zahtjeva po drugoj osnovi, niti su tužiteljice u podnesku kojim je tužbeni zahtjev preinačen naznačile da se taj iznos odnosi na smanjenu vrijednost stana zbog nelegalnosti objekta. Naime, kad bi se radilo o takvom zahtjevu onda bi se smanjena vrijednost zbog nelegalnosti imala računati za ukupnu korisnu površinu stana, tj. svih 59,22 m2, a ne samo za spornih 13,87 m2. Uzgrednim navođenjem u istom podnesku kako bi, u slučaju da tuženici nisu odgovorni za nezakonitost objekta, tužiteljicama u tom slučaju pripadala naknada štete u manjem iznosu (20.382,38 Eur) tuženice nisu istaknule novu osnovu niti promijenile istovjetnost tužbenog zahtjeva, već na određeni način sugeriraju sudu da im u tom slučaju, na ime razlike korisne površine, dosudi manji iznos, a što nije od utjecaja na činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva.

11.2. Na navedeno nije od utjecaja ni što tužiteljice, u žalbi navode (po prvi put), da su preinačile tužbeni zahtjev jer za tražbinu zbog nelegalnosti objekta nisu znale do provedenog vještačenja. Ovo zato jer je iz podneska kojim je tužbeni zahtjev preinačen jasno da se radi o povećanju iznosa koje na ime naknade štete traže zbog manje vrijednosti stana kao posljedice manje korisne površine, ali zato što to proizlazi iz načina na koji je vještakinja utvrdila iznos od 21.455,23 Eur – kao razliku vrijednosti stana zbog toga što je korisna površina stana u naravi manja za 13,87 m2, u odnosu na ugovor i stanje zemljišne knjige.

12. Slijedom svega, kako se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe i kako je prvostupanjski sud unatoč obrazloženju, zapravo dopustio preinaku tužbe, te odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu, to su žalbeni navodi tužiteljica da je sud odbio preinaku protivno odredbama ZPP, kao i da im je ograničio pravo na pristup sudu neosnovani.

13. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava utvrdivši da su tražbine tužiteljica po osnovi naknade štete zbog materijalnih nedostataka stana, zastarjele.

13.1. Predmetna šteta tuženicama je nastala danom primopredaje stana, 29. kolovoza 2005. slijedom čega su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 7/91, 3/94, 11/3, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO-91), čijim je čl. 376 st. 1 propisano: (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila; (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dakle, subjektivni rok za zastaru teče od saznanja za štetu i počinitelja, a objektivni od nastanka štete.

14. Stoga, žalbeni navodi tužiteljica kojima ističu kako do provođenja vještačenja u ovom postupku nisu znale za nelegalnost objekta, da su za štetu saznale najranije dopunom vještačenja u parničnom postupku koji se vodio pod posl.br. Pu P- 15679/2015 (18. studenog 2024.) a najkasnije pravomoćnošću presude posl.br. Pu P- 15679/2015 (lipanj 2015.), nisu od značaja. Naime, objektivni rok za zastaru počeo je teći 29. kolovoza 2005. pa bi neodlučno bilo sve i da su tužiteljice doista za štetu odnosno za tuženike kao odgovorne osobe saznale kasnije, jer je za njihovo potraživanje s naslova naknade štete zbog manje korisne vrijednosti stana i radova kojima su otklonjeni nedostaci terase, zastara nastupila 29. kolovoza 2010., pa je tužba podnesena 24. siječnja 2018. zakašnjela.

14.1. Međutim, materijalno je pravo pogrešno primijenjeno odbijanjem zbog zastare dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljice traže da im tuženici naknade štetu u iznosu od 54.020,44 Kn (7.169,74 Eur), iako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti istu odluku. Naime, taj je iznos presudom posl.br. Pu P- 15679/2015 od 27. svibnja 2015. (pravomoćna 12. lipnja 2015.), naloženo tuženiku DORF d.o.o. naknaditi tužiteljicama, no taj iznos nisu uspjele naplatiti jer je DORF d.o.o. prestao postojati, stoga ne postoji odgovornost tuženika za nemogućnost tužiteljica naplatiti taj trošak niti za nastanak tog troška, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev u odnosu na tu tražbinu trebalo odbiti pozivom na odredbe čl. 154 ZOO/91.

