Republika Hrvatska

Gž-560/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ane Jeleč Pecirep, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevacima, protiv tuženice: HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu broj P-530/2024 od 20. ožujka 2025. godine, u sjednici održanoj dana 26. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu broj P-530/2024 od 20. ožujka 2025. godine.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude, i to u dijelu kojim tužiteljici nisu dosuđeni svi zahtijevani parnični troškovi.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 220467 zaključenog dana 14. listopada 2008. između tužiteljice ZO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 803,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužiteljica protiv odluke (rješenja) o parničnom trošku sadržane u točki II. pobijane presude, u dijelu kojim joj nisu priznati svi zatraženi troškovi, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. u vezi članka 381. ZPP, te predlaže da se u pobijanom dijelu odluka o parničnom trošku preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu tuženice:

6. Iako tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi posebno ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala. Stoga, a kako prvostupanjski sud nije počinio koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

7. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa prednikom tuženice VOLKSBANK d.d. Zabreb sklopila dana 14. listopada 2008. godine Ugovor o kreditu broj 220467 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 31.415,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, a u svrhu kupnje osobnog vozila za osobne potrebe,

- da je u članku 6.1. Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,10 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredila tuženica,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženica kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženici radi obrade kredita,

- kao i da tuženica tijekom postupka nije niti predložila dokaze na okolnost da je imala stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazala ni visinu troškova koju je eventualno imala.

8. Prema odredbi članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 96. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,10 % iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 96. stavaka 1. i 2. i članka 102. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

11. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 6.1. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna u smislu odredaba ZZP, kao i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru te da se o odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

12. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se i žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu - ukazuje neosnovana.

13. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice kao neosnovanu je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

Na žalbu tužiteljice:

14. Nije u pravu ni tužiteljica kada pobija odluku o trošku sadržanu u točki II. pobijane presude zbog pogrešne primjene odredbe članka 155. ZPP, i to u dijelu kojim tužiteljici nije priznat kao opravdan odvjetnički trošak sastava obrazloženog podneska dostavljenog sudu 30. siječnja 2025. godine, a u kojem se tužiteljica očitovala na navode i prigovore tuženice iz odgovora na tužbu.

14.1. Naime, prvostupanjski sud je odlučujući o troškovima postupka pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da taj trošak tužiteljice ne predstavlja opravdan trošak za vođenje parnice, jer je navode iz tog podneska tužiteljica mogla iznijeti na pripremnom ročištu održanom 4. veljače 2025. godine, na koje je pristupila zamjenica punomoćnika i za koje zastupanje je tužiteljici priznat odvjetnički trošak.

15. Slijedom toga, a jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, niti je počinjena u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi članka 381. ZPP, a ni koja povreda iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem članka 380. točka 2. ZPP riješiti kao u točki II. izreke.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke III. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjeve tužiteljice i tuženice za naknadu troškova njihovih žalbi valjalo je odbiti, jer stranke nisu uspjele sa podnesenim žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 26. kolovoza 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ana Jeleč Pecirep