14.2. Neosnovano je i pozivanje tužiteljica na odredbe čl. 1110 ZOO/05, odnosno pravilno odredbe čl. 209 ZOO/91 prema kojima nakon nastupanja prava da zahtjeva naknadu štete, oštećenik može od odgovorne osobe, po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove, zahtijevati da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je šteta uzrokovana, budući tuženici; pravna osoba određena za nadzor izgradnje objekta, glavni nadzorni inženjer te ovlaštena arhitektica, potonji zaposlenici prvog, nisu ništa stekli na štetu tužiteljica.

15. Slijedom svega navedenog, pozivom na odredbe čl. 368 st. 1 ZPP žalba tužiteljica odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

U odnosu na žalbu tuženice ad.3.

16. Osnovano tuženica ad.3. ističe da je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka donio pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, prvostupanjski sud je riješio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 154 st. 4 ZPP, koje glase: Ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156 st. 1 istog Zakona.

17. Budući je u konkretnom slučaju tuženica ad.3. u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na tužiteljice, to su joj tužiteljice sukladno odredbama čl. 154 st. 1 ZPP dužne naknaditi troškove postupka.

17.1. Tuženici ad.3. kao potrebni priznati su slijedeći troškovi: 250 bodova za sastav odgovora na tužbu (T.br. 8 st. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa); 62,5 bodova za sastav podneska od 31.1.2022. (T.br. 8. st. 4 Tarife, umjesto traženih 250 bodova jer istim dostavlja punomoć); 62,5 bodova za zastupanje na ročištu 23.11.2020. (T.br. 9 st. 5. Tarife, umjesto traženih 250 bodova jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja); 7x250 bodova za zastupanje na uviđaju 8.6.2021., te ročištima 25.3.2021., 20.9.2022., 18.4.2023., 18.9,2023., 4.3.2024., 23.5.2024. (T.br. 9 st. 1 Tarife), ukupno 2.125 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda (T.br. 54 u vezi T.br. 52 st. 2 Tarife), te uvećano za PDV 25% iznosi 5.312,50 Eur, čemu je dodan trošak vještaka od 260,05 Eur (tuženica ad.3 uplatila: 237,93+11,06+11,06, a ne kako traži ukupno 271,112 Eur), čime sveukupan trošak priznat tuženici ad.3. VO iznosi 5.572,55 Eur koji je trošak naloženo tužiteljicama naknaditi joj, sa pripadajućim kamatama sukladno odredbama čl. 29 st. 2 ZOO/06, od donošenja prvostupanjske odluke.

18. Potreban je tuženici ad.3. VO bio i trošak sastava žalbe protiv rješenja o odluci o troškovima, koji obzirom na vrijednost žalbom pobijanog dijela (5.896,12 Eur), te pozivom na odredbe T.br. 10 st. 4 Tarife iznosi 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za PDV iznosi 125,00 Eur (umjesto kako tuženica pogrešno smatra 781,25 EUR), dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu, budući ju nije platila niti joj je sud naložio plaćanje iste.

18.1. Budući je tuženica ad.3. VO sa žalbom u omjeru uspjela od 94%, odnosno tužiteljice u omjeru od 6% (5.572,55/5.896,12), to je konačan uspjeh tuženice u žalbenom postupku 88% u kojem je omjeru tužiteljicama naloženo naknaditi joj trošak žalbenog postupka, odnosno u iznosu od 110,00 Eur, kao pod točkom II izreke rješenja i to sa pripadajućim kamatama sukladno odredbama čl. 29 st. 2 ZOO/06, od donošenja ove odluke, dok je zahtjev za daljnjih 768,14 Eur odbijen kao neosnovan.

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić